Operacija Pukanić i duhanska mafija

Dok su Niko Franjić i Ivo Pukanić 23. listopada 2008. hodali parkiralištem prema Pukanićevom automobilu eksplodirala je bomba na motociklu ostavljenom pokraj automobila.

Obojica su odmah poginula.

Naručitelji nikad nisu pronađeni.

A da bi ih se našlo trebalo bi krenuti od početka priče.

Početkom raspada Jugoslavije počela je privatizacija po zakonu Ante Markovića. Počela je kupovina poduzeća bez novca, uz pomoć »menadžerskih« kredita kojih je podijeljeno oko 17.000. Ovaj postupak pretvorbe i privatizacije osmišljen je u vrhu SKJ već 1987. odmah nakon pojave Miloševića, kad se vidjelo da komunizam i tzv., samoupravni socijalizam više ne može opstati. Smišljen je scenarij po kojem najpouzdaniji komunistički kadrovi, takozvani tehnomenadžeri trebaju postati novi kapitalisti u čitavoj Jugoslaviji. Jedno od najvećih poduzeća koje je prodano na ovaj način je Rovinjski TDR.

TDR-a je nastao kao manufaktura 1817. godine koja se 1869. godine pretvorila u tvornicu duhana.

TDR je privatiziran po zakonu Ante Markovića na zborovima radnika održanih 6. i 8. listopada 1990. Radnički savjet poduzeća je 12. listopada 1990. donio odluku o izdavanju internih dionica prve emisije i o organiziranju društvenog poduzeća u dioničko društvo. Postupak pretvorbe je počeo izdavanjem internih dionica isplatom uvećanih plaća. U ožujku 1991., obavljena je registracija dionica u Komisiji za vrijednosne papire. Najviše dionica kupuju članovi uprave, među kojima su najvažniji Plinio Cuccurin i Ante Vlahović. TDR je procijenjen na 15-tak milijuna kuna. Kapital se prema zakonu raspodijelo među zaposlenima u nepoznatim omjerima.

Radnici su dobili po 100 dionica.

Društvo je registrirano kao zatvoreno dioničko društvo tako da se dionicama nije moglo trgovati na tržištu nego samo unutar tvornice. Većina ljudi imala je povlaštene dionice koje donose dividende, ali ne daju pravo na upravljanje kompanijom. Redovne dionice koje daju vlast u rukama su uskog kruga ljudi iz uprave. Članovi uprave uz pomoć menedžerskih kredita dobivenih od Interne banke Uljanika kupuju dionice TDR-a od radnika koji ih žele prodati.

Ovakva zatvorena dionička društva su na zapadu uobičajena u manjim poduzećima gdje se suvlasnici žele zaštititi od neprijateljskog preuzimanja, a vlasnici TDR-a su se time zaštitili od jače konkurencije koja bi mogla kupiti dionice od radnika kako bi preuzeli poduzeće.

Manjak ovakvih društava je u tome što dioničari koji žele izaći iz vlasništva i unovčiti svoje dionice najčešće ne mogu postići cijenu kao kod otvorenih dioničkih društava.

Pošto je Istra bila izvan ratne zone TDR je odmah počeo kreirati planove za preuzimanje konkurencije Tvornice duhana Zadar i Zagreb kako bi ih otkupio i ugasio, u cilju stjecanja tržišnog monopola na Hrvatskom tržištu.

Već 1992. TDR je osvojio 30 posto tržišta, te je zahvaljujući tom gotovo monopolskom položaju počeo ostvarivati velike zarade.

Tih ratnih godina pojavio se i veliki šverc cigareta proizvedenih u TDR-u. Šverceri su u Herceg-bosni jeftino kupovali cigarete, te ih bez poreza i trošarina prodavali u Hrvatskoj. Ministar unutarnjih poslova Jarnjak ništa nije činio kako bi to spriječio dok informacije o tome nisu došle do Predsjednka Tuđmana, nakon čega je šverc znatno smanjen.

