Nastanak hrvatskog novca

Nastanak hrvatskog novca
78
2
0

Na današnji dan prije 25 godina kuna je postala službena novčanica Republike Hrvatske.

Put do toga bio je mukotrpan.

U Jugoslaviji sve devize od izvoza, gastarbajtera i turizma, republičke banke su prodavale Narodnoj Banci Jugoslavije po službenom tečaju, a narodna banka ih je prodavala po puno višoj cijeni uvoznicima. Razlika je ostajala u Beogradu i time je Milošević financirao projekt «Velika Srbija». Bankari su dio sredstava uspijevali sakriti u svojim inozemnim podružnicama, ali je dio uvijek odlazio u Beograd.

Kako bi se smirila situacija u Jugoslaviji i spriječila raspad države projugoslavenska frakcija partije je za predsjednika SIV-a dovela Antu Markovića. On je od partije i Britanaca dobio ulogu mađioničara koji će omogućiti bivšoj komunističkoj eliti privatizaciju sve imovine bez novca, kako bi oni postali nova klasa krupnih kapitalista, a za taj zadatak je dobio i dodatnih 700 milijuna dolara za stabilizaciju tečaja, pod uvjetom da sačuva Jugoslaviju. Marković je sa tim kratko vrijeme uspio držati stabilan devizni tečaj.

Marković je vjerovao kako u slobodnoj tržišnoj konkurenciji Hrvatski tehnokrati mogu preuzeti dominantnu ulogu u jugoslavenskom gospodarstvu, a on će postati novi Tito, ne znajući kako su istu ulogu Britanci obećali i Admiralu Branku Mamuli, koji je umirovljen dvije godine ranije (1988. godine), ali je u vrhu JNA ostao veliki autoritet.

Jugoslavija je bila dužna oko 20 milijardi dolara, ali Jugoslavenske banke nikada nisu bile blokirane iako je Jugoslavija imala imovinu u stranim bankama. U tu je imovinu spadalo i 58 tona zlata, koje su podijeljene tek Sporazumom o sukcesiji 2001. godine kada je Hrvatskoj pripalo 15 tona zlata. Razlog za ne zapljenu te imovine je taj što su strane banke ustvari Jugoslaviji posuđivale novac koji je Jugoslavenska obavještajno politička elita već ranije položila i oročila u tim bankama, te su tim novcem kreditirali Jugoslaviju samo kako bi zaradili na što većim kamatama. Najviše se kralo uz pomoć inflacije, po principu kupi na početku godine, prodaji po sve većoj cijeni i plati na kraju godine po cijeni sa početka godine. Godišnje su krali oko 10 posto BDP-a, ali su taj novac vrlo brzo i trošili zbog nesposobnosti za profitabilno ulaganje u zapadnim burzama.

Zbog krađa, nesposobnosti i ogromnog zapošljavanja na izmišljena radna mjesta 95 posto poduzeća je radila sa gubitkom. Polovica gubitaša je imala gubitak na supstanci što znači kako su sirovine, dijelovi i energija vrijedili više nego proizvedeni proizvodi. Svi ti gubitci su pokrivani tiskanjem novca što je izazivalo stalnu inflaciju između 10 i 40 posto.

Kako krađe u bivšem sustavu nova vlast ne bi istraživala Sabor Socijalističke Republike Hrvatske, (kao i drugi “parlamenti” bivših jugoslavenskih republika) 27. travnja 1990. pod predsjedanjem Anđelka Runjića i u vrijeme predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske Ive Latina, pred sam rat i raspad Jugoslavije, stavljaju izvan snage Zakon o podrijetlu imovine.

