Nastanak jugoslavenskih komunističkih tajnih službi

Nastanak jugoslavenskih komunističkih tajnih službi
778
3
1

U saboru nam se ponovno pojavila priča o tom tko je udbaš. Obično o tome govore oni koji o udbi ništa ne znaju, ni o nastanku, ni o metodama rada ni o stvarnim ciljevima, pa misle kako će jezikom udbaše istjerati na svijetlo dana. Nakon malo priče sve opet padne u zaborav.

Nakon prvog svjetskog rata, Oktobarske revolucije i osnivanja Kominterne svuda u svijetu osnivane su podružnice sovjetske komunističke partije koje su djelovale sa financijskom podrškom sovjetskih komunista i pod kontrolom sovjetske obavještajne službe NKVD. Svaka komunistička partija djelovala je istovremeno kao politička stranka i kao obavještajno teroristička organizacija. Na taj način su komunisti djelovali i u Jugoslaviji.

Po uzoru na sovjetske komuniste i Jugoslavenski komunisti su od svog nastanka u svom radu koristili sve metode terorističkog djelovanja propagirajući humanizam i prava "potlačene radničke klase".

U toj borbi za "prava radničke klase" komunisti su odmah nakon oktobarske revolucije počeli vršiti masovna ubojstva, silovanja i izgladnjivanje klasnih neprijatelja, te su osnovali mnogobrojne koncentracijske logore za političke protivnike koje su nazvali Gulazi. Samo u prvih 5 godina Lenjinove vlasti ubijeno je oko 5 milijuna političkih protivnika. Kako bi se nekog optužilo da je kulak (bogati seljak) bilo je dovoljno da netko ma stolnjak na stolu, nakon čega je slijedio doživotni put u Sibir. Oboružan Marxovom ideologijom njegov sljedbenik Lenjin je 11. kolovoza 1918. uputio telegram u Penzinsku guberniju gdje naređuje; "Objesite (kažem objesite tako da to ljudi vide) kulake, bogataše i krvopije, najmanje njih stotinjak, objavite njihova imena i dočepajte se svog njihovog žita.... Učinite to tako da uokolo stotine kilometara ljudi vide, drhte, znaju i da u sebi kažu: Oni ubijaju i nastavit će ubijati kulake žedne krvi. Potvrdite mi brzojavom da ste primili i izvršili ove naredbe. Vaš Lenjin."

Masovno silovanje je bilo jedan od načina na koji je Crvena armija izazivala strah kod protivnika, i to je bio njihov komunistički ratni običaj još od 1917. godine. Na ovakvo ponašanje politički komesari i zapovjednici navodili su vlastite vojnike metodama raznog fizičkog i psihološkog mučenja vlastitih vojnika koji su se na isti način odnosili prema zarobljenicima, civilima i svim potencijalnim protivnicima. Masovna silovanja i ubijanja komunisti i Crvena armija su obilato koristili u svim svojim idućim ratovima poput poljsko-sovjetskog rata 1919-1920., invazije Crvene Armije na Gruziju 1921. itd.

I dok su komunisti ubijali, silovali i izgladnjivali vlastiti narod, o čemu su zapadni mediji izvještavali, lijevi intelektualci su širili ideju komunizma šireći gomilu laži.

Tako Miroslav Krleža, opisujući svoj put u SSSR 1925. godine piše:U Moskvi vidio sam prosjake gdje drže u ruci buterbrod namazan prst debelo kavijarom, u žvaljama dimi im se cigareta, te punim ustima melju onaj ruski pravoslavni ciganjski napjev: graždane, budite dobri! Oduvijek sam bio protivnikom bengalske rasvjete, ali kad neko putuje danas Rusijom i osjeća faširano meso, gdje ga gogoljevski guši u grlu, on ne može da se usuglasi s europskom štampom kako Rusija umire od gladi. Između Jaroslava i Jakšange vidio sam po stanicama na golemim srebrenim zdjelama tolike mase pečenih rjabčika, (leštarka, Haselhun, Tetrao bonsai) da je to formalno izgledalo, kao da ih je netko izlopatao na hrpu… centar Moskve izgleda kao magazin kruha, krimskog voća, hladetine, ikre, sira, alve, naranča, čokolade i riba. Badnjeve masti, masla i kavijara, po metar duge tuste ribetine, crveno rasparano riblje meso, riblja slanina, vonj juhe, ulja, sušene svinjetine, kože, špeceraja, biskvita, rakije, to je centar Moskve. Dakle, samovari se puše, mirišu topli masni, gogoljevski pirogi, brašnene vreće i badnjevi masla, tuste ribetine i faširano meso, pak juhe sa zelenjem, zeljem, lukom, govedinom, jajima i prosjaci koji boga radi moljakaju i slijepi i kljasti u kožusima iz crvene vune i krzna plaze od jutra do noći po svim cestama“.

Srpski Kralj Aleksandar je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav, raspustio Parlament, zabranio rad političkih stranaka, te imenovao Vladu s generalom Petrom Živkovićem na čelu. Vođa HSP-a Ante Pavelić nakon ubojstva Stjepana Radića i uvođenja diktature osniva Hrvatski oslobodilački pokret. Pavelić i ustaše bježe u emigraciju, dok komunisti prelaze u ilegalu. Zabranom rada KPJ i njihovim odlaskom u ilegalu komunisti su se počeli pridržavati svih pravila konspirativnog djelovanja. Na taj način su se navikli na tehniku preživljavanja koju profesionalni obavještajce koriste dok rade na neprijateljskom terenu. Time su se svi komunisti od političara pretvorili u špijune Kominterne, odnosno Sovjetskog Saveza. Komuniste u ilegali je financirala Kominterna, te su tako oni mogli djelovati bez izlaganja Žandarmeriji, što bi se dogodilo da su morali svakodnevno odlaziti na posao.

Nakon izlaska iz zatvora gdje je služio kaznu zbog "bombaškog procesa" Josip Broz Tito, prema tvrdnji Vladimira Bakarića postao je član CK na prijedlog sovjetskog obavještajnog rezidenta za Hrvatsku Ivana Krajačića Steve. Na VII. Kongresu Kominterna je 1935. rezolucijom najavila „predstojeće osnivanje KP Hrvatske i KP Slovenije u okviru KPJ. Nakon toga 1935. Tito odlazi u Moskvi, boravi u internacionalnim brigadama u Građanskom ratu u Španjolskoj, putuje u Tursku, Sibir, Kinu. Radom za NKVD, sovjetsku tajnu službu, dobiva Staljinovo povjerenje, te se 1937. vraća iz Sovjetskog saveza i postaje Generalni sekretar KPJ. Tito je na čelo KPJ postavljen 1937., nakon što je Kominterna s vodstvom KPJ analizirala stanje u Partiji i donijela odluku o formiranju novoga Političkog biroa CK KPJ. Sa njime su stigle glasine kako je on Staljinov poslušnik i špijun koji putuje po svijetu i 'rješava' neposlušne članove Kominterne. U Moskvu ponovno odlazi 24. kolovoza 1938. gdje iznosi stajalište: „Mi imamo dobre i ne tako malobrojne kadrove… Ti su kadrovi apsolutno odani Kominterni“. U izvještaju Dimitrovu, Tito se još jednom obvezao na apsolutnu odanost Kominterni: „Naša Partija u zemlji ima puno povjerenje prema Komunističkoj internacionali. Ona će rado prihvatiti svaku odluku koju donese Komunistička internacionala.“ Nakon njegovog postavljanja za generalnog sekretara KPJ došlo je do snažnih unutarpartijskih obračuna uz pomoć NKVD-a (sovjetska politička obavještajno sigurnosna služba). Josip Broz kasnije nazvan Tito vršio je dužnost političkog vođe, ali je istovremeno bio podčinjen Josipu Kopiniću.

Josip Kopinić je bio veza između Kominterne i podružnica u Jugoslaviji, Italiji, Švicarskoj, Austriji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Grčkoj.

