Naftni lobi

Izumom parnog stroja ugljen je postao najvrijedniji izvor energije. Zahvaljujući ovom jeftinom izvoru energije naglo raste industrijska proizvodnja i promet željeznicom. Oko ležišta uglja vodili su se ratovi između pojedinih razvijenijih europskih država, osobito između Njemačke i Francuske. Ugradnjom parnih strojeva na brodove naglo raste pomorska trgovina. Veliki brodari koji imaju novca za kupovinu parnih brodova naglo jačaju, a tisuće malih brodara koji rade sa jedrenjacima propadaju.

Izumom motora sa unutrašnjim sagorijevanjem ulogu uglja vrlo brzo preuzima nafta. Među najvećim ulagačima u naftnu industriju bili su vlasnici ugljenokopa koji su prepoznali naftu kao slijedeći najvažniji energent. Pojavom kamiona sa dizel motorom cijena transporta pada, a milijuni kočijaša širom svijeta propadaju. Kroz čitav srednji vijek lađari i kočijaši su bili ekonomski najjače socijalne grupe, a zahvaljujući novim izumima njihovu društvenu ulogu su preuzeli industrijalci. Osim propasti lađara i kočijaša naglo je opala i moć zemljoposjednika koji su kroz čitav srednji vijek bili najjača vojna i politička sila.

Izumom elektropokretača za automobile naglo je propala i industrija električnih automobila. Početkom dvadesetog stoljeća broj električnih automobila bio je daleko veći nego broj osobnih automobila pokretanih dizel ili oto motorom. Elektropokretač je pojednostavio paljenje motora, te su električni automobili pokretani baterijama za desetak godina nestali.

Svi te promjene u tehnologijama su često praćene raznim legalnim i nelegalnim sukobima između vlasnika različitih tehnologija. U tim konkurentskim bitkama vlasnici naftnih korporacija su naučili praviti svoje dugoročne planove za što jeftinije osvajanje ležišta nafte i za uništenje konkurentskih izvora energije. U tome su se najuspješnije pokazale britanske, američke i manjim dijelom francuske naftne korporacije koje su najvećeg konkurenta vidjele u Njemačkoj naftnoj industriji. Amerikanci su proizvodili svoju naftu, Britanci su je uvozili brodovima, a Nijemci su gradili prugu od Berlina do Bagdada za uvoz nafte i izvoz svojih proizvoda. Kako bi zaustavili razvoj Njemačke angloamerički naftaši su obilno financirali medije i političare koji su propagirali sukob sa Njemačkoj. Također je trebalo razbiti i Otomansko carstvo na čijem teritoriju su postojala velika naftna polja. U tom cilju su počeli financirati muslimanske fundamentaliste za borbu protiv Turske. Istovremeno su nastojali spriječiti nastanak jake Arapske države tako što će među njih ubaciti remetilački faktor oko kojeg će se stalno svađati. Kao remetilački faktor je zamišljena Izraelska država. Radi toga je osnovan i cionistički pokret koji je osnovan u Londonu, a većina osnivača su, uz nekoliko Židova, bili britanski lordovi. Za ostvarenje ovih ciljeva je bio potreban veliki rat.

Za pokretanje velikog rata, zajedno sa ruskim službama i njihovom tajnom organizacijom "Sto crnih", te srpskom "Crnom rukom" naveli su srpskog terorista Gavrila Principa na ubojstvo Franje Ferdinanda u Sarajevu, što je poslužilo kao povod za početak I svjetskog rata. Najveći dobitnik ovoga rata je postala SAD i njihove naftne korporacije.

Pri kraju ovog rata Amerikanci, Britanci i Francuzi su pokušali zauzeti i ruske naftne izvore, iako su bili formalni saveznici sa Rusijom.