I u Jugoslaviji sve republike su nastojale što više deviza zadržati kod sebe, a to je naglo povećano dolaskom demokratski izabranih vlasti. Do smanjivanja uplate deviza u Beograd došlo je tako što su Hrvatska izvozna poduzeća izvozila robu, a roba je djelomično, ili u potpunosti plaćana stranim poduzećima koja su izabrani pripadnici bivše komunističke elite osnovali u inozemstvu. Istovremeno su pojedine institucije ili poduzeća kupovali razne fiktivne usluge u inozemstvu od poduzeća koja su bila također u njihovom vlasništvu, te je na taj način dio deviza preko bankarskog sustava oticao van na njihove privatne račune. Bankari su im u svemu ovome pomagali kako bi i oni dio deviza koje su skrivali na svojim inozemnim podružnicama mogli nesmetano prisvajati koristeći vrlo visoku i stalnu devalvaciju. Sve to je Predsjednik Vlade Manolić organizirao tajno, na način kako su to udbaši radili već od 1974. godine.

Pred Tuđmanom sve se moglo objasniti kao način sprječava Miloševića u financiranju rata. Dio tako opranog novca Manolić je koristio za manje nabave pješačkog oružja za potrebe policije i time se mogao opravdati pred Predsjednikom države Tuđmanom.

Kad je Hrvatska naglo dodatno počela smanjivati uplate deviza u Beograd Milošević je ostao bez sredstava, te je organizirao upad u monetarni sustav Jugoslavije 8. siječnja 1991. emisijom dinara u vrijednosti 1,4 milijarde dolara, čime je počeo monetarni raspad Jugoslavije.

Toga dana Skupština Srbije donijela je Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara (1,4 milijarde dolara) bez odobrenja Savezne vlade.

Time je Milošević izvršio monetarni udar na Saveznu vladu i njenu politiku ekonomskih reformi, te su troškovi financiranja paravojnih srpskih formacija i srbijanske administracije prebačeni na sve republike. Tim novcem povećao je plaće oficirima JNA, čime je stekao njihovu naklonost, a povećanjem mirovina osigurao je i pobjedu na izborima. Nakon političkog raspada Jugoslavije ovo je značilo i monetarni raspad, te je preostao samo vojni raspad.

Ovaj udar donekle su amortizirali jedino Slovenci koji su odmah po osvajanju vlasti počeli koristiti njemačku marku kao neformalnu valutu. Slovenci su od 10. mjeseca 1990. počeli preko Ljubljanske banke i svoje mreže mjenjača u hrvatskoj kupovati njemačku marku koja je kod njih postala neslužbena valuta, te su se tako rješavali jugoslavenskih dinara. Malo višim tečajem od konkurencije otkupili su većinu deviza iz Hrvatskih banaka i iz kućnih rezervi koje su ljudi trošili kako bi nabavili oružje, ili preživjeli zbog ostanka bez posla.

Slovenija je u svibnju 1991. godine uvela tolar, te odbačenim jugoslavenskim dinarima nastavlja kupovati njemačke marke u Hrvatskoj gdje je bila u jeku turistička sezona, što u Hrvatskoj uzrokuje inflaciju između 100% i 200%.

Slovenski udar mogao se spriječiti donošenjem propisa da obavezne novčane rezerve u trezorima banaka i SDK (služba državnog knjigovodstva koja je držala i državne novčane rezerve i vodila platni promet) moraju biti barem 80% u devizama.

Do 12. mjeseca 1991. Slovenci su uspjeli otkupiti blizu deset milijardi Dem čime su izazvali nestašicu deviza u Hrvatskoj, što je u kombinaciji sa Srpskim upadom u monetarni sustav izazvalo novu inflaciju koju je Ante Marković kratkotrajno uspio zaustaviti. On je uz pomoć stranih kredita i proglašenjem konvertibilnosti dinara u odnosu 1 marka = 7 dinara na nekoliko mjeseci uspio zaustaviti inflaciju i stalnu devalvaciju. U ovom razdoblju Slovenskog otkupa deviza cijena Dem je od 7 dinara došla na 40 dinara, te je time opljačkan gotovo cijeli višegodišnji devizni turistički priljev u Hrvatskoj.

Ovu vrstu pljačke Hrvatska je mogla spriječiti uvođenjem vlastite valute, a pripreme za to su trajale gotovo godinu dana.