Radio vezom bio je povezan sa svojim pretpostavljenima u Moskvi tijekom čitavog drugog svjetskog rata, a podčinjeni obavještajac za područje Hrvatske bio je Ivan Krajačić Stevo. Čitavog rata ovu radio komunikaciju Nijemci su prisluškivali, ali nisu krenuli u uhićenje Kopinića pošto im se više isplatilo znati sve direktive i izvješća između Moskve i podređenih partija. Kao i svi kominternini obavještajci Kopinić je prenosio informacije Staljinu, te njegove naredbe prenositi na teren, a Titu je prenosio i osobne informacije o njegovoj supruzi Herti Has.

Kopinić je kao i mnogi iskusniji obavještajci nastojao djelovati "kreativno", to jest ne biti samo prenositelj informacija, već biti i kreator odluka, a to se može postići filtriranjem informacija koje se prenose prema gore i koje se prenose prema dolje. Na taj način iskusniji i inteligentniji obavještajci se vremenom pretvaraju u vladare iz sjene, takozvane sive eminencije.

Obavještajne službe demokratskih službi ovakvo djelovanje vlastitih obavještajaca nastoje spriječili kako se demokratski izabrani političari ne bi pretvorili u njihove lutke na koncu. To se postiže tako da se obavještajni poslovi dijele na više dijelova koje obavlja veći broj vlastitih obavještajnih službi. Neke od njih bave se samo legalnim i nelegalim prikupljanjem i obradom informacija, i to su čisto obavještajne službe. Neke se osim prikupljanja informacija bave i provođenjem tajnih zadataka i to su obavještajno sigurnosne službe. Neke uz to imaju i ovlasti javnih, ili tajnih uhićenja i to su tajne policije.

Staljin je imao tri obavještajne službe, političku NKVD, vojnu GRU i osobnu. O njegovoj osobnoj službi se najmanje zna pošto je imala zadatak štititi ga od najbližih suradnika, te švercati luksuznu robu sa zapada za potrebe sovjetske političke elite. Zahvaljujući takvom ustroju sovjetskih službi Kopinić i Tito su imali velike mogućnosti "kreativnog" djelovanja i pretvaranja u lokalne moćnike iz sjene.

Nakon što su Molotov i Ribbentrop 23. kolovoza 1939. u Moskvi potpisali Pakt o nenapadanju, Tito i vodstvo KPJ podržali su potpisani dogovor kao genijalni potez njihovog vođe Staljina. Sedam dana nakon potpisivanja sporazuma Hitlerova Njemačka, 1. rujna, 1939. godine, napala je Poljsku, te je tako stvarno započela Drugi svjetski rat.

Jugoslavenski komunisti su za početak rata optužili imperijalnu politiku Francuske i velike Britanije.

Jedan od najpoznatijih hrvatskih lijevih intelektualaca kasnije član Agitpropa, književnik August Cesarec o tome je pisao u osobnom dnevniku. Kad je potpisan pakt sa Njemačkom on istog dana bilježi: „…Branim odluku o paktu nenapadanja s Njemačkom, no ipak, želio bih da je to sve samo ogromna demonstracija Rusije protiv Chamberlaina za bolji savez s drugom engleskom garniturom“. Već dva dana kasnije on u dnevniku naslućuje da postoji tajni, „možda samo prećutan i najvjerojatnije prećutan – sporazum o diobi Poljske…“. „radi se o tome, da imamo povjerenja u strateški talenat Staljina....ne radi se bitno o Poljskoj nego o interesu Sovjetske Unije kao faktora svjetske revolucije…“. Dan nakon njemačkog napada na Poljsku on 2. rujna 1939. u dnevniku ističe kako „treba željeti“ poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći „prodiranju revolucije u Evropu“. Cesarec zaključuje kako je SSSR „pročistio teren za ranije ili kasnije revolucionarno prodiranje“... „politika Sovjetske Unije je zbilja genijalna. Tako reći bez kapi krvi su postali i centralno-evropska vlast, dobili više od polovice terena, i još im se Nijemci moraju ugibati, da im prepuste osvojen teren…“. Poljaci to ne smiju shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje, jer „… ako Sovjetska Unija i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac…“. Slično su razmišljali svi lijevi intelektualci zaluđeni komunističkim ispiranjem mozga.

Pri invaziji na Poljsku 1939. i okupacije 52% zemlje ubijeno je 65.000 Poljaka „neprijatelja naroda“, a u Katynskoj šumi 1940. pripadnici NKVD-a smaknuli oko 15.000 poljskih časnika i intelektualaca zarobljenih prethodne godine. Time su obezglavili cvijet inteligencije i snage poljskog naroda, ponajprije iz osvete za izgubljeni rat 1920. Etničko čišćenje praćeno ubijanjima civila, žena i djece počinjeno je i u Finskoj 1939. godine, masovni zločini u Litvi, Letoniji i Estoniji 1939. godine i dr. Rat je omogućio sovjetskim komunistima izgovor za smaknuće mnogih ljude pod optužbama za kolaboraciju. Represija se provodila nad cijelim narodima poput Krimskih Tatara ili Čečena.

Do 1940. Tito je potpuno ovladao Partijom i postavio svoj Politbiro u kojem glavnu ulogu imaju Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Vladimir Bakarić i drugi projugoslavenski orijentirani komunisti. Partijom je ovladao tako da je sve članove pretvorio u špijune. Svaki član partije je imao svog tajnog kontrolora, i svatko je imao zadatak tajno nadzirati nekog drugog člana partije kako ovaj ne bi slučajno skrenuo sa "partijskog kursa". Svi su znali da ih se prati, ali nitko nije znao tko ih prati. Obično se radilo o najboljim prijateljima, pa čak i rodbini. Uspjeh u otkrivanju "trulih jabuka" među drugovima bio je uvjet za napredak u stranačkoj hijerarhiji. Sve odluke koje su se donosile u Partiji; kadrovske, političke i ideološke bile su upućivane iz Kominterne, a rukovodioce nisu birali članovi Komunističke partije Jugoslavije, već ih je većina imenovana iz Moskve na Titov prijedlog.

Svoj prvi susret s Titom Vladimir Velebit opisuje 1940. godine ovako: „Govorio je u superlativima o Sovjetskom Savezu. I Tito i Kopinič su me na isti način uveravali da je to jedinstvena oaza raja na zemlji. Proizvodnja toliko napreduje, da je na pomolu opšte blagostanje. (…) Ukratko, tvrdili su da su neverovatna sreća i darovi s neba, na neobjašnjiv način, pripali sovjetskom narodu“.

Slične laži iznose i Titovi intelektualci poput Augusta Cesareca koji je 1940. napisao knjigu Putovanje po Sovjetskom Savezu. Tu piše kako: “redovi pred trgovinama u SSSR-u nisu posljedica oskudice robe, nego do njih dolazi zbog porasta kupovne moći građana. Sovjetski građani uživaju u blagostanju, cvjeta kultura, a s crkava su uklonjena crkvena obilježja, križevi i zvona, pa su one pretvorene u kina, antireligiozne muzeje, trgovine, stanove ili domove oslobođenih žena. Siročad na sovjetskim ulicama su djeca koju su „kulaci“ napustili da „napakoste sovjetskoj vlasti“. Radnici imaju vlast i grade „najljepši život na svijetu“; kolhoznici na Uralu puni su životne radosti i svi se „bez izuzetka mogu smatrati imućnima....Na Kavkazu sam, kao i svuda drugdje, vidio već seljake, do jučer još analfabete, kako sami nadziru rad elektrana, rukuju traktorima i drugim strojevima, imaju kućnu knjižnicu i stalno povećavaju opseg svog znanja“. U tome „novorođenom svjetlu uz red, napredak i blagostanje zavladalo je zadovoljstvo, radost i sposobnost radovanja“.

