Operacija Baranja

Zapovjednik Operativne zone Osijek Karl Gorinšek 3. travnja 1992. samostalno organizira operaciju "Baranja" kojom pokušava desantom osloboditi Baranju. U napad je krenula Valpovačka 107. brigada.

Valpovačka 107. brigada je branila desnu obalu rijeke Drave od Petrijevaca do mađarske granice. Sa druge strane rijeke postrojbe JNA, četnici iz Srbije i lokalne postrojbe TO su držale položaje na povišenom nasipu više kilometara od obala rijeke Drave. Na nasipu su bili bunkeri na svakih 300 metara sa 5 do 8 vojnika. Bunkeri su bili tranšejama spojeni sa drugom linijom obrane. Prostor ispred nasipa je močvaran, većim dijelom obrastao šumom i šikarom, te su tu samo povremeno prolazile patrole četnika. Na drugoj liniji obrane, na povišenom terenu Srbi su držali pričuvne snage, gdje su bila i oklopna vozila

Tijekom ožujka 107. brigada je zauzela dio nasipa na lijevoj obali Drave, u samom zapadnom kutu Baranje gdje je udaljenost između Drave i mađarske granice oko 5 km.

Po zapovjedni zapovjednika Operativne zone Karla Gorinšeka 3. travnja 1992. započela je operacija Baranja, u kojoj je napadno djelovala cijela 107. brigada uz sudjelovanje dijela postrojbi Operativne zone Osijek, uz forsiranje rijeke Drave. Brojno stanje 107. brigade tada je iznosilo oko 2700 vojnika.

Desantom preko Drave brigada je prešla rijeku bez ikakvoga otpora, te su skelama prebacili tenkove, oklopne transportere i topništvo za neposrednu podršku. Pješačke postrojbe su prolazeći kroz šumu uspjeli doći do nasipa gdje su iznenadili pripadnike JNA i četnike, te su uspjeli zauzeti oko 70 posto nasipa. Pri tome su ubili oko 30 četnika i isto toliko zarobili. Međutim, neke satnije su nakon izlaska iz šume izašli na široku čistinu koja se prostirala do nasipa. JNA i četnici su ih tu pustili da se približe, te su tek tada otvorili vatru. Pripadnici ovih postrojbi su morale zaleći u travu i tu su bili prikovani na tlu do pada noći, nakon čega su se uspjeli povući.

Oko 8 sati u Petrijevcima je od minobacačke vatre poginuo pripadnik topničke postrojbe 136. slatinske brigade Mirko Adžić, nakon čega je topništvo prestalo djelovati po četničkim položajima. Nakon toga su Srbi tražili od pripadnika UNPROFOR-a da izađu na teren i izvide situaciju. Oko 10 sati zapovjednik 107. brigade Miroslav Štargl dobio je obavijest kako je prestala podrška i 3. mješovitog artiljerijskog divizijuna Operativne zone Osijek.

Napad je trajao pet sati, ali u 11:45 sati iz Zagreba stiže zapovjed o povlačenju, te Karl Gorinšek zapovijeda povlačenje. Borbena su djelovanja i aktivnosti prestale oko 12 sati, a do večernjih sati prema izvještajima zapovjednika bojni proveden je prelazak vojnika i dijela tehnike s lijeve na desnu dravsku obalu. Brigada je imala 16 poginulih i tridesetak ranjenih do tada, a dio ljudstva je morao prijeći u Mađarsku i sutradan se preko Donjeg Miholjca vratio u brigadu. Do povlačenja svih dijelova 107. brigade ukupno je ranjeno 87 pripadnika, od tog 4. teško.

U borbu je trebala krenuti 136. slatinska brigada, 160. osječka i 135. baranjska brigada. Međutim zapovjednik osječke obrane Branimir Glavaš je nakon dobivanja zapovjedni za napad nazvao Zagreb i provjerio o kakvom napadu je riječ, a kada je dobio informaciju kako o tome ništa ne znaju svoje postrojbe je odbio poslati u napad.

U Osijek i Valpovo ubrzo je stigla komisija sastavljena od generala Janka Bobetka, Martina Špegelja i Slobodana Praljka koja je trebala utvrditi zašto je akcija pokrenuta bez odobrenja Glavnog stožera Hrvatske vojske. Gorinšek je uhićen i odveden u Zagreb da bi se nakon dva dana objavila njegova smjena, a na mjesto zapovjednika Operativne zone Osijek je imenovan general Josip Lucić. Radi političkih razloga Gorinšek je odmah pušten na slobodu.

General Bobetko je vrlo pozitivno ocijenio djelovanje 107. brigade, a ostalo što se događalo oko ove operacije nije stvar brigade.

