Migrantska kriza sa stajališta kršćanstva

Sažetak  U članku se opisuju nevolje Crkve još u doba antike. I danas, suočena s migrantskom krizom, Crkva pokušava odgovoriti u skladu sa svojim naukom. Kao najbolji i najznačajniji izvor poslužila je Biblija u kojoj piše da se odbijanjem pružanja pomoći potrebitima odbija Isus. Očekivano je bilo da će Jorge Mario Bergoglio, ako postane poglavar Katoličke Crkve, stati iza riječi Svetog pisma, što se i ostvarilo. Autor analizira profetizam pape Franje kao ključni fenomen zbog kojeg papa u migrantskoj krizi vidi jedinstvenu priliku da se kršćani pokažu kao nada u svijetu. Unatoč tome, relevantna istraživanja pokazala su da su često tradicionalne kršćanske zemlje ksenofobne jer se na migrante gleda kao na ekonomsku, kulturnu i sigurnosnu prijetnju. No, prema Weberovoj etici uvjerenja kršćani ne bi trebali brinuti za posljedice, nego djelovati isključivo prema nauku Crkve.

Ključne riječi migrantska kriza, migranti, Crkva, kršćanstvo, profetizam pape Franje, ksenofobija, etika, sekularizam

Zadnja migrantska kriza 2015. godine, s kojom su se suočile brojne europske države, nije prva seoba naroda zbog koje je izražena briga za opstojnost suvremenih kulturnih i ljudskih vrijednosti. Crkva se još u Starom svijetu susretala sa sličnim izazovima. Iako migrantska kriza nije primarno problem Crkve, smatra se da je Crkva dužna, sukladno svojem nauku, pružiti pomoć onima kojima je uistinu potrebna. Mišljenje je mnogih da time Crkva reže granu na kojoj sjedi dovodeći u još veću opasnost ionako već nagrizene kršćanske vrijednosti.

Na samim svojim početcima Crkva u antici našla se u izazovu. Usprkos velikom progonu, kršćanstvo je 313. godine Milanskim ediktom[1] proglašeno ravnopravnom religijom Rimskoga Carstva. Stoga ne čudi da su kršćani, kao i Crkva, rimski svijet počeli doživljavati kao svoj svijet te ga branili od navala barbarskih naroda. Tako je zahvaljujući pregovorima Crkve i Vandala, istočnogermanskog plemena, spriječen pokolj stanovnika Rima tijekom vandalske provale u Rim 455. godine. Nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva, Crkva se okrenula širenju Radosne vijesti novopridošlicama koji su bili mnogobošci, nastojeći ublažiti promjene koje se zbivaju. Nerijetko se smatra da su suvremene migrantske krize u Europi signum temporis na koji Crkva ne može kao prije učinkovito odgovoriti zbog gubljenja početnog žara u naviještanju Evanđelja i slabljenja moći u društvu.

Kako bi se utvrdio stav Crkve o migrantima, potrebno je krenuti od izvora kršćanske vjere, Biblije. I u starozavjetnim i u novozavjetnim knjigama na migrante se gleda kao na ljude kojima je potrebno pružiti ruku. Isus u Matejevom evanđelju najavljuje Posljednji sud riječima: „Stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me! (...) Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste. I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni“ (Šimac, 2019: 734, Mt 25,31-46). Iz ovih riječi da se zaključiti da je Isus u svakom čovjeku, ma tko god on bio, a svatko tko mu odbije pomoći odlazi u vječnu propast. Izabrani Božji narod, Židovi, često su kroz povijest bili progonjeni. Baš iz tog razloga Bog ih upozorava da ne budu kao njihovi neprijatelji i da ne uzvraćaju istom mjerom, nego ljubavlju: „Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji“[2] (Lev 19,34).

Bilo je za očekivati da će papa Franjo, čiji su roditelji emigrirali iz Italije, nedvojbeno stati iza riječi Svetog pisma ne podilazeći nekim crkvenim krugovima koji na migrante ne gledaju blagonaklono. Papa Franjo smatra da bi uporišni okvir djelovanja svakoga pravog kršćanina pri susretu s migrantima trebale biti četiri riječi: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati (Bergoglio, 2019: 92). No nije on jedini papa modernog doba koji je iskazao brigu za migrante. Još 1905. godine papa Pio X. osnovao je Ured za duhovnu skrb migranata[3], na inicijativu talijanskog biskupa G. B. Scabarinija, a papa Benedikt XV. ustanovio je Svjetski dan migranata i izbjeglica (Šimac, 2019: 734).

