Obilježavanje novih granica "Srpskog sveta"

U Crnoj Gori nakon nedavnog ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Srpske pravoslavne crkve Joanikija na Cetinju Srbi su obilježili što je, po njihovom mišljenju, njihovo.

U BIH su već uzeli što su mogli. Da bi se taj dio odvojio od BiH treba im samo dobra prilika, to jest kratkotrajne povoljne međunarodne okolnosti, ili neki mali rat.

Sada je na redu Hrvatska.

Obilježavanje onog što u Hrvatskoj smatraju njihovim početi će preko Jasenovca. U tom cilju Jasenovac je za Srbe postao simbol njihovog pretvaranja iz agresora u žrtvu. Taj projekt je star skoro 70 godina, a u prošloj godini je obnovljenom snimanjem filma „Dara iz jasenovca”. Nastavak je dolazak patrijarha SPC Porfirija u Jasenovac. U cilju prikrivanja stvarnih namjera Porfirije je u Jasenovcu izjavio; "U Jasenovcu su stradali nevini ljudi i svaka nevina žrtva jest mučenik i nadilazi pripadanja jednom narodu, iako se zna tko su bili". Tom prilikom patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije je obilježio Dan Svetih novomučenika jasenovačkih. Ovime su sve žrtve u Jasenovcu proglašene svecima, a Sveci su svi oni koji su dospjeli u Raj. Katolička i Pravoslavna crkva imaju svoje procedure da bi nekoga proglasili svetim. A u Jasenovcu su stradali i mnogi komunisti koji su govorili kako je religija opijum za narod i kako se oni bore protiv Boga. Takvi čak i kad su umrli kao žrtve zasigurno nisu sveci, osim ako se prije smrti nisu iskreno pokajali. A malo je komunista koji su skloni kajanju. Sve to Porfirije zna te je iz toga jasno kako ovo proglašenje svetaca u Jasenovcu nije vjerski događaj, već se radi o političkoj promidžbi. Promidžbi koja ima za cilj obilježiti srpski teritorij.

A teritorij obilježavaju razne zvijeri poput lavova, tigrova, medvjeda, vukova i sličnih.

Ovim obilježavanjem teritorija osim SPC bave se i druge srpske institucije, osobito srpske kulturne ustanove. Prošle godine Vlada Srbije je na prijedlog predsjednika Aleksandra Vučića, odredila 15. rujna kao Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave. Srbijansko Ministarstvo vanjskih poslova i Uprava za dijasporu i Srbe u regiji ima program financiranja za povezivanje Srba u regiji s maticom Srbijom. Aleksandar Vučić javno govori kako želi srpsku zastavu pretvoriti u poseban kult. Radi toga je pozvao sve Srbe da 15. rujna, na Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave svi Srbi, uključujući one u regiji i dijaspori, na svojim kućama istaknuli srpsku zastavu.

Projekt pretvaranja Jasenovca u sredstvo za jačanje srpskih interesa pokrenut je još u vrijeme komunizma.

Komunisti zatočeni u Jasenovcu pokušali su se osloboditi 1945. dok su partizani prodirali iz Srbije prema zapadu. Uz suradnju sa lokalnim partizanima komunisti su 22. travnja 1945. organizirali ustanak. Postoje zapisana sjećanjima ustaškog poručnika Bože Jelića koji je ranjen oko Mostara, pa je u Jasenovac došao zato što je tu bila smještena vojna bolnica i Glavno zapovjedništvo 9. stajaćeg ustaškog zdruga. Među liječnicima su bila i dvojica vrlo dobrih Židovskih liječnika, te se tu liječio oko mjesec dana. Nakon liječenja je ostao u logoru zato što je imao gelere u tijelu. Prema njegovom svjedočenju dio logoraša je 22. travnja u jutro organiziralo pobunu uz pomoć strojnica "maks". Ove strojnice su se proizvodile u logoru, a pojedi logoraši su uspjeli dio njih sakriti i organizirati pobunu. Pobili su stražu na jednom ulazu u logor, te su pobjegli. Logorska straža je uspjela uhvatiti većinu, dok se manji dio uspio pridružiti partizanima oko Novske. Podatke o proizvodnji oružja, kao i električne energije za šire okolno područje u logoru Jasenovac doznali su i zapadni saveznici, te su ga bombardirali tijekom veljače, ožujka i travnja 1945. tako da je u najvećem dijelu bio uništen prije dolaska partizana. Nakon rata strojevi za proizvodnju oružja su preneseni u Kragujevac gdje je komunistička Jugoslavija započela svoju proizvodnju oružja. Na taj način su logorske zgrade u kojima se proizvodilo oružje postale slobodne, te je tako znatno povećan kapacitet logora za držanje novih zatočenika, zarobljenih ustaša i domobrana, a kasnije i informbirovaca.

