Mudžahedini i III svjetski rat za ugljikovodike

Mudžahedini i III svjetski rat za ugljikovodike
1255
4
3

 Za prvi mudžahedine čulo se u Europi tijekom prvog svjetskog rata prilikom britanskog osvajanja dijelova Otomanskog carstva, kada su iskorišteni za rušenje Otomanskog carstva i britansko preuzimanje naftnih polja.

Ideološka osnova Mudžahedinskog pokreta je muslimanski religiozni pokret Vehabizam koji je u svojoj suštini konzervativni pokret u Islamu utemeljen krajem 17. i početkom 18. vijeka. Njegov duhovni izvornik je Saudijac Muhammed 'Abdulwahab, tzv. Reformator islama. Vehabizam se zasniva na izvornim idejama o islamu, te nastoji zadržati muslimane na izvornoj interpretaciji Islama bez daljnjih teorijskih osuvremenjavanja kroz povijest. Na takvim osnovama pokret je preživljavao stoljećima kao mala marginalna religiozna sekta dok ih Britanski imperij nije prepoznao kao sredstvo za rušenje Otomanskog Carstva. U borbi za osvajanje naftnih izvora bliskog Istoka, tijekom I svjetskog rata Britanci su preko svog agenta Lovrenca od Arabije naoružali Vehabije i odvojili sve arapske države od Turskog Otomaskog imperija, a i kasnije su ovu ideologiju povremeno znali koristiti za svoje ciljeve. To je rezultiralo raspadom Otomanskog carstva i nastankom malih Arapskih plemenskih država koje su Britancima prepustile vađenje nafte. Nakon toga stanje u arapskom svijetu se kontroliralo preko Izraela koji je u svom interesu pokretao novi rat kad god je trebalo skrenuti pažnju lokalnog stanovništva za crpljenja arapskih naftnih polja.

Kada su Sovjeti u svojoj želji za izlaskom na topla mora zauzeli Afganistan, ponovo su se pojavili mudžahedini. U tom cilju arapskim državama počelo je snažno financiranje vehabijskih pokreta i vjerskih škola kako bi se Arapi što više vjerski radikalizirali i tako zaustavili širenje komunističke ideologije. Uz pomoć američke obuke i američkog oružja, uključujući najsuvremenije ručne protuzrakoplovne rakete uspjeli su Ruse potjerati iz Afganistana. Ti mudžahedini su bili plemenski organizirani, te su sprječavali organizirati jaču državu. Tada su se među izbjeglim afganistancima paštunima u Pakistanu pojavili islamski učenici talibani koji su odlučili protjerati mudžahedine i uvesti teokratsku islamsku državu. Njihove vjerske škole financirane su od strane naftom bogatih arapskih država, te su uveli najstroža islamska pravila življenja prema šerijatskom zakonu. Ženama je zabranjeno raditi i školovati se, te su već od osme godine morale čitati Kuran i nositi burku koja pokriva cijelo tijelo i lice i ima samo otvore za oči. Kazna za kršenje ovih pravila su bili smrt, a kazna se u pravilu izvršavala javno, na stadionima. Sve to zapadnim državama nije puno smetalo dok im nije zatrebala borba protiv njih.

Nakon raspada komunizma trebalo je osvojiti preostala naftna polja. Britanski strateški instituti već tada su shvatili kako se Kina i Indija sve brže razvijaju, te će za tridesetak godina postati ekonomske sile jače od Amerike i Britanije, a to je postalo vrlo zabrinjavajuće za postojeće ekonomske vladare svijeta. Moćnici iz sjene su isplanirali udruženi zločinački poduhvat sa ciljem; zaustaviti nagli razvitak Kine i Indije, te onemogućujući izgradnju naftovoda preko Iraka i Afganistana prema istoku. Da bi se to osiguralo ove države je potrebno okupirati, a to može jedino SAD. U tom cilju odlučeno je okupirati Irak koji je oslabio u sukobu sa Iranom, dok je u Afganistanu potrebno ojačati vjerske fundamentaliste koji će dodatno razoriti tu zemlju. Tijekom rata između Irana i Iraka koji je u svojoj suštini bio rat između Šita i Sunita, Kuvajt je pomagao Irak kreditima. Rat između Iraka i Irana je odgovarao svim ostalim naftnim državama koje su svoju naftu prodavale po višim cijenama. Nakon završetka rata Kuvajt je tražio vraćanje kredita od gotovo 65 milijardi dolara, u čemu ih amerikanci podupiru, a istovremeno Američki agenti uvjeravaju Saddama kako se neće miješati. Nakon propasti pregovora o vraćanju zajmova, irački diktator Saddam Husein napao je Kuvajt optuživši ga za krađu nafte sa zajedničkih polja. Zahvaljujući ovoj velikoj "navlakuši" Iračke postrojbe su 2. kolovoza 1990. ušle u Kuvajt. Time je počeo treći svjetski rat koji se kao i prva dva vodio zbog nafte, a sa dužim i kraćim prekidima trajao je idućih skoro 30 godina, sa većim i manjim intenzitetom. Vojska od 88.000 iračkih vojnika u dva dana pregazila je malobrojnu kuvajtsku vojsku od 20.000 vojnika. Tada amerikanci stvaraju međunarodnu protuiračku koaliciju u koju su uz SAD i Kuvajt ušle: Velika Britanija, Saudijska Arabija, Francuska, Italija, Kanada, Egipat, Sirija, Maroko, Ujedinjeni Arapski Emirati, Pakistan, Omar, Katar i Bangladeš. Početkom 1991. savezničke snage, koje su brojile oko 700.000 vojnika, od kojih su 540.000 bili Amerikanci, nakon jednomjesečnih zračnih napada nazvanih operacija »Pustinjska oluja« ulaze u Irak kopnenom operacijom nazvanom »Pustinjska sablja«. Time su nakon sedam mjeseci okupacije iračke snage potjerane iz Kuvajta, a vojska od 650 000 Iračana se raspala. Unatoč tome Amerikanci ne idu do kraja i ne ruše Sadama kako bi imali razlog za miješanje kada im zatreba. Obnova Iraka i Kuvajta je trajala više godina pri čemu su se Američke trupe postepeno rasporedile u većini Arapskih zemalja bogatih naftom.