TDR-u konkurentska i puno manja Tvornica duhana Zagreb 1993. godine došla je u djelomično vlasništvo Zagrebačke banke. Na osnovu ranijih kredita koji nisu vraćeni Zagrebačka banka je preuzela 19,3 posto dionica Tvornice duhana Zagreb. Iako ovi krediti nisu bili uvedeni u poslovnim knjigama i u procjeni vrijednosti poduzeća ravnatelj Fonda za privatizaciju Ivan Penić prihvaća kreditnu obvezu.

Dio dionica poduzeća država je prodala zaposlenicima po vrlo povoljnim popustima i uz naknadno plaćanje. Radnici su ovakve dionice najčešće odmah prodavali prekupcima koji su na sebe preuzimali i otplatu tih dionica, te su tako počela nastajati poslovna carstva uz istovremeno "pranje" gotovine koja je ranije opljačkana u komunizmu inflacijskom pljačkom, ili švercom, čime im je skrivena novčana imovina postala legalna.

Na Hrvatskom tržištu pojavljuje se i međunarodna konkurencija koja želi kupiti hrvatske tvornice duhana i ulazak u domaću proizvodnu strukturu, a to su bili British American Tobacco (BAT) i Philip Morris.

Idućih godina Zagrebačka banka povećava svoj udio, 1994. godine otkupom dionica od invalida Domovinskog rata i članova obitelji poginulih i nestalih branitelja, te 1997. godine otkupom od malih dioničara.

Nakon što je Šušak umro i nakon što se saznalo za bolest Predsjednika Tuđmana počela je bitka za Tuđmanova nasljednika. Tada su bivši udbaški i kosovski tehnomenadžeri počeli preuzimati kontrolu svih dijelova ekonomskog i političkog života u Hrvatskoj. Preuzimaju ključne pozicije u Vladi, guvernera HNB-a, Zabu, PBZ, trgovinu duhanom, naftnim derivatima, te sve velike državne investicije od gradnje autocesta do svih važnih građevinskih projekata. Dolazi do ratova interesnih domaćih klanova i zastupnika stranih klanova, te je 1997. počeo i tržišni rat za kupnju Zadarske Tvornice duhana između TDR-a i BAT-a, kada je BAT kupio Tvornicu duhana Zadar.

TDR političkim i pravosudnim pritiscima nastoji BAT-ovu kupnju poništiti, a i sam pokušava kupiti ostale tvornice duhana u Hrvatskoj kako bi ih zatvorio i stekao potpuni monopol. U tome imaju podršku Gregurićevog oligarhijskog klana za kojeg se kroz medijske napise provlači kako imaju udjele i u Zabi i u TDR-u preko skrbničkih računa.

Na taj način TDR pokušava postići potpuni monoplol na duhanskom tržištu, a država ništa ne čini kako bi spriječila stvaranje monopola. I tako se počeo stvarati jedan od prvih monopola, nakon čega je i u drugim djelatnostima počelo stvaranje skrivenih monopola. U srpnju 1998. godine Zaba TDR-u prodaje svoje dionice Tvornice duhana Zagreb (TDZ) što je 54,62 posto od ukupnog broja dionica. TDR je već raspolagao s dijelom dionica, a nakon kupnje dionica od Zagrebačke banke Rovinjska tvrtka postala je vlasnica ukupno 59,36 posto dionica TDZ-a. Time je TDR kupio ne samo tvornicu TDZ nego i tržište. Od 1992. TDR je imao 30 posto udjela u domaćem tržištu, a kad je 1998. kupio Tvornicu duhana Zagreb, udjel im je skočio na 85 posto, te je još trebalo kupiti tvornicu u Zadru do stjecanja potpunog monopola.