Nakon rata komunisti su osnovali svoje logore, a počeli su i istraživati žrtve logora koji su tijekom rata djelovali na području Jugoslavije. Za taj posao je zadužena Zemaljsku komisiju koja je za hrvatsku u svome izvješću iz 1946. utvrdila poimenično kako je u ustaškom logoru Jasenovac ubijeno 576 ljudi, te ih je umrlo zbog bolesti ili gladi 1078. Nekoliko godina kasnije kada su komunisti počeli tražiti ratnu odštetu od Njemačke počeli su uvećavati broj žrtava, te su vrlo brzo broj žrtava Jasenovca povećali na preko 700.000 ljudi. Tek je početkom 2018. istraživač Roman Leljak u Vojnome arhivu u Beogradu otkrio dokument Zemaljske komisije hrvatske na kojem se nalazi popis ubijenih i umrlih. Isti istraživač otkrio je i u Jevrejskom historijskom muzeju u Beogradu popis svih Židova koji su prošli kroz logor Jasenovac od 1941. do 1945. godine. Prema tom dokumentu, vidi se kako je u logor ušlo 1454. Židova, ali se ne vidi njihova sudbina, koliko ih je pušteno, prebačeno u druge logore, umrlo, ili ubijeno.

Izmišljeni podaci o broju žrtava su se počeli širiti i prema inozemstvu te tako u izvještaju CIA-e br. 00-B- 34987 od 20. lipnja 1951, piše: “Prema izvoru iz Beogradu u Jugoslaviji je aktivno 39 koncentracijskih logora pa se spominje “Nova Gradiška”: logor smješten na istome mjestu gdje su ustaše imale svoj logor i ubile 30.000 ljudi. Sada je u logoru 5000 kažnjenika koji služe kaznu od 20 godina do doživotne. Rade na melioraciji obližnjeg Lonskoga polja, a čuvaju ih teško naoružani čuvari. Norma po kažnjeniku je iskop od četiri kubika zemlje na dan i prijevoz iste u vagonetima 200 do 300 metara. Među njima ima dvadeset svećenika.

Logor “Gredjani” je koncentracijski logor s 6000 kažnjenika koji rade na raskrčivanju šuma udaljenih osam kilometara. Kažnjenici su buržujski trutovi, intelektualci, bivši industrijalci, komercijalisti… Većina su bosanski muslimani.

Logor “Bela Crkva” je rezerviran samo za političke zatvorenike. Dnevna porcija hrane je 150 grama kukuruznog kruha i 350 grama ukuhanog bilja. Koncentracijski logor “Botovo”, blizu mađarske granice rezerviran je za one kažnjenike koji su varali na državnom otkupu namirnica i nisu isporučili dodijeljenu im količinu. Logoraši rade na utvrđivanju granice prema Mađarskoj i iskapanju protutenkovskih rovova.

Logor na “jezeru Scutari” (Skadarsko jezero) ima 10.000 logoraša uglavnom osuđene kao konformiste iz Crne Gore i južne Srbije. Svi rade na drenažama i žive pod šatorima nedovoljno odjeveni i stalno u vodi. Postotak umrlih je ogroman. Prošle je godine 65 logoraša ubijeno prilikom njihova pokušaja da pobjegnu u Albaniju.

U logoru “Jasenovac” je 3000 kažnjenika. U logoru “Mostar” je 2200 kažnjenika. U “Smederevskoj Palanci” je 3000 kažnjenika.

Uz spomenute veće koncentracijske logore još postoji 31 manji logor koji vode vlade jugoslavenskih republika. Procjenjuje se da je trenutno u koncentracijskim logorima 200.000 zatočenih osoba. Broj kažnjenika u zatvorima je 85.000 dok je u radnim logorima zatočeno između 100 i 150.000 logoraša”. Komunisti su ove logore zvali "dobrovoljne radne brigade".

