Organiziranje I svjetskog rata

Pred Prvi svjetski rat u Europi su mnoge države su čekale povod za rat. Svi su vjerovali kako kroz rat mogu ostvariti svoje geopolitičke interese.

Velika Britanija je shvaćala sve važniju ulogu nafte te je pravila planove kako razbiti Otomansko carstvo i oteti izvore nafte. U skladu sa time trebalo je spriječiti Njemačku u izgradnji željezničkog pravca Berlin – Beograd - Bagdad. Izgradnja ove pruge je počela 1889. kada je jedna Njemačka skupina dobila koncesiju od Otomanskog carstva za gradnju željeznice kroz Anadoliju do Carigrada. Iste godine njemačka država počinje financirati izgradnju ove pruge Godine 1903. ugovor je proširen na izvoz njemačke robe i uvoz nafte kroz projekt pruge Berlin - Bagdad.

Dok su Nijemci mislili željeznicom osvojiti arapska tržišta, Britanci su to planirali drugačije. U tom cilju, austrougarski Židovski agnostik Theodor Herzl 1897. osnovao je cionistički pokret, a većina podupiratelja su bili Britanci. Theodor Herzl je plan stvaranja države Izrael objasnio riječima: «Moramo postupno oduzeti privatno vlasništvo koje nam je dodijeljeno. Nastojat ćemo osiromašiti stanovništvo kako bi otišli preko granica osiguravajući im posao u drugim područjima, a uskraćujući ga na našoj zemlji. Proces eksproprijacije i premještanja sirotinje mora se izvesti diskretno i oprezno. » Jedna druga njegova rečenica govori o taktici naseljavanja Židova: « Antisemiti će postati naši najsigurniji prijatelji, a antisemitske zemlje naši saveznici. »

 

Kako bi širom svijeta što više razvili antisemitizam koji je bio potreban za naseljavanje Palestine, Britanski masoni i Britanske obavještajne službe počele su s masovnim korištenjem židovskih masona za svoje najprljavije provokatorske planove. Židovi su im odgovarali i zbog toga što, kao narod bez države, nisu osjećali potrebu vjernosti ni jednoj državi, pa su mogli biti upotrijebljeni bilo gdje u svijetu, a i zbog toga što im je odgovaralo prebaciti s Britanije odgovornost u slučaju razotkrivanja prljavih poslova ovih agenata provokatora. Birani su među židovskom siročadi, odgojenima bez osjećaja obiteljskog i vjerskog zajedništva, kojima su se mogle povjeriti bilo kakve zadaće, te su u velikom broju ubacivani u razne frakcije svjetske socijaldemokratske i liberalne političke scene, medije i sveučilišta. Kako bi krivicu za svoja djela prebacili na Židove britanski iluminati su sastavili knjigu: «Protokoli Sionskih mudraca» u koju su stavili sve što je do tada bilo razotkriveno o njihovim djelima i dugoročnim planovima, dopunjeno s novim izmišljenim podacima koji upućuju na to kako su sva ta djela i planove načinili Židovi. Knjiga je podvaljena Ruskoj obavještajnoj službi Ohrani koja ju je objavila u svojoj režiji.

Osim naseljavanja Židova u Palestini trebalo je zaustaviti i razvoj Rusije. Rusija je imala sve brži industrijski razvoj Rusije, a stopa rasta bila je veća nego u Britaniji. Za ostvarenje ovih ciljeva trebalo je Njemačku sukobiti sa Rusijom, te pogoršati tada dobre odnose između Velike Britanije i Otomanskog carstva kako bi Britanija mogla napasti Tursku i oteti joj arapske teritorije.

 

Ruski interes za rat je bila ruska težnja da izađe na Sredozemlje. Sav njen pomorski promet prema Sredozemlju je išao kroz tjesnace Bospor i Dardanele koje je kontrolirala Turska. Radi toga su Rusi željeli ostvariti izlaz na Jadran preko Srbije. To su nastojali ostvariti širenjem panslavenske ideje među slavenskim narodima Austrougarske; Hrvatima, Slovencima i Srbima, a glavni instrument razbijanja Austrougarske i širenja prema Jadranu su vidjeli u Srbiji. U tom trenutku, Rusija je nakon gubitka rata protiv Japana 1905. bila politički nestabina imperija u kojoj je naglo jačala nova klasa industrijalaca i njihovih radnika. Radi njihovog nezadovoljstva Car je izdao manifest o sazivanju Dume. Državna duma trebala je biti donji dom parlamenta, a državno vijeće carske Rusije gornji dom. U pripremi izbora britanska masonerija je posredstvom ruskih masona uspjela progurati manjinski izborni zakon po kojem se glasa za stranačke liste, a ne za pojedince u izbornim jedinicama kako se to radi u Velikoj Britaniji. U manjinskim izbornim sustavima se glasa za stranačke liste pa je dovoljno na vrh liste staviti nekog tko za nešto reći, dok na ostalima mogu biti ljudi koji znaju samo dizat ruku u parlamentu. Ovaj sustav najčešće giraju Britanci kao osigurnaje demokracije u kojoj svi društveni slojevi trebaju imati svoje predstavnike u parlamentu, iako sami imaju većinski izborni sustav u kojemu na svakoj izbornoj jednici pobjeđuje najsposobniji pojedinac. Na taj način su osigurali da u parlemente konkurentskih država uđu nesposobni političari kojima se vrlo lako neki pojedinac može nametnuti kao diktator.

