Obnova jugoslavenske gospodarske strategije

Obnova  jugoslavenske gospodarske strategije
43
2
0

Kada su "veliki gospodarski stručnjaci" marksističkog smjera došli na vlast u propaloj Jugoslaviji uveli su nacionalizaciju i kolektivizaciju. Rad u kolektivu pod vodstvom "avangarde radničke klase" je efikasniji nego rad kod privatnih poduzetnika koji kao pravi anarhisti zbog međusobne konkurencije ne mogu dugoročno planirati, te zbog toga nepotrebno troše proizvodne snage i proizvodna sredstva, barem je to tako vidio veliki drug Marx i sljedbenici njegove religije.

Pošto su realni rezultati nacionalizacije i kolektivizacije bili drugačiji od očekivanih gospodarstvo je sve slabije, te se 1957. godine Jugoslavija počinje zaduživati.

I zaduživala se dok je postojala, a i njene države nasljednice poput hrvatske čiji dug je rastao do 2016. kada je kratkotrajno na vlast došao Tihomir Orešković.

Od konca 50-ih godina u Jugoslaviji traje stalna kriza i nedostatak deviza za potrebe uvoza. Ratne reparacije i zapadni krediti više nisu dovoljni za prehranu stanovništva, te se partija odlučuje na izvoz ljudi kako bi oni svojim donacijama hranili članove obitelji, a time i čitavu Jugoslaviju. Zbog toga dolazi do liberalizacije prelaska granice kako bi ljudi mogli otići raditi u druge države. Od sredine1960-ih preko milijun ljudi je u nekoliko godina pobjeglo na Zapad tražeći posao što je značajno smanjilo nezaposlenost. Usprkos tome nezaposlenost je u Jugoslaviji iznosila između 9-13%, da bi do 1980-ih narasla na 15-16%.

Nezaposlenost je u Sloveniji bila oko 4-5%, u Hrvatskoj se kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu bila oko 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%. Pored 268.000 nezaposlenih 1968. godine uz milijun radno sposobnih koji su otišli na Zapad bilo je 135.000 ljudi koji su tražili posao, ali nisu bili ni registrirani na Zavodu za nezaposlene.

Uz to problem gospodarstva su bila i izmišljena radna mjesta da bi se postigla veća zaposlenost. Direktori poduzeća su izmišljali radna mjesta da bi „svi bili zaposleni“, te su tako nastali komunistički mastodonti sa tisućama ljudi kojima je efikasnost rada bila daleko od optimalne. Isto se radilo i u državnim institucijama gdje većina zaposlenih nije ni znala što im je posao, a takav način zapošljavanja je postao obrazac zapošljavanja i rada u svim državnim poduzećima i institucijama. Takvi su se obično skrivali od onih koji su radili odlazeći na razne partijske, sindikalne, sportske i slične sastanke, te su bili poznati pod imenom "krivinaši".

Radnici na radu u inozemstvu slali su novac kući i to je postao glavni izvor deviza u Jugoslaviji, kao i danas u Hrvatskoj. Odlazili su u njemačku zato što im je drug Tito to dozvolio pa su mogli, a i danas odlaze zato što mogu.

I onda kao i danas omogućila nam je to draga Zapadna Europa.

Polovinom 1968. godine oko 400.000 Jugoslavena, najviše Hrvata je radilo izvan zemlje, a odlazak radne snage idućih godina raste. Kako bi dobili putovnicu mnogi su bili ucjenjivani od udbaša i tako prisiljavani na suradnju sa Udbom. Neki su putovnice i kupovali na čemu su udbaši zarađivali.

Kako bi smirili nezadovoljstvo naroda Tito i partija uvode novi gospodarski program koji nazivaju "samoupravni socijalizam".

Nakon propasti Jugoslavije nešto slično pokušali su bivši komunisti i u Hrvatskoj podjelom dionica radnicima, ali su "nerazumni radnici" dionice nastojali što prije prodati. Oni koji su to na vrijeme učinili nešto su dobili, dok su ostali najčešće ostali bez ičega. Izuzetak su bili jedino dioničari TDR-a pošto je većinskim vlasnicima trebala zaštita običnih radnika, pa im nije odgovaralo prevariti vlastite radnike.

