Može li Ukrajina dobiti rat protiv Rusije?

Može li Ukrajina dobiti rat protiv Rusije?
69
0
0

Kada je 2014. Rusija prikriveno napala Ukrajinu, te uzela poluotok Krim i dio pokrajina sa većim postotkom ruskog stanovništva Ukrajinci su bili potpuno nespremni za rat. Imali su vojnu industriju naslijeđenu iz vremena Sovjetskog saveza, ali im je kadrovska struktura obrambenih snaga bila katastrofalna. Mnogi političari, vojni zapovjednici, policajci i obavještajci su bili proruski orijentirani. Zadatak im nije bio samo prikupljanje informacija, već korumpiranje svih društvenih struktura u cilju demoralizacije, te ekonomskog, moralnoga i vojnog slabljenja Ukrajine. Milijardama dolara utrošenim u podmićivanje Rusi su uspjeli steći vrlo visoke pozicije u politici i gospodarstvu, na štetu Ukrajine, a u korist Rusije.

Zahvaljujući uspješnim ruskim korupcijskim operacijama oslabljena je ukrajinska država i društvena elita, ali običan narod nisu uspjeli demoralizirati. Nakon rata iz 2014. struktura zapovjednog kadra ukrajinske vojske se znatno pročistila, ali na razvoju vlastitih oružanih sustava nisu radili gotovo ništa. Imali su stare velike tvornice eksploziva, streljiva, granata i raketa, te sustave za servisiranje oklopnjaka i zrakoplova, ali nova oružja nisu razvijali. Nekakvu obrambenu infrastrukturu, u obliku mnogobrojnih rovova i zemunica su napravili u dodiru prema okupiranim pokrajinama, ali na granici prema Rusiji i Bjelorusiji nisu napravili gotovo ništa.

Zapadna Europa i SAD su Ukrajini počeli davati moralnu podršku u obliku vrlo blagih i neučinkovitih sankcija, ali u razvoju obrambenih kapaciteta nisu ni najmanje pomogli. Umjesto toga Europa, a posebno Njemačka su počele zaustavljati svoje nuklearne energetske kapacitete, kako bi se povećao uvoz ruskih energenata. Rusi su to shvatili kao prikrivenu podršku svojim osvajanjima, te su se naglo povećanim zaradama od izvoza nafte i plina počeli pojačano naoružavati.

Da je Europa nakon 2014. željela stvarno kazniti Rusiju mogli su na sve ruske energente propisati uvoznu carinu od barem 40%, te bi se time Ruska zarada znatno smanjila. A time bi se smanjila i njihova ulaganja u oružje. Međutim, od takvih sankcija bi koristi imale samo Ukrajina, Arapske države i državne blagajne europskih zemalja, ali u privatne džepove zapadnih političara ne bi sijelo ništa. Oni puno više vole svoje privatne interese, te radi toga najviše vole uvoditi nekakve zabrane koje šverceri lako krše, i pri tome obilato pune tajne račune najvažnijih političara, obavještajaca i carinika.

Ponovni napad Rusiju na Ukrajinu u ožujku 2022. bio je puno otvoreniji i jači. U ovaj novi napad europske države nisu vjerovale, iako su američke službe na njega upozoravale duže od godinu dana. Moguće je kako neki u to stvarno nisu vjerovali, ali je većina europskih država vjerojatnije mislila kako će Rusi zauzeti sve sporne pokrajine i time će problem biti riješen. Kako bi im to olakšali nisu željeni Ukrajini isporučiti nikakvo naoružanje. SAD je znao kako će Rusi napast i na to su upozoravali, ali ni sami nisu željeli Ukrajini isporučiti snažno moderno protuoklopno i protuzračno naoružanje, što su počeli slati tek nakon ruskog napada. Da su to isporučili ranije Putin bi možda i odustao od napada. Neki američki političari govore kako nisu isporučili oružje prije rata zato što nisu znali hoće li se Ukrajinci htjeti boriti, te su se bojali da oružje ne završi u ruskim rukama. Ali stvarni razlog je drugi. Amerikancima je odgovaralo da Putna navuku u rat kako bi tu Rusi doživjeli ono što su Amerikanci doživjeli u Vjetnamu. Rat im je odgovarao kako bi oslabili Rusiju, a kako bi usput i američka vojna industrija dobro zaradila šaljući ga Ukrajini, i prodajući ga svojim saveznicima u Europi.

Koncem 2022. Putinu je postalo jasno kako ne može zauzeti čitavu Ukrajinu, te bi bio zadovoljan uspostavom mira, uz zadržavanje onoga što je osvojio.

Ali Ukrajina na to ne može pristati. Svaki njihov političar koji bi na to pristao izgubio bi sve buduće izbore.

Produženjem rata najveći Ukrajinski problem bi mogao biti pristajanje zapada na ruske uvjete mira. Zapad Ukrajinu na mir može natjerati obustavom isporuke oružja, što bi nakon nekoliko mjeseci moglo dovesti do nestanka streljiva i granata u njihovim postrojbama. Ali, tada bi se i Putin mogao predomisliti, te pokrenuti novu ofenzivu na cijelu Ukrajinu.