Mogla se i njemačka DEM proglasiti za rezervnu valutu, pošto su hrvati imali dosta deviza na svojim računima i kod kuće.

Pojedinci poput predsjednika uprave Zagrebačke banke d.d. Jure Pribanića pokušali su spriječiti slovenski otkup deviza, ali njega Manolić smjenjuje 27. 03.1991. godine, te je za direktora banke imenovan Franjo Luković kao jedini ovlaštenik sa samostalnim potpisom.

Jugoslavenska narodna banka je istoga dana kad je Luković postao jedini potpisnik u ZAB-i 27. 4.1991. na teritoriju Jugoslavije proglasila Staru deviznu štednju čime je štedišama oduzeto pravo dizanja svoje ušteđevine.

Na taj način su opljačkane milijarde njemačkih maraka koje su naivni štediše položile u bankarski sustav. Franjo Luković je radio u Jugogobanci od 1974. do 9. mjeseca 1990. godine. Tada odlazi u podružnicu Jugobanke u New York odakle se vraća, te se zapošljava u CONING kod Radimira Čačića do 27. 03.1991. godine, kada postaje šef ZAB-e.

Tuđman je o ovome malo znao pošto se bavio stvaranjem vojske, nabavom oružja i praćenjem međunarodnih događaja važnih za Hrvatsku.

Nakon dugotrajnih tajnih priprema, 23. 12. 1991. ministar financija Jozo Martinović pustio je u opticaj hrvatsku valutu, hrvatski dinar. Time je Srbiji onemogućeno financiranje na teret Hrvatske emisijom jugoslavenskih dinara. Operacija je pripremana tajno jer je postojala opasnost da istovremeno i Srbija tiska svoj novi dinar, čime bi Hrvatskoj ostala stara valuta kao stari papir. Srbijanske obavještajne službe su saznale za tiskanje Hrvatskog dinara, te su i one na vrijeme natiskale novi Jugoslavenski dinar koji su pustile u opticaj nekoliko dana nakon uvođenja u opticaj Hrvatskog dinara.

Čim je pušten u opticaj hrvatski dinar otpočela je brza akcija prebacivanja ukupne količine stare jugoslavenske valute u BiH, Crnu Goru i Srbiju preko mreže povjerljivih osoba. Operacija je vršena preko Zagrebačke banke od 23.12. 1991. godine do 1. 1. 1992., a ne putem HNB-a, što bi bilo logično. Operaciju je vodio Luković kao Manolićev čovjek, ali su terenske poslove većim dijelom obavljali sitni trgovci pošto Manolić nije imao dovoljno svojih ljude koji bi mogli obaviti ovaj posao. Oni koji su u BIH, Crnoj Gori i Srbiji imali registrirana privatna poduzeća dobivene Jugodinare uplaćivali su na žiroračune svojih poduzeća, a oni koji nisu imali poduzeća kupovali su devize od lokalnih švercera devizama. Vlasnici poduzeća su uplaćenim novcem kupovali robu, a nakon nekog vremena su tu robu prodavali, zbog vrlo visoke inflacije po daleko višoj cijeni. Nakon nekog vremena Hrvatskoj su vraćali dobiveni iznos jugodinara u devizama, (minus 10 posto odobreno za troškove operacije). Hrvatskoj je vraćen nominalno isti iznos, te knjigovodstveno nije ostvaren nikakav gubitak. Dio jugodinara koji je ostao u džepovima građana Hrvatska nije uspjela na vrijeme poslati na teritorij BiH i Crne Gore, te je taj novac ostao Hrvatskoj kao stari bezvrijedni papir.

Do ovog trenutka Hrvatska je bila stalno izložena pljački od strane Beograda.