Dolaskom Račana na vlast TDR je nastavio postupak za stjecanje potpunog monopola. Odabranim poduzećima Račan i Linić u inozemstvu nabavljaju kredite kojima oni kupuju konkurenciju, ne samo u Hrvatskoj već i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije. Kako bi pomogao TDR-u Linić napada britanski BAT. Nakon što je BAT do 2000. godine u Zadarsku tvornicu duhana uložio oko 40 milijuna eura, a ukupno gotovo 70 milijuna, potpredsjednik Vlade Slavko Linić je dao izjavu kako je BAT “loš investitor u Hrvatsku” jer ne poštuje propise i sklon je podmićivati za ulazak na tržište. Sindikat Tvornice Duhana Zadar prozvao je Linića zbog prikrivenog osobnog interesa u TDR-u, a šef sindikata Ante Vojvodić tada je rekao kako je Ante Vlahović jači od svih ministara u Vladi.

U Srbiji na parlamentarnim izborima održanim u prosincu 2000. godine, DOS osvaja 176 zastupničkih mjesta, te Đinđić postaje premijer Srbije 25.1.2001. godine. Odmah počinje vući poteze za suzbijanje korupcije, a osobito šverc cigaretama koji je bio vrlo snažno razvijen za vrijeme Slobodana Miloševića. Crnogorska mafija je švercala cigarete iz Italije, Srpska mafija je dobavljala cigarete iz Bugarske i Rumunije, ali najviše ih je dolazilo iz Hrvatske. Mnogi hrvati iz Istočne Hrvatske su često prelazili granicu kako bi jeftino kupili nekoliko šteka cigareta proizvedenih u Rovinju.

O tome je tada počeo pisati hrvatski tjednik "Nacional" pri čemu je tvrdio kako iza šverca stoji premijer Srbije Đinđić. Pisao je o švercu iz Italije i Bugarske, ali ne i o onom iz Hrvatske.

Pet godina kasnije najbliži suradnik i savjetnik za odnose s javnošću ubijenog srpskog premijera Đinđića, Vladimir Beba Popović, na suđenju je optužio TDR i njegovog većinskog vlasnika Antu Vlahovića kako su sudjelovali u destabilizaciji premijera Đinđića jer je suzbijao tržište šverca cigareta. Popović je također izjavio kako je TDR platio Ivi Pukaniću da u Nacionalu objavljuje tekstove o balkanskoj duhanskoj mafiji i Stanku Subotiću Caneu, a sve kako bi povezali Đinđića sa švercom. "Doznali smo da je financiranje tog teksta platio TDR, na čelu s direktorom Antom Vlahovićem, kojem je sudbinski bilo važno srpsko tržište jer je za desetak godina, za vladavine Slobodana Miloševića, bilo jedino tržište na koje su se mogli slati šleperi cigareta bez dokaza o krajnjem korisniku.....TDR je Srbiju koristio za šverc cigareta u Hrvatskoj. Cigarete bi se izvezle u Srbiju, nekada samo papirološki, nekada i fizički, te zatim vraćale u Hrvatsku. Nastala je velika panika među njihovim proizvođačima kada je Đinđić došao na vlast jer su se navikli na tržište koje im je mjesečno donosilo i po stotinu milijuna dolara ili maraka. Ante Vlahović i TDR dali su sedam milijuna maraka ljudima da odu u Srbiju i nađu ljude koji su spremni nastaviti pisati i širiti aferu o duhanskoj mafiji koju je započeo Ivo Pukanić."- naveo je u svjedočenju Popović u svjedočenju od 13. travnja 2005. Svjedočenje je bilo dostupno na webu Business.hr-a, prije nego je portal ugašen, a objavio ga je Helsinški odbor za ljudska prava Srbije.

Đinđić je Miloševićevića izručio u Haag 28. 6. 2001. godine, te su tada medijski napadi na njega pojačani.