Kako bi zaustavili rat sa Rusijom Njemačka je financirala Lenjina u rušenju ruske vlasti, ali nisu znali kako i Britanci također pomažu Lenjinu iz svojih dugoročnih interesa. Velika Britanija je u revoluciji vidjela propast ruskoga carstva i anarhiju u kojoj je moguće osvojiti naftna polja u Bakuu i Kavkazu, ključnim energetskim bazenom i pravcem povezivanja s britanskim kolonijama u Aziji. Francuska je planirala zauzeti Krim i Ukrajinu te Besarabiju. Radi tih planova, 18. prosinca 1918. francuske trupe okupirale su Odesu i započele intervenciju na teritoriju Ukrajine. Britanci su još 1917. na teritoriju Perzije prema Rusiji formirali operativnu grupu Dunsterforce koja se sastojala od više tisuću australskih, britanskih i kanadskih vojnika koje su podržale oklopne postrojbe. U tom ratnom kaosu oko 50 tisuća bivših austrougarskih zarobljenika iz Češke uspjelo se ponovno naoružati na ruskom teritoriju i formirati svoj korpus koji je držao skoro cijelu rutu Transsibirske željeznice. Kako bi zaustavili Britance i Francuze komunisti sklapaju rusko-njemački mirovni sporazuma iz Brest-Litovska u ožujku 1918. godine. Unatoč tome britanska grupa Dunsterwille je krenula u vojno zauzimanje naftnih izvora kaspijskoga energetskoga bazena, što je završilo zauzimanjem Bakua 17. studenoga 1918. godine.

Prestankom rata između Njemačke i komunističkog Sovjetskog saveza zapadna intervencija propada te se do 1920. povlače iz Bakuua. Ali od tih planova angloamerički naftaši ne odustaju. U tom cilju nastoje izazvati novi sukob između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Kao inicijatora sukoba prepoznaju mladog ekstremističkog političara Adolfa Hitlera. Najveći donatori Hitlerove predizborne kampanje je bila britansko-nizozemska naftna kompanija Rojal britisch shel. Kada je Hitler napao Poljsku Staljin se napadu priključio sa istoka. Britanci i Francuzi su odmah proglasili rat Njemačkoj, ali nisu proglasili čak ni mobilizaciju. Umjesto toga, čim su Francuzi i Britanci doznali za sklopljeni savez između Hitlera i Staljina odlučili su to iskoristiti kao povod za napad na SSSR kako bi osvojili sovjetska naftna polja. Staljinovi obavještajci su uspjeli nabaviti francuski dokument koji detaljno opisuju planove za pokretanje kampanje zračnog bombardiranja SSSR, koji su razvijeni zajedno sa britanskim saveznicima neposredno prije njemačke invazije na Francusku u svibnju 1940. Francuski vrhovni komandant Maurice Gamelin, je razmatrao korištenje francuskih trupa u Siriji za napad na naftna polja u Azerbejdžanu, kao i u njegovom glavnom gradu Bakuu. Azerbejdžanska nafta bila je najvažniji izvor goriva za SSSR, a zapadni saveznici su napad pred javnošću namjeravali opravdati tvrdnjom kako Rusi ovdje proizvedenu naftu izvoze svom savezniku Hitleru, pa to treba spriječiti. Kako bi predloženi francuski zračni napadi imali efekta planirane su i druge aktivnosti protiv SSSR, poput poticanja muslimanskog stanovništva na pobunu protiv Moskve. Dok su se oni pripremali za napad na SSSR Hitler je, nakon okupacije Poljske počeo pripremati blickrig na Francusku.

U drugom svjetskom ratu Amerikancima je trebao povod za rat, a za to je poslužio napad Japana na Pearl Harbor. Čim je proglašen rat Amerikanci su krenuli sa iskrcavanjem u Saharu. Tek kada je saharska naftna polja zauzeta dio trupa su počeli slati u Pacifik, za borbu protiv Japana.

Nakon II svjetskog rata američke naftne kompanije su postale najveći proizvođači nafte, a najopasniji konkurent im je postala nova nuklearne energija.

Zelena ideologija

Sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća Francuska i Njemačka su snažno razvijale svoje nuklearne energetske kapacitete u cilju energetske neovisnosti, što nije odgovaralo angloameričkom naftnom kartelu pa su naftaši izmislili novi pokret zelenih za zaštitu prirode. Uz pomoć naftnog novca stvorena je nova «zelena» ideologija na osnovu koje se formirao i novi ideološki pokret «prijatelja zemlje». Godine 1971. McGeorge Bundy i Fondacija Ford financiraju veliku studiju globalne energetske strategije. Novcem naftne industrije Rimski Klub je osnovao pokret zelenih sa tajnim zadatkom: spriječiti razvoj konkurentske atomske energije. Kao političku promotorku odabrali su jednu mladu njemačku političku aktivisticu Petru Kelly koja je osnovala prvu Zelenu stranku. Dok je radila u Europskoj komisiji (Bruxelles, Belgija, 1971-83), sudjelovala je u brojnim kampanjama mira i zaštite okoliša u Njemačkoj i drugim zemljama, te su je prepoznali kao dobrog "korisnog idiota".