Za to vrijeme Iran se polako oporavlja od rata sa Irakom, te planira sam graditi naftovod preko Afganistana prema Kini i Indiji. Kako bi to spriječili Amerikanci se odlučuju ponovno umiješati aktiviravši preko obavještajnih službi svoje nesvjesne suradnike mudžahedine. Oni se nekoliko godina pripremaju, te 11. rujna 2001. godine dolazi do napada na Američki trgovinski centar i druge ciljeve koji su izvršeni otetim putničkim avionima. Prema službenom izvještaju 19 članova Al-Qaide, mreže militantnih islamističkih organizacija, otelo je četiri američka zrakoplova. Ovo je poslužilo kao povod za ponovni napad na Afganistan i Irak iako Irak kao sekularna prokomunistička država nije imao nikakve veze sa islamistima. Napad na američke tornjeve je bio dovoljno jak za usmjeravanje američkih birača rema ratu, kao što je napada na Pearl Harbuor poslužio za uvlačenje Amerikanaca u drugi svjetski rat. Operativno planiranje ove velike obavještajno sigurnosne operacije prepušteno je Britanskoj službi MI6, a za unaprijed pripremljenog žrtvenog jarca izabrana je Al-Qaida. U sve su kasnije uključeni dobro plaćeni pojedinci iz Pentagona, CIA-e i ostalih Američkih službi koji su imali osobni dioničarski interes za rast cijena naftnih i pridruženih kompanija. Kako bi se stvorio povod za ulazak u Afganistan trebalo je organizirati islamističku terorističku akciju na teritoriju SAD-a, a pošto nije postojala organizacija sposobna za takvo djelo trebalo ju je stvoriti. Odlučili su angažirati bivšeg odbačenog agenta CIA-e Osamu Bin Ladena koji se skrivao u Somaliji.

Al-Qaide je bila jedna od mnogobrojnih islamističkih organizacija, a osnovao ju je Osama Bin Laden 80-ih godina u Afganistanu. U javnosti organizacija nije bila poznata sve do konca devedesetih. Propašću Sovjetskog Saveza Bin Laden je kao agent CIA-e u Afganistanu izgubio posao, pa se oteo kontroli Amerikanaca i počeo planirati napade na zapadne ciljeve. Amerika ga je stavila na spisak za likvidaciju, ali su se umiješali Britanci koji su ga zaštitili kako bi ga iskoristili za svoje ciljeve. Sklonili su ga u Sudan odakle su preko njega organizirali odlazak tisuća radikalnih muslimana na Balkan sa zadatkom radikalizacije bosanskih Muslimana i izazivanja raskola između Muslimana i Hrvata. Tijekom 1992. i 1993. u BiH dolazi više tisuća najradikalnijih muslimana mudžahedina koji su se iz raznih država svijeta došli boriti na strani Muslimana. Tu su se upoznali i sprijateljili, čime su stekli provjerene i čvrste veze širom svijeta. Dolazili su iz raznih muslimanskih država uz veliku financijsku potporu. Stizali su kao humanitarci i novinari, a cilj neposrednih zapovjednika, za razliku od Britanaca koji su sve organizirali, bio je stvoriti islamsku terorističku bazu u Europi za daljnji prodor na zapad. Ovo im je bio pogodan prostor za mobilizaciju bijelih muslimana koji se izgledom ne razlikuju od Europljana. Organizaciju, naoružanje i specijalističku terorističku obuku dobili su od Britanskog SAS-a koji ih je osposobio za vršenje terorističkih akcija uglavnom protiv Hrvata u BiH i Hrvatskoj. Obuku u realnim ratnim uvjetima spojili su sa ciljem izazivanja sukoba između Hrvata i Muslimana kako bi Srbima olakšali pobjedu u ratu. Većina Mudžahedina i pomoći Muslimanima išla je preko organizacije TWRA koja je kasnije razotkrivena kao glavna mreža za financiranje AlQaide. Glavni koordinatori TWRA bili su Alija Izetbegović i njegov bliski prijatelj Elfatih Ali Hassanein. Ova organizacija je uredno djelovala i u Zagrebu do 1995. uključujući i vrijeme najžešćih sukoba Hrvata i Muslimana, a tu su svoje urede imali Hasan Čengić i Mustafa Cerić, kao i Alija Izetbegović kad je povremeno dolazio u Zagreb. Ove mudžahedine pristigle iz svih islamskih zemalja svijeta obučavao je Britanski SAS kako bi se borili protiv Hrvata. Većina ovih mudžahedina međusobno su se upoznali tek u BiH, te su ostali povezani i nakon odlaska kućama, i upravo oni su tvorili osnovicu kasnije ALQaide. Većina pripadnika SAS-a bila je angažirana na zadatku sukobljavanja Muslimana i Hrvata, dok je manji dio bio angažiran na praćenju Mladića, Karađića i drugih radikalnih Velikosrba koji su trebali biti likvidirani u trenutku kad se Hrvati i Muslimani međusobno potpuno iscrpe, kako bi tada na mjesto srpskih radikala progurali projugoslavenske srpske zapovjednike s ciljem obnove Jugoslavije.