Početkom 1940. godine Kominterna je za sjedište ovog obavještajnog centra za jugoistočnu europu odredila Zagreb, a Josip Kopinič je određen za voditelja centra, dok je Grkinja Stela Panjajotis-Bamjazidos radila kao radio-telegrafista. Njih dvoje su vjenčali i pod ilegalnim imenima - inženjer Nik i Meri Brozović, te su iz Moskve otputovali u Istambul, odakle su došli u Zagreb. U ovom periodu Josip Kopinič je dobio konspirativne nazive „Vazduh“ i „Valdes“. U Zagrebu su stanovali pod ilegalnim imenima - inženjer Antun i Olga Kadić. U početku su stanovali u malom stanu, koji im je pronašao Tito i gdje su montirali radio-stanicu koja je imala domet od oko 5.000 kilometara, te je bila jača od tadašnje stanice Radio Zagreba. Pored Josipa i Stele, u kući su stanovali i Josipova sestra Anđela, koja je obavljala kurirske dužnosti i kućna pomoćnica Urska Zalter, koja je bila rezervni radio-telegrafista. Obavještajni centar je počeo sa radom u lipnju 1940. godine, a za njega je znao samo Josip Broz Tito. Za ostale članove rukovodstva KPJ i KPH Josip Kopinič je bio samo predstavnik Kominterne pri KPJ. Radio stanicu je sve do veljače 1942. koristio i Tito za redovno održavanje veze između CK KPJ i Kominterne, a kasnije i za vezu sa partizanskim postrojbama. Kopiniču su stalno dolazili kuriri koji su raznosili poštu sa podređenim partijama, poput Lea Matesa, žena glumca Augustina Cilića, filozof Todor Pavlov, bugarski studenti koji su studirali u Zagrebu, kompozitor Stevan Hristić, inženjer Nikola Petrović, Vladimir Dedijer, Koča Popović, Krista Đorđević, i drugi. Kopinić je u Beogradu imao još dvije manje rezervne radio-stanice, ali su obje uništene prilikom bombardiranja Beograda 6. 4. 1941. godine. Poslije kapitulacije Jugoslavije glumio je ustaškog simpatizera, te je tako osigurao za sebe sve propusnice. Tu je surađivao sa Ivanom Srebrenjakom, šefom sovjetske vojno-obaveštajne službe za čitav Balkan koji je nakon kapitulacije Jugoslavije iz Beograda doselio u Zagreb kao sigurnije mjesto za ilegalan rad. Ustaška policija je u veljači 1942. godine uhitila sovjetskog vojnog obavještajca Ivana Srebrenjaka, pa se Kopinić preselio u vilu kod Stenjevca, u okolini Zagreba, koju su mu komunisti kupili.

Početkom napada na Jugoslaviju Tito se zatekao u Zagrebu gdje se osjećao sigurnije, ali se nakon smirivanja stanja preselio u Beograd u vilu masona Vladislava Ribnikara na Dedinju. Za vrijeme Njemačkog napredovanja kroz Jugoslaviju komunisti su pomagali Nijemcima politikom revolucionarnog defetizma, navodeći vojnike na dezertiranje, pri čemu su nastojali skriti što više oružja na tajne lokacije.

Kako bi stvorio nered u njemačkoj pozadini Britanci preko Jugoslavenske Vlede u izbjeglištvo odlučuju pokrenuti rat između srba i hrvata. Za to je trebali srbe pripremiti na pobunu. Za to je poslužio “Valerijanov memorandum“ SPC. To je bio službeni dokument SPC i predan je njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Čim je SPC izdala prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje nova srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin na prostoru NDH. Među pobunjene srbe se ubacuju komunisti koji pokušavaju preuzeti vodstvo nad pobunom.

Hitler je napao Staljinov Sovjetski savez 22. lipnja 1941. a dva dana kasnije u svim državama europe koji su bile pod njegovim nadzorom, a to je dvije trećine Europe, objavljen je oglas kojim je ograničeno kretanja svim za njemačku "nepoćudnih naroda". S tim oglasom kretanje je ograničeno od 7 u veče do 7 u jutro, a kao naredbodavci su navedeni najčešće lokalni lideri, ili gradonačelnici.

Nakon napada na SSSR 1.7.1941. iz Moskve je radio vezom preko Kopinića stigla zapovijed za dizanje ustanka. Zapovijed je 3 dana kuririma putovala do Beograda, te je Tito 4. 7. 1941. na sjednici Politbiroa CK KPJ donio odluku o početku ustanka. Na sjednici o ustanku Tito je dao zadatak Vladimiru Popoviću da u Zagrebu organizira vezu sa Gestapom kako bi preko njih organizirao dolazak "Španaca". Kako bi to mogao morao je Popovića ovlastiti da Nijemcima nešto ponudi za protuuslugu, a jedino što im je on mogao ponuditi je obećanje o nenapadanju komunista na njemačke postrojbe. Obrazloženje Nijemcima za oslobađanje španaca je mogla biti jedino tvrdnja kako Tito nema potpunu kontrolu nad jugoslavenskim komunistima i kako mu španci trebaju kako bi pomoću njih uspostavio potpunu kontrolu nad mladim komunistima koji u "špancima" vide svoje idole. "Španci" su do početka rata bili u Francuskim logorima gdje su smješteni nakon gubitka rata u Španjolskoj. Pola godine nakon toga sklopljen je pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza (23. kolovoza 1939.). Nakon što su Nijemci okupirali Francusku raspušteni su logori sa "Špancima", te su se oni prijavili za rad u Njemačkoj koja je tada bila u savezu sa Sovjetima. Nakon nekog vremena su zatvoreni u logore Gestapoa. Prema partizanskim povijesnim izvorima Popović je sa jednim "Špancem" Većeslavom Cvetkom Floresom uspio organizirati punktove u Desau, Espenhajmu, Biterfleldu, Lajpcigu i Gracu. Tu su bili samo mjesec dana nakon čega ih je Gestapo pustio, te im omogućio kontakte, sastajanje, organiziranje i povratak u Jugoslaviju. Ubrzo nakon njihovog povratka preuzeli su operativno zapovjedništvo nad partizanskim jedinicama, a Hitler je početkom 1942. prekinuo bilo kakve pregovore sa Komunistima. Čim je završio ovaj posao Flores je otišao u partizane gdje je odmah poginuo u nejasnim okolnostima, što je pogodovalo Titu kako kasnije slučajno ne bi mogao pričati o njegovim dogovorima sa Nijemcima. Iako su komunisti tvrdili kako Nijemci nisu znali za "špance" neupitno je kako su oni za njih mogli saznati još 1939. iz letka koji su komunisti dijelili širom Jugoslavije i pozivali ljude da na bilo koji način pomognu zarobljenima u Francuskim logorima, a kojih je bilo 360 od čega je Hrvata bilo 120. Od tih 360 Nijemci su vratili 250, a sigurno ih ne bi vratili da s njima i Titom nisu imali tajni dogovor, pošto su s komunistima na istočnom frontu postupali radikalno drugačije, tj., napadom na SSSR Hitler je izdao nalog o obaveznoj likvidaciji svih komunističkih komesara. Zajedno sa "špancima" na teritorij pod vlašću NDH došao je i bivši Austrijski komunist, španjolski borac i agent Gestapoa Konrad Klasser kodnog imena Kurt Koppel, za kojeg se zna, a vjerojatno je bilo i drugih njemačkih špijuna ubačenih u partizane. Osnovni Titov interes za ovakvu suradnju sa Gestapom je doći do ljudi sa ratnim iskustvom kako bi za njega organizirali rat u prvom redu protiv NDH, a za Jugoslaviju. Osim ubacivanja špijuna među partizane Nijemci su imali interes i spriječiti napade komunista na Njemačku vojsku i to su mogli biti jedini razlozi zbog čega su se dogovarali sa partizanima.