Samoupravni socijalizam se po svojoj ekonomskoj efikasnosti vrlo brzo pokazuje kao lošiji čak i od sovjetskog tipa planskog gospodarstva, ali ga partija širi kako bi se radnici igrali upravljanja poduzećima i tako krivicu za loše rezultate pronalazili u direktorima, iako su sve stvarne odluke donošene na partijskim sastancima. Većina poduzeća je proizvodila gubitke koji su pokrivani tiskanim novcem i devizama koji su slali "gastarbajteri".

Pošto novac od gastarbajtera ni onda, a ni danas, nije bio dovoljan partija dozvoljava privatnu inicijativu u iznajmljivanju soba turistima koji sve više dolaze na Jadransko more.

Zahvaljujući gastarbajterima i turizmu gospodarski standard u Hrvatskoj i Sloveniji je rastao, kako onda tako i dana, ali ostatak Jugoslavije je imao problem sa nabavkom deviza za uvoz. Zbog toga je počelo veliko ulaganje u brodogradnju gdje su Srbija i BIH proizvodile željezo, čelične ploče i opremu za brodove koji su građeni u Hrvatskim brodogradilištima. Devize od prodanih brodova dijeljene su tako da je većina odlazila isporučiteljima materijala, većina bravara i varilaca je bila iz BIH, a gubitke je pokrivala Hrvatska, kako tada tako sve do 2019. Zbog toga je brodogradnja bila najvažnija strateška gospodarska grana za Srbiju i BIH. One su ju stoga proglasile za najvažniju stratešku privrednu granu Jugoslavije, a hrvatski političari jugoslavenskog smjera su shvatili kako su to i hrvatski strateški interesi.

Zbog svega navedenoga standard u Jugoslaviji je porastao u odnosu na zemlje "realnog socijalizma", što je prikazivano kao rezultat "samoupravljanja", te su komunistički teoretičari na zapadu to počeli prikazivati kao novi uspjeh u razvoju komunističke misli i prakse. Standard nam je rastao nešto manje nego u zapadnoj europi, pa su oni u standardu odmicali sve dalje, ali smo zato postajali sve bolji u odnosu na druge komunističke države.

Naši političari se i danas vole pohvaliti kako nam BDP raste čak 2,5 posto godišnje dok u Irskoj raste samo 9 posto, pa smo zbog toga prestigli Rumunjsku, pa čak i Bugarsku prema putu na prvo mjestu odozdo.

Dug države je rastao, te je na kraju 1970. ukupno zaduženje Jugoslavije prema zapadu iznosilo 2.350 milijuna dolara, a 1971. ukupno zaduženje je bilo 3.177 milijuna dolara. Jedan 1 $ 1965. vrijedi kao 1,29 $ 1971., te kao 1,81 $ 1976. Samo za kupovinu sirove nafte utrošeno je preko 1/3 vrijednosti ukupno korištenih kredita izvana u vremenu od 1952-1989. godine.

Kako bi opstao između ojačalim nacionalnim oligarhijama Tito jača konkurenciju među republikama, te 1974. godine stvara novi Ustav po kojem su republike postale papirnato suverene.

Na sličan način i danas hrvatska oligarhija stalno pomaže marginalnu srpsku Pupovčevu stranku, te proizvodi mnogobrojne pravaške stranke koje imaju zadatak međusobno se svađati kako bi oligarhija na miru radila svoj posao.

Po ustavu iz 1974. godine i ekonomske decentralizacije 1977. godine ovlasti savezne vlade (Savezno izvršno vijeće) Veselina Đuranovića (1977-1982) bile su slijedeće:

  1. savezna vlada nije više vodila nezavisnu fiskalnu politiku, već je moralo doći do usaglašavanja između vlada republika i pokrajina. Danas se fiskalna politika mora usklađivati sa EU gdje paze da ne odemo u deficit, ali i hrvatska učestvuje u usaglašavanju EU proračuna.