Nekoliko prvih zapovjednika AlQaide uspjeli su likvidirati pripadnici HVO-a i VOS-a (vojna obavještajna služba). Nakon potpisivanja Woshingtonskih sporazuma prestali su sukobi između Muslimana i Hrvata, te su pripadnici AlQaide postali suvišni. Kako ih Amerikanci ne bi uhvatili pobjegli su u Afganistan gdje se tada preselio i Bin Laden iz Sudana, zajedno sa Britanskim novcem i slavom borca protiv Rusa, te se uspio nametnuti za ideološkog i operativnog vođu. Organizacija je Britancima dobro došla za izazivanje nereda u BIH, a nakon toga i u Čečeniji. Kad se tu situacija smirila Britancima su ga odlučili iskoristiti za stvaranje povoljnih uvjeta za sukob sa zapadom i intervenciju zapada u Afganistanu i Iraku kako bi zaustavili protok nafte prema Kini i Indiji.

 Nakon Američkog zaustavljanja rata u BIH Amerikanci su počeli progoniti Mudžahedine iz BiH čime je njihov bijes okrenut prema SAD-u, te su pripreme za napad na Ameriku počele, što su Britanci promatrali i diskretno potpomagali. Dolaskom u Afganistan vođa Al-Qaide, građevinski inženjer Bin Laden je imao svoje planove. Odlučio je naftu iskoristiti kao mamac za Amerikance u cilju radikalizacije muslimana, kako bi se ujedinili u cilju stvaranja velike Islamske države, dok su Amerikanci i Britanci željeli iskoristili Bin Ladena za radikalizaciju američkoga javnog mijenja. I tako su se ciljevi naftnog lobija i Bin Ladena podudarili. Naftašima je Bin Laden poslužio za promjenu stava američkog biračkog tijela koje nije željelo više ratovati.

Kina se od komunističke države sve brže pretvorila u jednopartijsku državu sa snažnim poduzetničkim slojem koji je uspio dići stopu privrednog rasta Kine na 10% godišnje, te Indija koja se uspjela otrgnuti iz zagrljaja stranih multinacionalnih kompanija i stvoriti vlastitu poduzetničku elitu koja je, kao i kineska, uspjela snažno podići indijsku stopu privrednog rasta. Kako bi zaustavili rast ove dvije najmnogoljudnije države svijeta angloamerički stratezi su ocijenili kako nije dovoljno samo presjeći putove za izgradnju naftovoda, već je potrebno pojačati rat na naftnim poljima kako bi se ciljena nafte digla. Zbog toga potrebno je staviti pod kontrolu naftna polja oko Kaspijskog jezera, te Iraka i Irana koja su izvan kontrole zapada. Trebalo je samo naći povod za osvajanje bliskoistočnih naftnih izvora koji još uvijek nisu bili pod kontrolom, te pravce prema Indiji i Kini. Zbog toga su Britanske službe i njihovi suradnici u američkim obavještajnim službama počele žmiriti na sva upozorenja o pripremama za napade fundamentalističkih islamskih terorista.

I tako su nakon višegodišnje pripreme u zajedničkom interesu organizirani napadi na Američke "Twinse" 11. rujna 2001. godine. Nakon islamističkih napada na tornjeve WTO-a događaji su se počeli odvijati predvidivim tijekom. Napad na Afganistan poslužio je samo kao paravan za daljnje napade i za presijecanje pravca Irak - Kina, Iran - Kina i Rusija - Indija. Amerikanci 7. listopada 2001. ulaze u Afganistan. U Afganistanu su uspjeli brzo razbiti talibane zahvaljujući postojanju naoružane oporbene mudžahedinske vojske. Javni cilj invazije je bilo uhvatiti vođu Al-Qaide Osamu bin Ladena, te uništiti talibanski režim. Operacijom "Vječna sloboda" OEF uništena je al-Qaede u istočnim i južnim dijelovima zemlje uz pakistansku granicu. U operaciji je sudjelovalo oko 20.000 vojnika od čega je oko 18.000 američkih. Operacije su vođene tako da se talibani mogu povući u Pakistan kako bi rat trajao što duže i kako bi se tako onemogućila izgradnja naftovoda prema Kini i Indiji. Stanje u Afganistanu se moglo dugoročno smiriti da je država organizirana na konfederativnom načelu tako da svako pleme dobije svoju upravnu jedinici po uzoru na Švicarske kantone koji bi imali svoju policiju, dok bi jedino vojska trebala biti zajednička, ali to nije bio Američki i Britanski interes. Zahvaljujući takvim strateškim ciljevima Amerikanaca talibani preživljavaju, a od 2006. Afganistan postaje sve nestabilniji zbog talibanskih pobunjeničkih aktivnosti koji traju do 2014. dok nije počela slijedeća faza rata u Siriji.