Najprije su se birali pokrajinski parlamenti koji su birali zastupnike za državnu Dumu.

U Prvoj državnoj Dumi su većinu dobili protivnici carske vlasti, a car Nikolaj je u travnju nakon izbora proglasio Temeljni zakon (ustav) kojim je značajno umanjio ovlasti Dume, te je zadržao svu izvršnu vlast. Car je uskoro Dumu raspustio te je idućih godina izabrano tri nove Dume.

Od 1870. do 1914. njemačka trgovačka flota je narasla od 5 na 2 mjesto u svijetu. U studenome 1899. njemački kralj Wilhelm II posjetio je britansku kraljicu Viktoriju kako bi uključio i Englesku u projekt pruge Berlin - Bagdad. Engleska nije odbila, već je otezala kako bi Nijemce držala u neizvjesnosti, što je trajalo do izbijanja II svjetskog rata.

 

Francuska nije shvaćala buduću sve veću važnost nafte, te je nastojala što više oslabiti svoje tradicionalne teritorijalne suparnike, Njemačku i Austrougarsku, pa je u skladu sa time saveznike vidjela u svim protivnicima Njemačke i Austrougarske.

 

I manje važna sila poput Austrougarske je vidjela svoj interes u ratu, Njezin cilj je bio proširiti svoj teritorij na Srbiju i južni Balkan. U Beču se početkom XX. stoljeća otvoreno govorilo o austrougarskoj Jugoslaviji koja je milom ili silom trebala obuhvatiti i Srbiju. Kako se Hrvati, Srbi i muslimani nebi udružili protiv austrijanaca nastojali su što razviti veće nepovjerenje među njima, te stvoriti više suprotstavljneih federalih jedinica; Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu, Srbiju koje bi iznutra oslabili idejom jugoslavenstva kao nacije koja ne postoji.

 

Nakon austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine 1908. i 1909. srpska inteligencija, trgovci, vojnici i političari velikim dijelom udruženi u masonske organizacije se osjećaju sve ugroženije. Stoga se srpski masoni odmiču od mađarskih masona i približavaju francuskoj masoneriji, te 1911. osnivaju jugoslavensku Veliku ložu. Ova loža je u desetak godina narasla na 1500 članova organiziranih u 25 loža, a članovi su u 90 posto slučajeva bili Srbi. Tada je formirana i loža srpsko-francuskog prijateljstva koja je dobila ime po francuskom generalu Paulu Peigneu. Ovaj mason i general je u prusko francuskom ratu 1870.-71. ratovao u istoj postrojbi sa srpskim princom Petrom Karađorđevićem gdje su se sprijateljili kao niži časnici. Pred I svjetski rat srpska inteligencija je vjerovala kako se uz podršku sve jače Rusije može proširiti do Grčke, te uzeti Albaniju i dio Austrougarske naseljene slavenskim stanovništvom. Srbijanski veleposlanik u Beču Jovan Jovanović zvani Pižon je 1913. u razgovoru s austrougarskim ministrom vanjskih poslova za Makedonce rekao kako su etnička „masa kojoj se pridijevaju nacionalna obilježja, a koja u stvari samo traži slobodu i sigurnost. Kada to dobije bit će dobri Srbi ili dobri Bugari“. Slično je i o Hrvatima mislio tadašnji beogradski premijer Nikola Pašić koji je smatrao kako Hrvati nemaju nikakvu državnost i koji su stoga upućeni na Kraljevinu Srbiju.

 

Sve ove geopolitičke prilike promatrale su Sjedinjene Američke države, te su njihovi trustovi mozgova zaključili kako u prestojećem ratu SAD mora pobijediti, a kako bi pobijedili u rat se treba umiješati tek kada se europske države potpuno iscrpe. Radi toga je predsjednik SAD-a Woodrow Wilson u početku rata podržavao neutralanost.