  2. polovina prihoda od savezne carine je preusmjerena na udruženja poduzeća (na republičkom i pokrajinskom nivou) koji djeluju u vanjskoj trgovini. Danas carine odlaze u proračun EU.

  3. odluke u Narodnoj banci Jugoslavije (NBJ) se donose konsenzusom. Na ovaj način se željelo popraviti financijsku disciplina u vanjskoj trgovini i povećati sposobnost otplate vanjskog duga. Danas se odluke u ECB-u donose na sličan način, osim ako se Njemačka i Francuska drugačije ne dogovore. Podjelom platne bilance zemlje svaka republika (i pokrajina) je postala odgovorna za svoj dio vanjskog duga. Unatoč tomu vanjski dug Jugoslavije je sa oko 8 milijardi dolara u 1976. godini narastao na 20 milijardi dolara na kraju 1982. godine. Do povećanja je došlo ponajviše stoga što su se poslije Druge naftne krize udvostručene kamate na kredite uzete u američkim dolarima. Danas je Hrvatska uspjela malo smanjiti dug zahvaljujući padu kamatnih stopa na međunarodnom tržištu, ali je pitanje kako će se dug ponašati ako kamate porastu.

Danas se u Hrvatskoj puno krade, ali ni kod Tita nije bilo drugačije. Poznat je slučaj kad je jedan tadašnji pripadnik hrvatske elite Jakov Blažević dao majstorima posao restauracije stana. Majstori su iza ormara pronašli neke crne najlonske vreće, te ih bacili u smeće. Radnici na smetlištu su počeli loviti ogromnu količinu njemačkih maraka koje je vjetar raznosio kad su se vreće raspale. Milicija je vrlo brzo Blaževiću vratila devize, a radnicima je zabranjeno o tome pričati, iako se priča već tada proširila.

Usprkos nastojanju Srbijanskih političara da uzmu većinu deviza od Hrvatskog turizma i hrvatskih gastarbajtera, hrvatski političari i udbaši su ipak pronalazili način ilegalnog skretanja sve većeg djela deviza u svoje džepove, te je beogradska elita bila sve nezadovoljnija. Podijelili su se oko toga kome će pripasti više plijena, pa su se zbog toga podijelili i oko pitanja opstanka Jugoslavije. U cilju što lakše pljačke sve uvozno izvozne tvrtke stavljene su pod punu kontrolu neke obavještajne službe kako bi provizije išle isključivo njima, a za kontrolu pojedinih tvrtki borili su se KOS i republičke službe države sigurnosti. Taj sukob bio je osobito jak za kontrolu nad najvećim Jugoslavenskim poduzećem INA-om. Zahvaljujući devizama od Hrvatskog turizma i hrvatskih gastarbajtera naglo je naraslo i poduzeće INA.

A i danas se naša hrvatska oligarhija najviše svađala oko INA-e. Pošto se nisu mogli dogovorit odlučili su je prodati Mađarima.

Prva tajna privatizacija Jugoslavije počinje 1975. osnivanjem banaka kćeri u inozemstvu AG Wien, Yugoslav Limited London, Yugoslav Paribas Paris i Lusaka. Njih je formalno osnovala Juforex grupa, a u stvari pripadnici SDB-a i KOS-a uz suradnju sa pripadnicima bankarske i političke elite koji su se pripremali za vrijeme nakon Tita. AG Wien je bila banka kćer Zagrebačke banke, a kasnije u ratu je iznenada postala vlasnica matične banke sa skrbničkim računom u Zagrebačkoj banci. Banke su jugoslavenskim tiskanim dinarima odabranim pojedincima odobravale kredite po kamatama od 2 posto sa čime su kupovali devize koje su prebacivali u strane banke na oročenje po visokim kamatama. Nakon nekoliko godina visoke inflacije i pada deviznog tečaja dio deviza bi prodali i vratili dinarski kredit u Jugoslaviji, a razliku u tečaju i kamatu na štednju bi zadržavali za sebe. U dogovoru sa tim bankama kupljene devize su preko istih banaka posuđivale Jugoslaviji uz visoke kamate, a garancija vraćanja je bila sama oročena štednja tih odabranih jugoslavenskih državljana. Za sve je znao MMF, a nitko sa zapada nije reagirao pošto su u tome vidjeli način za rušenje komunizma. Potom je MMF tako kupljenim devizama kreditirao Jugoslaviju. Na taj način iz Jugoslavije je crpljen novac u privatnom interesu što je izazvalo sve veću inflaciju i sve brži pad valutnog tečaja dinara.