Nakon što je Afganistan razbijen kao država počeo je novi napad na Irak poznat kao Drugi zaljevski rat, u kojem je sudjelovala koalicija od 48 zemalja koju su predvodile SAD od 2003. do 2010. Nijemci i Francuzi su se pokušali suprotstaviti napadu na Irak, ali bezuspješno. U sukobu sa Irakom, najjačom arapskom vojnom, Amerikanci su ju, zahvaljujući premoći zračnih snaga, vrlo brzo pokorili. Kao povod za rat izmišljeno je oružje za masovno uništenje u posjedu iračkog diktatora Sadama Huseina. Drugi formalni razlog za rat bila je također izmišljena suradnja Huseina i AL-Qaide. Sama invazija pokrenuta sa teritorija Kuvajta trajala je od ožujka do svibnja 2003. u kojoj je koalicija okupirala Irak i svrgnula Sadama Huseina. Koalicija je imala oko 315.000 vojnika, dok je Irak oslabljen dugogodišnjim sankcijama imao oko 375.000. Irak je prvih dana vodio popriličan otpor na jugu zemlje, te je zapalio izvore nafte uz granicu s Kuvajtom kako bi izveo kaos. To su iskoristili i Kurdi sa sjevera, te su počeli svoj rat pa je Turska poslala dodatne vojnike kako bi čuvali granicu. Kako bi mogli što duže ostati u Iraku Američke službe su tajno podupirale različite frakcije šijita i sunita, te njihove međusobne sukobe, zbog čega je ukupni broj mrtvih stalno rastao i procjenjuje se od najmanje 150.000. do 1 milijun. Snage pobunjenika su se do kraja 2004. reorganizirale te su strani borci ušli u Irak, a među njima i Al-Qaida koju je Sadam ranije suzbijao, a koju je u Iraku počeo voditi sunit Abu Musa al Zarqawi. Ciljevi su mu bili Šiti i vojnici koalicije. Stanje se i u Iraku moglo dugoročno smiriti da je država organizirana na konfederativnom načelu tako da svako pleme dobije svoju upravnu jedinici po uzoru na Švicarske kantone koji bi imali svoju poziciju, dok bi jedino vojska trebala biti zajednička, ali to nije bio Američki i Britanski interes. Etnički stabilne države su otporne na strane utjecaje pa to Amerikance i Britance ne zanima.

Pobjedom nad Irakom Amerikanci su stavili pod kontrolu najjaču arapsku državu koja se čak usudila pod kraj 2000. godine naftu prodavati za eure čime je zaprijetila monopolu dolara. Padom Sadama i islamisti su se riješili najjačeg neprijatelja unutar arapskoga svijeta, najviše sekularizirane arapske države. Zahvaljujući ovom sukobu podrška borbenim islamistima među muslimanima je porasla u svim muslimanskim državama među običnim pukom. Iako Amerikanci govore kako im je cilj demokratizacija arapskih država, to im dugoročno nije odgovaralo. Demokratski izabrani političari mogli bi ujediniti razjedinjene arapske države u jednu jaku državu s monopolom na naftu. Zbog toga Zapadu odgovaraju diktatorski režimi sastavljeni od različiti plemena u arapskim državama. Mogu ih lako potkupiti, a ako se otmu kontroli, pred vlastitim je narodom jednostavno pronaći opravdanje za ratnu operaciju.

Ulaskom u Bagdad američke tajne službe su uz pomoć lokalnih kriminalaca, svojih doušnika, obilato za duže razdoblje popunile i svoje tajne fondove pljačkom iračkoga arheološkog blaga. Kako bi to mogle morale su raspustiti sve Iračke državne institucije čime je stvorena anarhija što je pogodovalo kasnijem razvoju raznih iračkih milicija i stvaranju kaosa u kom je poginulo puno više Amerikanaca nego u rušenju Sadama. Time je CIA osigurala dugoročno posao za sebe, popunila je svoje tajne fondove. Porastom cijene nafte Amerika je pobijedila i Europu, a Europljani su vrlo brzo shvatili kako moraju pronaći način da ne postanu Američka i Britanska energetska kolonija, te su počeli razmišljati o plinovodu preko Iraka i Sirije, preko mora do Grčke i dalje prema Europi.

Kako bi trajnije osigurali boravak u Afganistanu i tako trajno spriječili izgradnju naftovoda od Irana prema Kini Amerikancima je odgovarao dugotrajni sukob sa talibanima, iako se taj sukob mogao brzo riješiti. Dovoljno bi bilo zrakoplovima zasijati minska polja uz granicu prema Pakistanu, te tako spriječiti bilo kakvu trgovinu između ove dvije države, osim preko strogo kontroliranih prijelaza. Time bi se spriječilo naoružavanje Talibana iz Pakistana, nakon čega bi za 6 mjeseci Talibani potrošili streljivo, te više rata ne bi bilo. Ali tada ni Amerikanci više ne bi imali razloga tamo boraviti, pa bi Afganistanska vlast mogla zatražiti njihov odlazak i otpočeti trgovinu sa Kinom i Indijom, što Americi i Britaniji nikako ne odgovara.

U gospodarskom ratu protiv Kine i Indije, velikih država koje imaju stopu rasta od oko 10% pa ih Amerikanci odlučuju potpuno odsjeći od izvora nafte, to jest, potrebno je osvojiti i Iran. Zbog povećane potražnje za naftom u Kini i Indiji cijena nafte na svjetskom tržištu ide prema 150 dolara za barel, pa se potražnja za velikim američkim automobilima koji troše puno nafte smanjuje. Zbog toga zaposlenost u američkoj industriji automobila pada.

Čitavu 2005. i prvi dio 2006. Amerikanci su vršili psihološke pripreme za napad na Iran. Organizirali su medijsku kampanju prikazivanja satiričnih slika proroka Muhameda, s ciljem izazivanja velikih demonstracija u islamskim zemljama, kako bi mogli u zapadnom javnom mnijenju muslimane prikazati kao divljake. Na taj način su željeli pridobiti zapadno javno mnijenje za rat protiv zadnje islamske zemlje bogate naftom koju treba osvojiti. Organizirali su uz Izraelsku pomoć i kampanju sprječavanja Irana u njegovom programu razvoja nuklearnih električnih centrala, što je trebalo poslužiti kao povod za napad na Iran.

