Može li propast nekoliko velikih svjetskih banaka prerasti u Veliki reset?

U posljednjih mjesec dana nekoliko velikih američkih i švicarskih banaka je propalo, u čemu su mnogi vidjeli dolazak nove bankarske krize. Monetarne vlasti su u cilju sprječavanja panike, te prelijevanja krize na druge banke odmah poduzele radikalne poteze. Posrnule banke su preuzete od drugih banaka, a zaustavljena je borba protiv inflacije obustavom dizanja kamatnih stopa.

Kroz povijest mnoge ekonomske krize su krenule iz bankarskoga sektora.

Dok je novac imao zlatni standard ekonomski razvoj je bio spor, ponajviše radi nedostatka novca, to jest zlata i srebra u opticaju. Kad god bi gospodarstvo počelo rasti banke su posuđivale novac dok su ga imale, što je ponekad izazivalo blago povišenje cijena, a kada bi sve zalihe iz trezora ispraznile dolazilo je do pada cijena proizvoda, to jest deflacije. Te ciklične smjene inflacije i deflacije su se događale svakih desetak godina. Kako bi se što više novca prikupilo za kreditiranje bankari su svoje štediše visokim kamatama na štednju nagovarali na polaganje svojega novca u banke i to je bio osnovni izvor novca za odobravanje kredita. A krediti su bili najvažnije pokretač svakog većeg poduzetničkog poduhvata i svake velike investicije. Tada je štednja doista bila, uz inovacije najvažniji pokretač gospodarskog razvoja. Radi toga je i politika podupirala štednju kao osnovni pokretač gospodarskog razvoja.

Prije velike ekonomske krize iz 1847. britanski bankari su izumili kreditni novac. Davali su kreditna pisma zajmoprimcima, a oni su sa tim pismima kupovali robu kao da imaju novac. Ti papiri su se vraćali u banke koji su ta pisma knjižili na računima kao uplatu novca. Na taj način je u kratkom razdoblju ukupna količina novca porasla do deset puta više od depozita koje su štediše imale na svojem računu. Ti krediti su se koristili za izgradnju željezničkih pruga. Svatko je mogao osnovati poduzeće za izgradnju pruga, te dobiti licencu za gradnju. Radi toga je došlo do vrlo brze izgradnje pruga, pa su i dionice takvih poduzeća naglo rasle. To je dovelo do toga da su obični ljudi uzimali kredite i kupovali dionice željezničkih kompanija. Kada je većina željezničkih pravaca izgrađena britanska emisijska banka je digla kamate na štednju, te su novi ulagači naglo prestali kupovati dionice, te su počeli štednju ulagati u banke. Cijena dionica željezničkih kompanija je naglo pala te su milijuni sitnih dioničara morali vraćati kredite za dionice koje više nisu mogli prodati. Uhvaćeni u zamku koju nisu razumjeli propali su milijuni europskih investitori kojima je znanje o novcu, kreditima i dionicama bilo oskudno.

U čitavom ovom postupku izgradnje pruga na teret pohlepnih sitnih ulagača Velika Britanija je dobila željezničku mrežu i to bez ozbiljne inflacije u sektoru osnovnih prehrambenih i kućnih potrepština. Inflacija je postojala tek na tržištu dionica, koja se uskoro pretvorila u nagli pad cijene dionica.

Nakon toga i mnoge druge države su pokušavale potaknuti svoj razvoj tiskanjem novca i propagiranjem kreditnih pisama. Međutim, većina takvih pokušaja je završila u vrlo visokoj inflaciji, uglavnom zato što taj novac nije korišten za velike investicije, već su države tiskale novac kako bi povećale plaće državnim službenicima. A kada se njima povećaju plaće raste potražnja za osnovnim životnim proizvodima, što neizbježno dovodi do inflacije uvijek kada ponuda tih proizvoda ne može pratiti povećanu potražnju. Radi toga su se države uvijek nakon perioda visoke inflacije vraćale zlatnom standardu, kako bi suzbili inflaciju.

