Na desnici traje rasprava; zašto se desnica ne može ujediniti?

Mnogi smatraju kako je za ujedinjenje najvažnije slaganje oko političkog programa, ali to je priča za naivne. Političari, osobito na desnici imaju vrlo visoko mišljenje o sebi i svojim sposobnostima, a o sobito o zaslugama i mogućnostima. Mnogi bi vrlo rado prihvatili i funkciju predsjedniak svemira kada bi od nekog dobili takvu ponudu.

A zašto se stvarno ne mogu ujediniti najbolje govore svjedici iznutra.

Jedan od takvih je i Doc. dr. sc. Ivan Poljaković.

U svojoj kolumni on između ostaloga kaže;

"... 5. veljače 2014. godine osnovan je Savez za Hrvatsku (dalje Savez) koji je ujedinio osam stranaka: ABH, A-HSS, HDSSB, HRAST, HRVATSKA ZORA, HSP, OBITELJSKA STRANKA, i ZAVJET ZA HRVATSKU.

Na prošlim izborima za EU parlament Savez je osvojio 6.88% glasova i dobio bi jednog zastupnika da iza tri sata ujutro nisu navodno pristigli par stotina listića s nekog broda....

U to vrijeme bio sam glavni koordinator za izradu programa Saveza, te sam u tom svojstvu bio prisutan na mnogim ključnim sastancima, kako HRAST-a (kao član predsjedništva), tako i Saveza (kao glavni koordinator programa)...

Međutim, nisu svi bili za tu ideju, a neki su ušli u taj projekt samo zato da ga u određenom trenutku razmontiraju. Ne, nisu to bili udbaši, već naši dobri katolici, domoljubi i suverenisti.

Ladislav Ilčić, predsjednik HRAST-a, od početka je bio protiv Saveza, ali s obzirom na to da je sa svojim stajalištima bio u manjini u svim tijelima stranke, na kraju su donijete odluke protiv njegove volje, i HRAST je postao važna sastavnica Saveza. Iako je njegov politički projekt „po svaku cijenu koalicija s HDZ-omˮ propao, on ipak nije htio dati ostavku na mjesto predsjednika, već je nastavio s radom u Savezu kao trojanski konj.

U tim pregovorima oko okupljanja desnice održali smo sastanak i sa Ružom Tomašić, predsjednicom HSP AS, i Brankom Hrgom, predsjednikom HSS-a, jer su samo još oni falili da desnica bude kompletna. Na moju zaprepaštenost, njih oboje su odbili ulazak u Savez s jednim infantilnim obrazloženjem: „Mi smo od HDZ-a dobili dovoljan broj mandataˮ....

Ruži Tomašić je uspjelo unovčiti svoje „domoljubljeˮ dok je Branko Hrg platio cijenu tako što je na kraju morao izići iz svoje vlastite stranke.

Nakon izbora za u EU parlament Ladislav Ilčić predvodi rušenje Saveza tako što svojevoljno, bez znanja Predsjedništva, otkazuje već ranije zakazan sabor stranke te ubrzo nakon toga saziva, opet bez dozvole Predsjedništva, Veliko vijeće HRAST-a (tijelo koje je donosilo najvažnije odluke između dva saziva sabora stranke).

Na tom skupu predsjednik stranke, Ladislav Ilčić, izlazi s jedinom točkom dnevnog reda: koalicija s HDZ-om.

Ta mu točka ne prolazi, jer je opet u manjini. Nikada nije bio usvojen taj dnevni red. Veliko vijeće se razilazi, a on odmah sutradan izbacuje iz stranke petoro ljudi iz Predsjedništva i tako preko noći dobiva većinu za svoje političke marifetluke. Za sve te njegove malverzacije imao je punu podršku Hrvoja Zekanovića, koji je kao nagradu dobio relativno visoko mjesto na listi HDZ-a i tako ušao u Sabor.

Međutim, Karamarkovo obećanje Ladislavu Ilčiću da će biti jedan od ministara u njegovoj vladi nije se realiziralo, pa se onda čekao pogodan trenutak za razlaz s HDZ-om, što je i učinjeno nakon izglasavanja Istanbulske konvencije (prema statutu stranke HRAST u prvom redu nije ni smio ulaziti u predizbornu koaliciju s HDZ-om zbog toga što HDZ podupire pobačaj)...

Unaprijed se znalo da se u postizborne pregovore može ići samo s HDZ-om, sa SDP-om se uopće ne bi ni razgovaralo. No, formiranje vlade s HDZ-om je bilo uvjetovano s nekoliko važnih stavki kao što su: žurno provođenje lustracije, jasna poruka da RH neće dopustiti ulazak Srbiji u EU dok ne prizna agresiju na RH i plati ratnu odštetu, i sl. Ukoliko HDZ ne bi prihvatio postavljene uvjete Savez bi se povukao iz pregovora u oporbu, te bi tako HDZ morao sklopiti koaliciju s SDP-om....

Sjetite se samo koliko je MOST u to vrijeme bio protežiran u medijima. Nije bilo dana da o MOST-u nije bila neka vijest u udarnim terminima na javnoj televiziji. Nije to bilo slučajno. Ipak, s ove distance mogu reći da je to bila najveća Karamarkova pogreška, jer da je ostavio Savez na miru, on bi najvjerojatnije postao premijer, i obnašao tu funkciju još i danas..."

Cijela kolumna doc. dr. sc. Ivana Poljakovića

Koncem 2017. Željka Markić je počela priprema za promjenu izbornog zakona kojim bi se stranačke elite razvlastile od potpune kontrole vlastitih stranaka. To bi se učinilo promjenom izbornog zakona kako bi sami birači mogli puno snažnije utjecati na to tko će ući u sabor, a ne samo onaj tko slaže izborne liste. Nakon što je 6 mjeseci pripremala ovaj referendum pojavila se druga inicijativa za referendum o Istambulskoj konvenciji.