Položaje prema Baranji na osječkom području je držala 1. bojna 106. brigade na potezu od Retfale, preko Višnjevca i Josipovca. Sa lijeve obale Drave položaje oko Podravlja i Tvrđavice je držala baranjska 135. brigada.

Prema Gorinšekovom planu, u napadu su trebale sudjelovati i jedinice iz Osijeka koje su na isti način trebale napasti iz Kopačkoga rita. U napad je iz pravca Osijeka trebala krenuti 135. i 160. brigada. Međutim, zapovjednik obrane Osijeka Branimir Glavaš je nakon kontaktiranja Zagreba doznao kako oni o napadu ne znaju ništa.

Kada je počeo vrlo jak topnički i minobacački napad u Baranji, na što Srbi do tada nisu navikli, nastala je panika među civilima i lokalnim vojnicima. Mnoge srpske lokalne jedinice TO su se raspale i počele bježati prema batinskom mostu, ali ne i postrojbe JNA, te uvozne četničke dragovoljačke postrojbe. Postrojbe JNA koje su ostale na položajima držale su pojedine dijelove 107. brigade prikovane uz tlo u travi, te su se oni uspjeli povući tek padom mraka.

Da su iz Osijeka krenule 135. i 160. brigade, te policije bez problema bi kroz Kopački rit mogle prijeći 4-5 kilometara i doći do Stare Drave. Ovu vodenu prepreku bi manje izvidničke grupe mogle bez problema preplivati, iako je bilo rano proljeće, te upasti u Bilje, Kopačevo i Vardarac sa istočne strane. Ali dvije brigade bi ju vrlo teško prešle bez sigurnog mostobrana. Čim protivnici otvore vatru vojnici bi mogli zaleći u šumu na desnoj obali Stare Drave gdje nisu imali nikakav zaklon i gdje bi ih poklopili minobacači, te haubice sa Draž planine. A granate koje se aktiviraju na vrhovima drveća puno su opasnije nego one koje padnu u vlažno tlo. Drveće još uvijek nije prolistalo, te bi izvidnički avioni JNA tijekom napada koji se vodio danju mogli vrlo lako locirati gdje se nalaze pripadnici HV-a, te ih poklopiti miobacačima i topništvom. Zastojem napada u napad bi se zasigurno uključila i 106. brigada sa dijelovima postrojbi u pričuvi, a tada bi se otvorila mogućnost da četnici i JNA iz Tenja i Antunovca iskoriste taj trenutak, krenu prema Tufeku i Brijestu, izbiju u Stadionsko naselje, te tim pravcem produže do Klajnove ulice i presjeku Osijek na dva dijela. U tom trenutku Osijek bi bio ispražnjen od svih vojnika u pripremi i na odmoru, te braniteljima na južnoj strani grada ne bi imao tko doći u pomoć.

Nakon propasti napada Gorinšekovi kadrovi su proširili priče kako su svi Srbi počeli bježati, kako na položajima više nikoga nije bilo i kako se trebalo samo prošetati do Bijelog Manastira.

Ovaj Gorinšekov plan je mogao uspjeti samo da je za napad preko Kopačkog rita uz 135 baranjsku brigadu pripremio i postrojbe iz dubine, najbolje iz Našica i Đakova sa dovoljnim brojem malih laganih desantnih čamaca koje je kroz šumu moguće prenijeti 3-5 kilometara, a da je brigadama koje su branile Osijek sa južne strane dao zadatak pojačanog držanja položaja. Od osječkih postrojbi bilo je logično u napadu koristiti samo baranjsku brigadu koja je već bila okrenutu prema sjeveru, te topništvo za neutralizaciju bližeg protivničkog topništva, ali pod uvjetom da su unaprijed određeni ciljevi, te vrijeme početka napada na te ciljeve. Moglo se pokušati diverzantski zauzeti most na biljskoj cesti kod ulaza u Bilje, nasip preko ustave Sakadaš kod Kopačeva, ili željeznički most na pruzi Osijek - Bijeli manastir. Ove prelaze je JNA snažno branila sa više dobro ukopanih bunkera i odjeljenjem tenkova u blizini. Bez zauzimanja ovih prijelaza staru Dravu se moglo zauzeti samo vodenim desantom malim čamcima koji bi se kroz šumu, ili uz veliki nasip oko Kopačkog rita prevuki 3-5 kilometra do vode, ali takvi čamci nisu bili pripremljeni. Neki gorinšekovi kadrovi su govorili kako su se protivničke linije moglo zaobići kroz Kopački rit, te im prekinuti linije prema Dunavu izbijanjem kod Suze i Zmajevca, ali nisu objasnili kako bi po danu veće postrojbe uspjele preći put od 30 kilometara kroz močvaru i šumu bez lišća.

Kako plan napada razrađen barem do nivoa satnija nije postojao očito je kako se radilo o Gorinšekovom ho-ruk planu napada.