Zauzimanjem Afganistana Iran je shvatio kako neće moći izgraditi naftovode i plinovode prema Indiji i Kini, te je uz pomoć europskih savjetnika počeo praviti planove za izgradnju plinovoda prema Europi preko šijitskog dijela Iraka i Sirije. To nije odgovara sunitskim državama arapskog poluotoka koji bi htjeli i sami izgraditi takav plinovod, a ni Amerikancima kojima ne bi odgovaralo da europski konkurenti dođu do jeftinog plina.

Iran je ocijenio kako je rat protiv Amerike neizbježan pa su odlučili promijeniti povod za ulazak u rat. Organizirali su preko Hezbolaha i Hamasa napad na Izrael, i tako u rat uključiti Libanon, te Siriju, kako bi se oni mogli pojaviti kao spasioci Arapskog svijeta od Izraela. Na taj način bi stekli stratešku psihološku prednost u ratu protiv Amerike. Amerikanci su ovo shvatili pa su, poučeni Izraleskim vojnim neuspjehom u Libanonu, organizirali primirje i slanje mirovnih snaga u Libanon. Iran je to također prihvatio kao privremeno primirje, zadovoljan skretanjem pozornost sa svog nuklearnog programa. Zbog sve skuplje nafte američka industrija velikih automobila počinje sve brže propadati pa otpušteni radnici ne mogu vraćati kredite za kuće. Tijekom 2007. dolazi do propasti fondova i banaka koje su veliku količinu kredita uložile u stanogradnju. Nagli pad cijene stanova i propasti onih koji su u njih ulagali dolazi do velike gospodarske krize koja se 2008. širi širom svijeta.

Početkom 2007. čim su se Američki nosači aviona približili Perzijskom zaljevu Iranski saveznik Sirija je počela gomilati trupe na granici prema Izraelu, što je također bila borba za «pravi» povod rata u očima arapskog puka. Iako su pokušavali, SAD i Izrael ne uspijevaju unutar Irana pronaći ozbiljne pomoćnike pa se ne usuđuju ući u rat zbog prevelikih procijenjenih troškova i žrtava na vlastitoj strani. Zbog toga odlučuju proširiti rat na šire područje, pa 26. listopada 2008. američke vojne postrojbe nakratko ulaze u Siriju, u čemu su sudjelovala četiri američka helikoptera, kako bi i tu zemlju destabilizirali. Pri tom je poginulo najmanje 8 osoba u blizini granice s Irakom. Američki vojnici nakon iskrcavanja iz helikoptera zauzeli su civilnu zgradu u izgradnji, 8 kilometata od granice i pucali na radnike u njoj. Pošto ovime nisu uspjeli izazvati širenje sukoba Britanci se povlače iz Iraka 2009. a nakon toga i Amerikanci naglo povlače svoju vojsku iz Iraka u kolovozu 2010. kako bi se rat ponovno rasplamsao. Kako bi i dalje mogli kontrolirati stanje ipak ostavljaju tamo oko 50.000 vojnika, formalno kako bi pomagalo u obuci tamošnjih snaga.

U cilju proširenja sukoba obavještajne službe Britanije i SAD-a organiziraju "Arapsko proljeće" koje počinje prosvjedima 18. 12. 2010. u Tunisu, odakle se naglo širi u razne arapske države. Iskru “Arapskog proljeća”, zapalile su posebno obučene “brigade cyber-kolaboracionista” koje je obučila CIA i koje su odradile najvažniji dio posla. Nekoliko stotina mladih plaćenika obučenih od strane američkog veleposlanstva, a organiziranih preko nevladinih udruga, pokrenuli su lavinu prosvjeda koji su srušili “diktatorske režime” u Tunisu, Egiptu, Siriji i Libiji. Pokušalo se i s Alžirom, ali je u toj zemlji predsjednik Abdelaziz Bouteflika preko Pariza poručio Zapadu da je ta zemlja 2002. izašla iz krvavog građanskog rata koji je trajao deset godina i da će na svaki pokušaj izazivanja kaosa intervenirati “uporabom sile bez milosti”. Zato se u Alžiru ništa nije dogodilo, iako je u Tunisu, na samoj alžirskoj granici bilo spremno preko stotinu “cyber-kolaboracionista”, kojima je zadaća bila rasplamsati požar pobune u sjeveroistoku Alžira. Sve ovo su opisali aktivni sudionici ove operacije, koji su kasnije vidjeli da od “slobode, demokracije i ekonomskog napretka” neće biti ništa i da su bili korisni idioti koji su put do uspona na vlast iskrčili islamistima Muslimanskog bratstva. Kasnije su o tome opširno i do u detalje pisali na portalima Tunisie Secret i Nawat.

"Arapsko proljeće" se internetskim društvenim mrežama širi, te dolazi do nagle smjene vlasti u čitavom nizu Arapskih država, od Tunisa na dalje. Prije "Arapskog proljeća" Gadafi je odlučio ograničiti stranim kompanijama pristup naftnim terminalima, nadzor i eksploataciju nafte, te istovremeno uspostaviti pan-afričku valutu na temelju libijskog zlatnog dinara, koja bi snažno konkurirala euru i dolaru, i time dovesti Sjevernu Afriku na visok stupanj ekonomske samostalnosti. Prvi je reagirala Francuska koja je u NOTO-paktu zadužena za frankofonske države Afrike. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, uz pomoć saveznika, napao je Libiju. Pukovnik Gadafi, uz pomoć NATO-a i pobunjenika je likvidiran, a Libija je međunarodnom intervencijom 2011. uništena do temelja. Progoni i kršenja ljudskih prava Libijaca odvijali su se pod patronatom „međunarodne zajednice“ usmjereni osobito prema crnom stanovništvu Libije, te radnicima iz podsaharske Afrike koji su optuživani za bliskost s režimom Muamera Al Gadafija. Obuku i naoružavanje libijskih militanata vršile su francuske i britanske tajne službe duž granice s Egiptom i u predgrađu Bengazija.