Puštanjem u opticaj Hrvatskog dinara Hrvatska je Srbiji vratila financijski udar koji je ona napravila upadom u monetarni sustav Narodne Banke Jugoslavije. Ova operacija brzog prebacivanja bezvrijednog Jugoslavenskog dinara na područje krnje Jugoslavije najveća je pobjeda Hrvatske u financijskom ratu protiv Srbije, a i jedina je financijska operacija koju bivši komunistički tehnokrati nisu imali pod svojom punom kontrolom. Istu ovu operaciju Slovenci su izveli mjesecima ranije preko Ljubljanske banke na teritoriju Hrvatske, kada su u svibnju 1991. godine uveli tolar kao svoju valutu.

Hrvatski šverceri koji su sudjelovali u zamjeni Jugoslavenskih dinara za devize bili su najčešće sitni trgovci koji su poslovali na teritoriju BiH. U poslu zamjene dinara za devize zaradili su veliku količinu kapitala, te su postali ekskluzivni uvoznici i izvoznici između Hrvatske i BiH. U zamjenu za ovaj status veliki dio zarade su morali prebacivati u inozemstvo, u sitnoj valuti, te ga dostavljati Šuškovoj mreži dobavljača oružja koja je oružje kupovala od mafije širom svijeta. Ovaj posao su pokušavali sabotirati Manolićevi konkurentski dobavljači oružja koji su sve podatke dostavljali britanskim službama, te su zbog toga mnogi u mreži nestali, a čak su i neki južnoamerički generali koji su prodavali oružje pronađeni ubijeni.

Među svima njima je bilo ljudi koji su ovo radili za Hrvatsku, ali je bilo i onih koji su gledali kako što više uzeti za sebe. Kuriri su mogli krasti tako da bi pobili svoje suputnike, te sa novcem za podmićivanje zauvijek nestati. Kontrolori tako ne bi mogli znati da li su ih pobili strane sigurnosne službe, mafija, ili su to učinili izdajnici. Oni koji su dogovarali kupnju mogli su nešto zaraditi za sebe samo ako su im koncem obračunske godine prodavači odobravali količinski super rabat na njihove privatne račune, što je zapadni poslovni običaj i ovisi o volja prodavača.

Sa novcem zarađenim ranije ili u samom ratu neki su počeli osnivati nova, najčešće trgovačka poduzeća, a neki su počeli kupovati manja upropaštena državna poduzeća. Vrijednost poduzeća bila je vrlo niska pošto su u 95 posto slučajeva poduzeća imala gubitke koje je država morala pokrivati. Predviđeno je kako poduzeća trebaju kupiti dosadašnji direktori, a kada neki nije bio podoban predviđeno je kako se poduzeća najprije treba hipotekarno zadužiti kako bi došlo u vlasništvo banaka, kako bi ga one prodale podobnima.

I direktori koji su planirali "svoje" poduzeće kupiti, sami su ga nastojali dodatno obezvrijediti kako bi na tome zaradili i što jeftinije ga kupili. Najjednostavniji način je bio prodavati robu kupcima koji slabo plaćaju sa velikim zakašnjenjem, te pri tome od tih kupaca uzimati proviziju. Pošto zbog toga poduzeće postaje nelikvidno treba nabaviti novac za plaće, a to se najbolje dogovara sa malim kreditnim zadrugama, ili poduzećima koja su uzimali kamate od 10 do 30 posto mjesečno, od čega je dio kamata išao direktorima koji su uzimali takve kredite. Na taj način direktori su vrlo brzi stjecali novac za kupovinu dionica od države, ili od radnika koji su dobili dionice po povlaštenim uvjetima. Poduzeća koja su izgubila tržište, a koje država nije mogla sufinancirati najčešće su odlazila u stečaj i bez privatizacije.

Nakon što je iz većine gubitaških poduzeća izvučeno ono što još nije bilo pod hipotekom poduzeća su odlazila u stečaj. Stečajem gubitaša država se oslobađala balasta koji je pokrivala tiskanjem hrvatskih dinara što je izazivalo sve veću inflaciju. Zbog rata država je morala kupovati devize za nabavku oružja pa je imala sve manje mogućnosti pokrivati gubitke gubitaša.

