Može li se Europska unija obranite od Rusije, bez Američke pomoći?

Europski političari najavljuju snažna ulaganja u obranu, ali gledano sa iskustvom iz domovinskog rata i ukrajinskog rata o obrambenom ratu malo znaju. Najavljuju nabavke novih raketa, aviona, tenkova i sličnih skupih tehnoloških čuda koje uglavnom proizvode Amerikanci.

U obrambenom ratu svi ti skupi sustavi su bitni za odvraćanje od rata, i za prodore na protivničke položaje, ali kada napad krene najvažniji je duboki rov, bunker, zemunica. Sa pojavom malih jeftinih dronova sve to je potrebno dodatno ojačati odozgo, i dobro maskirati, kako dronovi ne bi mogli ući u zemunice.

Rovove i zemunice je potrebno na brzinu iskopati i uredit, a to najčešće rade vojnici kao dodatni posao, uz to što moraju ratovati. Kako bi se obrana ojačala ovaj posao izgradnje bunkera i zemunica bi trebala preuzeti industrija, osobito građevinska industrija.

Sa iskustvima iz rata znam kako je najbolja zemunica obična obiteljska kuća sa dubokim podrumom. Kuća bez podruma je zaštita od pješačkog napada, ali kod tenkovskog napada ne predstavlja nikakvu zaštitu. Ako je kuća sa podrumom odmaknuta od drugih kuća tada se vojnici iz nje mogu braniti od napada sa svih strana. I od pješačkih napada, i od tenkova, i od dronova. A najbolja zaštita od avionskih bombi i raketa je u brojnosti ovakvih kuća. Što ih je više protivnik teže može znati koju kuću treba gađati. Ako takve podrume ima veći broj kuća uz rubove gradova i sela tada protivnik ne može znati u kojima je smještena vojska, te moraju gađati sve. Pri tome mogu lako srušiti krov i sve iznad podruma, ali taj krš dodatno štiti podrume.

Kuće prizemnice se u ratu mogu dodatno zaštititi kopanjem rovova oko kuća, te bacanjem iskopane zemlje oko prizemlja kuća, čime se prizemlje pretvara u podrum.

Kada bi EU političari htjeli i znali doista nešto napraviti za obranu mogli bi vrlo brzo donijeti zakone po kojima se kuće pogodne za obranu mogu graditi i bez građevinske dozvole, pod uvjetom da su najmanje 15 metara udaljene od susjednih kuća i zgrada, te da ispod čitavoga tlocrta imaju podrum. Time bi se cijene takvih kuća prepolovila, djelom ukinutim troškovima nabavka građevinske dozvole, a dijelom nabavkom jeftinijeg zemljišta izvan gradskih građevinskih zona.

Nakon ovakve izmjene zakona o građenju ECB bi mogao otvoriti posebnu liniju za dodjelu beskamatnih kredita za ovakve kuće, s rokom otplate od 50 godina i odgodom početka plaćanja od 3 godine. Prednost bi trebali imati oni koji ovakve kuće žele graditi u zoni 50 kilometara od vanjskih granica EU. Time bi vrlo brzo uz granicu prema Rusiji i njenim saveznicima dobili barem milijun slobodnostojećih obiteljskih kuća dvojne namjene, civilom i vojnom. U njima bi stanovali oni koji ih grade, a u slučaju rata mogle bi se u nekoliko sati mobilizirati i pretvoriti u civilna skloništa ili u obrambene punktove. Ako bi prednost za dobivanje ovakvih kredita imali vojnici i policajci oni bi mogli i sami sa svojom obitelji braniti kuću od agresije.

Dodatni poticaj za što veću gradnju ovakvih obrambenih punktova bi se mogla postići dodatnim poticanjem stanovanja u ruralnim krajevima.

Kako bi interes mladih za život izvan gradova bio što veći potrebno je poreznim olakšicama olakšati sitno poduzetništvo na selu. To se može napraviti vrlo lako, oslobađanjem plaćanja PDV-a za male radionice i male trgovine u kojima bi se mogli zaposliti oni koji žele živjeti na selu. Dizanjem praga za ulazak u sustav PDV-a na 300.000 eura sve trgovine koje imaju godišnji promet ispod ovog praga mogle bi proizvode svojih malih susjeda prodavati bez PDV-a i time bi i one i njihovi mali dobavljači bili konkurentniji u odnosu na velike proizvođače i velike trgovine.

Kako su sve ove izmjene zakona u rukama nacionalnih vlada promjena navedenih zakona bi trebala biti preporuka, ali bi krediti iz ECB-a bili snažan poticaj da se takve zakonske izmjene brzo naprave.

Kako bi se uz ove obrambene preporuke vjerojatnost ruske agresije na EU dodatno smanjila najbolji potez bi bile carine na sve ruske robe, što je u rukama Europske komisije za koju nije potrebno imati koncenzus. Neke EU države su snažno ovisne o ruskim energentima, ili drugim sirovinama te bi stoga carina trebala biti u početku 10 posto, s tim da bi se svaka 3 mjeseca trebale povećavati dodatnih 10 posto. Time bi se europskim kupcima ruske robe dalo vremena da se prilagode, a i Rusi bi imali vremena izračunati koliko im se isplati agresivno ponašanje.

Dosadašnje ekonomske sankcije prema Rusiji su se pokazale vrlo neučinkovite, stoga što su donošene koncenzusom, pri čemu su sve države pazile da se njihovoj industriji i stanovništvu nanese najmanje štete. I u toj borbi za svoje interese svi su zaboravili kako je cilj sankcija što više naštetiti Rusiji, koja unatoč sankcijama sve više zarađuje od EU.

Europski političari imaju još vrlo malo vremena odlučiti žele li služiti interesima svojih interesnih lobija, ili se doista snažno zaštititi od Rusa koji su postali svjesni kako je članak 5 NATO saveza obično mrtvo slovo na papiru.