U skladu sa ovakvim suprotstavljenim interesima djelovale su i obavještajne službe, te je uz suradnju britanske tajne službe, srpske tajne organizacije "Crna ruka" i ruske organizacije "Sto crnih" pripremljen atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda prilikom njegova obilaska Sarajeva. Atentator je bio srpski radikalni fanatik Gavrilo Princip, a glavni organizator major Vojislav Tankosić.

Organizacija Crna ruka poznata i pod nazivom Ujedinjenje ili smrt) bila je tajna srpska teroristička i militaristička organizacija, službeno osnovana 1911. godine, nastala kao nastavak neformalne urotničke skupine koja je sudjelovala u puču 1903. godine i u tajnim operacijama koje je Kraljevina Srbija potom vodila protiv Turske i Austro-Ugarske Monarhije.

Organizacija Crne stotine bile su monarhističke paramilicijske skupine u Rusiji početkom 20. stoljeća odani dinastiji Romanov, i protivili su se svakom povlačenju monarha. Poticali su anti-ukrajinske, anti-poljske i anti-židovske osjećaje.

Vojislav Tankosić poznat kao Vojvoda Tankosić, bio je major srpske vojske, četnički vojvoda, jedan od osnivača tajne velikosrpske organizacije "Crna ruka". Kada je imao 23 godine, vodio je vojnike koji su u zavjeri ubili srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Sudjeluje u organiziranju i tajnim akcijama prvih pobunjenika četnika na turskom teritoriju, a nakon 1914. godine i na području istoka Bosne i Hercegovine pod Austrijskom vlašću.

Atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda su spremno i radosno dočekali i bečka i njemačka i srpska i britanska elita kao odličan povod za rat.

Britanija i Francuska su odmah stale na stranu Srbije i njezinoga državnog terorizma, dok je Njemačka stala na stranu Austrougarske. Bilo je i onih koji su bili protiv rata, te je tako srbijanski diplomat Miloš Bogićević napustio Srbiju i stao na stranu Njemačke ustvrdivši kako je Srbija vodila agresivnu vanjsku politiku s osloncem na Rusiju pri čemu je četničkim gerilcima, dala slobodne ruke za djelovanje u inozemstvu.

Srpski premijer Pašić je prihvatio austrougarski ultimatum koji je tražio istragu na području Srbije, ali je to uz pomoć laži spriječio srpski veliki mason i tadašnji srpski veleposlanik u Sankt Peterburgu Miroslav Spalajković koji je Beogradsku vladu 1914. obavijestio kako će Rusija oružjem braniti Srbiju ako se ona ne prikloni austrougarskom ultimatumu.

U stvarnosti, Rusija je tada bila nespremna na rat nakon poraza u rusko japanskom ratu, te zbog predrevolucionarnog raspoloženja naroda u samoj Rusiji. Vrlo brzi industrijski rast doveo je do naglog bogaćenja uske industrijske, trgovačke i bankarske elite, te naglog omasovljenja nepismene gradske sirotinje koju su razni revolucionari mogli vrlo lako zavesti svakakvim obećanjima.

Nakon srpskog odbijanja austrougarskog ultimatuma Austrijanci su morali objaviti rat, a Rusi su zbog rusko-srpskog pakta o uzajamnoj pomoći morali ući u rat na strani Srbije.

 

U 1. svjetskom ratu koji je trajao od 28. srpnja 1914. do 11.studenoga 1918. sukobilo se više imperija u borbi za teritorij, sirovine, trgovačke transportne putove i moć. Pri tome je ubijeno i umrlo više od 40 milijuna ljudi širom svijeta.

Na području Balkana Talijani se žele proširiti na čitavu Dalmaciju, a Austrijanci žele sve do Grčke sa čitavom obalom. Talijani su u početku bili neutralni iako su bili članica trojnog saveza sa Njemačkom i Austrougarskom. Kada su im Britanci obećali jadransku obalu promijenili su stranu 25. svibnja 1915., te su objavili rat Austrougarskoj. U ovoj promjeni talijanskog savezništva sudjelovali su i Srbi. Velikosrbi na čelu sa Nikolom Pašićem su 1916. priznavali pravo Italije na jadransku obalu, s tim što bi Srbija trebala dobiti izlaz na jadransko more, a to je i objavljeno u petrogradskim novinama. Ta njegova izjava se temeljila na tajnom Londonskom sporazumu iz 1915. kojim su željeli navesti Italiju na savez sa Britancima. Srbi su već tada imali snažnu diplomaciju i obavještajne službe koje su znale dugoročno razmišljati, dok su hrvatski političari odluke donosili na osnovu onoga što su osobno doživjeli, ili pročitali u novinama.

