Mogu li Hrvati 2020. rasturiti Europsku uniju?

Neki Hrvati su stoljećima živjeli pod mletačkom vlasti, otkad ih je kralj prodao Mletcima. Nakon više stoljeća mletačka država se na koncu raspala.

Neki Hrvati su stoljećima živjeli pod Turcima, a onda se i to carstvo raspalo.

Veliki dio Hrvata je stoljećima živio u Austrougarskom, a i to carstvo se raspalo.

Hrvati su 23 godine živjeli pod Srpskim kraljem pa se i ta država raspala za 12 dana što su Hrvati sa radošću jedva dočekali.

Boljševici uz rusku pomoć stvorili komunističku jugoslaviju koja se ponovno raspala nakon samo 45 godina.

A onda smo 2013. ušli u novu zajednicu naroda, u Europsku uniju.

Samo 7 godina nakon toga Hrvatska će predsjedati tom unijom.

Idealna prilika da i tu uniju rasturimo.

Nakon Drugoga svjetskog rata Europa je bila razorena, a industrija i poljoprivreda prepolovljena. Iako je na zapadu obnovljena demokracija Europom su stvarno upravljale dvije najjače sile, SAD i SSSR. U strahu od komunizma zapadno europski političari su odlučili osnovati dvije organizacije, jednu vojnu kao NATO savez i jednu ekonomsku a to je europska unija za ugljen i čelik, koja se ubrzo pretvorila u Europsku ekonomsku zajednicu.

Nakon što je uz pomoć Marshalova plana počeo oporavak u razorenim državama uvedena je djelomična tržišna ekonomija koja je dovela do brzog razvoja industrije. U strahu od sovjetske planske privrede koja se temeljila na planiranju proizvodnje i raspodjele, zapadna Europa se opredijelila na tržišnoj proizvodnji i planskoj državnoj potrošnji. To je vrlo brzo dovelo do vrlo brzog rasta proizvodnje temeljenog na državnim narudžbama. Kako bi se industrija još brže razvijala na većem tržištu 1952. je osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik.

Međutim, poljoprivreda je zaostajala u odnosu na konkurentne proizvođače hrane iz SAD-a. Kako bi se smanjio uvoz hrane europske države su 1962. uvele zajedničku poljoprivrednu politiku (ZPP). Kroz tu politiku uvedeno je poticanje poljoprivredne proizvodnje po proizvodnji, to jest po litri ili kilogramu proizvedenog proizvoda.

Državna planska potrošnja industrijskih proizvoda davala je dobre rezultate dok su europske države znale što trebaju kupovati novcem poreznih obveznika.

Raspadom komunističkog istočnog bloka nestao je strah od SSSR-a, te su ojačali egoizmi u EU. Europski političari se više nisu mogli složiti oko toga što su prioriteti u naručivanju i izgradnji.

Ujedinjenjem Njemačke ona je postala gospodarski najjača država članica EU.

Kako bi obnovila bivšu Istočnu Njemačku njena centralna banka počinje voditi politiku vrlo jake valute DEM, kako bi na taj način privukla ulagače iz cijele Europe. Ulagači donose novac zbog viših kamata i viših profitnih stopa, a taj novac se ulaže u obnovu Istočne Njemačke. Sve radove obnove izvode njemačka poduzeća pa njezino gospodarstvo napreduje.

Kako bi ojačala njemačku proizvodnju njemačka državna Deutsche Bank odobrava vrlo povoljne kredite njemačkim trgovačkim lancima za izgradnje velikih robnih kuća širom Europe kako bi se preko njih plasirali njemački proizvodi. I državna tekomunikacijska kompanija povoljnim kreditima kupuje teleoperatere širom Europe kako bi se preko njih ugrađivala njemačka oprema. Jaka valuta im ne smeta pošto nemaju velike vojne troškove, pa mogu imati niže poreze. A i uvoz jeftine radne snage za jednostavnije poslove im jača konkurentnost.

To gospodarsko jačanje Njemačke ne sviđa se ni francuskim, a ni britanskim ekonomskim planerima.

