Može li Trump carinama ojačati američko gospodarstvo?

Može li Trump carinama ojačati američko gospodarstvo?
28
2
0

Otkako je Trump počeo uvoditi carine Kini među ekonomistima, gospodarstvenicima, burzovnim analitičarima i političarima traje rasprava o tome dali carine više pomažu ili odmažu. Carina kao poseban porez na uvoznu robu bio je vrlo važan do I. svjetskog rata, pa čak i jedan od uzročnika rata, ali nakon II. Svjetskog rata uloga carina se smanjuje. Osobito smanjenje uloge carina je došlo nakon nakon osnivanaj svjtske trgovinske organizacije WTO.

Carine povećavaju cijenu uvoznoj robi te tako domaći proizvođači postaju konkurentniji. Pri tome mogu nastati pozitivni i negativni efekti.

Ako se uvede carina na uvozne sirovine tada domaći proizvođači sirovina dižu svoju cijenu pa domaći prerađivači imaju veću ulaznu cijenu. Posljedica je to da cijene gotovih proizvoda poskupljuju, a ako se ti proizvodi izvoze oni postaju manje konkurentni na svjetskom tržištu, te se njihov izvoz smanjuje.

Ako se carina uvede na gotove proizvode tada domaći kupci kupuju više domaćih proizvoda te domaći proizvođači povećavaju proizvodnju i zaposlenost. Međutim, ako u državi postoji samo 3-4 proizvođača robe na koje je uvedena carina tada može lako doći do monopolskog udruživanja, te oni samo dižu cijenu i prestaju ulagati u istraživanje i razvoj, a posljedica je tehnološko zaostajanje.

Ako na domaćem tržištu postoji veliki broj malih proizvođača robe na koje je uvedena carina oni više zarađuju te se naglo razvijaju, rastu, ulažu u razvoj inovacija i ubrzo postaju konkurentniji i na svjetskom tržištu. Na primjer, austrougarskoj je za vrijeme Marije Terezije uvedena strana blokada na mnoge proizvode. Ona je reagirala protucarinama na iste te proizvode. Rezultat je bio taj da su domaći zanatlije odjednom počeli dobivati puno veće narudžbe i više zarađivati, pa su mogli naglo podići veće tvornice. Tada je u vrlo kratkom vremenu Austrougarska od zaostale seljačke države postala industrijski razvijena država.

Slično je i sa današnjim sankcijama Rusiji.

Nakon Rusko Ukrajinskog rata zapad je Rusiji uveo blokadu na mnoge proizvode pa su to počeli proizvoditi domaći proizvođači. Vrlo brzo su dovoljno zarađivali da mogu nabaviti nove tehnologije i opremu te su postali konkurentni ne samo na Ruskom, već i na svjetskom tržištu.

Iz iznijetih primjera je jasno kako su carine dobar poticaj za razvoj proizvodnje novih proizvoda koje domaći proizvođači do uvođenja carina nisu mogli proizvoditi po konkurentnim cijenama. Ako to odgovara mnogim lokalnim proizvođačima oni uvođenjem carina dobivaju priliku za nagli razvoj, osobito oni koji su skloni inovacijama i racionalizacijama. A nakon razvoja novih inovacija korist imaju i kupci koji dobivaju nove bolje, kvalitetnije i jeftinije proizvode.

Ako je domaćih proizvođača malo tada od carina korist imaju samo vlasnici tih poduzeća, dok svi ostali gube.

Neke države poput Švicarske imaju i sezonske carine.

Kada na tržište dođu proizvodi lokalnih seljaka oni uvedu vrlo visoke carine na te proizvode. Čim sezona za neke njihove robe prođe carina se ukida. Time osiguravaju opstanak lokalnih proizvođača i opstanak života na selu. Na taj način sprječavaju negativne efekte neoliberalne politike jednakopravnosti koja nije politika jednakih šansi.

Naime, prvobitni liberalizam se zalagao za društvo jednakih šansi.