Na sličan način i danas naša oligarhija novac drži u bankama sa stranim vlasnicima koji ih štite od poreznika bankarskom tajnom koja se ne smije otkrivati, osim ako to zatraže amerikanci za potrebe ucjenjivanja pojedinih političara.

Godine 1975. tečaj njemačke marke je iznosio 1 marka - 7 dinara. Do 1981. inflacija je promijenila tečaj na 1 Njemačka marka za 18 dinara. Do 15. 12. 1989. inflacija je ubrzala te je za 1 njemačku marku trebalo dati 70.000 dinara na crno. Po procijeni CIA-e tada su jugoslavenski državljani koji nikad nisu radili na zapadu u zapadnim bankama imali oko 20 milijardi dolara na štednji, točno onoliko koliko je Jugoslavija dugovala zapadnim bankama. Ova elita obogaćena najviše inflacijsko kreditnom pljačkom često je putovala na zapad, te opljačkano trošila na luksuznu robu, ljetovali su u posebnim polutajnim vojnim odmaralištima, gradili su vile po Jadranskoj obali i nacionalnim parkovima, liječili su se u najboljim svjetskim bolnicama, djeca su im studirala na najboljim svjetskim sveučilištima, a narod to sve nije smio ni znati. Kako bi sve ovo prikrili partija je od sredine devedesetih dozvolila i običnim ljudima putovanje na zapad radi kupovine. Najčešće se putovalo u Trst gdje se kupovala puno jeftinija i modernija odjeća i obuća. Mladi su počeli putovati po traperice, jakne, tenisice, ženske cipele, parfeme, dezodoranse, žvakače i slično.

Danas nitko ne treba putovati van po robu, ona dolazi kod nas kroz zapadne robne lance.

Mnogi su kupovali više nego im je trebalo za osobno korištenje, te su višak prodavali. Tako su nastali prvi poduzetnici koji su se bavili "šverc komercom" od čega se moglo živjeti bolje nego od rada u nekoj tvornici. Ti samoobučeni komercijalisti su i danas najbolji uvoznici, ali o proizvodnji ništa ne znaju, pa nam uvoz stalno raste.

Većina ostalih stanovnika je uspijevala preživljavati zahvaljujući vlastitoj proizvodnji hrane u vrtu, te uzgajajući svinje i kokoši. Većina kućanstava u gradskim i prigradskim naseljima je imala mali priručni svinjac i kokošinjac u kojima su uzgajali svinje i kokoši otpacima iz kuhinje i vrta, a oni koji su živjeli u stanovima najčešće su imali male vikendice koje su im služile za uzgoj voća i povrća za vlastitu upotrebu. Bez tih dodatnih izvore hrane većina bi bila gladna.

Danas se u predgrađima ne smiju držati ni kokoši kako strane robne kuće ne bi bile na gubitku.

Početkom 1976. naglo se povećava i broj tvrtki koje hrvatski naftaši osnivaju u Panami i drugim poreznim oazama, te samo Robert Ježić, Inga Šrengon i Srećko Kirigin osnivaju dvije takve tvrtke. Slijedećih godina Ježić je u drugim državama osnovao niz takvih poduzeća koja su poslovala sa INA-om. Ovi "poduzetnici", te njihova djeca i dan danas sa svojim tadašnjim obavještajnim agentima, a današnjim partnerima vladaju hrvatskim gospodarstvom, medijima i politikom.