Istovremeno sa osnivanjem zelenog pokreta naftaški lobi je osnovao terorističke Crvene Brigade u Italiji i Frakciju Crvene armije u Njemačkoj. Kako je Francuska bila nuklearna sila tamo se nisu usudili osnivati slične organizacije. Ove terorističke grupe su uspostavile kontakt i sa sovjetskim obavještajnim službama, ali nisu djelovali pod njihovim nadzorom. Iako su ove terorističke organizacije formalno zalagale protiv kapitalizma, stvarno su ih kontrolirali oni koji su im osiguravali novac za djelovanje. A tko ih je kontrolirao najbolje se vidi po tome što su ubijali samo političare, bankare i industrijalce koji su se zalagali za razvoj nuklearne energije kako bi Europa mogla smanjiti uvoz nafte. Nuklearna tehnologija je bila jednaka konkurencija i zapadnim naftnim kompanijama, kao i direktorima sovjetskih naftnih kompanija. Radi toga nije teško zaključiti kako je došlo do suradnje menadžera ove dvije grupacije naftnih korporacija u borbi protiv nuklearne energije. I to je najlogičnije objašnjenje zašto su sovjetske komunističke službe štitile razne Crvene brigade koje su se bavile likvidacijama zapadnih nuklearnih lobista.

Kako je ekološke aktiviste financirala naftna industrija, stvarno su se borili se uglavnom protiv nuklearne energije. Istovremeno su u većini slučajeva preuzeli i ulogu špijuni koji dojavljuju sve novosti u razvoju alternativnih izvora energije, te sprječavanja daljnjeg razvoja čim neka nova tehnologija svojom ekonomičnošću postane konkurentna nafti. Uz pomoć velikih novčanih donacija naftnog lobija uspjeli su se, kroz medije, nametnuti kao savjest čovječanstva plašeći ljude industrijskim zagađenjem.

Godine 1971. McGeorge Bundy i Fondacija Ford počinju veliku studiju globalne energetske strategije. Kanadski naftaš Maurice Strong 1972. godine izabran je za predsjednika Štokholmske konferencije UN-a o zaštiti okoline, koja usmjerava milijarde dolara u anti industrijski i anti nuklearni «pokret zelenih». Na tajnom sastanku Bilderburške skupine 1973. pripremaju poteze za poskupljenje nafte od 400% kako bi na strahu od nestašice nafte što više zaradili. Počelo se govoriti o granicama razvitka, a velikim novčanim donacijama angloameričkog naftnog lobija, uz organizacijsku i stručnu pomoć Rimskog Kluba počelo je ustrojavanje ekoloških i zelenih udruga i stranaka u svim razvijenim državama. U tome su im pomagali mnogi zeleni fanatici koji su preuzeli zadatak promjene javnog mnijenja, nakon čega dolazi do promjene političara koji se ne slažu sa novim idejama.

Stvarni projekti naftnog lobija

Naftnim kompanijama i uvoznicima troškovi transporta su postajali sve veći problem pa su se kod znanstvenika počeli informirati kako otvoriti sjeverne morske putove za promet kroz čitavu godinu, kako bi došli do jeftinije sovjetske nafte. Plaćeni stručni suradnici koji su se razumjeli u klimu su ima objasnili kako bi se to moglo postići dizanjem prosječne zimske temperature na sjeveru za oko desetak stupnjeva. Taj postupak su nazvali teraformiranje klime, a smislili su ga pisci znanstvene fantastike koji su zamišljali o promjeni klime na drugim planetima, kako bi se tamo napravila klima slična zemljinoj.

Dizanja temperature zimi moguće je; a) dizanjem količine ugljičnog diksida i monoksida u zraku, najbolje samo po zimi, zato što je ljeti maksimalana temperatura na sjevernoj polutki dovoljno visoka.

b) Povećati površinu pod oblacima noću kako bi se smanjilo hlađenje zemlje noću. A oblake je moguće umjetno proizvoditi, ispuštanjem visoko u atmosferu nekih kemikalija koje vodenu paru pretvaraju u malene kristaliće leda.