Međutim, neoliberali su se zalagali za društvo jednakopravnosti u kojem svi moraju poštivati iste zakone, a koje su velike korporacije preko lobista naručili u obliku koji njima odgovara. Time se liberalizam kao društvo jednakih šansi pretvorio u korporacijski liberalizam jednakih pred izlobiranim zakonima.

Na području gospodarstva globalizam je moderna neoliberalna ideologija koja je dovela do određenih pozitivnih efekata kao što je porast svjetskog gospodarstva, ali je problem što od toga koristi imaju samo neki. Konkurencija na svjetskom nivou dovodi do uprosječavanja svih cijena na svjetskom nivou pa i cijena radne snage, ali ne na gore već na dolje. To je dovelo do velikog broja novih radnih mjesta u nerazvijenim državama i njihov rast, ali i gubitaka radnih mjesta u nekim razvijenim državama koje su živjele od proizvodnje. Do porasta zaposlenih u razvijenim državama došlo je samo na obalama u lukama koji žive od prekomorske trgovine. Najveći dobitnici globalizacije su velike korporacije čiji profiti su se nesrazmjerno povećali, a društvena i ekonomska nejednakost je radikalno izmijenjena u korist 0,1 posto najbogatijih.

Globalizacija i korporacijski neoliberalizam su proširili pravne mehanizme za uspostavu tržišne konkurencije na svjetskom nivou, a slobodna konkurencija je osnovni preduvjet za razvoj novih tehnika i tehnologija, ali samo dok se u nekoj djelatnosti ne pojave monopoli ili prikriveni oligopoli. Tamo gdje postoji monopol, državni ili privatni nema razvoja, te je to osnovni razlog propasti svih marksističkih režima u kojima je država uspostavljala državne monopole.

U monopolskoj privredi poduzetnici su suradnici koji se o svemu dogovaraju, dok su im jedina konkurencija radnici i u takvoj privredi je točna Marxsova podjela društvenih klasa na kapitalističku klasu i na radničku klasu.

Međutim, u tržišnoj privredi gdje država zakonima i kvalitetnim institucijama sprječava razvoj monopola prirodni neprijatelj svakog poduzetnika je njegov konkurent koji ga tjera u očaj i ulaganje u inovacije, dok su mu dobavljači i radnici prirodni saveznici koji ostaju bez posla ako poduzetnik propadne. Zahvaljujući ratu poduzetnika protiv konkurencije svaki poduzetnik je prisiljen snižavati svoje troškove i razvijati inovacije kako bi opstao u ratu protiv konkurenata. Kako bi se ulagalo u inovacije razvijene države snažno štite vremenski ograničen monopol na patentna prava pošto je to jedina vrsta društveno korisnog monopola, a tamo gdje država ne štiti monopol na patente nitko nema interes ulagati u inovacije. Prilikom borbe protiv konkurencije dolazi do prirodne tržišne selekcije u kojoj nesposobni propadaju, a samo najsposobniji opstaju. Za razvoj inovacija potrebno je više raznih faktora kao što su ideja, kapital, znanje, obrazovanje, iskustvo, inteligencija, poticajne institucije i uvjeti, brzo i efikasno uklanjanje nesposobnih i nepoštenih sa tržišta, a najvažniji faktor je očaj. Samo očajan poduzetnik koji vidi kako bi mogao propasti spreman je uložiti veliki novac u neku znanstveno neprovjerenu ideju koju je potrebno pretvoriti u tržišni proizvod. Tek kada se ideja u obliku proizvoda pojavi na tržištu moguće je izvršiti njezinu znanstvenu verifikaciju. I upravo zbog držanja poduzetnika u stanju stalnog potencijalnog "očaja" sve razvijene države sprječavaju stvaranje monopola i kartela.

Kako ne bi došlo do monopolizacije u pojedinim visokotehnološkim industrijama nužno je održanje svjetskog globalnog tržišta, ali to vrijedi samo za neke djelatnosti kao što je proizvodnja kompjutora, softvera, avionske industrije, velikih brodova, ili mobitela. Za uspješno održavanje konkurencije u proizvodnji automobila dovoljno je tržište od 300 do 500 milijuna stanovnika, dok je za tržišnu proizvodnju zelene salate, ili luka dovoljno i tržište od 100 do 200 tisuća stanovnika.