Ponekad su odustajale od toga, obično u velikim deflacijskim krizama, kao što je to učinio američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt. Kako bi financirao svoju politiku New Deala ukinuo je zlatno važenje dolara, ali ga je vratio čim se gospodarstvo počelo oporavljati.

SAD su ponovno ukinule zlatno podlogu za dolar u trenutku kada su Arapske države, radi rata sa Izraelom naglo digle cijenu nafte. Amerikanci su počeli tiskanim novcem kupovati naftu, što je njima pomoglo, ali su najveću cijenu platili ostali koji su morali kupovati dolar kako bi sa njime kupovali naftu. To je dovelo do velike inflacije širom svijeta, ali su centralni bankari vrlo brzo naučili kako tiskati novac, a da to ne dovede do visoke inflacije. Shvatili su kako se tiskanim novcem mogu financirati investicije koje traže puno postojećih proizvodnih kapaciteta, kao što je građevina, ali i kako se tiskanim novcem ne smiju dizati plaće zaposlenika. Usvajanjem tih spoznaja štednja građana je postala nebitna na kreditni potencijal banaka, te samim time nebitna i za sveukupni gospodarski razvoj. Tiskanjem novog novca, te dizanjem ili spuštanjem primarne kamatne stope ili obavezne stope likvidnih rezervi centralni bankari mogu regulirati količinu novca na tržištu koja najviše pogoduje političkim gospodarskim ciljevima bilo koje države.

Na ovim spoznajama kreirana je ideologija globalizma, čiji je cilj bio omogućiti velikim zapadnim kompanijama kupovinu ili uništenje konkurencije u svim slabijim državama.

Ova praksa tiskanja ogromne količine novca svoju kulminaciju je doživjela nakon ekonomske krize iz 2007. kada su propale neke američke banke i fondovi koji su davale prevelike kredite za kupnju i izgradnju zgrada i kuća. Uvedena je monetarna politika „kvantitativnog popuštanja” koja je snižavanjem kamata na kredite iz primarne emisije gotovo na nulu dovela do naglog porasta likvidnosti banaka. Mnogi su smatrali kako će to dovesti do visoke inflacije, ali to se nije dogodilo odmah zato što banke taj novac nisu davale građanima za potrošačke kredite, već su ga davale velikim kompanijama za kupovinu dionica i obveznica drugih poduzeća. Na taj način došlo je do velike inflacije na tržištu dionica, te posljedično do ogromne koncentracije kapitala u rukama nekoliko tisuća velikih korporacija koje su postale velike financijske piramide. Ovu praksu su shvatili centralni bankari iz Rusije i osobito Kine, te su se i oni na isti način počeli boriti za kupovinu manjih poduzeća po drugim manjim državama. To Amerikanci vide, pa 2014. shvaćaju kako će ih Kina uskoro prestići ako nešto ne poduzmu. Kako bi to spriječili pokušavaju raznim carinskim i necarinskim barijerama spriječiti razvoj Kine, ali u tome ne uspijevaju. Kina ne samo da nastavlja ulagati u Aziju, Afriku i Latinsku Ameriku, već i vojno jača. Radi svoje sigurnosti Kina 2019. i 2020. odlučuje višestruko povećati svoje strateške zalihe najvažnijih sirovina poput bakra, aluminija, željeza, plastike, žitarica i riže. Ovo dovodi do naglog rasta tih sirovina, a nakon ruskog napada na Ukrajinu naglo raste i cijena energenata.

Radi neuspjeha u zaustavljanju rasta Kine danas Amerikanci nastoje usporiti rast inflacije, ali to može dovesti do kolapsa cijena dionica, zato što je ta cijena višestruko veća od realne vrijednosti koja se temelji na visini dobiti i dividende. Desetak godina ulagači su kupovali dionice ne kako bi ostvarili zaradu od dividende, već zato što su se kladili na daljnji rast cijena dionica. A kada te cijene počnu padati onda umjesto zarade ostvaruju gubitke, a ako su dionice kupovali na kredit njihova propast je neizbježna.