Uz podršku nove Račanove Vlade TDR 2001. kupuje i ujedinjuje dvije turističke tvrtke Jadran turist iz Rovinja i Anitu iz Vrsara, te osniva Adria Resorts d.o.o. TDR ima i 100%-tne udjele u društvima: Rovita d.o.o. Vaduz, koje je osnovano 1991. radi uvoza repromaterijala u ratnom okruženju, Dugraf d.o.o. Rovinj, čija je djelatnost obavljanje poslovnih usluga, i Adria resorts d.o.o. Rovinj, koje obavlja turističku djelatnost. Do konca 2001. TDR je većinski dioničar u Tvornici duhana Zagreb d.d., Zagreb, Istragrafika d.d. Rovinj, Viržinija d.d. Virovitica, Duhanprodukt d.d. Pitomača i Duhan d.d. Rijeka. Koncem 2001. TDR ima 100%-tne udjele u: Ronhill d.o.o. Kanfanar, Rovita d.o.o. Ljubljana, Rovita d.o.o. Sarajevo, Rovita d.o.o. Mitrovac, Rovita d.o.o. Tuzla, Rovita Beograd, čime je integrirana duhanska industrija na tržištu Zapadnog balkana, sa snažnim monopolom.

Politika prema Crnoj Gori nakon Miloševićeva pada također je doživjela promjenu od 180 stupnjeva. Isti oni zapadni diplomati koji su podupirali Crnu Goru na putu prema samostalnosti odmah nakon Miloševićeva pada počeli su je nagovarati na povratak u Jugoslaviju, a i haaški su se istražitelji iznenada počeli zanimati za pojedince iz crnogorske vlasti. Iste poteze “uvjeravanja” počeli su poduzimati srbijanski, te poneki hrvatski i bosanski državnici. Budući da ova prva faza nije imala nikakva ploda, zapadne su službe za vođenje specijalnog rata organizirale u Crnoj Gori isti val atentata kakav su godinu dana ranije organizirale u Beogradu.

Sve te obračune je hrvatski "Nacional" objašnjavao kao sukobu između crnogorskih i srbijanskih duhanskih švercerskih skupina, što je dokazivao kao “provjerene informacije”, bez navođenja izvora.

Osim što je za šverc cigareta optuživao Đinđića Pukanić je optuživao i crnogorskog premijera Mila Đukanovića na osnovu čega je to počela istraživati i talijanska žandarmerija. Kasnije su talijanski istražitelji obustavili postupak pošto nisu našli nikakve dokaze o povezanosti Đukanovića i duhanske mafije.

Sve te tekstove su prenosili Srbijanski mediji i bile su psihološke pripreme za likvidaciju Đinđića. Medijska kampanja protiv Đinđića trajala je mjesecima i bila je sve snažnija.

Osim TDR-a, za rušenje Đinđića interes su imali i Britanci, te su mediji pod njihovom obavještajnom kontrolom više ili manje obrađene tekstove iz Nacionala ponovili blizu tisuću puta. Srbijanski mediji su istovremeno pustili još dvije glasine; jednu koja govori kako je Đinđić naredio likvidaciju ili izručenju u Haag svih Miloševićevih specijalaca povezanih sa Zemunskim mafijaškim klanom, a druga glasina je govorila kako Zemunski klan priprema likvidaciju Đinđića. Natpisi u medijima su vrlo brzo kod «Velikosrba» izazvali dovoljnu količinu mržnje prema Đinđiću, čime je stvorena podrška za njegovoj likvidaciji. Kako bi dodatno motivirali Miloševićeve mafijaše za napad na Đinđića potplaćeni su neki srpski policajci koji su na cesti organizirali «sačekušu», tj., sačekali su vozilo sa pripadnicima Zemunskog klana na koje su otvorili automatsku paljbu bez upozorenja i pokušaja uhićenja. Poslije ovoga mafiji nije preostalo ništa drugo nego u suradnji za Crvenim beretkama organizirati atentat na Đinđića.

Napad na Đinđića 12.3. 2003. izazvao je izvanredno stanje u Srbiji.

Pod pritiskom EU doneseni su zakoni po kojima sva velika dionička poduzeća moraju izaći na burzu, te zbog toga i TDR 2003. izlazi na burzu. Mnogi tvornički radnici tada su postali bogati ljudi pošto su mogli prodati dionice po tržišnim cijenama. Kompanija je, međutim, na tržište stavila samo povlaštene dionice, a država je vlasnicima redovitih dionica koji su kontrolirali TDR dopustila da svoje zadrže. To su bili Ante Vlahović i uski krug njegovih suradnika koji su od TDR stvorili Adris grupu.