Neoliberalni globalizam pored svojih pozitivnih efekata u sprječavanju monopolizacije i kartelizacije ima i više negativnih efekata kao što je pojava lažnog liberalizma u kojem prividno svi imaju jednaku šansu, ali stvarno mali nemaju nikakvu šansu u borbi protiv međunarodnih korporacija koje mogu u jednoj državi pribavljati povoljne stimulacije, kredite sa niskim kamatama i niske poreze, troškovi raznih certifikata su im sitnica, dok u drugim državama zapošljavaju jeftinu radnu snagu, čime stječu svjetski monopol, ili monopol u pojedinim svjetskim regijama.

U takvoj konkurenciji male nacionalne kompanije u razvijenim državama ne mogu opstati zbog skuplje radne snage, dok male nacionalne kompanije u nerazvijenim državama ne mogu opstati zbog većih poreza, većih kamata na kredite i većih poreza.

Velike multinacionalne kompanije mogu smanjiti i svoje poreze tako što dobit prebacuju u države sa malim porezima. U tom postupku njene filijale iz takvih država šalju račune za troškove upravljanja, savjete, marketing, mogu vršiti povrat izmišljenih ulaganja i slično, te se tako dobit iz država sa većim porezom prebacuje u države sa nižim porezom, pri čemu se u prvima ostvaruju gubitci na koje se ponekad čak mogu ostvariti određene olakšice. Velike međunarodne korporacije mogu ucjenjivati proizvođače sirovina, dijelova ili trgovačke lance kako bi dobili bolje uvjete nabave ili prodaje nego mali proizvođači.

Globalizam je svojim lažnim liberalizmom doveo do toga da afrički seljak cijenom svojih proizvoda ne može platiti ni trošak proizvodnje u tržišnom srazu sa europskim proizvođačima koji dobiju veće poticaje od stvarnog troška za mnoge proizvode, pa zbog toga seljaci bježe u Europu i postaju migranti na putu za EU. Zbog lažnog liberalizma na svjetskom tržištu proizvodnja industrijskih proizvoda koncentrirana je u rukama malog broja međunarodnih korporacija koje se često tajno dogovaraju o cijeni, dok je slabijim državama preostalo da se bave proizvodnjom sirovina, ili opijuma i kokaina.

Zbog raznih nepoštenih poticaja, dampinga i korumpiranja lokalnih političara razvijene države ostvaruju velike vanjskotrgovinske suficite koji u gospodarski slabijim državama izaziva vanjskotrgovinske deficite. Pošto suficiti u jednim državama izazivaju jednake deficite u drugim državama stanovnici tih država nemaju drugog izbora nego da se presele u razvijene države. Zbog toga bi u međunarodno pravo trebalo uvesti pravilo da se za ekonomske migrante moraju brinuti države koje ostvaruju velike vanjskotrgovinske suficite.

WTO bi također trebao promijeniti svoja pravila.

Države koje imaju vanjskotrgovinske deficite u razmjeni proizvoda i usluga morale bi imati pravo uvoditi carine na gotove proizvode. Kako bi opstalo selo, sve države bi trebale imati pravo uvoditi sezonske carine za svoje lokalne poljoprivredne proizvode dok traje sezona proizvodnje nekih svježih prehrambenih proizvoda, ali samo ako te proizvode proizvodi najmanje nekoliko stotina vlasnički nepovezanih proizvođača.

Problem kod američkih carina Kini su te što se uglavnom radi o carinama na sirovine. To može dovest do povećanja cijena za Ameriku vrlo važne proizvodnje automobila gdje se mogu pojaviti deficiti u prodaji, proizvodnji i zaposlenosti.

Puno veći efekti se mogu postići rušenjem tečaja dolara čime svi američki proizvođači postaju konkurentniji i na domaćem i na međunarodnom tržištu