Prestankom rata gospodarstvo je došlo u centar interesa, a za razvoj gospodarstva bilo je nužno suzbiti hiper-inflaciju.

Ove antiinflacijske mjere uvedene 11. 10. 1993. temeljene na stranoj kreditnoj potpori veliku inflaciju su naglo pretvorile u deflacije od 3% u 1994. godini, a košarica osnovnih životnih proizvoda je pojeftinila za 16 %. Tako nešto ne bi bilo problem da je posljedica rasta produktivnost, ali je katastrofa kada je posljedica monetarne politike. Škreb je ekstremno restriktivnom monetarnom politikom, to jest visokom kamatom na kredite iz primarne emisije, gospodarstvo doveo u stanje “pritajene deflacije”, a istovremeno je prevelikim stranim kreditima koje su osigurali MMF i Svjetska banka tečaj Hrvatskog dinara s tada realne vrijednosti 4,4 HRD-a za DEM spustio na 3,5 HRD-a za DEM, što je dovelo do porasta uvoza, te propasti domaće proizvodnje i izvoza. Na poticaj tehnomenađera iz sektora uvoznika HNB je propisao da sve banke na svaki odobreni kredit u RH moraju izdvojiti 50 % obavezne rezervacije, čime je smanjena likvidnost. Osim toga godišnja kamata na kredite bila je 30 %, osim za odabrane koji su dobivali menadžerske kredite sa kamatama od 2 %. Time je zakočeno svako slobodno poduzetništvo. HNB je te goleme depozite, sa beznačajnim kamatama držao u svjetskim bankama gdje su služili kao garancija za kredite odabranim domaćim tehnomenađerima povezanim sa Zabom, Franjom Gregurićem i Franjom Lukovićem.

Nakon što je ovim potezima dotad prisutna visoka inflacija uspješno ukinuta, 30. svibnja 1994. godine, uvedena je kuna kao novčana jedinica Republike Hrvatske i kao zakonito sredstvo plaćanja.

Nakon uvođenja kune nastavljena je ekstremno restriktivna monetarna politika. Ovime je HNB počeo valutni rat protiv vlastite države i stranim investitorima otvorio mogućnost vođenje financijskoga rata protiv hrvatskih poduzeća i cjelokupnog hrvatskog gospodarstva. Time su bivši udbaši postali sluge stranih bankara koji su ih počeli hvaliti u stranim stručnim časopisima kao velike monetarne stručnjake za borbu protiv inflacije. Sve uvozno postalo je jeftinije od domaćeg, došlo je do pojave pritajene deflacije, tj., cijena tržišnih roba je počela padati, a monopolske cijene su nastavile rasti, te je na toj neoliberalističkoj osnovi propala trećina hrvatske industrije koja je ranije po simboličnoj cijeni prodana ljudima koji su znali raditi samo u uvjetima inflacije. Prvi su propali sitni trgovci koji su naučili raditi u uvjetima visoke inflacije po metodi: kupi robu na početku godine, pričekaj da poskupi pa je prodaj, a tek tada je plati dobavljačima. Ovakva inflacijska zarada je dijeljena između direktora državnih poduzeća koji su prodavali robu po cijeni sa početka godine i njihovih sitnih trgovaca koji su tu robu prodavali svaki dan po sve većoj cijeni. Često se radilo o ljudima koji su u komunizmu zbog sitnih krađa i šverca bili ucijenjeni od strane SDB-a kako bi postali doušnici, te su kao takvi i dalje nastavili sa sitnim krađama.

Početkom raspada Jugoslavije nestao je straha od progona, a apetiti za zaradu su naglo porasli, te su kao prvi privatni poduzetnici sa dobrim vezama ostvarivali velike zarade.

Ovaj način zarade na visokoj inflaciji je naglo nestao uvođenjem kune, te su sitni trgovci koji su zarađivali na inflaciji propali.