Čim je Popovića ovlastio za pregovore sa Nijemcima Tito je sam na Dedinju u Beogradu uspostavio kontakte sa talijanskom obavještajnom službom. Talijani su mu trebali kako bi preko njih nabavio oružje i streljivo bez čega nije moguće organizirati rat. Sa iskustvima iz prvog svjetskog rata je znao koliko se brzo oružje i streljivo troši u ratu, te je znao kako se sa zaostalim oružjem od kraljevske vojske i sa lovačkim oružjem ne može organizirati nikakva ozbiljna borba. Da bi dobio oružje od Talijana morao im je nešto ponuditi, a pošto je vrlo dobro znao za talijanske pretenzije prema teritoriju bivše Jugoslavije mogao im je obećati kako će im pomoći u osvajanju teritorija koje su Nijemci prepustili NDH, umjesto da ih prepuste Talijanima. Mogao im je obećati i kako će spriječiti svaki napad na Talijane, te dozvoliti samo napade na hrvatsku i njemačku vojsku. Ovakvim napadima stvarati će nered u hrvatskoj pozadini, te stvoriti izgovor Talijanima za ulazak na teritorij NDH pod izgovorom smirivanja stanja. talijani su ovaj prijedlog prihvatili nadajući se kako će na taj način postepeno zauzeti teritorij čitave kraljevine Jugoslavije. Za uspjeh ovakve suradnje je preduvjet bio da o tome ni obični partizani, a ni Nijemci ne smiju ništa doznati, te su zbog toga svi dogovori o isporukama morali bili isključivo usmeni, ili radio vezom sa šifrom. Kako bi prikrili isporuke dogovoreno je kako će nakon svake bitke partizani višim zapovjedništvima slati pismena izvješća o velikim količinama zarobljenog oružja i streljiva, te kako će talijani Nijemce stalno uvjeravati kako ustašama i domobranima šalju puno oružja i kako oni nakon svakog najmanjeg sukoba bježe i oružje ostavljaju partizanima. Kako bi ovo ostalo tajna Tito je organizirao svoju prvu obavještajnu grupu u svom štabu koja se brinula samo za ove nabavke, čime je došlo do prve podjele komunističke partije na tri dijela, politički organi, vojni organi i obavještajni organi. Prvi zapovjednik tog obavještajnog odjela bio je Rade Bulat koji se formalno često predstavljao kao Titov kurir koji samo prenosi Titove naredbe. Nakon što je sve dogovorio sa talijanskim i njemačkim tajnim obavještajnim službama Tito je napustio Beograd i uputio se na područje "Užičke republike". Već 10. kolovoza 1941. Tito je izdao Uputstva partizanskim odredima o sigurnosnim pitanjima. To su bila uputstva opće naravi u kojima je pisalo; "izdajice i provokatore treba odmah likvidirati". Nakon toga kreće osnivanje partizanskih straža, narodnih straža i narodne milicije pri svim partizanskim odredima. Tek 1943. Tito razdvaja obavještajnu i kontra-obavještajnu službu.

Prvu količinu oružja su talijanski mornari komunistima dostavili u Crnu Goru, 25.000 pušaka u rujnu 1941., (prema većini izvora) a nakon toga toliko da se mogu braniti od ustaša i Nijemaca, ali nedovoljno za ozbiljne napade na talijanske veće postrojbe. Kako ustaše ne bi razbili u početku vrlo malobrojne partizane Musolini je Paveliću ograničavao napade na njih, što je ovaj poslušno prihvaćao. Za prvu pošiljku oružja preko luke u Boki Kotorskoj, koja je tajno isporučena grupici Titu najodanijih komunista doznala je obavještajno nadzorna služba NDH, te je to javljeno Eugenu Didi Kvaterniku koji je s tim upoznao Pavelića, (a to je Kvaternik kasnije opisao u svojim zapisima). Informacija o talijanskom naoružavanju partizana proslijeđena je Hitleru, ali je on zaključio kako se radi o dezinformacija hrvatskih nacionalista koji žele sukobiti njemačku i talijansku politiku. Pavelić je prihvatio to objašnjenje, te je vremenom sve više počeo sumnjičiti i šikanirati zapovjednika ustaškog redarstva i UNS-a Eugena Didu Kvaternika, a i njegovog oca, vojnog zapovjednika i starog austrougarskog časnika Slavka Kvaternika koji je formalno bio drugi čovjek u državi i zapovjednik domobranstva.

Prema dokumentima centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941-1945), Radomir Vujošević u Beogradu, 1985. piše o ovoj talijanskoj isporuci oružja partizanima iz zapisa prema kojima je Tito 13. kolovoza 1941. izvijestio Kominternina agenta Josipa Kopiniča, javivši kako su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima, te im daju oružje (Normalno, nije mu odgovaralo priznati kako je to on dogovorio, kako bi eventualnu buduću optužbu za suradnju sa fašistima mogao prebaciti na Crnogorske komuniste. Da su se oni stvarno dogovarali sa Talijanima ne bi ih istim tim oružjem napadali. Pošto je prema većini izvora do isporuke ovog oružja došlo u rujnu logično je zaključiti kako je Tito izvješće poslao unaprijed kako bi provjerio trenutno mišljenje Staljina o tome).

O ovoj isporuci znalo se čak i među Rimskim diplomatima, te je Švicarski konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: »Tito je možda jedini Hrvat, kojemu talijani nedostaju. Oni su, naime, značajno pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim materijalom». Švicarski vojni obavještajci su za ovu isporuku mogli lako doznati od talijanski vojnih logističara, pošto je Švicarska znatne količine oružja i streljiva prodavala Italiji. Pri isporuci oružja, uz večeru i piće lako su mogli doznati krajnje odredište pojedinih isporuka. Kasnije je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta Cherchilu priznao kako su talijani već 1941. podijelili partizanima 25.000 pušaka.

Tijekom čitavog rata na sastancima sa Nijemcima talijani su često tvrdili kako partizane naoružavaju domobrani, a Nijemci se nikad nisu sjetili zapitati ih kako im to domobrani mogu isporučiti topove i tenkove koje sami nisu imali.

Osim ovakve propagande protiv NDH i ustaša patrizanski agitprop (agitacija i propaganda) je širio i druge parole koje su imale za cilj umanjiti politički ugled ustaša, te hrvate zavaditi sa svim drugim narodima koji su živjeli na terenu NDH. U odnosu prema Italiji počeli su širiti parolu kako je Pavelić prodao Italiji Istru i Dalmaciju, iako je istina da Pavelić nije mogao ništa prodati pošto ništa nije ni imao, već mu je sve darovano od Italije i Njemačke. Osim toga Istra, Rijeka, Zadar i pojedini otoci su bili pod Italijom i prije početka rata, a sve je legalizirano Rapalskim ugovorima koji su sklopljeni 12. studenog 1920.

Kako bi što više produbili mržnju između srba i hrvata partizanska propaganda je počela širiti i vijesti kako ustaše imaju namjeru 1/3 srba pobiti, 1/3 umoriti glađu, a 1/3 protjerati. Partizani su također širili parolu kako je hrvatski književnik i ustaški dužnosnik Mile Budak smislio borbenu parolu Srbe na vrbe) iako ta parola potječe od slovenskog političara Marka Netlačena koji ju je napisao 1914. godine. Ovaj slovenski političar, pravnik, književnik i nacionalist, te kasniji ban Dravske Banovine u Državi SHS napisao je pjesmu pod naslovom Bojni grom, kojom on osuđuje Srbe zbog atentata na prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu. Pjesmu je objavio list Slovenec 27. srpnja 1914. godine. U pjesmi je između ostalog napisao;

(…) Zvali ste nas dolgo dni na klanja…

Iz dolge vstali smo noči in spanja.