Taj otpor naročito jača nakon potpisivanja Ugovora iz Maastrichta 1993. godine kada EEZ postaje Europska unija, te se iz ekonomske zajednice pretvara u političku zajednicu.

Kako bi spriječili mogućnost Njemačke da koristi svoju ekonomsku snagu uz pomoć samostalne monetarne politike francuzi predlažu stvaranje zajedničke valute eura. Time su mislili kontrolirati Njemačku. Nijemci su se tome protivili, ali su zbog višeg cilja, ujedinjenja Europe, prihvatili stvaranje eura kroz tri faze.

Britanija riješenje nije vidjela u zajedničkoj valuti već su njeni stratezi počeli zagovarati izlazak iz ekonomske zajednice koja se počinje pretvarati u političku zajednicu, pošto oni nisu navikli djelovati u savezima u kojima imaju podređenu ulogu.

Europska centralna banka je stvorena kao treća faza u izgradnji europske monetarne integracije, koja je nastupila 1999. odlukom Europskoga vijeća. Euro € kao jedinstvena europska valuta uveden je 1. 1. 1999. i proširena je na 19 država Eurozone. ECB se nalazi u Frankfurtu i Njemačka ima najveći uticaj na monetarnu i gospodarsku politiku ECB-a.

Glavni cilj ECB je održati stabilnost cijena, poticanje gospodarskog rasta, te otvaranje novih radnih mjesta. ECB određuje kamatne stope po kojima daje zajmove komercijalnim bankama u eurozoni i tako upravlja količinom novca u opticaju i inflacijom, upravlja deviznim pričuvama kupnjom ili prodajom valuta radi održavanja ravnoteže deviznih tečajeva. ECB također osigurava da nacionalna tijela nadziru financijska tržišta i institucije kako bi platni sustavi funkcionirali na učinkovit način, osigurava sigurnost i stabilnost europskog bankarskog sustava, izdaje odobrenja za izradu euronovčanica državama članicama europodručja, nadzire kretanja cijena i procjenjuje rizike za stabilnost cijena. Osim toga ECB odgovara za bonitetni nadzor kreditnih institucija sa sjedištem u državama članicama, prikuplja statističke informacije potrebne za obavljanje zadaća Europskog sustava središnjih banaka i drugo. ECB također izravno nadzire preko stotinu najvećih banaka država članica koje raspolažu s gotovo 82 % imovine bankarskog sektora u europodručju.

Vrlo brzo Njemačka uviđa kako može i euro iskoristiti u svome interesu, te preko svojih bankara usmijerava ECB na vođenje jake valute vođenjem vrlo konvencionalne monetarne politike.

Na području poljoprivredne politike EU sve više vodi politiku planskog uništavanja konkurencije u izvaneuropskim državama. Iako proizvodi puno više od potrošnje Europska unija svojim članicama svake godine podijeli oko 58 milijardi eura poljoprivrednih subvencija kako bi pomogla poljoprivrednicima i ruralne zajednice održala na životu. Međutim, u održavanju ruralnih zajednica pojedine države imaju vrlo različite rezultate. Države koje to stvarno žele postići poticaje za poljoprivrednike ograničavaju na 300.000 eura po jednom OIB-u (obiteljsko domaćinstvo ili poduzeće), dok u državama gdje kriminal ima veliki utjecaj na politiku nema ograničenja za poticaje, pa najveća poduzeća dobivaju većinu poticaja.

Zahvaljujući tome u državama gdje nema ograničena za poticaje dolazi do stvaranja velikih feudalnih gospodarstava, te sve manji broj ljudi ostaje živjeti u selima. Europski političari bi ovo mogli spriječiti donošenjem zajedničkih pravila o ograničenju poticaja na 300.000 eura po domaćinstvu ili poduzeću, ali to ne žele učiniti pošto Njemačkoj i Francuskoj odgovara napuštanje sela u manjim državama kako bi njihova poduzeća i banke lakše kupili seljačku zemlju u tim državama.

Na taj način i politika poticaja u poljoprivredi na koju se koristi 40 posto novca iz europske blagajne se koristi kao instrument za osvajanje prostora uz pomoć vrlo malog broja lokalnih poljoprivrednih korporacija. To je osobito izraženo u novim istočnim državama osobito Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj i Hrvatskoj.