Jedan dio onih koji su uspjeli sačuvati veće količine gotovine shvatili su kako neće moći više zarađivati ako ne nađu novi izvor zarade. Novi način zarade su osmislili kao posredništvo između stranih poduzeća i domaćih državnih poduzeća kojima će prodavati svoju uvoznu robu. Kako bi se ovakav način pranja novca poreznih obveznika mogao odvijati bilo je bitno sačuvati velika poduzeća u državnom vlasništvu kako bi im poslužili kao "krave muzare". Na taj način je od bivših sitnih trgovaca i bivših doušnika Udbe stvoren uvozni lobi koji je preko svojih političkih i medijskih veza počeo širiti priče o "pljačkaškoj privatizaciji" namećući tezu kako su kupci poduzeća namjerno uništavali poduzeća koja su kupili, te kako ih se u tome može zaustaviti samo zaustavljanjem daljnje privatizacije.

Nakon toga samo pojedini poduzetnici sa vrlo jakim vezama sa udbaškim bankarima i političarima nastavljaju sa kupovinom odabranih poduzeća.

Uz to su mediji i sindikati pod utjecajem bivših udbaša počeli voditi stalnu kampanju protiv "privatizacijske pljačke" čak i kad se radilo o najvećim gubitašima, iako se najčešće radilo o skidanju gubitaša sa leđa poreznih obveznika. Međutim, kada su poduzetnici sa dobrim udbaškim vezama nešto kupovali tu se ni mediji ni sindikati nisu puno bunili.

Ova priča se kasnije pokazala kao najuspješnija psihološko propagandna dezinformacijska operacija udbe u Hrvatskoj državi, koja je za posljedicu imala zaustavljanje dalje privatizacije, nastavak udbaške pljačke, te zaustavljanje gospodarskog razvoja Hrvatske.

Mnoga privatizirana poduzeća su doista propala, ali ne zato što su privatizirana već zato što su financijski uništena prije privatizacije. Uništili su ih u 95 % slučajeva bivši komunistički direktori koji su svu imovinu stavili pod hipoteku, a kada više nisu imali hipoteka ni argumenata za državno pokrivanje gubitaka pokrenuli su privatizaciju.

Kupci takvih poduzeća često ih nisu znali obnoviti, a ekonomski nepismeni građani su prihvatili priču kako netko namjerno uništava svoju imovinu, iako svaka logika govori kako su ljudi spremni uništiti ili ukrasti tuđe, a svoje čuvati.

Udbaški uvozni lobi je ovakvim pričama uspio zaustaviti daljnju privatizaciju na štetu poreznih obveznika koji su morali i dalje pokrivati ogromne gubitke. Izuzetak su bila samo poduzeća koja su ciljano prodana odabranim kupcima iz bivše udbe.

Među sindikalistima i političarima sve češće se moglo čuti kako i državna poduzeća mogu biti efikasna, samo ako se postave pošteni i sposobni direktori, iako su takvi državni direktori sami po sebi incident. Osnovni posao državnih direktora je zaposliti što više stranačkih prijatelja, te financirati potrebe stranke i pojedinih političara. Direktor koji to ne želi prepoznaje se kao nepoželjan i o njemu se u stranci počinju širiti glasine kako misli samo na sebe kako bi ga se srušilo. Ako to nije dovoljno nastoje se o njemu otkriti kompromitirajući podaci kojima bi ga se natjeralo na ostavku, a ako se ne mogu naći onda se izmišljaju podaci o njemu i članovima obitelji koji se šire najprije kao glasina, a kasnije i kao medijska vijest iz nepoznatih provjerenih izvora. Protiv poštenih direktora su čak i zaposlenici ako ne želi zaposliti njihovu djecu, pa ga nastoje ocrniti izmišljanjem glasina. Pošteni direktori su neprijatelji i sindikalistima pošto ih tjeraju da rade. Ni dobavljačima pošteni direktori ne odgovaraju pošto traže nižu cijenu i veću kvalitetu, umjesto da sjednu i dogovore se.