U cilju dizanja temperature naftaši su poduzeli i niz drugih poteza koji su potpuno suprotni od onoga za što se zalažu njihovi zeleni plaćenici.

Preko političara su progurali što veću sječu crnogoričnog drveća, a kod sadnje novog drveća forsirali su sadnju brzorastuće bjelogorice. Crnogorica fotosintezom proizvodi kisik, a troši ugljični dioksid iz zraka i ljeti i zimi. Međutim, listopadno drveće fotosintezom proizvodi kisik ljeti, dok je zimi najveći proizvođač ugljičnih plinova, daleko veći nego je to stoka. U jesen otpalo lišće preko zime trune i stvara ugljični dioksid i monoksid preko čitave zime. Isto to se događa i u crnogoričnim šumama gdje drveće otpušta stare iglice cijele godine, ali crnogorica sve nastale plinove od truljenja lišća odmah potroši u fotosintezi. Kako ovo nije davalo puno rezultata ekološki "stručnjaci" su počeli borbu protiv svake stoke, pod parolom kako i stoka na ispaši ispušta ugljični dioksid u atmosferu, pa stoku treba uništiti. Pri tome šute o tome kako će trava koju krave ne popasu preko zime pasti na tlo, te strunuti i pretvoriti se u ugljični dioksid. A ako ne strune tada je slijedećeg ljeta svaki grom može zapaliti, pri čemu gori i staro drveće, pa se puno više ugljika ispusti u atmosferu nego ih krave emitiraju kod preživanja hrane.

Preko političara su uspjeli podići poticaje za uzgoj stočne hrane i uzgoj stoke u stajama kako bi se povećela emisija ugljičnog dioksida u zrak, te smanjio uzgoj stoke na ispaši. Naime, stoka u stajama emitira duplo više ugljičnog dioksida, a stoka na ispaši čisti šume od suhe trave i tako smanjuje opasnost od požara. Da bi se što manje stoke uzgajalo na otvorenom potrebno je uvesti skupe koncesije na državne šume i šikare u kojima se oduvijek slobodno uzgajala stoka. U šumama gdje nema stoke požari su puno učestaliji i veći, a sa velikim požarima atmosfera se dodatno zagrijava.

Kako bi što više povećali proizvodnju svoga plina povećali su ulaganja u poljoprivredne kompanije i institute, u cilju što veće potrošnje umjetnog gnojiva, povećanjem poljoprivrednih poticaja. Poljoprivredni poticaji su u Europskoj ekonomskoj zajednici uvedeni nakon drugog svjetskog rata, te su vrlo brzo doveli do oporavka europskih seljaka modernizacije poljoprivrede. Poticaji su snažno smanjili cijenu poljoprivrednih proizvoda, što je izazvalo reakciju i u konkurentskom državama. Siromašne države za to nisu imale novca pa su njihovi seljaci počeli propadati, a opstala je samo proizvodnja monokultura u režiji velikih mega-korporacija poput soje, palminoga ulja, banana, kakaovca i slično.

Radi jeftine hrane nestale su i okućnica u gradskim predgrađima i selima sa vrtovima oko kuća, a pojavile su se šume u samim prigradskim naseljima. To je povećalo vjerojatnost velikih požara, što je dobro za dodatno zagrijavanje zraka. Ljudima je lijepo šetati među drvećem i sjediti u hladovini zelenila. Ali kada vide kako im se približava vatra više nemaju vremena posjeći drveće barem 50 metara oko kuće. A političarima je lakše jačati vatrogasne službe nego se stvarno preventivno boriti protiv požara. Svaki puta kada neka kuća izgori mora se izgradit nova. A to je dobro za čitavu građevinsku industriju, industriju namještaja, pa i drvnu industriju. Dobro je čak i za industriju osiguranja, zato što nakon požara svi nastoje osigurati svoju imovinu kako ne bi postali sirotinja nakon idućeg požara.