Iz ovoga je vidljivo kako amerikanci tada još nisu ni znali za sve logore poput Golog otoka.

Po naputcima iz Beograda u Jasenovcu su nastavljene masovne likvidacije. Tisuće civila i zarobljenih vojnika je ubijano i u Jasenovcu do 1946., nakon čega su tu ubijani folksdojčeri do 1950, a nakon toga Informbirovci do 1953. kada je logor zatvoren.

Desetak godina kasnije logor Jasenovac je pretvoren u sredstvo za borbu između republičkih komunističkih elita.

U to vrijeme počeli su veliki unutarpartijski sukobi između centralista i republikanaca. U lipnju 1965., usred teške političke bitke u vrhu SKJ između centralističke, velikosrpske linije na čelu s Aleksandrom Rankovićem i proreformske, „republikanske“ linije koju su predvodili Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić i Kiro Gligorov. Kako bi se nametnuo kao novi vođa Ranković je najavio veliko obilježavanje 25. obljetnice početka ustanka i komunističke revolucije u Jugoslaviji. Ta obljetnica se trebala održati u Jasenovcu, zato što je po Rankovićevim tvrdnjama „tamo bilo ubijeno 700- 800, pa čak i 900 tisuća ljudi“. Tu tvrdnju je trebalo uklesati na veliki spomenik kojeg je Ranković planirao svečano otvoriti i održati glavni govor, te se tako nametnuti kao Titov nasljednik na čelu SKJ i SFRJ.

Nakon što je za ovaj plan doznao direktor zagrebačkog Instituta za historiju radničkog pokreta, dr. Franjo Tuđman on je na jednom znanstvenom skupu izašao u javnost s do tada nepoznatim podacima, baziranim na demografskim procjenama, prema kojima je broj žrtava ustaškog logora u Jasenovcu bio barem deset puta manji od brojaka s kojima barata Ranković. Kako je Tuđman bio i član Ideološke komisije CK SKH, te mnogih drugih funkcija njegove izjave su snažno odjeknule u javnosti. Taj Tuđmanov istup zaprepastio je Zagreb, Hrvatsku i čitavu Jugoslaviju, te je postao glavni politički incident. Ranković je odmah intervenirao te je zaustavljeno Tuđmanovo imenovanje za člana JAZU. Odmah je počeo postupak njegovog smjenjivanje s mjesta direktora Instituta, ali je to nakon intervencije Kardelja, koji je u nazočnosti Tita, hrvatskom vodstvu rekao kako to ne treba raditi zato što je dr. Tuđman „na području povijesti nosilac otpora hegemonističko-centralističkim tendencijama.“

Tada je jedan od najutjecajnijih hrvatskih partijskih autoriteta Stevo Krajačić?, rekao dr. Tuđmanu: “Što se tiče Jasenovca i ratnih žrtava u pravu si, ali imaj na umu da su odnosi takvi da ti CK SKH ne može dati javnu potporu. To je tako delikatno političko pitanje, da bi mi njegovim potezanjem izazvali poteškoće drugu Titu, a to ne smijemo, jer ih on ionako ima dosta!“

Ovaj sukob između Rankovića i Tuđmana ubrzo je iskoristio Tito za početak obračuna sa Rankovićem koji je počeo u zimu 1965. i proljeće 1966. Operativni nosioci Rankovićevog smjenjivanja su bili braća Ivan i Milan Mišković. Na osnovu njihovog rada partijska komisija sastavila je izvještaj, koji je u lipnju 1966. bio prihvaćen na takozvanom „Brijunskom plenumu“, a Aleksandar Ranković je umjesto “ustoličenja“ u Jasenovcu na mjesto budućeg vođe velikosrpske Jugoslavije uklonjen iz političkog života. Sve ovo organizirano je uz pomoć hrvatskih i slovenskih političara i obavještajnih službenika iz Zagreba, pod optužbom da je Ranković i Tita prisluškivao kako bi ga zamijenio. Ranković je smijenjen sa mjesta potpredsjednika Jugoslavije 1. srpnja 1966. godine na četvrtoj sjednici CK SKJ na Brijunima, te je isključen iz partije.