Nakon pada Gadafija mnogi militanti su upućeni preko Iraka u Siriju kako bi i tamo napravili "Američki red", odnosno "kontrolirani kaos". Dok su Amerikanci kontrolirali nastanak kaosa u Iraku i Siriji, Francuzi su nastavili uredovati u Africi. Francuska je 2013.g. izvela dvije vojne intervencije u svojim bivšim afričkim kolonijama, Maliju i Srednjoafričkoj Republici, pod izlikom sigurnosne i humanitarne akcije. Stvarni razlog je eliminiranje suparništva Kine i Indije koje prijete francuskim gospodarskim interesima u Sahelu, a koji se zasnivaju na kontroli zaliha urana, zlata, vodnog potencijala i šumskog bogatstva.

Nakon što je srušen Gadafi počeli su obnovljeni medijsko - politički pritisci na Iran i njegove saveznike. Pošto pobuna preko društvenih mrežni u Siriji nije uspjela, ponovno je odgođen napad na Iran, pošto bi Sirijska protuzračna obrana mogla oboriti dobar dio Izraelskih aviona. Kako se to ne bi dogodilo Amerikanci i Britanci su odlučili upotrijebiti Islamiste za napad na Siriju, stvorivši još jedan posrednički rat (proxy war) korištenjem metoda koje su sto godina ranije iskoristili za rušenje carske Rusije. 

Slično Lenjinu sto godina kasnije stvoren je i Abu Bakar al Bagdadi kojega su psiholozi američke CIA-e otkrili u američkom zatvoru Camp Bucca na jugu Iraka gdje su bili smještani Irački islamisti kojima je to bila prilika da se međusobno dobro upoznaju. Tu je Abu Bakar al Bagdadi prepoznat kao kvalitetan materijal za ostvarenje američkih interesa. Bio je inteligentan, povučen i nije se prečesto družio sa drugim zatvorenicima. Uhitili su ga u Faluđi u veljači 2004. gdje je bio vođa male terorističke skupine. Amerikanci su ga u zatvoru koristili za smirivanje sukoba između različitih skupina i tako su ga promovirali u vođu svih tih skupina. Formalno, to su radili kako bi postigli mir, a stvarno su ga pretvarali u vođu. On je to odlično iskoristio koristeći metodu "zavadi pa vladaj". Omogućavali su mu čak i posjete u druge zatvoreničke kampove kako bi i tamo proširio svoj utjecaj. Kad je među islamistima postao dovoljno poznat i utjecajan pustili su ga iz zatvora u prosincu 2004. kako bi se mogao ubaciti u Iračku Alqaidu. Nakon njegovog puštanja postepeno su pustili i druge njegove sljedbenike kako bi mogao stvoriti organizaciju. Svi pušteni su dočekivani na aerodromu u Bagdadu gdje su ih dočekivali ranije pušteni koje su poznavali. Čim je al Bagdadi postao treći čovjek Iračke Alqaide poginuli su njene vođe Al Zarqawij i Ali Oman koje amerikanci prije godinama nisu mogli uhvatiti, a vođa je postao Al Bagdadi. Al Zarqawij i Ali Oman su poginuli tako što su Amerikanci doznali brojevi njihovih mobitela koji su pogođeni navođenim raketama. (Zgodno je ovaj njegov brzi uspon usporediti sa brzim usponom Josipa Broza u komunističkoj hijerarhiji kraljevine Jugoslavije kada su u vrlo kratkom vremenu nastradali dotadašnji komunistički vođe Gorkić, Petko Miletić i 800 drugih starih komunista.)

Nakon preuzimanja vodstva Al Bagdadi od 2008. do 2011. miruje, a organizacija postaje aktivna tek kad su Amerikanci organizirali napad na Siriju. Većinu oružja i financija dobio je od Katara i Saudijske Arabije. Normalno, CIA se pravila kako ništa ne primjećuje. Kad je dovoljno ojačao dopustili su pobunu i bijeg iz Abu Graiba 2013. kada je dobio u ruke 500 najekstremnjijih vojnika koje je trebalo samo usmjeriti. Ovi bjegunci iz Agu Graiba bili su sustavnim mučenjima planski pretvoreni u najkrvoločnije sljedbenike Al Bagdadija spremne izvršiti i najzvjerskije naloge svoga šefa. Pokret je pretvoren iz pokreta protiv Amerikanaca u pokret protiv Šijita nad kojima su vršili najgore zločine. Zauzimanjem manjih mjesta u Iraku Al Bagdadijevi najbrojniji vojnici postaju Irački sunitski vojnici naoružani i obučeni od strane Amerikanaca koji se masovno predaju Isilu, te uz njihovu pomoć Isil pokušava na brzinu osvojiti Siriju, pa Irak kako bi u daljnjem napredovanju napao stvarni Američki cilj, a to je Iran. Kako bi pridobio što više sljedbenika Al Bagdadi je sebe proglasio kalifom nekoliko dana nakon što je ISIL proglasio kalifat od sirijskog Aleppa do istoka Iraka. Na taj način je sebe proglasio vladarom 1,2 milijarde muslimana, kao što je sto godina ranije Lenjin sebe proglasio vođom svih svjetskih komunista.

Nakon prvih zastoja u osvajanju teritorija al Bagdadi poručuje: "Ustanite. Stiglo je vrijeme da se oslobodite od svojih okova i svojih slabosti. Vrijeme je da ustanete protiv tiranije, protiv izdajničkih vladara”. Slično je postupao i Lenjin sto godina ranije proglasima poput onog: “Ustajte vi zemaljsko roblje, vi sužnji što vas mori glad" što su desetljećima ponavljali njegovi sljedbenici.