Kako ni poljoprivredni poticaji, a ni sjeća crnogorice nisu dovoljno brzo dizali zimsku temperaturu širom svijeta su se počeli pojavljivati "chemtrailsi". To su mali uski kondenzacijski tragovi koje stvaraju avioni, a u zraku ostaju nekoliko sati. Iza aviona se prirodno stvaraju bijeli oblačni tragovi koji nastaju kao posljedica stvaranja vodene pare koja se naglim hlađenjem pretvara u male oblake koji se rasprše za nekoliko minuta. Međutim, ako se u gorivo dodaju posebni aditivi količina stvorene vodene pare iza aviona se višestruko povećava, te ti tragovi pretvoreni u male ledene kristale iza aviona mogu ostati satima u zraku. Ti bijeli oblaci po danu sprječavaju prodor sunčanih zraka do zemlje, te tako smanjuju zagrijavanje zemlje. Po noći isti ti oblaci sprječavaju toplinske zrake da odu u svemir, te tako sprječavaju hlađenje zemlje. Ovu spoznaju naftaši su iskoristili za dodatno zagrijavanje zraka, tako što su počeli predveče umjetno proizvoditi bijele oblake dodavanjem aditiva u gorivo aviona, za što su zaduženi radnici naftnih kompanija na aerodromima koje u avione toče kerozin.

Naftaši su preko zelenih "stručnjaka" prije tridesetak godina propagirali ugradnju kolektora za grijanje vode na krovove, a čim su ti kolektori postali ekonomski isplativi propagiranje ovoga je nestalo iz programa zelenih ekoloških udruga.

Zeleni stručnjaci su propagirali izgradnju velikih vjetrenjača, a čim su one na nekim lokacijama postale ekonomične počeli su govoriti kako one masovno ubijaju ptice.

Zahvaljujući velikim novčanim sredstvima, uz pomoć novih «znanstvenih» instituta kao što je institut Aspen (institut za društvena istraživanja), te medija koje su kupili, uspjeli su se pretvoriti u novu «savjest čovječanstva», te plašiti ljude kako ćemo svi propasti ako se ne odreknemo industrijskog razvoja. Čitavo to vrijeme samo rijetki među njima su upozoravali na stvarne opasnosti koje truju ljude; na herbicide, pesticide i druge otrove.

Iako su uložili velike novce u zelenu ideologiju i dalje postoje mnogi ljudi koje u te teorije ne vjeruju. Kako bi smanjili utjecaj znanstvenika koji ukazuju na pretjerivanje o utjecaju čovjeka na klimu naftni planeri su pribjegli tehnici preventivne diskreditacije takvih stručnjaka, ponajviše širenjem teorije zavjere o utjecaju na klimu Harp antenama.

Naime, gornji sloj zemljine atmosfere na visinama od 50 do 1000 kilometara zove se ionosfera. Taj sloj atmosfere u sebi ime vrlo mnogo iona i slobodnih elektrona, te je električki vodljiv. To znači kako može provoditi električnu energiju i ponaša se kao elektični vodić. Ione stvara sunčana ultraljubičasta svjetlost i kozmičko zračenje koje izbacuje elektrone iz atoma, te ih tako pretvara u ione. Takvih iona ima najviše u podne, dok ih po noći ima puno manje. Zahvaljujući električnoj vodljivosti ovaj dio atmosfere odbija neke radiofrekvencije te tako omogućuje slanje radioporuka na drugu stranu zemlje. Zahvaljujući tome radio postaje koje rade na niskim frekvencijama mogu se čuti na drugom kraju svijeta. Radio frekvencije koje prolaze kroz ionosferu mogu primati samo slušatelji čiji radioaparati imaju direktan pogled prema antenama odašiljača. Zahvaljujući promjeni električne vodljivosti ovisno o dobu dana radioporuke koje se šalju danju imaju puno jači doseg nego one koje se šalju noću. Ta spoznaja je bitna za sve radioaparate, radioamatere, ali i vojne komunikacijske uređaje.