Tijekom migrantske krize na vidjelo je došla proročka dimenzija pontifikata pape Franje. Njegov profetizam, koji se temelji na praćenju znakova vremena, ne ogleda se u predviđanju onog što će biti, nego se zasniva na prepoznavanju onog što su predviđali starozavjetni proroci. Za papu Franju ovo je jedinstvena prilika za kršćane da svojim djelima posvjedoče Božju Riječ: "Za Papu je izazov migracije prigoda kršćanskoj zajednici u njezinu evanđeoskom, eklezijalnom pa i humanom rastu. Kršćani se u posebnoj skrbi za migrante mogu svijetu očitovati kao  kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta, kao znak nade novoga humanizma koji ne poznaje granice niti razlike među ljudskim bićima" (Brebrić, 2019: 105). Također papa Franjo tvrdi da je globalizacija migracije najveća prilika u ljudskoj povijesti za globalizaciju nade i humanizma u svrhu izgradnje svijeta u kojem će svi, prema Božjoj zamisli, uistinu biti braća i sestre (Brebrić, 2019: 99).

Usprkos riječima Svetog pisma i papinim porukama, tradicionalne su kršćanske zemlje razmjerno često ksenofobne. Hrvatska, zemlja koja je prema zadnjem popisu stanovništva imala nešto preko 91% kršćana[4], također je među njima: "Stručna studija Centra za mirovne studije (2013) nalazi da 'građani Hrvatske izražavaju jasnu deklarativnu podršku nediskriminaciji' iako su, kako studija navodi, 'puno manje uvjereni u ispravnost njene primjene u svakodnevnom životu' . Iako analiza navodi da ispitanici uglavnom ne izražavaju ekstremno ksenofobne stavove, utvrđene su značajne razine ksenofobije prema pojedinim etničkim, vjerskim i drugim manjinama (romska, srpska, kineska i arapska), zajedno s visokim stopama ksenofobije prema tražiteljima azila (37 % populacije)" (Baričević i dr., 2017: 16-17).

Razlozi straha od migranata, između ostalog, mogu se iščitati iz hrvatske povijesti kada je Hrvatska oko 400 godina, prema riječima pape Lava X., bila Antemurale Christianitatis. Međutim, prije skoro trideset godina i hrvatski su državljani bili u sličnoj poziciji kao bliskoistočni migranti koji su krajem 2015. i početkom 2016. godine preplavili Europu. U slučaju da dolasci migranata nisu potplaćeni kulturocid[5], stavovi kršćana ili su licemjerni ili jednostavno ljudski jer gotov nitko nije otporan na bojazan pa ni kršćani.

U 17. stoljeću katolički je kardinal Richelieu[6] stavio interes vlastite države ispred Boga i svoje vjere tako što je podržao protestante u Tridesetogodišnjem ratu u svrhu jačanja međunarodne uloge Francuske. Tim činom postao je prvi kršćanski državnik koji je svako političko djelovanje opravdavao interesima države, a ne Božjom voljom. No, zadatak kršćanina nije briga za posljedice, nego ispravno postupanje u skladu s naukom Crkve. Točnije, svaki kršćanin treba se pri moralnom djelovanju voditi etikom uvjerenja[7]. To znači da je postupak moralnoga djelovanja ispravan čim je u skladu s naukom Crkve, a uspjeh se prepušta Bogu, to jest za posljedice ne odgovara osoba koja moralno djeluje.

Stvari se značajno mijenjaju nakon Francuske revolucije 1789. godine. Sekularizam, jedna od bitnijih ideja koja je nastala u doba te revolucije, danas je ustavom zagarantiran princip djelovanja većine država. Taj je princip u skladu s izrekom: "Podajte caru carevo, a Bogu Božje!" (Lk 20,25). To znači da kršćanin koji politički djeluje postaje iznimka, to jest onaj koji djeluje na dobrobit društva ne mora nužno djelovati u skladu s kršćanskim načelima. „Ne nosi uzalud mača!“, citat je iz Pavlove poslanice Rimljanima koji se odnosi na vlast, također je u skladu s prethodnom tvrdnjom, a potiče kršćane da poštuju državnu vlast bez obzira na sredstva koja koristi monopolom sile.

Kršćani i Crkva ne bi trebali brinuti o budućnosti na način da dovode u pitanje Božje zakone i nauk Crkve općenito. Migrantska kriza izazov je na koji je teško ispravno i učinkovito odgovoriti. Stoga je potrebno prilagoditi se novonastaloj situaciji u kojoj si kršćani ne bi smjeli dopustiti licemjerstvo. Također, teza da si Crkva i kršćani režu granu na kojoj sjede primajući migrante koji bi mogli iz temelja promijeniti „kršćansku Europu“ možda drži vodu, ali nije kršćanski razmišljati o tome. Na kršćanima je, kao privatnim vjernicima, da, prije svega svojim djelima, ali i riječima šire Radosnu vijest kao jedini ispravan način očuvanja kršćanstva, a ostalo bi trebali prepustiti Bogu.