Pred izbore, u kolovozu 2003. BAT kroz medije pušta informaciju kako svoje regionalno sjedište seli iz Budimpešte u Zagreb. Dok je BAT radio u Zadru, neprekidno se žalio kako hrvatski zakoni diskriminiraju inozemne proizvođače kroz sustav trošarina i Pravilnik o duhanu i sastavu duhanskih proizvoda. Puštanjem informacija kako je zainteresiran uložiti stotine milijuna dolara u Hrvatskoj dijelovalo je pozitivno na imidž tadašnje Račanove vlade, te su tako vjerojatno mislili kako će politika postati barem neutralna u sukobu sa TDR-om. U tom trenutku TDR je kroz tvrtku Adria resorts uložio više od 100 milijuna eura u tvrtke Anita iz Vrsara i Jadran-turist iz Rovinja, te su najavili investirati još milijardu eura. BAT je tada po procjenama bio spreman ponuditi milijardu eura za TDR. TDR je zanimljiv za kupnju britanskom BAT-u kao meta za strateško ulaganje u regiji. Prema njihovim procjenama oni su mogli TDR-ove cigarete bolje od Hrvata prodavati u Srbiji, zbog dobrih veza sa srpskim političarima.

Krajem 2003. osnovana je Adris grupa. Odluka o osnivanju prihvaćena je na Glavnoj skupštini Tvornice duhana Rovinj, održanoj 24. prosinca 2003. Grupu čine dvije strateške poslovne jedinice: duhanska i turistička. Cilj Adris grupe, kao korporativnog centra, koordinacija je rada, upravljanja, ulaganja i razvoja cijelog sustava. Osim TDR-a grupu čini i Istragrafika d.d., poduzeće koje je osnovano 1956. godine u Rovinju iz grafičkog pogona Tvornice duhana Rovinj, te se profiliralo kao proizvođač papira, kartona i proizvoda od papira i kartona, te za izdavačku i tiskarsku djelatnost. Najveći vlasnici su Ante Vlahović, Plinio Cuccurin, Branko Zec i ostali, među kojima dosta dionica imaju osobe skrivene iza bankarskih skrbničkih računa.

U Hrvatskoj je na vlast došao Sanader koji se vrlo brzo počinje brinuti o daljnjem rastu Rovinjskog TDR-a, pa je Visoki trgovački sud 2005. poništio privatizaciju Tvornice duhana Zadar, jer su utvrdili da BAT nije platio 20 spornih dionica. Nakon toga Tvornica duhana Zadar je bankrotirala, BAT se zbog ovakvih očiglednih manipulacija povlači iz Hrvatske i kupuje tvornicu u Srbiji, u Vranju. Time TDR gubi znatan dio svog Zapadno balkanskog tržišta, te mu vrijednost pada. Kako bi smanjili troškove i sve koncentrirali na jednom mjestu Adris grupa je 2006. godine ugasila proizvodnju u TDZ-u (Tvornici duhana Zagreb) preselivši je u Kanfanar. Nakon liberalizacije duhanskog tržišta i dozvolom uvoza, TDR-ova zarada se smanjuje pa pojedinci u upravi počinju zagovarati prodaju TDR-a. Sve do 2010. godine TDR je bio apsolutni monopolist u Hrvatskoj, ali sa sve manjim udjelom na području Zapadnog balkana, pošto BAT preuzima Srbijansko tržište. Još uvijek velike profite počinju ulagati u nekretnine, te osnivaju Abiliju, tvrtku za upravljanje nekretninama koja posluje u sastavu Adris Grupe. Utemeljena je 2006. godine, sa dvadesetak visokoobrazovanih stručnjaka iz područja arhitekture, graditeljstva, strojarstva i elektrotehnike, te upravlja investicijskim projektima i nekretninama Adris Grupe.