Najveći vlasnici dionica su investicijski fondovi, banke, mirovinski i zdravstveni fondovi te osiguravateljske kuće.

Svaki veliki i nagli pad cijena dionica mogao bi dovesti do propasti svio ovih dijelova financijskoga sustava svake države.

Ako propadnu investicijski fondovi propali su i oni koji su višak svog kapitala uložili u te fondove.

Ali ako propadnu mirovinski i zdravstveni fondovi umirovljenici će ostati bez mirovina, a bolesnici se neće moći liječiti, što je veliki egzistencijalni i politički problem.

Međutim, kad propadnu banke tada ti problemi postaju i sigurnosni problemi. Ljudi koji imaju novca na banci ne mogu ništa kupiti zato što kupci ne prihvaćaju njihove kartice, a i bankomati prestaju raditi. A kada se ne može kupiti hrana nastaje pljačka trgovine i anarhija. Kada nekoliko banaka dođe u probleme država to može riješiti vrlo brzim preuzimanjem takve banke u svoje ruke, što ne bi bilo moguće kada bi se panika proširila na sve banke, pa bi štediše počele istovremeno dizati novac iz svih banaka.

Do panike može doći iz više razloga, a najizvjesniji poticaj bi mogla biti informacija o nekoj novoj inovaciji koja snažno konkurira postojećim tehnologijama proizvodnje energije, ili osnovnih prehrambenih proizvoda. To bi moglo prouzročiti nagli pad cijene dionica više velikih korporacija za proizvodnju energije ili hrane, a koje nemaju nove tehnologije, te bi to moglo pokrenuti lančanu reakciju pada cijene svih dionica na svjetskim burzama.

U slučaju pojave ovakve globalne panike države garantiraju štednju građana do određenog iznosa, a svi koji imaju veće iznose ostali bi bez svoga novca i tražili bi od političara, čak i oružjem da im to netko vrati.

Poduzeća koja na računima imaju novac za plaće zaposlenika, za plaćanje dobavljača i za plaćanje poreza više ništa ne bi mogli plaćati, što je puno veći problem od propasti prevelike štednje pojedinaca. Poduzetnici novac drže na računima poduzeća, dok ga na osobnim računima drže najčešće pojedinci koji su ga stekli pomoću korupcije i druge vrste kriminala. Blokadom poslovnih računa poduzeća zaposlenici bi ostali bez svojih plaća, a država bez uplata poreza. Sve to urodilo bi velikom anarhijom i raspadom mnogih pravnih sustava, osobito onih višeetničkih čija sigurnost se se temelji na interesu, ili strahu od represivnoga aparata. Etnički jednolične države su stabilnije, te će one svoje probleme moći riješiti masovnim tiskanjem novca za potrebe isplate plaća u državnom, ali i privatnom sektoru, te isplatu osiguranih bankarskih depozita. Ali moćni i donedavno bogatiji sloj koji raspolaže oružjem i koji su izgubili na cijeni dionica i nekretnina ostat će bijesni. Svi potezi koje države mogu poduzeti doveli bi do hiper inflacije kakvu imamo u Venecueli, ali i hiperinflacija je bolja od potpune anarhije.

Današnja sigurnosna, ekonomska i geopolitička situacija širom svijeta je (zahvaljujući prevelikom ulaganju u naglu i ekonomski neopravdanu svjetsku koncentraciju kapitala) vrlo blizu ovakvog scenarija koji je najbolje opisan u Ivanovom Otkrivenju. Jedini način na koji se obični ljudi mogu zaštititi od ovakve krize je imati uza sebe spremljeno dovoljno gotovine za nekoliko mjeseci osnovne potrošnje, te zalihe hrane koja se ne mora držati u hladnjaku za barem nekoliko tjedana potrošnje.