Kako bi se bolje spoznali fizikalni procesi koji se događaju u ionosferi pod utjecajem različitog zračenja pokrenut je program istraživanja toga fenomena pod nazivom HAARP (Program aktivnog auroralnog istraživanja visoke frekvencije (eng. High Frequency Active Auroral Research Program)). Ovo istraživanje provodi Sveučilište u Fairbanksu na Aljaski, a radi se tako da jedan radiofrekvencijski odašiljač velike snage koji radi u visokofrekventnom području (HF) povremeno odašilje snažne impulse kojima pobuđuje malo područje ionosfere iznad sebe. Taj odašiljač se nalazi u Gakoni na zapadu Aljaske od 1993. Ovakav impuls se djelomično odbija od ionosfere, a djelomično se u njoj apsorbira u obliku topline. Što se događa u ionosferi kada odašiljač pošalje radio impuls mjeri se širom svijeta pomoću antena koje bilježe sve signale koje se pojavljuju u trenutku kada je odašiljač poslao svoj visokofrekventni radio impuls. Postoji više vrsta takvih antena sa pripadajućim instrumentima kao što su Ionospheric Research Instrument (IRI), radari vrlo visoke (VHF) i ultravisoke (UHF) frekvencije, troosni (fluxgate) magnetometri, digisonde i indukcijski magnetometri. Svim tim antenama se mjeri što se događa u ionosferi u trenutku kada je odašiljač poslao svoj radio signal. Ovaj signal je vrlo jak, ali je ipak tisuće puta slabiji od svake grmljavinske munje. Ova istraživanja su poboljšala spoznaje o utjecaju ionosfere, te omogućila izradu sigurnijih komunikacija radiouređajima.

U istraživanjima su otkrivena razna zapažanja kao što je fenomen vrlo malog “zagrijavanje ionosfere” na mjesta odašiljanja impulsa. Ta otkrića također pružaju uvid u mehanizme interakcije između ionosfere i atmosfere, te razumijevanje klimatskog sustava Zemlje.

Također je primijećena nova vrsta polarne svjetlosti nazvanu “radioinducirana aurora” koja se razlikuje od puno jače aurore izazvane sunčanom svjetlošću, što je pojačalo razumijevanje procesa koji stvaraju polarnu svjetlost, te utjecajā svemira na Zemljinu atmosferu.

Čim su se te antene postavile po svijetu mnogi pojedinci bez ikakvoga znanja o elektromagnetskom zračenju sa labilnim psihičkim osobinama počeli su u tome vidjeti razne urote u kojima su počeli tvrditi kako se projekt koristi u vojne svrhe, te da ima sposobnost izazivanja prirodnih katastrofa poput uragana, potresa i poplava. U svim tim teorijama nedostaje objašnjenje fizikalnih procesa kojima bi se potvrdile takve tvrdnje, ali bez obzira na to teorije su se počele naglo širiti porastom internetske komunikacije.

Zelenim aktivistima i njihovim donatorima su ovakvi pojedinci odlično došli da sve one koji argumentima kritiziraju zelenu ideologiju nazovu kolektivnim imenom Harpovaca kako bi ih izjednačili sa širiteljima potpuno neutemeljenim teorijama o haarp antenama.

Snažni utjecaj na javnost zelenih pokreta su primijetili eurokomunisti, te su zaključili kako se u tom pokretu krije veliki potencijal kojim se može stvoriti nova ideologija kao zamjena za istrošenu ideologiju komunizma. Kako bi novom ideologijom mogli ostvariti stare ciljeve, parole o pljačkanju radničke klase zamijenili su parolama o zagađenju okoline takozvanim stakleničnim plinovima koji će izazvati promjenu klime. Jedan strah je zamijenjen drugim strahom, ali je cilj komunista ostao isti, stvoriti jednu svjetsku vlast. U mjesto velikog komunističkog carstva počeli su nuditi "novi svjetski poredak". Na taj način igrači naftnog lobija su postali zastava nove imperijalne paradigme, sile za stvaranje svjetske imperije.

Mogućnosti otpor naftnom lobiju

Odgovor na negativno djelovanje naftnog lobija nemoguće je tražiti od političara. Velika većina političara, medija i raznih udruga pričaju ono što im kažu stručnjaci za promidžbu, a stvarno rade za onog tko im daje više novca. Radi toga do rješenja probleme nastalih teraformiranjem klime mogu riješiti samo obični ljudi širenjem informacija o onom što stvarno može pomoći klimi.

Kada bi političari stvarno željeli smanjiti broj požara to bi mogli na više načina. Mogli bi zabraniti sadnju visokog drveća 50 metara oko prigradskih kuća. Mogli bi ukinuti poljoprivredne poticaje za voće i povrće, te za stoku u štali, a davati poticaje samo onima koji stoku uzgajaju na otvorenom, te ukinuti visoke koncesije za ispašu na državnim livadama, šikarama i šumama. A tada bi se oko kuća ponovno mogli vidjeti mali vrtovi i voćnjaci sa ponekom kozom, ovcom, ili jatom peradi. I šumskih požara u kojima gore kuće ne bi bilo.