S kanoni vas pozdravimo, vi Srbi,

Dom hladan vam postavimo ob vrbi…“ (…)

 

U rano jutro 13. srpnja 1941. godine otpočeo je širom Crne Gore oružani ustanak protiv Talijana napadom gerilskih odreda na niz talijanskih karabinjerskih i žandarmerijskih stanica. Najveća borba vođena je na putu između Cetine i Budve, kod sela Brajića, kada su partizansko četnički gerilski bataljuni iz zasjede napali talijansku motoriziranu kolonu, jačine 20 kamiona, 6 tenkova, 7 motocikala i jedan putnički automobil. Zapovijednik partizana je bio bivši kraljevski oficir Arso Jovanović, a politički komesar Milovan Đilas. Ustaničke borbe su daleko nadmašile očekivanja i planove Tita koji je nastojao učvrstiti partijsku vlast među ustanicima. Srpske četničke nacionalističke snage u ustanku nisu bile spremne pokoravati se komunistima i njihovim direktivama. U ovom ustanku je sudjelovalo oko 32.000 ljudi, što je činilo 66% vojno sposobnog stanovništva Crne Gore, izuzimajući gradove Cetinje, Nikšić, Podgoricu i Pljevlja u kojima su talijani imali jaka utvrđenja. Ovi napadi organizirani su oružjem i streljivom koje je zaostalo iza raspadnute jugoslavenske armije, a koju su vojnici u bijegu ponijeli svojim kućama i sakrili. Nakon ovih početnih uspjeha streljiva je ponestalo, te su daljnji napadi na veća utvrđena mjesta izostala. Pošto talijani nisu očekivali ovako snažnu pobunu do 13. 7. 1941. godine imali su na teritoriji Crne Gore samo pješačku divizija "Mesina". Odmah po izbijanju ustanka, 15. 7. Talijansko Vrhovno zapovjedništvo je uputilo u Crnu Goru još pet divizija ("Pusterija", "Taro", "Venecija", "Kačatori dele Alpi" i "Pulje"), nekoliko samostalnih jedinica, čija je jačina bila približna snazi jedne divizije, i albansku grupu "Skenderber". Ukupna jačina ovih trupa iznosila je oko 30.000 dobro naoružanih vojnika.

Protuofanzivne operacije talijanske vojske trajale su od 14. 7. do 14. 8. kada je ustanak ugušen. U isto vrijeme 27. srpnja i u Hrvatskoj počine ustanak Srba. Talijani su u Crnoj Gori gušili ustanak koristeći metode politike zavade i odvođenja Crnogoraca u logore. Dan prije formalno proglašenog gušenja ustanka Tito 13. kolovoza 1941. preko Kominternina agenta Josipa Kopiniča, javlja o tome kako talijanski mornari u Kotoru crnogorskim komunistima daju oružje, iako je oružje doista isporučeno tek slijedeći mjesec. Da je oružje doista isporučeno 13. kolovoza to bi značilo kako talijani istovremeno isporučuju oružje partizanima dok ih napadaju. Tito je znao zbog kakvih sitnica komunisti mogu izgubiti glavu kada se zamjere Staljinu, te se unaprijed osigurao od optužbi šaljući informacije kako se neki lokalni komunisti dogovaraju sa Talijanima. Vidjevši kako Staljin ne reagira mogao je slobodno krenuti u tajnu suradnju sa talijanskim fašistima, pod parolom borbe protiv fašizma.

Nakon završetka borbe sa četničko komunističkim ustanicima Talijani, prema dogovoru sa Titom, u rujnu isporučuju partizanima u Boki Kotorskoj 25.000 pušaka, dok se istovremeno na području NDH talijani u punoj snazi vojno vraćaju u Drugu i Treću okupacijsku zonu pod izgovorom borbe protiv ustanika, četnika i partizana koji su ovdije ustanak digli talijanskim oružjem. Italija se jednostrano odlučila na ponovnu okupaciju, ali je pojedinosti raspravila s vladom NDH. General Ambrosio kao komandant Druge armije 7.8. 1941. preuzeo je zapovjedništvo i vojnih i civilnih poslova u tim zonama. Određen je administrativni predstavnik vlade NDH da mu pomaže u administrativnim stvarima, ali su sve jedinice vojske NDH bile protjerane u njemačku zonu. Kao službeni razlog za ponovnu okupaciju navedena je potreba da se ponovno uspostavi red i mir nakon izbijanja ustanka krajem srpnja, te zaštita ovog područja od mogućeg Britanskog iskrcavanja na Dalmatinskoj obali. Stvarni razlozi su bili želje da se stvori preduvjet za daljnje napredovanje na sjever pod parolom borbe protiv partizana. Pavelićeve molbe Njemačkoj za pomoć protiv ponovne talijanske okupacije ostali su bez uspjeha, pošto se Njemačka nije htjela suprotstavljati Italiji.

Nakon završetka ustanka u Crnoj Gori Tito uspostavlja obavještajnu suradnju i sa Britancima, te se 20. 9. 1941. britanski časnik Bil Hadson iskrcava iz podmornice kod Petrovca. Kao pratnja, dodijeljena su mu dva jugoslavenska generalštabna majora, Zaharije Ostojić i Mirko Lalatović, koji su zajedno sa kraljevskom vladom pobjegli na Srednji istok. Radi održavanja veze, s njima je upućen i radio-telegrafist Veljko Dragičević, koji je bio opremljen radio-stanicom potrebne jačine. Po iskrcavanju, prihvatile su ga partizanske grupice i dopratile do Glavnog štaba Crne Gore, Boke i Sandžaka u selu Radovče u planinskom području Piperi, petnaestak kilometara od talijanskog zapovjedništva u Podgorici. Hadson je obavijestio britansko zapovjedništvo kako svuda u okolini postoje male naoružane grupe, koje su ukupno imale oko pet tisuća ljudi. Hadson u telegramu upućenom SOE u Kairu, 10. 10. 1941. javlja o „slobodnim narodnim trupama Crne Gore", čiji je štab na Radovču. On je tražio hitnu pomoć, s napomenom kako Crna Gora služi istovremeno kao osnovica za snabdijevanje za slične akcije u Hercegovini i Sandžaku, gdje nemaju oružja. "Crnogorske oslobodilačke snage", o kojima je Hadson javljao, predstavljale su ostatke četničko partizanskih grupa koje su se povukle u brda poslije gušenja ustanka. S ponovnim uspostavljanjem talijanske kontrole nad većinom gradova i gradića, dolazi do sukoba između komunističkih i nacionalističkih grupa. Prvi Hadsonovi utisci govore kako su komunističke jedinice jače i borbenije, pa je tako i izvijestio zapovjedništvo, predlažući da se pomoć šalje njima. 16. 10. 1941. godine Hadson preko radio-stanice javlja kako komunisti pozivaju u borbu dok nacionalisti čekaju.

Odmah nakon Hadsonovog dolaska Britanci doznaju kako četnike i partizane naoružavaju Talijani. Kako bi pred vlastitim vojnicima koji su sudjelovali u dostavi oružja to opravdali talijani su počeli sa medijskim blaćenjem svojih formalnih saveznika Ustaša. Tako talijanski bolonjski dnevnik Il resto del Carlino od 18. do 22. listopada 1941, u najžešćem periodu fašizma, objavljuje s potpisom Corrada Zolli, članke u kojima je ovaj novinar, "užasnut", opisivao ustaške zločine, iako su u ovom trenutku, nakon velikog srpskog ustanka i talijanske reokupacije II zone borbe protiv četnika prestale, a trajale su samo prema partizanima. Šef ustaškog redarstva i obavještajne službe Eugen Dido Kvaternik otkrio je naoružavanje partizana od strane talijana te je o tom obavijestio Pavelića, koji je zatražio Hitlerovu intervenciju. To su doznali i talijani te su o Eugenu Didi Kvaterniku počeli pisati kao o najvećem zločicu. Ovakvim natpisima koji su se čitali i u talijanskoj okupacijskoj zoni željeli su potaknuti što veću mržnju Talijana i Srba prema hrvatima, te su u zločinima Hrvata obilato pretjerivali i izmišljali. To su činili tijekom čitavog rata izvještavajući i o stotinama tisuća ubijenih Srba u logorima. Kasnije su ti njihovi izmišljeni natpisi uzimani kao objektivan izvor podataka, pošto su to pisali o svojim formalnim "saveznicima", te povjesničari bez sposobnosti logičnog razmišljanja vjeruju kako nisu imali razloga lagati. Takvim glasinama talijani su uspjeli spriječiti kvalitetan obavještajni rad UNS-a i prikriti svoje naoružavanje partizana, da bi kasnije odlaskom Eugena Kvaternika tijekom 1943. posao UNS-a preuzeo Gestapo. Time je položaj Židova i Roma postao puno gori, a često formalni progon je postao vrlo stvarni progon, te su mnogi završili u Aušvicu.