U Siriji, iako nisu uspjeli srušiti Asada amerikanci su uspjeli prekinuti Iranske planove za izgradnju plinovoda prema europi. Da je taj plinovod proradio cijena plina na Mediteranu bi znatno pala, a Rusija ne bi mogla više plinom ucjenjivati Europu. Saudijskoj Arabiji, Kataru, Bahreinu i ostalim Arapskim državama ne odgovara Iranska prodaja plin, preko šijitskog dijela Iraka i Sirije, te oni žele prodavati svoj plin, a za to je potrebno rušiti Asada. I Izrael koji je okružen sve snažnijim protivnicima ima interes oslabiti i Siriju i Iran koji razvija nuklearno oružje, što može izazivanjem sukoba između Šita i Sunita, a nakon što Sirija padne napali bi i Iran, ili direktno, ili preko Isila. Americima smeta sve jača Rusija, te njima odgovara izgradnja plinovoda kojim bi arapski plin dolazio na Mediteran kako više Rusi ne bi mogli zarađivati na svome plinu, ali im ne odgovara izgradanja Iranskog plinovoda. Kako bi što više oslabili Rusiju Američki FED odobrava neograničenu količinu beskamatnih kredita svojim proizvođačina nafte iz naftnih škriljaca čime se cijena nafte u dvije godine spušta sa 140 dolara po barelu na ispod 50 dolara. Ove gubitke Rusi nastoje nadoknaditi većom prodajom plina Europi.

Kako bi se obranio Asad je pomogao naoružavanju Kurda, a Turska je počela pomagati islamiste kako bi spriječila stvaranje Kurdske države kojih ima oko 40 milijuna u više država.

Interes Rusije je spriječiti dolazak plina na Mediteran, bez obzira radi li se o Iranskom, ili Arapskom. Zbog toga je i njima odgovarao mali rat u Siriji, ali im nikako ne odgovara pobjeda jedne ili druge strane. Dok rat traje plinovod se sigurno neće graditi. Pošto, zbog Ruskog i Iranskog uplitanja u rat nije uspjelo rušenja Assada, propao je i plan napada na Iran što bi uslijedilo nakon pada Asada. Zbog toga Amerikanci nisu uspjeli osvojiti nova naftna polja i pravac za transport plina preko sredozemlja, ali su ratom pokrenute mase ljudi krenule prema Europi.

Istovremeno sa rušenjem Asada Britancima smeta i sve jača Njemačka. Pošto su se Nijemci i Rusi dogovorili o izgradnji svoga plinskog spoja preko Baltika i Njemačku je trebalo rušiti na drugi način, a to je zavaditi je sa svim kontinentalnim državama, kao što je to napravljeno prije prvog i drugog svjetskog rata. Šezdeset godina prije I svjetskog rata Britanci su financirali ideologiju komunizma, i dvadesetak godina prije II svjetskog rata financirali su ideologiju fašizma i nacionalnog socijalizma, a sada su odlučili financirati islamizam. Islamizmom su izazvali niz vjerskih ratova kojim su stvorili masu izbjeglica kojima su počeli plaćati put prema Europi gdje trebaju izazvati anarhiju. Kako ti migranti ne bi završili u Britaniji organizirali su referendum o izlasku Britanije iz EU.

Njemačka također ima svoje interese, ali oni u početku nisu shvaćali što im se sprema, pošto su se bavili samo svojim planovima kako postati industrijski najjača država europe i vodeća ekonomska sila koja upravlja Europom. Podržavali su rušenje Asada pošto bi i njima odgovaralo da plin mogu nabavljati na više strana, ali veliku i naglu seobu naroda nisu predvidjeli, iako su i sami planirali postepeni nešto manji uvoz radne snage. Naime, početkom 21. stoljeća razni europski, ponajviše Njemački i Francuski strateški instituti su primijetili kako europsko stanovništvo sve više stari, što bi moglo dovesti do nedostatka radne snage potrebne za osiguranje mirovina. Jedino riješenje su vidjeli u uvozu radne snage, te je EU 2007. naručila studiju o tome koliko bi ljudi mogla prihvatiti na svom teritoriju. Studija je rađena do 2010. godine i uzela u obzir podatke o BDP-u, broju stanovnika po kvadratnom kilometru, strukturi gospodarstva svake od zemalja članica, demografskoj slici i slično. Tada je u EU živjelo oko 495 milijuna ljudi, a na studiji su radile stotine stručnjaka, predstavnici raznih ministarstava, nevladine udruge i stručnjaci za migracije. Studija je rađena upravo u vrijeme kada je europu i svijet tresla velika ekonomska kriza. Izvješće je u srpnju 2010. objavila Europska komisija – Opća uprava za unutarnje poslove, a na osnovu toga je izrađen i plan Međunarodne organizacije za migracije (IOM) i Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (ECRE). U izvješću se na 144 stranice navodi kako Europska unija može primiti 3,8 milijardi ljudi. U ovom izvješću piše kako bi, prema gustoći ljudi po kvadratnom kilometru Austrija s oko 8,3 milijuna stanovnika broj stanovnika mogla povećati na čak 75,6 milijuna ljudi, a Njemačka bi s tadašnjih 82,3 milijuna stanovnika mogla imati preko 274 milijuna ljudi.