Nakon smjene Rankovića pojedini hrvatski članovi partije su se ohrabrili te su sastavili Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku. Dr. Tuđman se 1967. svojim potpisom pridružio sastavljačima Deklaracije, nakon čega je počeo kraj njegove političke karijere u komunističkoj Jugoslaviji. Ubrzo je isključen iz SKJ, te je smijenjen s mjesta direktora IHRP i umirovljen.

Nakon završetka svih ratova na području Jugoslavije Srbi ponovno pokušavaju Jasenovac pretvoriti u svoj alat za širenje svoga imperija. To im uspijeva tek nakon što područje balkana ponovno postaje zanimljivo Rusiji i Turskoj i njihovim geostrateškim interesima.

Tijekom 2017. ruske i srpske službe neuspješno pokušavaju izvesti državni udar u Crnoj Gori. Koncem te godine Bakir Izedbegović uspijeva dogovoriti sastanak sa Vućićem u Turskoj uz prisustvo Erdogana, kako bi ga nagovorio na savez između Srba i Bošnjak, a na štetu Hrvata. Istovremeno Ruski i Bošnjački agenti nastoje što više pokvariti odnose između Srba i Hrvata i u Hrvatskoj i u Srbiji. Zahvaljujući takvim poticajima Srbi u UN-u organiziraju izložbu "Jasenovac-pravo na nezaborav", a proruski orijentirani šef srpske diplomacije Ivica Dačić povodom otvaranja izložbe izjavljuje "kako je važno ukazati na zločine koji su odneli stotine hiljada života i koji ne smeju biti zaboravljeni". Susret između Izedbegovića, Vučića i Erdogana se dogodio 29.1.2018., a beogradski tisak ga je najavio kao moguću prekretnicu u dosadašnjoj komunikaciji Beograda i Sarajeva. Za javnost, razgovarali su o povezivanju Sarajeva i Beograda autocestom, što je financijski spremna pomoći Turska. Obećavajuća bošnjačko - srpska koalicija potaknuta gospodarskim ulaganjima Turske u Srbiju Vučiću su primamljiva, te on ponovno odlučuje žrtvovati interese nekih bosanskih Srba u korist Srbije. Nakon sastanka Bakir Izetbegović je izjavio kako je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio "povijesno" obećanje da njegova zemlja više nikada neće biti uzročnikom problema za BiH. A o čemu se stvarno razgovaralo možemo doznati analizom reakcije Čovića i Dodika. Isti dan 29.1. 2018. Predsjedatelj predsjedništva BiH Dragan Čović kritizirao je trilateralni sastanak njegova bošnjačkog kolege Bakira Izetbegovića s predsjednikom Srbije i Turske Aleksanadrom Vučićem i Recepaom Tayyipom Erdoganom, a zbog susreta je nezadovoljan i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nisu oni nezadovoljni zbog autoputa, već zbog onog što je stvarno bila tema razgovora, a to je Izedbegovićeva želja da Srbija ne podrži zahtjeve Hrvata za promjenom izbornog zakona u cilju održanja hrvatske ravnopravnosti u BIH. Kako bi to spriječili Čović preko Dodika traži trilateralni sastanak potpisnika Deytonskog sporazuma sa BIH vrhom, a to su Srbija i Hrvatska. Srbi iz istočnog dijela Republike Srpske su stali na stranu Izedbegovića, dok je Dodik bio svjestan kako bi se zapadni dio republike Srpske teško mogao priključiti Srbiji, te bi u slučaju obračuna između Hrvata i Bošnjaka na red mogli doći Srbi. Radi takve kalkulcije je stao na stranu Čovića. Vućić pristaje na sastanak sa predsjednicom Kolindom pod uvjetom da dobije poziv za posjet Hrvatskoj i priliku da Pupovcu oduzme titulu najvećeg zaštitnika Srba u Hrvatskoj.