Ohrabreni dotadašnjim uspjesima crnogorski partizani organiziraju napad na Pljevlja, zimi 1. prosinca 1941. Napad su organizirali unatoč izričitoj zabrani Vrhovnog partizanskog štaba, što im je dojavio Titov formalno kurir, a stvarno prvi obavještajac Rade Bulat. Pritom im je naredio preseljenje borbi u Bosnu, koja se nalazila u sastavu NDH, a što su opravdavali tvrdnjom kako su talijani ovdje previše jaki. Pošto su Crnogorci, ne znajući za tajne dogovore, tu zapovijed odbili Tito ponovno šalje Radu Bulata sa zapovijedi o povlačenju u Bosnu, ali Crnogorci ne odustaju. Zbog neposlušnosti podređenih, Titovi povjerljivi suradnici su plan napada dojavili Talijanima koji su se dobro pripremili. Tada u zapovjedništvo crnogorskih partizana dolazi i Vojo Leković, politički komesar Glavnog štaba NOP odreda Sandžaka i član Okružnog komiteta KPJ za Sandžak, sa izričitim naređenjem Vrhovnog štaba NOPOJ-a da se obustavi napad na Pljevlja. Komandant i komesar su, usprkos svemu, ostali pri svojoj odluci, smatrajući da bi se svako odlaganje negativno odrazilo na borce. Tako su Crnogorci zanemarili naređenje Vrhovnog štaba, te sigurni u ishod bitke pošli u napad. Grad Pljevlja je, u vrijeme partizanskog napada, imao nešto manje od 6.000 stanovnika, a smješten je u kotlini okruženoj krševitim brdima. Prije nego je počela bitka za Pljevlje, između zapovjednika četničkih jedinica istočne Bosne i Hercegovine, te zapovjednika talijanskog garnizona u Goraždu potpisan je sporazum o osiguranju evakuacije talijanskih trupa, te predaji vlasti četnicima. Ovime je osigurano povlačenje talijanskih okupacijskih trupa sa teritorija fočanskog i čajničkog sreza radi pojačanja odbrane Pljevalja od napada crnogorskih partizanskih jedinica. Po njihovom odlasku, četnici su u tim srezovima preuzeli vlast. Prilikom zauzimanja Foče četnici su od Talijana dobili oko 3.000 pušaka, 2 minobacača, 2 topa 65 mm, preko 60.000 metaka, veće količine hrane i razne ratne opreme, sa čime su uskoro ubili oko 10.000. uglavnom muslimana i nešto katolika. Nakon toga četničkih napada na talijane više nikad nije bilo, te su se oni okrenuli isključivo istrebljenju nesrpskih naroda, silovanjem, paležom kuća, ubijanjem i prekrštavanjem na pravoslavlje.

Talijanski garnizon od oko 2.000 vojnika sastavljen od dijelova alpske divizije "Pusterija", uspješno se obranio od višestruko brojnijih napadača, zahvaljujući dojavi o napadu sa detaljima plana napada. Zbog velikih gubitaka preko 2.500 partizana je pobijeglo kućama, a preostali partizani su se prebacili prema Bosni, gdje su kao i četnici počeli ubijati sve koji nisu željeli ići u njihove postrojbe. U ovim borbama partizani su izgubili dobar dio oružja i streljiva koje su tajno dobili od Talijana, ali im je to uskoro nadoknađeno, ali samo onim postrojbama koji su pokazali spremnost krenuti prema teritoriju NDH, što se može zaključiti po tome kako su oni koji su krenuli na sjever imali dovoljno oružja i streljiva, dok su oni koji su ostali u Crnoj Gori u tome oskudijevali, te su ih uskoro četnici potisnuli. Talijansko zrakoplovstvo je taj posao vrlo dobro počelo obavljati izbacujući oružje i streljivo na tajno dogovorene lokacije.

Nakon obrane Plevlja Roata se odlučuje djelomično povući kako bi partizanima omogućio povlačenje prema sjeverozapadu gdje trebaju stvoriti svoj teritorija kako bi ojačali i nakon toga se u proljeće probili dalje na sjever.

Krajem 1941. Nijemci su počeli tražiti stalno mjesto gdje bi se vršila razmjena zarobljenika. To je odgovaralo i Titu pošto je dosta članova ilegalnih organizacija KP-a u gradovima bio otkriven i interniran u razne logore. Prve razmjene izvršene su u mjestu Pisarovina zbog blizine Zagreba i podpadalo je u interesnu zonu Njemačke. Kasnijim intenziviranjem borbi, razmjene su postale sve češće. U razgovorima između Nijemaca, koje su zastupali inženjer Hans Ott i “Sonderfuehrer” Willibald Nemeček, te partizana donesena je odluka da Pisarovina postane stalno mjesto razmjene, te je u tu svrhu sklopljen dogovor.

Početkom 1942. sve talijanske operacije se provode po sustavu dogovorenim sa Titom. Najprije talijani sa četnicima napadaju partizane, a ustvari tjeraju seljake iz sela u šumu gdje ih partizani naoružavaju talijanskim oružjem, nakon čega se povlače, te se kreću prema sjeveru na teritorij pod kontrolom NDH. Na taj način je izvršeno više talijanskih napadnih operacija; operacija jugoistočna Hrvatska-Sudost Kroatien, operacija Trio, operacija Risnjak, operacija Albia, operacija Dinara i druge manje operacije. Kada su protjerali sve zaostale domobrane i ustaše iz talijanske okupacijske zone Roata se odlučuje povući sa djela teritorija kako bi partizani mogli osnovati svoju slobodnu zonu. Kako bi to taktičko privremeno povlačenje iskoristili za uspavljivanje Pavelića i Nijemaca Roata 12. 7. 1942. sklapa sa ustaškom vladom novi sporazum, te se tijekom ljeta povlači sa skoro polovice zauzetog teritorija iz Zona II i III. Povlačenje su obavili naglo kako ih ustaše ne bi mogle pratiti i preuzimati objekte. Povlačenje su obavili bez ikakvog sukoba sa četnicima i partizanima, te su za sobom ostavili velike količine oružja i streljiva. Nakon toga Pavelić potpuo gubi nadzor nad vojnim operacijama na teritoriju NDH i sve iduće operacije su organizirali Nijemci ili Talijani. Pošto je Hitler Paveliću odobrio vojnu silu od najviše 50.000 ljudi NDH sa tim snagama nije mogla čuvati red i mir čak i u gradovima, a ne da bi mogla kontrolirati teren države.

Prema kasnijem pisanju njemačkoga generala Leera, talijani su se povukli bez razloga i tako omogućili partizanima formiranje svoje republike. Ostavili su im čak i tenkove, te stare avione sa velikim količinama streljiva, umjesto da ga barem dignu u zrak. Time su partizani svoj teritorij proširili od rijeke Save do planina Kozare i Grmeča. Zbog toga partizanskog proširenja Nijemci i ustaše shvaćaju kako su grad Banja Luka i rudnik željeza Ljubija u opasnosti, te pripremaju napad na ovo područje.

Partizani su prvi puta osvojili Jajce 25. 9. 1942. godine nakon 18 sati neprekidnog granatiranja minobacačima, topništvom i teških pješačkih borbi. Minobacačka i topnička vatra je bila toliko jaka da branitelji iz tvrđave nisu mogli iznositi mrtve i ranjene. Prema izvještaju zapovjednika 9. domobranskoga pješačkog puka, izbačen je iz stroja 441 vojnik NDH, među kojima 165 ustaša i 276 domobrana. Iz dužine topničke paljbe i broja poginulih moguće je zaključiti kako su u napadu partizani utrošili više kamiona granata koje u prethodnih nekoliko mjeseci nigdje nisu zarobili, iz čega je logično zaključiti kako su to oružje i streljivo talijani negdje "zaboravili" zajedno sa kamionima i rezervama goriva za njih. U to vrijeme talijani su Nijemce uvjeravali kako domobrani oružje predaju partizanima. Time su navodili Nijemce na zaključak kako domobrane ne treba naoružavati, osim sa minimalnim količinama streljiva. A iz količine utrošenog streljiva i granata moguće je zaključiti kako su ga partizani samo u napadu na Jajce potrošili više nego su domobrani imali u čitavoj Bosni. Njemačke obavještajne službe u tu partizansko talijansku taktiku dezinformiranja nisu ozbiljnije posumnjali i nisu istraživali odakle partizanima toliko granata. Iz toga je logično zaključiti kako su njemački obavještajni analitičari, unatoč boljoj tehnici bili lošiji, neiskusniji i naivniji u odnosu na talijanske i partizanske obavještajce.

