NARKOMANIJA, PROHIBICIJA I MAFIJA

NARKOMANIJA,  PROHIBICIJA  I  MAFIJA
63
1
0

Narkomanija je najteža socijalna bolest dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća, a poznata je još od egipatskih vremena. Svećenici Ozirisa i homoseksualni svećenici «psi» uzimali su droge kao i Baalovi svećenici, razni kultovi, vračevi i slični.

U zadnjih 300 godina glavni organizatori uzgoja, trgovine i promidžbe droga je Britanska plemićka narko mafija koja je organizirala nekoliko Opijumskih ratova zbog izvoza Opijuma iz Indije u Kinu. Britanska Istočnoindijska kompanija imala je čak i svoju obavještajnu službu 007 koja je podmićivala, ili ubijala kineske carinike koji su ometali ovu trgovinu.

Nakon Kineske komunističke revolucije tržište u Kini je smanjeno pa je britanska narko mafija organizirala novo tržište na tlu SAD-a i Europe. Kako bi ova tržišta prihvatila drogu bilo je nužno razbiti tradicionalne vrijednosti kao što su obitelj, vjera nacija. Izmislili su novu glazbenu kulturu, tzv., rock kulturu koja je propagirala upotrebu droga, seksualne slobode, homoseksualizam i moralni liberalizam. Ovo im je trebalo kako bi razbili stabilne ljudske odnose, male ljudske zajednice, to jest obitelji i sitne poduzetnike, ljude podijelili u marginalne bezvoljne skupine demoraliziranih pojedinaca koji jedini izlaz vide u drogi. U ovome su im pomogli mediji besplatnom reklamom organiziravši razne «tolk shouve» u kojima su pri namještenim televizijskim i znanstvenim raspravama razni popularni filozofi propagirali drogu.

Potražnja za drogama naglo se povećala, a kako bi cijena bila što veća, upotreba droge zakonski je zabranjena. Napredovanjem rock kulture u elitnim umjetničkim, dekadentnim hedonističkim, liberalnim društvenim skupinama postala je prihvaćena pojava, koja pogađa najčešće najslabije članove zajednice to jest djecu.

Kod analize ove društvene bolesti potrebno je razlučiti tri problema.

1. Kako spriječiti širenje narkomanije među djecom.

2. Kako izliječiti narkomane koji se ne žele liječiti.

3. Kako uništiti organiziranu narko mafiju.

 

Djeca prvi put drogu kušaju u školskim WC-ima, privatnim zabavama i sličnim mjestima, nagovarani od poznanika, sitnih dilera, koji su, najčešće, djeca iz propalih brakova, a i sami su narkomani. Djecu se najčešće promatra kao nesvjesne korisnike droge iako djeca starija od 7 godina vrlo dobro znaju što se smije a što se ne smije. A mnoga nedorasla djeca najviše vole ono što se ne smije kako bi pokazali svoj otpor prema autoritetima. Znaju što se ne smije, ali ne znaju zašto se ne smije pa im je upravo to najzanimljivije. Zbog toga zbog nezrele znatiželje, zabave, buntovništva i želje za popularnosti među vršnjacima djeca kreću u uzimanje droga.

Osnovni cilj svake antinarkomanske politike trebao bi biti spriječiti širenje narkomanije na djecu. Dijecu se ne smije promatrati kao potpuno nevine žrtve, već ih treba gledati kao sudionike u vlastitom uništavanju.

Nevini su samo oni kojima je netko neprimjetno stavio drogu u piće ili hranu bez njihovog znanja.

Kako bi se smanjila dostupnost droga djeci policijska kontrola škola, dječjih igrališta i objekata uz škole trebala bi biti jaka i neprestana. Kazne za one koji na ovakvim mjestima trguju drogom morale bi biti drastične.

Stari narkomani su sami krivi za svoj društveni položaj. Oni se ne mogu smatrati žrtvom već ih treba gledati kao krivce. Ako se ne žele riješiti droge trebaju biti primjereno socijalno kažnjeni društvenom marginalizacijom dok god uzimaju drogu. A kako pri tome ne bi kršili zakone i činili zločine trebali bi imati mogućnost doći do svoje dnevne doze na legalan način, da je ne bi morali nabavljati ilegalno. Zbog toga bi morale postojati posebne trgovine gdje bi se droga mogla nabaviti legalno. Istovremeno bi ih trebalo "moralno obilježiti" da na njihovom primjeru djeca vide što je narkomanija. Među djecom narkomani su popularni, samostalni, zanimljivi, moderni, otkačeni buntovnici. Oni koji ne žele probati drogu su dosadni i zaostali, a ovakav imidž narkomana među djecom svjesno gradi narko mafija uz pomoć šou biznisa.

Pored ovog postoje i druge predispozicije da netko postane narkoman. To su najčešće lijene, za rad nenavikle osobe, koje osjećaj zadovoljstva žele postići bez rada i zalaganja. Djeca nenavikla na radne obveze, koja su naučila da s nekoliko suza od roditelja dobiju bilo koju igračku, te djeca odrasla bez osjećaja roditeljske ljubavi, idealne su potencijalne lovine za svakog sitnog trgovca drogom.