Cijeli sustav raspodjele poticaja je namjerno napravljen na štetu ruralog razvoja i na štetu ekoloških ciljeva EU, a europska birokracija u Bruxellesu se sustavno pravi kako ništa ne primjećuje. I mnogi europski zastupnici se prave kako ništa ne vide pošto ih budućnost njihovih zemalja ne zanima. Brinu se samo o svojoj karijeri o svojim interesima. A takvi su zahvaljujući izbornom sustavu po kojem se glasa za stranke, a ne za pojedince, pa je najvažnije doći na izborne liste. Zahvaljujući takvim izbornim pravilima na liste dolaze samo oni koji se znaju dobro prilagoditi predsjednicima vodećih stranaka, a nakon izbora izabrani pojedinci se nastoje prilagoditi europskim lobistima. Lobisti su vrlo darežljivi, ali njihova darežljivost ovisi i o važnosti pojedinih zastupnika u Europskom parlamentu. Najjeftiniji su obični zastupnici u EU parlamentu. Znatno vrjedniji su članovi pojedinih parlamentarnih odbora koji zanimaju pojedine lobiste. Predsjednici odbora su još vrjedniji, a najvrjedniji su povjerenici EU za pojedina područja. Oni koji se dokopaju tih položaja politiku mogu napustiti kao vrlo bogati ljudi.

Kako bi taj sustav mogao trajati svi vode politiku "ne talasaj". Političari iz pojedinih država se ne miješaju u ono što rade njihovi političari u EU, a ovi iz Bruxellesa se ne miješaju u rad državnih političara. Zbog toga zastupnici u EU parlamentu glasaju o politici subvencija onako kako im se predloži, a ako antikorupcijske i revizorske institucije ukažu kako netko krši europska pravila oni tada mijenjaju pravila.

Rezultat je vrlo neodgovorno trošenje novca i slabljenje proizvodnje u nekim državama, iako EU na poljoprivredne subvencije troši tri puta više od SAD-a. Kada pojedini novinari iz uređenijih država počnu nešto istraživati najveći korisnici se skrivaju iza skrivenih vlasničkih struktura. Rezultat je pojava poljoprivredne mafije koja u pojedinim državama ucjenjuje male poljoprivrednike kako bi se domogli parcela na koje uzimaju poticaje, iako često ništa ne proizvode. Posljedica takve europske politike je sve veće opterećenje stvarnih proizvođača, te ima sve manje novca za mirovine. Zbog toga ljudi moraju sve duže raditi kako bi mogli zadržati postignuti životni standard.
Takva politika protkana kriminalom odgovara Njemačkoj i Francuskoj pošto su korumpirana društva najlakše mete za postepenu ekonomsku okupaciju. Dok se u istočnim i južnim državama političari bave korupcijom Njemačka i Francuska ih planski polako ekonomski koloniziraju.

Iste te ciljeve Njemačka i Francuska su pokušavale ostvariti i kroz ECB.

ECB je pod njemačkim utjecajem od nastanka vodio politiku sve jače valute, te u Eurozoni dolazi do lagane deflacije. To odgovara njemačkim bankama kojima se zarade na kamatama povećavaju, a prezadužene istočne i južne države, te poduzeća u njima dolaze u probleme. Sa problemima pada im i kreditni rejting čime im se i kamate povećavaju pa upadaju u još veće probleme. To koriste njemačka poduzeća koja kupuju najviše inozemnih tvrtki, i to sve novcem koji su u njemačke banke položili strani štediše privučeni malo višom kamatom. Širom prezaduženih država kupuju se čak i autobusni kolodvori i autobusna poduzeća koja kupuju samo mercedesova vozila, a kupuje ih njemačka Arriva, koja je u vlasništvu državne Deutsche Bank.