U osvojenom Bihaću komunisti 26. i 27. studenoga 1942. godine organiziraju skup pod nazivom AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije). Na zasjedanju je "najzanimljivije" razmišljanje iznio jedan od sudionika, Moše Pijade, iz kojeg se najbolje vidi stvarno stanje u Hrvatskoj i razmišljanje komunista. Rekao je: "Potrebno je stvoriti toliko mnogo beskućnika da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Oni koji nemaju ni kuće, ni zemlje, ni stoke, brzo će se sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku... samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesrećnike stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira." Provođenjem ovog nauma bavile su se posebni odredi pod zapovjedništvom najpovjerljivijih komesara i Titovih osobnih obavještajnih pomoćnika, od kojih je kasnije stvorena OZN-a. Za javnost, komunisti su na ovom sastanku donijeli odluku o uređenju buduće Jugoslavije na federativnom i demokratskom načelu uz priznavanje prava svim njenim narodima.

 Početkom 1943. Nijemci organiziraju operciju Weiss. U toj operaciji partizani se ne uspijevaju probiti prema sjeveru kako je to tajno dogovoreno sa talijanima, pa Tito i partizani dolaze u vrlo težak položaj. Za vrijeme operacije Weis Tito je nudio suradnju Nijemcima, te im je poslao delegaciju radi prekida borbe, nudeći zajedničku borbu protiv četnika i protiv savezničkog iskrcavanja, a prelaskom Neretve stvarno je poželio istjerati četnike iz Sanđaka i Crne Gore. Nijemci su željeli iskoristiti ponudu, te su kao potvrdu iskrenih namjera tražili prekid partizanskih napada na željezničke transporte u Slavoniji. Zbog toga je Tito dao nalog za prebacivanje jedinica iz Slavonije u Bosnu preko Save. Zabilješka o pregovorima u Gornjem Vakufu koju je 11. 3. 1943. godine sastavio njemački pregovarač major Barth, a koja se nalazi u Nacionalnom arhivu u Washingtonu u Odjeljenju njemačkih arhiva iz Drugog svjetskog rata, pokazuje da je razmjena zarobljenika iskorištena kao povod za razgovor, a da je glavni cilj pregovora, bar što se Tita i njegovog Vrhovnog štaba tiče, bila obustava neprijateljstava između partizana i Nijemaca. I tako prije pada Italije u ožujku 1943. njemački i Titovi obavještajci sklapaju sporazum o suradnji. Nijemci su očekivali pad Italije i bojali su se iskrcavanja saveznika na Jadranskoj obali. Zbog toga su prihvatili ponudu i sklopili tajni separatni sporazum sa Titom o miru na području južnog Jadrana, znajući kako bi ustaše mogle dopustiti iskrcavanje Amerikanaca, dok partizanski boljševici na to neće pristati. Sporazum sa Njemačkim postrojbama potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit, a to je u svojoj knjizi opisao i Vladimir Dedijer.

Unatoč potpisanog primirja Nijemci bez znanja talijana pripremaju novu operaciju "Schwarz" koja počinje opkoljavanjem Titovog glavnog štaba i četnika krajem ožujka 1943. Osnovni cilj nove operacije je prema njemačkom generalu Jodlu bio; "Poslije uništena komunističke Titove države na redu je i treba uništiti nacionalne vojne organizacije srpstva pod vodstvom Draže Mihailovića za slučaj da se omogući pozadina u slučaju iskrcavanja saveznika na Jadranu."

Operacija "Schwarz" je tijekom svibnja počela napadom na snage Jugoslavenske vojske u otađbini (JVuO – Dražini četnici). Draža se sa svojim štabom nalazio u Crnoj Gori na terenu koji su kontrolirali talijani, pa zbog toga talijani nisu smjeli doznati za operaciju. Zbog toga talijani na to nisu uspjeli upozoriti ni Tita. Zahvaljujući dogovoru sa Nijemcima Tito se osjećao sigurnim, te se zadržao na terenu Durmitorskog platoa između rijeke Tare i Pive. Titova obavještajna služba bavila se uglavnom kontrašpijunažom, to jest nadgledanjem partizana za koje su sumnjalo da bi mogli biti ustaški ili četnički špijuni, te nadgledanjem raspoloženja civila na cijelom terenu Jugoslavije. Vojna špijunaža protivničkih snaga je bila potpuno zanemarena i Tito se u tom pogledu potpuno oslanjao na dojave talijana. Za razliku od njega Draža Mihailović je imao snažniju vojno obavještajnu službu koja je dojavila koncentracije velikih njemačkih snaga u okolnim gradovima i selima, te je na vrijeme izvukao svoje snage iz obruča. Rezultat razlike u radu njihovih obavještajnih službi bio je taj da je u predstojećoj operaciji poginulo samo 17 četnika, te između 11.000 i 12.000 partizana.

Za vrijeme pokušaja proboja iz obruča kako bi si olakšao položaj Tito radio vezom naređuje napadaje na nijemce gdje god su mogući, te zbog toga partizani organiziraju borbe u Slavoniji kako bi što više razvukli njemačke snage, a traju i snažni napadi na Gospić koji uspješno brane domobrani koji su u mjesec dana izbacili iz borbe između 5.000 i 7.000 partizana. Od prethodnog partizanskog privremenog osvajanja Prozora Slavonski partizani su naoružani oružjem zarobljenim u Prozoru, gdje je zarobljeno i uglavnom tajno zakopano 24 vagona streljiva i oružja, te su se nakon početka nove njemačke ofenzive vratili u Slavoniju gdje pojačavaju borbe, ali bez većih napada na njemačke željezničke transporte prema istoku. Titu je u Slavoniji bilo bitno naoružati što više Srba i zarobiti hranu za dalmatinske i bosanske partizane.

Tijekom gotovo dvomjesečnih borbi u pokušajima proboja iz obruča i operacije Schwarz partizani su imali između 11.000 i 12.000 poginulih, nestalih i ranjenih, te oko 2.000 zarobljenih vojnika prema njemačkim izvorima. Međutim, prema četničkim izvorima koji su zarobili medicinsko osoblje partizani su iza sebe ostavili oko 4.000 ranjenika na Sutjesci.

Zbog kapitulacije Italije Nijemci se prebacuju na Jadran, te Titov štab uspijeva preživjeti na Jahorini odakle uspijevaju osvojiti nekoliko manjih gradova koje brane slabe ustaške i domobranske postrojbe. U svim osvojenim jestima vrše pokolje vojnika, činovnika i običnih civila.

Za vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata partizani su ubili 663 katolička svećenika, među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca, te 31 časnu sestru, nenaoružane i obrazovane ljude. Likvidirali su ih partizanskih straža i kasnije OZN-a, do svibnja 1945. njih 240, a nakon savezničke pobjede još 263, te kasnije na služenju u JNA 12. Franjevci su osobito bili trn u oku komunistima, te ih je u bosanskoj provinciji ubijeno 86, u hercegovačkoj 66, te 45 u dalmatinskoj provinciji. Četnici su ubili 37 klerika, nacisti 16, vlasti NDH 11, talijanski fašisti dvoje, u angloameričkom bombardiranju izginulo ih je 32, a u zatvorima ih je završilo na stotine.