Kako bi sabotirala bošnjačko - srpsku koaliciju dogovorenu između Erdogana, Vučića i Izedbegovića koji je štetan za interese BIH Hrvata predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović odlučuje pozvati Vučića u službeni posjet Hrvatskoj. Kako je očito da bi dogovor Vučić Izedbegović mogao biti štetan za BIH Hrvate predsjednica Kolinda odlučuje stvar pogurati sa Srpske strane, svjesna kako se na Balkanu definiraju novi odnosi u kojima bi najveće žrtve ponovno mogli biti Hrvati iz federacije BIH. Zbog dobrog odnosa sa Arapima mnoge države u Europi su spremne prešutno federaciju BIH prepustiti Bošnjacima kako bi oni imali svoju državu u Europi, a sve na štetu BiH Hrvata, iako su europski sudovi dali pravo Hrvatima na izbor vlastitih predstavnika. Zbog toga vrše pritisak na političare iz Hrvatske da se ne miješaju u BIH. Predsjednica Kolinda se oglušila na ovakve europske stavove svjesna kako će je oštro napasti svi mediji sa lijeve strane, kao i desni emotivci neupućeni u stvarne razloge pozivanja Vučića u Hrvatsku. Brisel je odmah povukao poteze da se taj sastanak sabotira, te su se pojavili zahtjevi za Vučićevo izvinjenje, zahtjevi za ratnom odštetom i slično iako je svima koji su to tražili jasno kako su ti zahtjevi potpuno nerealni, s obzirom na političku situaciju u Srbiji. Vučić je iskoristio priliku da se pred Srbima pokaže kao najveći zaštitnik Srba u Hrvatskoj, te je pristao i na trilateralni sastanak u Mostaru na kojem bi uz članove predsjedništva BIH prisustvovali predsjednici Srbije i Hrvatske.

Odmah nakon sastanka predsjednika Vučića i predsjednice Kolinde reagira i ruski ministar vanjskih poslova Lavrova koji 21.02.2018. dolazi u Ljubljanu na sastanak sa Erjavcem na razgovor o 'Nestabilnom Zapadnom Balkanu' pri čemu slovenski šef diplomacije spominje i arbitražu o razgraničenju sa Hrvatskom kao 'faktor nestabilnosti'. Stvarnu temu razgovora moguće je prepoznati analizom interesa i trenutka u kojem se sastanak događa, a to je ojačavanje ruskog poticaja u Sloveniji kako bi ona pojačala pritiske na Hrvatsku. Odmah nakon posjete Ljubljani slijedećeg dana 22.02.2018. Sergej Lavrov dolazi u Srbiju gdje prema mišljenju medija Moskva želi provjeriti raspoloženje u Beogradu nakon nedavnog usvajanja strategije proširenja Europske unije za države zapadnog Balkana. Po procjeni medija, cilj Lavrova je doznati dali je došlo do promjene usvajanjem te strategije i da li je došlo do promjene stavova Beograda po tim pitanjima. Ali, pošto je do ovog došlo odmah nakon Vučićevog posjeta Zagrebu logično je zaključiti kako je Lavrov došao provjeriti i što je dogovoreno u Zagrebu, te kako nagovoriti Vučića da odustane od podrške Hrvatima u BIH. Nakon razgovora je zaključeno kako je ekonomska suradnja Srbije i Rusije u usponu.

Zahvaljujući ovim razgovorima u BiH je počela suradnja između Hrvata i Srba radi obrane od bošnjačke politike.

A Rusi i Srbi u svojoj želji za izbijanje na Jadran ponovno se okreću prema Crnoj Gori, ovaj puta puno pažljivije. U tom cilju su stvorili više centara svoje moći, od kojih je najvažniji SPC. Zahvaljujući masovnoj mobilizaciji svojih pristaša i demoralizaciji protivnika uspjeli su osvojiti vlast u Crnoj Gori. Odmah su smijenili 500 direktora javnih poduzeća i raznih institucija. Pri tome je SPC preuzela na sebe ulogu ideološkog mača kojim kadroviraju u tajnoj policiji, visokom školstvu, kulturi i drugim institucijama. To je izazvalo mobilizaciju i pristalica crnogorske neovisnosti, te je situacija sve bliža ratnom stanju. Ako u Crnoj Gori dođe do građanskog rata Crnogorci će bježati prema Dubrovniku, što bi mogli iskoristiti Srbi iz istočnog dijela Republike Srpske za napad na Dubrovnik. Tada bi se u sukob mogli umiješati i Bošnjaci pod objašnjenjem obrane Dubrovnika, a stvarno radi osvajanja svoga izlaza na otvoreno more. Ako do ovog napada na Dubrovnik i ne dođe moglo bi doći do 300.000 izbjeglice iz Crne Gore što bi mogao biti preveliki teret za Hrvatsku državu. Kako bi se to spriječilo u Konavle bi trebalo vratiti barem jednu vojnu bojnu.