Ovu dilemu Ukrajina može riješiti samo na jedan način.

Mora obnoviti svoju proizvodnju eksploziva, streljiva, granata, ali i razviti vlastitu proizvodnju dronova i raketa. Tvornice oružja su im uništene, a njihova obnova bi mogla biti greška. Umjesto obnove nekoliko velikih tvornica bilo bi im puno pametnije potaknuti tisuće malih poduzetnika na stvaranje puno malih tvornica oružja i streljiva. U tom cilju morali bi zakonski privilegirati domaće privatne proizvođače oružja, streljiva i vojne opreme, te beskamatnim kreditima malim domaćim privatnim proizvođačima omogućiti nabavu najnovije opreme za proizvodnju eksploziva, oružja i opreme.

Zakone o nabavku oružja i ostalog što se koristi za obranu trebali bi prekopirati od Švicarske i SAD-a.

Švicarska vojska, policija i civilna zaštita ništa što se koristi za obranu ne mogu uvesti, ako postoji domaći proizvođač. A ti proizvođači ne mogu uvoziti ni dijelove, a ni sirovine za ono što proizvode, ako postoje domaći proizvođači.

Na sličan način je i SAD kreirao svoj najnoviji antiinflacijaki zakon. Američki program obnove i povratka radnih mjesta, te poticanja domaće proizvodnje smišljen je kako bi se reindustrijalizirala Amerika, a na štetu je njihovih europskih vojnih saveznika, koji su im istovremeno tržišni konkurenti. Američka vlada subvencionira kupnju električnih automobila sa 7500 dolara po primjerku, ali samo automobila proizvedenih u SAD-u. To se odnosi i na komponente, te baterije koje se koriste u tim automobilima, a koje moraju biti proizvedene u SAD-u. I ne samo baterije i komponente nego i sirovine za njihovu proizvodnju moraju poticati iz američkih rudarskih i prerađivačkih postrojenja, za sada sa udjelom od 40 posto, a dugoročno i do 80 posto.

Na sličan način bi i Ukrajina trebala razvijati svoju vrlo decentraliziranu industriju naoružanja, uz zadržavanje uvoza onoga što sami ne mogu proizvoditi. Tisuće malih tvornica su jedina ozbiljna dugoročna zaštita od ruskih razaranja.

Osim obnove proizvodnje naoružanja, oružja i vojne opreme Ukrajina mora mijenjati i svoju energetsku politiku, te politiku izgradnje cjelokupne infrastrukture, uključujući i stambenu politiku.

U energetici, potrebno je graditi puno manjih decentraliziranih proizvođača energije, uključujući puno veće korištenje energije sunca i vjetra. Pri tome trebaju što više sami proizvoditi opremu za ovakve izvore energije. I ovdje trebaju poticati puno malih inovativnih proizvođača, umjesto nekolicine velikih privilegiranih.

U cestovnoj infrastrukturi potrebno je izgraditi cestovne obilaznice oko svih većih mjesta, te uz te ceste podijeliti široke građevinske parcele stanovnicima, a zelene otoke na prometnim petljama bi mogli koristiti kao odlagališta građevinskog i komunalnog otpada. Takva mala brda mogu poslužiti kao uzdignute otporne točke za postavljanje protuoklopnih položaja, u borbi protiv ruskih oklopnih kolona.

U stambenoj politici bilo bi im pametno odustati od obnove srušenih stambenih zgrada, te se okrenuti decentraliziranom stanovanju u samostojećim obiteljskim kućama, po uzoru na SAD, Australiju i Novi Zeland. Svim obiteljima koje nemaju stan ili kuću, i koji to žele riješiti trebalo bi ponuditi beskamatni kredit za izgradnju kuće. Uvjeti za dobivanje kredita bi trebao biti da kuću grade barem 15 metara od susjedne kuće, ili zgrade, te da kuća ispod čitavog tlocrta mora imati podrum. Ovakve kuće ruske rakete mogu puno teže srušiti zato što je puno teže pogoditi raštrkane objekte, nego kada su nagurani na malom prostoru. A podrumi ispod kuće svaku takvu kuću bi pretvorili u snažan bunker iz kojeg se branitelji mogu braniti od novog ruskog prodora. Izgradnja ovakvih kuća bi mogla biti puno jeftinija od obnove porušenih višestambenih zgrada, ponajviše radi toga što bi ih ljudi mogli graditi većim dijelom u samoizgradnji, a tek manjim dijelom uz pomoć plaćenih malih građevinskih poduzeća.

Ovakvom stambenom politikom obnove svi gradovi i sela bi za nekoliko godina postali okruženi prstenastom zonom samostojećih obiteljskih kuća sa čvrstim podrumima. Ti podrumi bi mogli, osom otpornih točaka, postati i mali skriveni proizvodni pogoni za proizvodnju dijelova vojne opreme.

Uz ovakvu promjenu u strategiji razvoja obrambene infrastrukture ovisnost Ukrajine o zapadu bila bi puno manja, kao i sposobnost za koncentriranje vojnih snaga u cilju oslobađanja okupiranih krajeva.