Djecu i narkomane bi trebalo odvojiti, na taj način, da narkomani po svoju dnevnu dozu svaki dan moraju ići na objekt najmanje jedan kilometar udaljen od mjesta gdje se kreću djeca kao što su dječja igrališta, vrtići i škole. Narkomane bi na ovakva mjesta trebalo privući mogućnošću da, uz malo pješačenja dođu, svaki dan, do jeftine dnevne doze. Time bi bili oslobođeni potrebe da novac zarađuju dilanjem, prostitucijom i krađom. Svakodnevnim odlaskom u ovakve drogeraonice narkomani bi bili "obilježeni" čime bi spali na samo društveno dno, među prosjake i beskućnike. Ovo bi nekima bio dovoljan motiv da se odreknu droge, a i djeca bi, svakodnevno, na očitu primjeru vidjela kuda vodi droga. 

Narkomafija je skupina koja živi na račun ovisnika o drogi. Narkomafiju čine proizvođači, prerađivači, trgovci drogom, korumpirani političari, policajci i suci, te odvjetnici koji ih sve skupa brane. Svi oni zarađuju vrlo visoke zarade zahvaljujući prohibiciji na droge.

Gdje su rješenja?

U svakom novom poslu kojim se mogu baviti svi tržišna konkurencija vrlo brzo dovodi do smanjenja profitne stope na prosječnu. Natprosječna zarada se može ostvariti samo u djelatnostima gdje postoji nekakav monoplol. A najveći monopol postoji u djelatnostima koje su zabranjene. Čim se pojavi zabrana pojavljuju se pojedinci koji su spremni riskirati kako bi u kratkom vremenu uz mali ulog puno zaradili. A tamo gdje postoje velike profitne stope postoje i političari, kao i policajci koji su spremni zaštititi kriminalce kako bi sa njima podijelili dio zarade. Što je više djelatnosti koje su zabranjene više je i kriminalaca koji su spremni riskirati, a više je i političara koji su spremni sa njima dijeliti zaradu. Kad bi se legalizirala trgovina drogom proizvedenoj u vlastitoj državni nestalo bi ekstra zarade od koje su svi oni dobro živjeli.

Zato je upravo narkomafija najjači protivnik legalizacije droge. Kada bi političari stvarno htjeli ukinuti trgovinu drogom morali bi formirati međunarodne institucije koje bi se medijskim, političkim, ekonomskim i policijskim metodama borile protiv proizvodnje, trgovine i upotrebe droge na svjetskom nivou. To je vrlo teško postići pošto u vrh svjetske narkomafije sjede ljudi koji upravljaju krupnim međunarodnim kompanijama, institutima, obavještajnim službama i političkim strukturama.

Seljake koji proizvode drogu trebalo bi stimulirati da sade druge biljke, koje bi mogli, bez carinskih barijera izvoziti, ili bi trebalo uvesti visoke carine na hranu iz drugih razvijenijih država kako bi lokalni poljoprivrednici mogli opstati na lokalnom tržištu.

Trgovce, korumpirane političare, policajce i suce koji sudjeluju u ilegalnoj trgovini i zaštiti takvih trgovaca trebalo bi udarati tamo gdje ih najviše boli, a to je džep. Kazna za njih bi trebala biti konfiskacija cjelokupne imovine, te gubitak dotadašnjeg socijalnog statusa. Narkomafiju je jednostavno uništiti. Dovoljno je legalizirati državnu proizvodnju u svakoj pojedinoj državi za vlastite potrebe, te legalizirati kontroliranu trgovinu i upotrebu droge.

Pošto u današnjoj licemjernoj svjetskoj političkoj eliti, zaraženoj liberalizmom, dekadencijom i hedonizmom postoji samo verbalna spremnost za borbu protiv narkomanije i korupcije, a stvarni interes svih korumpiranih je obrnut, nije moguća efikasna borba protiv narkomanije.

Zbog toga svi iskreni protivnici droge trebali bi se ograničiti na uništenje narkomafije, te zaštitu djece, a za to se može jedino liberalizacijom trgovine na mjestima koja djeci nisu lako dostupna.

Najveći trgovci drogom su poneke britanske plemićke obitelji koje već 300 godina imaju monopol nad tim poslom, te njihove tajne obavještajno sigurnosne službe koje na ovaj način pune crne fondove za vođenje tajnih operacija. Istovremeno, te organizacije dostavljaju policiji podatke o ostalim trgovcima drogom. Na taj način se predstavljaju kao borci protiv droge, a u stvari uništavaju konkurenciju. Iako se puno govori o borbi protiv droga u mnogim europskim rijekama za ljetnih mjeseci kada nema puno kiša količina droga u otpadnim vodama je često dovoljna za drogiranje riba.

Postojeće narkomane trebalo bi prepustiti njihovoj slobodnoj volji.

Narkomane bi trebalo kažnjavati puno teže i oni bi morali biti prvi na udaru.

Treba im dozvoliti legalnu nabavu u specijaliziranim trgovinama, ali bi im trebalo oduzimati vozačku na najmanje 5 godina ako ih se uhvati kako voze pod utjecajem droge.

Trebalo bi im također zabraniti rad u svim državnim institucijama na najmanje 5 godina od trenutka kada su uhvaćeni kako su na posao došli pod utjecajem droge.

Sve bolesti i ozljede bi morali liječiti na osobni trošak bez prava liječenja na trošak zdravstvenog osiguranja.

Legalizacijom droga nestala bi narko mafija, a prebacivanjem odgovornosti na krajnje korisnike, narkomane i njihov broj bi se drastično smanjio.