Popis literature

Baričević, Vedrana i dr. 2017. Stavovi i percepcije domaće javnosti o nacionalnim manjinama, izbjeglicama i migrantima. Zagreb. Centar za mirovne studije.

Bergoglio, Jorge Mario. 2019. Politika i društvo. Zagreb. Verbum.

Brebrić, Stjepan. 2019. Globalizacija migracije i profetizam pape Franje. Nova prisutnost. 17(1): 93-110.

Kissinger, Henry. 2000. Diplomacija. Zagreb. Golden marketing.

Šimac, Neven. 2019. Crkva i kršćanin pred izazovom suvremenih migracija. Bogoslovska smotra. 89(3): 723-741.

Weber, Max. 2013. Politika kao poziv. Zagreb. Naklada Jesenski i Turk - Hrvatsko sociološko društvo.

[1]Dokument koji je poznat i kao carski edikt. Izdao ga je car Konstantin 313. godine u suradnji sa svojim suvladarom Licinijem. Njime je omogućeno ispovijedanje kršćanstva kao ravnopravne religije Rimskoga Carstva. Tako je kršćanstvo prvi put dobilo ravnopravnu poziciju unutar društva. Da se ne radi o pukoj prijevari i zamci utvrđeno je nakon što je car Konstantin biskupu Miltijadu dao svoju rezidenciju u Lateranu (http://stellamaris-naklada.com/hr/duhovni-kutak/historicus/car-konstantin-i-milanski-edikt,55.html; pregledano 1. veljače 2020.).

[2]http://www.zg-nadbiskupija.hr/dokumenti/rijec-svetog-oca/primiti-zastititi-promicati-i-integrirati-migrante-i-izbjeglice (pregledano 3. veljače 2020.).

[3]Ta institucija preteča je današnjega Papinskoga vijeća za pastoral selilaca i putnika. Vijeće brine za ljude koji su morali napustiti svoju domovinu i krenuti u potragu za boljom budućnošću. Ono skrbi za izbjeglice, prognanike, nomade, ali i za radnike cirkusa, mornare, djelatnike u zrakoplovstvu i hodočasnike (http://www.vatican.va/roman_curia/pontifical_councils/migrants/index.htm;  pregledano 7. veljače 2020.).

[4]https://www.dzs.hr/hrv/censuses/census2011/results/htm/H01_01_12/H01_01_12.html (pregledano 8. veljače 2020.).

[5]U nekim se izvorima tvrdi da su razne interesne skupine među migrante prikrile i pripadnike ISIL-a (https://net.hr/danas/hrvatska/novi-veliki-izbjeglicki-val-prijeti-hrvatskoj-oko-800-pripadnika-isis-a-pokusat-ce-se-infiltirati-preko-granice/; pregledano 7. veljače 2020.).

[6]Armand Jean du Plessis de Richelieu bio je francuski državnik i katolički kardinal. Naziva ga se ocem modernoga sustava država. Habsburški car Ferdinand II. postavio ga je za prvoga ministra s ciljem da oživi katoličku univerzalnost, iskorijeni protestantizam i uspostavi carsku kontrolu nad srednjoeuropskim državama. Nakon što je protureformacijom 1618. godine izbio izuzetno krvav Tridesetogodišnji rat između katolika i protestanata, Richelieu je podržao protestantske vladare i iskoristio raskol Crkve kako bi spriječio obnovu Svetoga Rimskoga Carstva kojem bi Francuska bila samo privjesak (Kissinger, 2000: 47-57).

[7]Svako je moralno djelovanje u skladu s etikom uvjerenja ili etikom odgovornosti. Etičar uvjerenja djeluje prema vlastitom stavu, pri tom ne razmišljajući na posljedice svojega djelovanja za koje smatra da nije odgovoran. S druge strane, etičar odgovornosti računa s tim da je odgovoran za posljedice svojega djelovanja te djeluje tako da bi posljedice bile što manje štetne ne osvrćući se na vlastiti stav. Weber tvrdi da se niti jedan čovjek ne treba voditi samo etikom uvjerenja ili samo etikom odgovornosti, nego su mu potrebne obje etike, ovisno o situaciji u kojoj se čovjek nalazi. Posebnoga recepta nema. Svatko treba odlučiti sam za sebe (Weber, 2013: 70-71).