I na prostoru Slovenije tajni partizanski odredi od kojih je kasnije stvorena OZN-a, UHZ su nakon pada Italije postali vrlo brutalni, te su u očekivanju brze pobjede izdali zapovijed o likvidacijama koju su slovenski povjesničari uspjeli pronaći. Zapovijed glasi; “Čim bude dan signal za uzbunu, u akciju moraju stupiti sve UHZ. Dužnost zapovjednika je da angažiraju sve svoje članove. Svi moraju imati spremno oružje. (U nedostatku vatrenog oružja može se upotrijebiti drugo kao što su noževi, sjekire, krampovi, čekići i slično.)

Napad na stanove onih koji će biti likvidirani mora biti brz, odlučan i temeljit. Svatko predomišljanje i oklijevanje shvatit će se kao izdaja …

Grupe koje su na popisu likvidiraju se u potpunosti tj. sve do zadnjega. Skupina koja u svom sastavu ima makar samo jednoga izrazitog antikomunista se također u cijelosti likvidira.

Bespogovorno se moraju likvidirati sljedeće skupine:

1) Poznate vođe antikomunističkog pokreta, vođe nacionalnih organizacija, Sokola, Četnika, bivših orjunaša, članova streljačkih društava i slični. Za to je odabran poseban odjel čiji je prvi zadatak uništiti te skupine ….

2) Svi svećenici, članovi raznih katoličkih redova kao i njihovi najbliži suradnici. Ako se iz taktičkih razloga neki svećenici ne likvidiraju treba paziti da ih se stavi na mjesto koje im je primjereno.

3) Mora biti likvidirana sva inteligencija koja nije 100% vezana za KPS (Komunističku partiju Slovenije) i koja nije u nju učlanjena. Tu se ne smije tolerirati i samo platonsko simpatizerstvo OF (Osvobodilne fronte). Toleriranje takvih neodlučnih elemenata imalo bi za posljedicu da se u novoj sovjetskoj državi kod njih među prvima javi nezadovoljstvo.

4) Likvidirati sve pripadnike buržoazije, kao i trgovce, krupnije zanatlije, sitne poduzetnike.

5) Podrazumijeva se da svi moraju biti likvidirani; svi rentijeri, bogataši i industrijalci.

6) Konačno moraju biti likvidirani svi sitni predstavnici vladajuće klase, npr. oficiri, dočasnici, vojnici, policajci, činovnici financija, itd. Izuzimaju se samo oni koji su pravi članovi KPS koji su u redovima vojske. Ne mora biti samilosti za te i ako je manji broj tih ljudi član rodoljubivih nacionalnih organizacija.

7) Poubijati sve bogate zemljoposjednike, tzv. kulake i njihove obitelji.

Što se tiče onih bogataša, trgovaca i industrijalaca koji su novčano podržavali OF prema njima provesti isto načelo gore navedeno. Oni su time htjeli samo spasiti svoju kožu ….. “

Polovicom 1944. partizani su toliko ojačali da su morali i formalno osnovati svoju obavještajnu službu, čime su je odvojili iz poslova kojim su se najviše bavili politički komesari. OZN-a (odjeljenje za zaštitu naroda) formirana je prema nekim izvorima 13. 5. 1944. u Drvaru, a prema drugima 28. srpnja 1944. godine, a u svome sastavu na svakom terenu imala je nekoliko bojni. Na obuku voditelji su poslani u SSSR gdje im je NKVD pružio obuku. Strijeljali su sve koji su bili imalo sumnjivi, koji su se priključili postrojbama NOVJ-e, a bili su sumnjivi, ili se nisu priključili ali su predstavljali moguće političke suparnike NOP-u. OZN-a je formirana pri Povjereništvu za narodnu obranu NKOJ (Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije). Prema zapovjedi Tita OZN-a je organizacija s jedinstvenom organizacijskom strukturom i metodama rada na teritoriju Jugoslavije.

Titu je jaka obavještajna služba bila neophodna zbog kontrole sve većeg broja partizana među kojima je bilo sve više onih koji su prešli u partizane iz drugih vojnih postrojbi.

Pred kraj rata OZN-a je određivala tko će sve biti likvidiran i to je radila masovno. U tom poslu pomagao im je KNOJ koji je formiran 15. 8. 1944. odlukom Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, što je Tito potpisao.

Kada su partizani krenuli iz Srbije prema zapadu, prateći Nijemce u povlačenju prema zapadu ubijali su sve više i više ljudi. Prije ubojstva mnoge žene su silovane, a na likvidacije su vođene mnoge bogatije obitelji s djecom kako bi se neki partizan uselio u njihovu kuću. Uobičajeno je bilo pred cijelom obitelji silovati žene "narodnih neprijatelja". U svemu su sudjelovale i partizanke koje su obično nakon ubojstava pijane pjevale i plesale partizanska kola. Sve je to bilo uobičajeno za sve komuniste Rusije, Španjolske i svugdje drugdje, te su isto to radili pripadnici Crvene armije u svim osvojenih krajeva gdje su milijuni ubijeni, a žene silovane. Torturu su trpjeli i sovjetski vojnici koji su oslobođeni iz njemačkog zarobljeništva jer su komunisti i u njima vidjeli izdajnike. U trenucima kada nisu mogli nabaviti hranu partizani su nakon silovanja i ubijanja žrtve znali i skuhati za hranu, što su najčešće znali samo kuhari i njihovi pomoćnici.

Titovi komunisti su svoju obavještajnu aktivnost proširili i izvan Jugoslavije, te 30. travnja 1945. slovenski komunisti uz suradnju sa talijanskim komunistima u Trstu dižu pobunu protiv nacista, a već idući dan, 1. svibnja, u grad ulazi Osmi dalmatinski udarni korpus NOVJ-a sa oko 50.000 dalmatinskih partizana. Partizani preuzimaju kontrolu nad gotovo cijelim Trstom, izuzev utvrđenog dvorca San Giusto gdje su se preostali njemački vojnici povukli. U prodoru prema zapadu I, II, III i IV partizanske Armije su u borbama nakon kapitulacije Njemačke od 9. do 15. svibnja 1945. ubili 92.507 svježe mobiliziranih domobrana, ustaša i civila zahvaljujući tome što su se Nijemci radije predavali partizanima, nego da svojim "saveznicima" daju barem streljivo. Na Bleiburgu je 15. svibnja zarobljeno prema dokumentima Vojnog arhiva u Beogradu 444.426 vojnika i civila od kojih je nešto oko 10 % posto uspijelo preživjeti zarobljavanje i naknadni "križni put" prema istoku.

U ratu je na području Jugoslavije prema popisu koji je napravila komunistička savezna komisija bilo 597.323 ljudi koji su umrli u ratu i logorima. Samo u Hrvatskoj ih je ubijeno ili umrlo 185.685. U istom popisu piše kako u popis nije uračunato nešto više od 500.000 ubijenih ratnih zarobljenika nakon rata. Kada se tome pridodaju ubijeni civili širom zemlje u dva mjeseca nakon rata komunisti su nakon rata ubili više ljudi nego je ubijeno tijekom 4 godine ratovanja, na svim zaraćenim stranama. Najveći dio toga posla odradila je OZN-a koja je nakon toga počela postavljati ljude na sva važnija mjesta, uključujući partijske komitete, a nije bilo političara i intelektualca koji nije bio pod stalnim nadzorom. Takav sustav zastrašivanja temeljio se na doušništvu, u koji su prijetnjama i ucjenama bili uključene osobe iz osumnjičenikove okoline, pa čak i članovi njegove najuže obitelji.

A njihova djeca i unuci i dan danas upravljaju Hrvatskom državom.

Komentiraj


Za komentiranje na NoveNews morate biti prijavljeni. Prijavi se i komentiraj!

Komentari


Marko Filipinac prije 4 mjeseca

Davno su nastale, ali nikako da nestanu. Danas njihovi unuci dolaze na vrh, ali ne kao komunisti, veća kao kapitalisti kakve su im djedovi masovno tamanili, bez optužbe i suda.