Njemačka preko svojih lobista koristi i razne europske fondove na način da se njemačkim, francuskim, nizozemskim i danskim poduzećima odobravaju najčešće projekti u proizvodnju, dok se u drugim državama najčešće odobravaju projekti u infrastrukturu i kulturu. Njemačkoj je potrebna suradnja sa Francuskom koja ima atomsku bombu, a Nizozemska i Danska su im važne zbog zajedničkog lobiranja u institucijama.

Osim toga visoko subvencioniranom hranom sjeverne države preko njemačkih robnih lanaca uništavaju poljoprivredu u rubnim državama, pošto subvencije nisu u svim državama jednake.

Zahvaljujući planskom uništavanju industrije i sitne poljoprivrede u novim članicama radnici iz propalih poduzeća masovno odlaze u industrijske zemlje kako bi ona tamo opstala. Ruralni tereni se prazne, a obradiva zemlja se koncentrira u rukama velikih proizvođača poljoprivrednih sirovina.

Svim tim potezima ECB kao kreator novca u interesu Njemačke, Nizozemske i Danske uspijeva rubne države EU pretvoriti u svojevrsne kolonije, koje se mogu baviti samo turizmom i proizvodnjom sirovina.

Dolaskom ekonomske krize 2008. iz SAD-a u Europu europa slabo reagira, što najteže pogađa upravo istočne i južne države EU. SAD u cilju prevladavanja krize plasira 50.0000 novih milijardi dolara, a slično radi i Velika Britanija plasirajući nove funte na svoja tržišta, čime provode novu nekonvencionalnu monetarnu politiku. Pošto samo sniženje kamatnih stopa na nulu ne daje rezultata oni uvode i druge poteze kao što su kupnja obveznica i drugih vrijednosnih papira, te kupovinom deviza (deviznim swapovima) kako bi se spustio tečaj vlastite valute (deprecijacija) povećao izvoz i smanjio uvoz. U SAD-u FED kupuje ne samo državne obveznice već i one koje izdaju privatna poduzeća. Milijarde beskamatnih dolara uložili su u kupovinu obveznica poduzeća za frakiranje nafte pa amerikanci uskoro postaju izvoznici nafte čija cijena na svjetskom tržištu počinje padati. Zbog obilja novca na tržištu cijena dolara i funte pada 30 posto što odgovara jačanju njihove proizvodnje i izvoza.

ECB odbija voditi takvu monetarnu politiku koja štiti proizvodnju i radna mjesta pa Grčka, Italija, Španjolska i Portugal dolaze u velike probleme. Nakon pritisaka iz tih država ECB pokušava blago pomoći konvencionalnim metodama pa snižava referentne kamatne stope. Međutim komercijalne banke se boje taj novca plasirati poduzećima, te novac polažu na račune ECB- a. Prije krize komercijalne banke su na računima ECB-a imali deponirano u prosjeku od milijardu eura, a izbijanjem krize banke na dnevnoj razini dnevno deponiraju krajem 2008. godine više od 200 milijardi eura. Zbog ovog straha bankara za odobravanje kredita kriza se još produbljuje pa rubne države ulaze u još veću krizu.

Ni sami industrijalci ne uzimaju nove kredite za nove investicije, pošto su i stari kapaciteti neiskorišteni zbog manje potražnje za proizvodima.

ECB taj problem pokušava riješiti konferencijama za novine na kojima pokušava povećati optimizam.

Zbog nelikvidnosti vrijednost eura na međunarodnom tržištu raste za 30 posto u odnosu na dolar i funtu. Zbog toga se izvoz iz EU smanjuje, a osobito su pogođene rubne države koje izvoze na dolarska tržišta dok to ne utječe bitno na one koje prodaju robu na euro tržištu. To ponovno najviše pogađa Grčku, Italiju, Španjolski i Portugal, a i istočne države. Zbog nelikvidnosti potražnja poduzeća i građana za kupovinom se smanjuje te se kriza još pojačava.

Kako bi se povećala likvidnost ECB mijenja monetarnu politiku s restriktivne u ekspanzivnu, spuštajući referentne kamatne stope. Tako 2. listopada 2008. godine kamatnjak na referentne kamatne stope GOR iznosi 4,25%, a 07. svibnja 2009. godine 1,00%. Osim snižavanje referentne kamatne stope uvedeno je niz nekonvencionalnih mjera u cilju jačanja likvidnosti. Sve to ne donosi rezultate pa ekonomska i financijska kriza jačaju, raste nezaposlenosti, te padaju porezni prihodi država članica.