Kada bi ljudi umjesto listopadnih živica oko kuće sadili živice od zimzelenog grmlja moglo bi se puno učiniti za smanjenje CO2 u gradovima zimi. Jedna zimzelena živica oko kuće ne znači ništa, ali sto milijuna živica bi imalo znatan učinak.

Na autocestama bi se između lijeve i desne trake mogla posaditi zimzelena živica. Ona bi imala dvije funkcije, proizvodila bi kisik i ljeti i zimi, te bi istovremeno sprječavala ometanje svjetlima vozače iz suprotnog smjera noću.

Oko cesta bi se također moglo posaditi zimzelene živice, umjesto trave koja raste samo ljeti. Na mjestima gdje ponekad pušu jaki vjetrovi uz samu cestu bi se moglo posaditi zimzeleno grmlje, dok bi u drugom redu mogli posaditi zimzelene čemprese. Oni dobro štite od vjetra, otporni su na vatru, a i zimi proizvode kisik.

Isto zimzeleno drveće bi se moglo posaditi sa južne strane svih poljskih putova, što ne bi škodilo poljoprivredi. Naprotiv, stoka na ispaši bi se mogla odmarati u sjenci takvog drveća, a drveće bi zaustavljalo i prejaki vjetar koji može oštetiti usjeve.

Zimzeleno grmlje bi smo mogli posaditi i sa južne strane svih poljskih melioracijskih kanala, te oko potoka i rijeka. To bi bilo vrlo korisno za život sitnih ptica i drugih životinja, te bi se i po zimi proizvodio kisik.

Svim ovim potezima površina pod zimzelenim biljem bi se mogla znatno povećati, osobito u gradovima kao mjestima najvećeg zagađenja.

Obični građani bi također trebali zanati kako kupovinom električnih automobila neće puno pomoći klimi. Ulaganje u električne automobile je dobro samo za stanovnike gradova, zato što oni manje zagađuju zrak u gradovima, ali je loše za one koji žive oko termoelektrana koje proizvode energiju za električne automobile. A kada se uračuna energija potrebna za proizvodnju baterija električni automobili troše više energije od benzinskih motora. Tek kada se pojave električni akumulatori sa barem tri puta većem kapacitetu po kilogramu težine, i koji je proizveden od materijala kojeg je puno lakše proizvesti od litija, električni automobili će postati korisni za okolinu.

Obični građani bi također mogli više ulagati u kućne panele za grijanje vode, fotopanele i kućne vjetroturbine za svoje potrebe, a manje u velike izvore koji prvenstveno služe opskrbi električnih mreža. To će se postići tek kada se na tržištu pojave kvalitetniji, savitljivi, višeslojni, printani fotonaponski paneli čiji razvoj se sprječava.

I lokalne vlasti bi mogle mnogu učiniti ugradnjom fotonaponskih panela iznad parkirališta, pješačkih staza, odvodnih i melioracijskih kanala.

Građane koji imaju dovoljno novca za ulaganja treba upoznati sa istinom kako na drugoj strani trebaju tražiti stvarnu opasnost za ljude, a to su tvari koje truju ljude; herbicidi, pesticidi i drugi otrovi koji se iz upotrebe mogu izbaciti vrlo jednostavno, razvojem malih poljoprivrednih robota pokretanih sunčanom energijom, koji mogu stalno, na određenom terenu kontrolirani GPS-om i mobitelima šišati travu, okopavati bilje, ili laserima uništavati štetočine. Ali to smeta farmaceutsku industriju koja razvoj takvih novih tehnologija vrlo uspješno usporava.

Ekološki osvješćeni građani sa dovoljno novca mogli bi puno više učiniti za svoju okolinu međusobnim udruživanjem, ali ne u ekološke zelene udruge, već u male startapove za razvoj malih, kućnih fotonaponskih panela, vjetroturbina, ili malih vrtnih robota. Čak i kada samo kupe neki takav novi uređaj, iako je malo skuplji od starih rješenja, potiču njihov daljnji razvoj.