U časopisu Europe’s World u jesen 2014. generalni direktor Međunarodne organizacije za migracije (IOM) William Lacy Swing, te glavni tajnik Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (ECRE) Michael Diedring su napisali članak u kojem pišu; “kako je došlo vrijeme za high-road scenarij kojim će se olakšati migracije, a ne ih ograničavati”...“To je scenarij koji mora biti potaknut vizijom migracije kao procesom kojim se upravlja, a ne problemom kojeg treba riješiti. U globaliziranom svijetu ćemo, ako nastavimo graditi prepreke umjesto veza između naroda i pojedinaca, samo nazadovati”...“Ako se humano promiče, kroz sigurnost, red i dostojanstvo, migracija ima bezbroj prednosti. Ona pruža brojne mogućnosti, povećava prihode i životni standard i omogućava ljudima da se obrazuju i slijede svoje ambicije. Europska populacija u međuvremenu stari, a u EU se predviđa masovni manjak radnika, dok će radno sposobno stanovništvo u sljedećih 50 godina pasti za 45 milijuna. U mnogim zemljama su migracije usporile ili čak preokrenule trend starenja i zaustavile neodrživi omjer između radne i neradne populacije”.

Kako bi potakli seobu mladih radnika iz Afrike Nijemci i Francuzi su i sami povlačili poteze kao što je uništenje afričkog sela u cilju poticana seljaka na put prema europi. To su činili izvozim visoko subvencioniranih poljoprivrednih proizvoda u Afriku po cijeni nižom nego su troškovi proizvodnje lokalnih seljaka, čime je Afrička poljoprivredna proizvodnja propala. Pošto ovo nije davalo velike rezultate odgovarali su im mali ratovi kako bi potakli bijeg ljudi prema europi, ali nagni višemilijunski priljev nisu predvidjeli. Kada su vidjeli što su im najveći gospodarski konkurenti Amerikanci i Britanci pripremili organiziravši arapsko proljeće nijemci su shvatili kako bi zatvaranjem granica odmah bili optuženi za fašizam. Zbog očekivanoga priljeva velike mase izbjeglica Britanci su organizirali Brexit i na taj način zatvorili svoje granice dok je Merkelica odlučila okreniti pilu naopako pa uvjerit same nijemce u korisnost migracija. Njemački lobisti su na Balkanu propagirali kako u Njemačkoj ima gomila radnih mjesta, a doista im je nedostajalo oko pola milijuna jeftinih radnika. Oko 150 tisuća samo Kosovskih albanaca je privučeno na rad u Njemačku. U početku je nijemcima odgovarao priljev azilanata iz Sirije, ali kada je taj broj prešao pola milijuna to je postao problem. Da je njima stvarno trebao milijun radnika dali bi kvalificiranim izbjeglicama u turskoj vize i oni bi avionima došli u njemačku, te ne bi morali pješke ići preko Balkana. Merkelica je dopustila masovni dolazak izbjeglica kako se ne bi izazvali sukobi sa južnim europskim državama koje su prva linija obrane od azilanata. Sukob bi mogao dovesti do raspada EU a to joj nikako ne odgovara. Njemačka je uspjela sa Francuskoj i nekoliko manjih sjevernim državama EU pretvoriti u zajednicu gdje ona i njeni najbliži saveznici imaju pravo proizvoditi, dok bi sve istočnoeuropske i južne države trebale biti samo izvor sirovina i turističke oaze u kojima bi se Nijemci ugodno i jeftino odmarati. Najvažniji saveznik postala joj je Francuska koja ima atomsko oružje, te su jedino njima popuštali u borbi za svoje interese. To su uspjeli zahvaljujući snažnoj kontroli nad ECB-om, EBERD-om, europskom administracijom, Europski financijski sud. Vrlo restriktivnom monetarnom politikom ECB-a uspjele su uništiti proizvodnju u državama koje su uglavnom izvozile na dolarska tržišta, a uvozile sa euro tržišta, dok su uz pomoć EBRD-a vlastitim korporacijama uspjele pomoći u kupovini manjih korporacija u južnim i istočnim državama. Ono što nisu uspjeli pokupovati uništili su uz pomoć raznih vrsta dampinga. Sve europske institucije su počeli koristiti za stvaranje Sjedinjenih europskih država, što su prvi primijetili britanci, te su pokrenuli postupak odvajanja, brexit. Pojedine istočnoeuropske države su se pokušale suprotstaviti formiranjem Višegradske skupine, ali su plaćeni mediji u samim tim državama nastojali što više omalovažiti tu inicijativu.

Osim što su pokrenuli brexit britanci su odlučili Nijemcima što više otežati posao, te su pokrenuli veliku seobu naroda koja treba destabilizirati prije svega Njemačku. Uz pomoć Turskih i Britanskih medija u jednom trenutku gomila izbjeglica je shvatila kako je uzaludno čekati kraj rata u svojim državama, te su zaključili kako je vrijeme da negdje drugdje potraže svoj komadić sreće, a to je Njemačka. Britanija i arapske države su migrante opskrbili novcem i mobitelima potrebnim za putovanje. I tako je krenula velika seoba naroda koja se neće završiti bez više milijuna preseljenih na sjever Europe. Amerikance to ne zabrinjava pošto ne žele ni jaku EU, a odgovara im i veliki rat između Šijita i Sunita kako bi se oslabio Iran. Izrael ima interes kao i Amerikanci, te se i od njih može očekivati pomaganje onima koji su trenutno slabiji u sukobu.

I tako se 3 svjetski rat za naftu nastavio kao dugotrajan višestruki rat: prvi, između Assadove vlade i pobunjenika tzv. „Sirijske oporbe“ koju financijski i vojno podupire Zapad; drugi, između Irana i Saudijske Arabije, odnosno između šijita i sunita, treći, između SAD-a i Rusije koja je na svoju stranu privikla i Tursku, te četvrti rat za neovisnost Kurdistana. I trajat će dok alternativni izvori energije ne pojeftine dovoljno da cijenu nafte ne spuste na nivo pri kojem se više neće isplatiti njezino vađenje.