U 2007. godini Adris Jadran trgovinu prodaje Konzumu, a Adria Resort Rovinj, Jadran-turist Rovinj, i Anita Vrsar koje su u sastavu TDR od 2005. prenose na upravu Maistri d.d., kompaniji koja posluje u sklopu Adris Grupe. Maistra zauzima 14 posto kapaciteta i 16 posto noćenja ostvarenih u Istri, odnosno četiri posto kapaciteta i šest posto noćenja ostvarenih u Republici Hrvatskoj. Ovime se Adris grupa priprema za napuštaje koncepcije širenja na Zapadni Balkan, te se vraća na koncept najjače Istarske kompanije kao gospodarskog temelja IDS-a, i njihove politike Istarske posebnosti.

Kako bi povećali profit TDR 2008. počinje poslovnu suradnju s Iranian Tobacco Company.

Ova početna suradnja s vremenom je izrasla u zajedničko partnerstvo i zajedničko vlasništvo tvornice u Iranu (koja je počela sa radom puno kasnije, tek u rujnu 2013. godine).

Ovakve aktivnosti izazivaju sumnju kod Američkih službi, te počinju istraživati njihove poslove i poslove banaka sa kojima su surađivali na raznim poslovima. To izaziva paniku kod vlasnika Adrisa te nastoje sakriti tragove likvidacijom poduzeća koja su sumnjivo poslovala. Rovita d.o.o. je likvidirana 2008., dva tjedna prije saslušanja američkog Senata o LGT banci, čime su uništeni tragovi za istrage.

Rovita je osnovana 1991. godine kao društvo kćer TDR-a sa sjedištem u Liehtenstajnu. Ova tvrtka preuzela je većinsko vlasništvo nad podružnicom Hypo Alpe Adria banke u Lihenštajnu u vrijeme kada se Hypo Alpe Adria Bank Group International (HGAA), prodala njemačkom Bayern LB 2007. godine. Istraga o ovim međunarodnim bankarskim malverzacijama pretvorila se u najveći bankarski skandal poslijeratne Europe, pošto su u HGAA skandalu otkrivene milijarde dolara nezakonitih financijskih odljeva putem kriminala i korupcije iz državnih proračuna zemalja na Balkanu od 1991. godine.

Na vlasnika Nacionala Ivu Pukanića pokušan je atentat 9. travnja 2008. godine, ali je sve napravljeno vrlo amaterski pa se  Pukanić uspio obranio. Sumnjao je kako mu se to duhanska mafija želi osvetiti, te je o tome često razgovarao sa Mesićem kod kojeg je na Pantovčak mogao otići kad je poželio. Mesić ga je koristio za plasiranje informacija i dezinformacija u javnost, te je zahvaljujući tim sastancima Pukanić puno znao o Mesićevom dijeljenju dokumenata sa oznakom državne tajne i o njegovom tajnom svjedočenju u Haagu i drugim aktivnostima. U tim razgovorima su vjerojatno razmatrali tko želi ubiti Pukanića, pri čemu ga je Mesić zasigurno navodio prema umirovljenom generalu Zagorcu kojeg je mrzio zbog njegove uloge u naoružavanju Hrvatske u ratu.

Već i prije pokušaja atentata u Hrvatskoj i u Srbiji pojavile su se glasine kako general Zagorac želi ubiti Petrača i Pukanića kako bi im se osvetio što su pisali i svjedočili protiv njega. Vjerojatnost za ovo je vrlo mala pošto je Zagorac bio pod nadzorom, a Petrač i Pukanić su već svjedočili protiv njega pa mu više nisu mogli naštetiti dodatnim optužbama.

Iako Pukaniću policija nije vjerovala kako se atentat uopće i dogodio ipak je dobio fizičku zaštitu koja je trajala od travnja 2008. do 1. kolovoza 2008., kada je procijenjeno kako nema opasnosti.