Grčka, Italija, Irska, Španjolska, Portugal upadaju u financijsku nestabilnost.

Zbog toga u Grčkoj, Italiji, Irskoj, Španjolskoj i Portugalu dolazi do pada kreditnog rejtinga i značajnog rast kamatnih stopa na državne obveznice, čime države pokušavaju nadoknaditi gubitke od smanjenja poreznih prihoda. Pošto države ne mogu uzimati novac direktno od ECB-a obveznice prodaju na tržištu gdje cijena novca ovisi o njenom kreditnom bonitetu, pa prezadužene države plaćaju višu kamatu nego sjeverne države EU.

Pad kreditnog rejtinga navedenih država članica i skuplje refinanciranje odražavaju se i na realni sektor manjom ponudom kredita i smanjenjem investicija što rezultira smanjenjem proizvodnje i padom zaposlenosti.

Pošto rast kamatnih stopa na državne obveznice pojedinih država članica nije dovelo do porasta inflacije, već se naprotiv pojačava deflacija ECB odlučuje intervenirati na tržištu novim potezima. Zbog toga je 10. ožujka 2010. godine ECB najavila pokretanje programa kupnje vrijednosnih papira na tržištima obveznica u cilju smanjivanja napetosti na tržištu. ECB počinje kupovati vrijednosne papire poput SMP (2010.) i CBPP (Covered Bond Purchase Programme) (2009., 2011., 2014.), te putem smanjenja GOR po fiksnim kamatnim stopama dodatno povećava likvidnosti.

Uvode se „kreditori u nuždi“ kreditirajući veći broj banaka i ostalih financijskih institucija. Širi se i spektar vrijednosnih papira koji postaju kvalificirani kolateral od strane ECB-a. Kupuju se državne obveznice, pa i od poduzeća što povećava likvidnost financijskih tržišta, snižavajući troškove zaduživanja država, poduzeća i kućanstava.

Kupnja dugoročnih državnih obveznica je kritizirana od strane Njemačke, jer se navodno, takve transakcije mogu protumačiti kao podržavanje neodgovorne fiskalne politike financiranjem duga.

Nijemcima ne odgovara oporavak rubnih država pošto žele od prezaduženih država u nekretninama naplatiti ono što su njemačke banke uložile u te države.

Pošto nove mjere ECB-a počinju davati rezultate dužnička kriza rubnih europskih država je okončana 2013. godine, ali pošto i dalje postoji deflacija i ne dolazi do gospodarskog rasta Guverner ECB Talijan Mario Dragi i dalje kupuje vrijednosne papire, što je dobro za Italiju i rubne europske države, ali loše za Njemačku i sjeverne države koje žele naplatiti kredite u nekretninama i dionicama.

Kako bi se pojačao gospodarski rast i ukinula deflacija 24.1.2015. Europska centralna banka odlučuje uložiti do 1080 milijardi eura kreditnog novca koje će ubrizgati u europski monetarni sustav u sljedećih 18 mjeseci.

Mario Dragi izjavljuje kako će se plasiranje novca provesti kupnjom financijske imovine, kupnjom obveznica izdanih na temelju neke financijske imovine, te pokrivenih obveznica s nekom vrstom državnog jamstva. ECB će kupovati te vrijednosne papire sve dok se inflacija ne počne približavati ECB-ovu cilju - malo manje od dva posto na godinu u srednjem roku. ECB će u cilju zaustavljanja deflacije, i poticanja zapošljavanje u sustav europskih nacionalnih centralnih banaka, početi kupovati (na sekundarnom tržištu, od banaka, a ne izravno od vlada), obveznice država članica eurozone, državnih agencija i europskih institucija, denominirane u eurima i s prvoklasnim bonitetom. Nacionalne obveznice će kupovati nacionalne centralne banke, sukladno svojem učešću u ECB-ovom kapitalu. To znači kako će Grčka centralna banka kupovati grčke državne obveznice, a Ciparska ciparske i td. Tako je osigurano da Nijemci neće snositi rizik bankrota Italije ili Grčke. Ovime je došlo do fragmentaciju Eurozone čime je počeo stvarni raspad Eurozone.