Osim zaustavljanja privatizacije udbaši su uspjeli osigurati i precijenjeni tečaj kune kako bi se uvoz isplatio. Pošto je ipak privatiziran najveći dio malih poduzeća država je spašena, a za spašavanje štediša u bankama koje su gubitašima davale kredite država je morala osigurati oko 65 milijarde kuna za sanaciju banaka. Oko 40 milijardi je utrošeno idućih petnaestak godina, do ulaska u EU, u poljoprivredne poticaje, ali to je bilo neophodno pošto konkurentski europski poljoprivrednici također dobivaju visoke poticaje. Za pokrivanje gubitaka u brodogradnji u idućih 25 godina utrošeno je oko 45 milijardi, ali je hrvatsko gospodarstvo ipak polagano raslo.

Unatoč svim problemima ukupno Hrvatsko gospodarstvo u Tuđmanovo vrijeme napreduje po svim pokazateljima, od 1992. do 1999. Početkom srpske pobune, blokade prometnica i početkom rata plaće u hrvatskoj su realno pale između 80 i 90 posto, zbog čega je naglo pao uvoz, ali zahvaljujući domaćoj proizvodnji hrane nitko između 600.000 izbjeglica nije bio gladan. Prema istraživanju ekonomskog analitičara Zvonka Koprivčića, te na temelju godišnjih izvještaja Ministarstva financija, HNB-a, Državnog zavoda za statistiku i HGK-a nakon međunarodnog priznanja Hrvatske BDP već od 1992. počinje rasti po prosječnoj stopi od 14 posto godišnje. Državni proračun u tom razdoblju porastao je ukupno 88 puta. Proračun je 1992. bio 554 milijuna kuna(preračunato), 1993. 8,314 milijardi kuna, 1994. 22,598 milijardi kuna, 1995. 28,696 milijardi kuna, 1996. 31,501 milijardi kuna, 1997. 35,006 milijardi kuna, 1998. 42,551 milijardi kuna, 1999. 48,878 milijardi kuna. Godine 1993. Hrvatska je imala vanjskotrgovački suficit, a 1998. proračunski višak – suficit je bio 7,136 milijardi kuna. Inozemni dug je 1993. bio 24 posto BDP-a, a do 1999. je narastao tek na 49 posto, da bi nakon smrti Predsjednika Tuđmana u nekoliko godina porastao na preko 80 posto. Međunarodne pričuve su od 1991. sa 0 narasle na više od 3 milijarde dolara. Svi ovi pozitivni rezultati u rastu BDP-a i državnog proračuna dogodili su se ponajprije zahvaljujući privatizaciji mnogobrojnih gubitaških poduzeća koji su u 50 posto slučajeva imali gubitak na supstanci u kojima je utrošena sirovina vrijedila više nego dobiveni proizvodi. U postupku privatizacije oko 37 posto privatiziranih dionica došlo je u ruke malih dioničara koji su svojom voljom te dionice često prodali onima koji su imali novca da ih kupe. Taj novac je često stečen u bivšem sustavu, ili potječe od bankarskih kredita. Oko 16 posto, odnosno oko 16 milijardi kuna privatizirane imovine je završilo u rukama mirovinskih i ostalih fondova. Kuponskom privatizacijom po povoljnim uvjetima je prodano oko 14 posto, odnosno oko 13 milijardi kuna, u čemu su sudjelovali svi građani koji su to željeli. Većina je i te dionice vrlo brzo prodala. Dobar dio novca od privatizacije je utrošen za sanaciju poduzeća koja nisu prodana.

Jedini negativni ekonomski pokazatelj je broj zaposlenih koji je lagano padao što je bila logična posljedica propasti mnogih poduzeća koja su imala ogroman broj tehnološkog viška radnika. Da je privatizacija vršena sustavom dokapitalizacije rezultati su mogli biti puno bolji, ali u tom slučaju većina poduzeća bi završila u rukama hrvatske emigracije, što udba ni pod koju cijenu nije mogla dozvoliti.