Pola godine kasnije 6. 10. 2008. na stubištu svoje zgrade ubijena je Ivana Hodak, kći bivše ministrice Ljerke Mintas Hodak i poznatog zagrebačkog odvjetnika Zvonimira Hodaka, koji je branio generala Vladimira Zagorca od optužbi koje je najviše gurao predsjednik Mesić. Odvjetnik Hodak je izjavio; “Pogodite tko ju je ubio!” čime je potvrdio kako smatra da je ubojstvo njegove kćeri povezano sa slučajem Zagorec. Odmah potom u Austriji policija je osigurala fizičku zaštitu za Zagorčevu obitelj, suprugu Klerisu i troje djece u Beču.

Ubojstvo Ivane Hodak izazvalo je političku krizu, te je premijer Ivo Sanader smijenio ravnatelja policije, ministra pravosuđa i ministra unutarnjih poslova. Prvi čovjek policije postao je Tomislav Karamarko, bivši Mesićev savjetnik. Zbog ovog atentata Milanović je u saboru pokušao rušiti Sanaderovu vladu.

Dva tjedna nakon toga ubijeni su Pukanić i Franić. Ubijeni su dok su hodali parkiralištem prema Pukanićevom automobilu kada je eksplodirala bomba na motociklu ostavljenom pokraj automobila. Sada više Milanović nije želio rušiti Sanadera, već je iste noći nazvao Ivu Sanadera i ponudio mu političku ruku pomirenja. Predložio mu je politički mir dok se Hrvatska ne obračuna s mafijom. Političari se počeli bojati i zbog sebe.

Pokrenuta je velika policijska akcija kodnog imena Balkan Express, u kojoj su uz hrvatske sudjelovale i srpske službe, a uhićeni su Robert Matanić, koji je označen kao organizator skupine, Luka Matanić, Bojan Gudurić, Amir Mafalani, Slobodan Đurović i Željko Milovanović. Na suđenju su dobili ukupno 155 godina zatvora, ali naručitelji i motiv nisu otkriveni. Hrvatski sud je kao naručitelja osudilo u odsustvu Sretena Jocića, poznatiji kao Joca Amsterdam, ali je on na istodobnom suđenju u Beogradu oslobođen zbog nedostatka dokaza.

Postojale su mnoge nove teorije o tome tko je naručio ubojstvo, a u hrvatskim medijima i u policiji najviše su sumnjali na duhansku mafiju koja se navodno željela osvetiti za ono što je o njima Pukanić pisao 5 godina ranije.

Postojala je i teorija kako su se u TDR-u pobojali kako bi se Pukanić mogao okrenuti i protiv njih, te bi mogao surađivati sa američkim službama koje su tada istraživali njihovu poslovnu suradnju s Iranian Tobacco Company sa kojom su ušli u partnerstvo i zajedničko vlasništvo tvornice u Iranu. Međutim ova teorija je još manje vjerojatna pošto su oni Pukanića koristili za medijske napade na konkurenciju, ali mu zasigurno nisu otkrivali svoje planove i poteze koje su vukli.

Također se pojavila i teorija kako je ubojstvo naručio premijer Crne Gore Milo Đukanović, a to su potvrđivali neki lokalni kriminalci koji su sa njime bili u sukobu poput Ratka Kneževića. Knežević ga je povezivao sa srpskim tajkunom Stankom Subotićem Canteom, ali bez ikakvih dokaza.

Međutim, sve navedene teorije su vrlo slabe pošto mafijaši rijetko ubijaju za ono što je bilo, ali često ubijaju kako bi spriječili nešto što bi moglo biti. Ponekad iz osvete znaju ubiti svoje bivše suradnike kako ne bi mogli pričati o onom što znaju o njima, ali novinare ubijaju samo kada procijene da bi o njima mogli objaviti nešto nešto. Sve što je Pukanić znao o duhanskoj mafiji objavio je do 2003. ali i to selektivno pošto nije pisao o švercu cigareta iz Rovinja preko Srbije u Hrvatsku.

A postojala je i teorija koja je krivca vidjela u onom što bi se moglo dogoditi u budućnosti.