Godine 1977. u vrhu SKH održan je sastanak na kojem su utvrdili kako petina zaposlenih radi u poduzećima gubitašima, kako gubitaši imaju 5,4 posto veće plaće. U prethodne dvije godine prepolovljena je akumulacija jugoprivrede, a u zadnjih 10 godina potrošnja je rasla iznad rasta društvenog proizvoda. Cjeli izvoz ne može pokriti ni troškove uvoza repromaterijala, a 63 posto izvoza troši se za otplatu vanjskog duga. Također je primijećeno kako svaka republika želi vlastitu auto industriju, te uz tri postojeće rafinerije sve republike traže svoje nove.

Sve do 2019. gubitaška brodogradnja je imala iznad prosječne plaće i gomilu viška u kancelarijama.

Prema istraživanju srbijanskog publicista Pere Simića, koji je napisao seriju knjiga o Josipu Brozu i njegovom vremenu; „Od 1974. do 1980. godine SFRJ je godišnje trošila 15% više nego što je proizvodila, to jest zemlja je trošila svoju budućnost, a prosječna iskorištenost dnevnog radnog vremena bila je 4 sata i 32 minuta, dakle, država je već bila prilično »raštimovana«“.

I dan danas živimo na kredit i od donacija onih koji su pobjegli sjeverozapadno, a iskorištenost radnog vremena u javnim poduzećima i državnim službama je slična, pošto se tu još uvijek sanja o prošlosti istočno.

Dana 9. 4. 1982. godine u zaključku radnih tijela Vijeća republika i pokrajina Savezne skupštine, utvrđeno je; „pogoršanje ekonomske situacije u toku ovog delegatskog perioda imalo je dublje korene. Ono je rezultat pogrešne razvojne politike u posljednjih 10 godina kada je otpočeo proces zatvaranja prema svjetskoj privredi i enormno širenje potrošnje u zemlji u svim oblastima. To je izazvalo posljedice na vanjskom i unutrašnjem planu, a posebno u oblasti platne bilance i kretanja inflacije, koja prijeti da dokine sve rezultate koji se postižu u jačanju kvalitativnih faktora privređivanja “.

Danas nemamo inflaciju pošto to ne odgovara onima koji su prve kapitale stekli baš na inflaciji. Boje se kako bi neki novi klinci mogli steći bogatstvo, te im oduzeti moć na isti način.

Svi zaključci komunističkih radnih tijela nisu bili dovoljni, te su pregovori sa MMF-om trajali do raspada SFRJ, sa više prekida u vrijeme vlada Milke Planinc (1982-1986), Branka Mikulića (1986-1989) i Ante Markovića (1989-1991). Osnovni zahtjevi MMF-a su bili jačanje državne nadležnosti iz fiskalne i monetarne politike čime bi se uspostavila ekonomska centralizacija nad republikama i pokrajinama, osobito na području monetarne politike koju bi morala voditi samo Narodna banka Jugoslavije (NBJ). MMF-u je smetalo što se odluke u NBJ donose usaglašavanjem između guvernera, a ne većinskim odlučivanjem. Prijedlozi MMF-a su uključivali i antiinflacijsku politiku, veliko smanjenje javne potrošnje, te liberalizaciju cijena i trgovine.

Isto to danas traži EU u cilju jačanja ECB-a.

Sredinom osamdesetih, broj službeno nezaposlenih iznosio je preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Nevidljiva nezaposlenost na selu je bila još gora pošto je Jugoslavija oko 1.400.000 članova obitelji seljaka vodila pod zaposlene, iako oni na selu nisu ništa radili osim povremenog pomaganja roditeljima u sezoni poljoprivrednih radova, pri sijanju i žetvi.

Danas nezaposlenih na selu nemamo pošto su svi mladi otišli sjeverozapadno. Radnika za rad nemamo, iako na birou imamo preko 130.000 nezaposlenih filozofa, ekonomista, pravnika i drugih stručnjaka za sjedenje u kancelarijama.