Nijemci su reagirali tako što su Marija odlučile tužiti, najprije pred njemačkim Ustavnim sudom, a zatim i pred Europski sud pravde.

Međutim, početkom migracijske krize 2015. godine kao jedna od posljedica uspona Islamske Države Nijemci shvaćaju kako će većina migranata doći u Njemačku. Kako se EU ne bi raspala Nijemci odustaju od zatezanja odnosa sa prezaduženim državama i odustaju od tužbi prema Mariju Dragiju. Kako bi dodatno oraspoložila rubne južne države Angela Merkel poziva sve migrante da dođu u Njemačku. Taj poziv je bio iznuđen kako južne države ne bi počele provoditi svoju potpuno samostalnu politiku koja bi mogla rezultirati raspadom EU-a, a dokaz za to je činjenica što su migranti i dalje morali dolaziti pješke prelazeći ilegalno granice. Da je poziv migrantima bio stvaran njima bi se u Španjolskoj, Grčkoj i Italiji dale vize kako bi mogli avionima doći u Njemačku.

Zbog Brexita Njemačka shvaća kako je ne samo opstanak eurozone, već i same EU upitan, te smanjuje pritiske prema ekonomskoj kolonizaciji rubnih država, ali istovremeno preko medija i političara pod nadzorom pojačava pritiske na države koje nisu članice eurozone da prihvate euro kao svoju valutu. Širenjem eurozone rizici od njezinoga raspada bi se smanjili, a pojačano se kupuju i političari u manjim državama gledanjem kroz prste na njihove krađe sredstava iz EU fondova.

Zahvaljujući internetu sve ove makinacije postaju sve razvidnije i među običnim ljudima, pa nezadovoljstvo europskom unijom raste i u razvijenijim i u nerazvijenijim državama. Sve to vodi prema raspadu ove sve manje funkcionalne zajednice koja je izgubila svoje temeljne ciljeve.

Slijedeće 2020. godine Hrvatska će preuzeti predsjedanje ovom zajednicom, te je to prilika za jače upoznavanje Hrvata sa stvarnošću koja vlada u EU.

Pošto su Hrvati u svojoj povijesti često srljali u razne zajednice, a kada su shvatili kako ih stranci samo pljačkaju počeli su samo čekali priliku za pobunu. Hrvatska je država koja je najveći neto uplatilac u EU fondove, to jest za razne projekte povlači najmanje u odnosu na ono što uplaćuje. Statistički to se ne primjećuje pošto se svi izvještaji o uplatama iznose u godišnji iznosima, dok se odobrena i povučena sredstva prikazuju po obračunskim periodima za razne fondove koji traju od 5 do 7 godina.

Kada sve to shvate nezadovoljstvo Hrvata koji će imati priliku voditi procese u Eu će naglo porasti, a ako se to poklopi sa drugim faktorima EU bi se doista mogla i raspasti.

Drugi faktor je Brexit koji će se 2020. dogoditi unatoč udruženom djelovanju EU birokracije i britanskih protivnika brexita.

Treći faktor je Erdogan koji svakom trenutku može pustiti 3 milijuna izbjeglica iz Turske na teritorij EU.

Četvrti faktor je Christine Lagarde koja je postala nova predsjednica ECB-a. Pitanje je kakvu će ona voditi monetarnu politiku. Mario Dragi je vodio politiku koja odgovara Italiji, a samim time i svim drugi prezaduženim državama EU, čime se snažno zamjerio njemačkim i francuskim bankarima.

Larde dolazi iz bankarskoga sektora i postoji velika opasnost od povećanja kamatnih stopa u interesu Njemačkih i Francuskih bankara. Ako Lagard bude nastavila nekonvencionalnu monetarnu politiku EU će opstati, ali ako tu politiku vrati na stare konvencionalne monetarne metode raspad EU je doista moguć.