Ivo Pukanić je bio novinar preko kojeg je devedesetih Ivić Pašalić plasirao informacije u javnost i bili su u vrlo dobrim odnosima. Ali kada je Pašalić počeo politički padati Pukanić je postao najveći medijski napadač na njega, te je postao najbolji sa Mesićem. Mesiću se približavao kraj drugog mandata te je postojala opasnost da se nakon toga Pukanić i prema njemu počne odnositi kako je to već napravio prema Pašaliću. Zbog toga je Pukanić postao potencijalna opasnost za Mesića, ali Pukanić to nje prepoznao, te je o svojoj zaštiti razgovarao najviše baš sa Mesićem.

Nije shvaćao kako njegove običaje promjene savezništva ima i Mesić koji se bez ikakvoga problema znao pretvoriti od komunista u "ustašu" pa ponovno u "antifašista".
TDR je u 2008. godini proizveo 773 milijuna paketića cigareta od čega je čak 46,8 posto bilo izvezeno na inozemna tržišta. Iduće godine zbog predpristupnih procesa i skorog hrvatskog ulaska u EU, odnosi snaga između Adrisa i BAT-a se mijenjaju od 2009. godine. Sustav trošarina se promijenio, pa zbog manjih zarada na duhanu Adris se ubrzano širi na turizam, marikulturu i osiguranje.

Na području hrane Adris grupa je osnovala društvo Cromaris. Preteče Cromarisa započele su sa svojim radom još 70-ih godina 20. stoljeća.

Godine 1979. godine Cenmar iz Zadra bio prva tvrtka u svijetu s industrijskim uzgojem orade i brancina u kavezima. (Cenmar je upućenima bio poznat još iz 1987. kada je otkriveno kako preko ovog poduzeća KOS još od ranije transferira kokain iz Južne Amerike preko Hrvatske. Preko Cenmara je također brodovima Jadrolinije vršeno naoružavanje Srba u Hrvatskoj i BiH iz Bara preko Ugljana. To je trajalo do 1987. godine kad je zaustavljen kamion sa oružjem kod Biograda.)

Tvrtka Marimirna iz Rovinja započela je s uzgojem ribe 1981. godine.

Adris je 2009. kupio Cenmar, Marimirnu, Marikulturu Istra i Bisage, te je njihovim spajanjem Adris stvorio Cromaris. U to poduzeće Adris je uložio 640 milijuna kuna u tehnološka poboljšanja i nova tržišta. Tvrtka se 2013. proširila na talijansko tržište osnovavši u blizini grada Trevisa svoju tvrtku u 100%-tnom je vlasništvu Cromarisa. Pošto se od lipnja 2009. sustav trošarina promijenio, odnosno država je za sve cigarete uvela trošarine od 3,6 kuna po kutiji i ostavila proporcionalni porez od 30 posto, jeftinije cigarete kakve dominiraju na TDR-ovoj listi brendova su poskupile, pa su najskuplje uvozne cigarete postale konkurentnije. Pod pritiskom EU uvedena je i zabrana pušenja u zatvorenim javnim prostorima, a također je drastično ograničeno oglašavanja i promocije cigareta. Sve to dovelo je znatnog smanjenje zarade TDR-a.

Zbog svega toga polovicom 2015. godine Adris prodaje Tvornicu duhana Rovinj British American Tobbacu (BAT) za 505 milijuna eura. Tvrtku koju je 2003. godine BAT bio spreman platiti milijardu eura, prodana je za pola toga iznosa. BAT je, osim TDR-a, postao i vlasnik tvrtki u sastavu Adrisove duhanske strateške poslovne jedinice Istragrafike, Hrvatskih duhana, te maloprodajnih lanaca iNovina i Oprese. Time je Adris izašao iz duhanskog posla, a novac dobiven od BAT-a za prodani TDR usmjerio na turizam, marikulturu i osiguranje.

I tako su vlasnici TDR promijenili svoj posao, ušavši u djelatnost sa puno manje kriminala, a o njihovom bivšem medijskom napadaču Pukaniću na balkansku konkurenciju više nitko ni ne govori.