Pri tome je došlo do sukoba između predsjednice udruge "U ime obitelji" Željke Markić i Kristine Pavlović, koja s bratom Ladislavom Ilčićem vodi Udrugu za cjeloviti spolni odgoj "Teen STAR".

Kako bi barem jedan referendum uspio bilo je potrebno osigurati potrebnu logistiku. Za to je bilo potrebno naći volontere, a obje inicijative su imali cilj aktivirati iste volontere na terenu. Pošto ni jedna udruga nije htjela odustati od svog referenduma skupljani su istovreme potpisi za obje inicijative. Time je potencijalnoi broj volontera i jednima i drugima prepolovljen.

I jedni i drugi su tražili od drugih da odustanu, što su različito objašnjavali.

U Istini o Istanbulskoj tvrde kako im je druga inicijativa uletjela i u prvi plan stavila političko pitanje, dok je Istanbulska konvencija čisto svjetonazorsko pitanje. Neki tvrde kako ekipa oko Ilčića želi na platformi Istanbulske preuzeti vodstvo na konzervativnoj katoličkoj političkoj sceni.

Dio aktivista inicijative Narod odlučuje tvrdi kako samo promjena izbornog sustava može omogućiti da izabrani zastupnici uistinu zastupaju stavove svojih birača. Oni govore kako se Ilčić i Hrvoje Zekanović  grdno se varaju ako smatraju da su ljudi koji su izašli na prosvjede o Istanbulskoj isključivo njihovi birači. Svjetonazorska pitanja mogu se rješavati samo ako građani mogu izabrati zastupnike koji imaju iste svjetonazore kao i oni. A to se može omogućiti samo promjenom izbornog sustava.

A zašto se desnica ne može ujediniti vidi se i po tome tko je od ovih aktivista inicirao važniji referendum.

Sveučilišni profesori s tri katedre ustavnog prava pravnih fakulteta u Zagrebu, Rijeci i Osijeku – Sanja Barić, Đorđe Gardašević i Mato Palić zauzeli su jasan stav da se međunarodni ugovor kakav je Istanbulska konvencija ne može otkazivati na referendumu. Isto tako ocijenili su da će referendumsko pitanje o izlasku iz Istanbulske konvencije pasti na Ustavnom sudu.

Nakon takve procjene stručnjaka bilo bi logično da Ilčić odustane od svog referenduma.

Ustavni stručnjak Mato Palić je tvrdio "da bi referendumsko pitanje o izlasku iz Istanbulske palo na Ustavnom sudu jer se na referendumu ne može odlučivati o ljudskim i političkim pravima, koja uređuje i ova konvencija, pa bi referendum značio zadiranje u ustavnopravni poredak. Smatra da se na referendumu ne može odlučivati ni o međunarodnim ugovorima, koji su iznad hrvatskih zakona, a Istanbulska je međunarodni ugovor."
Cijeli tekst.
A koji referendum je bio važniji možemo vidjeti i po posljedicama koje bi se dogodilo da su referendumske inicijative prošle.

Da je prošao referendum o promjeni izbornog zakona predsjednici stranaka bi mogli znatno utjecati tko će biti na izbornoj listi, ali bi birači mogli zaokružiti do tri kandidata. Time bi prvi na listi imali vrlo male šanse proći u sabor, ako nemaju i osobnu popularnost. To bi potpuno promjenilo odnose moći u stranačkom establišmentu svih stranaka.

To je neprihvatnjivo vrhu svih važnijih stranaka pa su sve važnije stranke bile protiv ovog ustavnog referenduma. Ovakav izborni zakon bi se mogao usvojiti i u sabora sa relativnom većinom glasova, a da bi postao ustavni zakon kojeg ne može svaka vlada mjenjati po svojoj potrebi potrebna je apsolutna dvotrećinska većina.

S druge strane, referendum o Istambulskoj konveniciji je zakon koji se može donijeti relativnom većinom u saboru, a može se i poništiti relativnom većinom. Nakon usvajanja zakona nikakve promjene u pravima žena i migranata na terenu nisu primjećene, pa je prema tome i ukidanje zakona nevažno. Ako bi zagovornici ukidanja Istambulske konvencije osvojili vlast u svakom trenutku mogu poništiti Istambulsku konvenciju.

Iz ovoga je vidljivo kako su se političke elite plašile promjene izbornog zakona koji bi oduzeli stvarnu vlast iz ruku stranačkih elita. Kako bi se taj strah skrio preko medija su najviše napadali referendum o Istambulskoj konvenciji, čime su podigli maglu oko važnosti promjene izbornoga zakona.

I taktika je uspjela.

Iako je za obje inicijative prikupljeno dovoljno potpisa, prikupljeno je, za obje inicijative puno manje glasova nego da su potpise prikupljali posebno za jednu inicijativu, a tek nakon barem 6 mjeseci za drugu inicijativu.

Zahvaljujući tome poništenje velikog broja potpisa nije bilo teško izvesti i opravdati, osobito pred onima koji naivno u Istambulskoj konvenciji vide nešto dobro za prava žena.

A zašto se desnica ne može ujediniti jasno je ako shvatimo kako je udba u svakoj emigrantskoj organizaciji među prva tri čovjeka imala svog provokatora. To su uvijek bili oni koji su se najviše udarali u velika hrvatska prsa.

Udba je odumrla, ali udbaške metode su preživjele.

Prihvatili su ih novi mladi političari potaknuti podukama starijih kolega.