Hrvatski političari Ante Trumbić i Fran Supilo su u Londonu u travnju 1915. osnovali Jugoslavenski odbor, te su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali Krfsku deklaraciju u srpnju 1917., te su sudjelovali u donošenju Ženevske deklaracije u studenome 1918. godine. (Deklaracija priznaje postojanje dviju zasebnih država; Kraljevine Srbije i Države SHS. Po deklaraciji Vlada Kraljevine Srbije i Narodno vijeće u Zagrebu raditi će sve svoje poslove, svako u svom unutrašnjem i teritorijalnom djelokrugu... dok Velika skupština (konstituanta)... ustavom ne propiše definitivno ustrojstvo države. U sastav SHS trebali bi ući svi dijelovi Austrougarske u kojima su Slovenci, Hrvati i Srbi većina. )

 

Jedna njemačka podmornica je 7. svibnja 1915. potopila američki brod Lutisaniju pri čemu je poginuo 128 Amerikanaca. Unatoč tome Wilson je i dalje zagovarao neutralost, te je zahvaljujući tome ponovno pobjedio na izborima. A onda, u trećoj godina rata, početkom 1917. je zaključeno kako je pravo vrijeme zaulazak u rat, te se promidžba naglo mijenja. Mediji Nijemce opisuju kao divlje Teutonce, u američkim školama se obustavlja učenje njemačkoga jezika, a mnogi Amerikanci njemačkoga porijekla mijenjaju svoja njemačka prezimena. Kada je američka javnost dovoljno medijski pripremljena Wilson kliče kako je Njemačka u ratu protiv čovječanstva, te je američki Kongres 6. travnja 1917. izglasao ulazak SAD-a u rat. U Tom trenutku SAD su u rat ušle sa 14.000 vojnika, ali je taj broj za malo više od godinu dana narastao na 4 milijuna.

 

Dok su hrvatski političari mudrovali Srbi su počeli sa pokoljima Hrvata u zarobljeničkim logorima. U listopadu 1916. godine u Odessi brutalno je ubijeno 13 hrvatskih vojnika, zato što su se odbili boriti pod srpskim stijegom i znakovljem za srpske nacionalne i političke interese. Tada je veliki broj Hrvata i Slovenaca, koji se našao zarobljen u Rusiji, nasilno poslan u Srpski dobrovoljački korpus. Pokolj su napravili srpski oficiri koji su već tada bili zadojeni velikosrpskom ideologijom koja se u Srbiji širila sto godina na osnovu tekstova Ilije Garašanina koji je Srbiju vidio kao predvodnika nove južnoeuropske tvorevine u kojoj će se upravljati iz Beograda. (Ilija Garašanin bio je srpski književnik, političar i premijer, poznat kao autor velikosrpskog programa Načertanije. Postao je prvi zapovjednik srpske regularne vojske, s činom pukovnika. Od listopada 1842. je bio na dužnosti je pomoćnika ministra unutarnjih poslova, a slijedeće godine postaje ministar unutarnjih poslova. Od 1852 do 1853. je knežev predstavnik i ministar vanjskih poslova.) Garašanin je ove ideje preuzeo od britanskih obavještajca i masona poljskog porijekla Czaartryskogi Zaha koji su predvidjeli rušenje Otomanskog carstva, te okupljanje svih slavenskih naroda na Balkanu u Jugoslaviju, pod srpskom dominacijom. Garašanin je jedino ime Jugoslavije zamijenio sa imenom Velike Srbije.

 

U Odessi je pod batinama i prijetnjama smrću okupljeno oko 20.000 dobrovoljaca, od toga 7.000 Srba, 9.000 Hrvata i 4.000 Slovenaca u srpski korpus. Pobuna se dogodila 23. listopada na Kulikovu polju, kad su tri jedinice odbacile oružje i tako otkazale posluh srpskim oficirima. Već iste večeri netragom je nestalo 13 Hrvata, a ostatke je progutalo Crno more. Prema svjedočanstvima preživjelih, taj broj bio je daleko veći. Došlo je do potpunog kolapsa korpusa, nakon toga, kao taktički ustupak srpski oficiri su pristali na promjenu imena u Dobrovoljački korpus Srba, Hrvata i Slovenaca.

Kako bi potaknuo glavno zakonodavno tijelo da upozna javnost s nesretnom sudbinom Hrvata, dr. Aleksandar Horvat uputio je interpelaciju pod nazivom "Grozote u Odesi" na sjednici Hrvatskog sabora 6. srpnja 1918. godine. Tada se doznalo kako su Srbi u ruskim zaobljeničkim logorima od 1915. do 1918. ubili oko 10.000 Hrvata. Saborski zastupnik Horvat bio je zagrebački odvjetnik i pravaški političar. Interpelacija je bila usmjerena na razotkrivanje srpskog ekskluzivističkog jugoslavenstva, koje za Pašića nije bilo ništa više od oruđa za širenje srpstva. Horvatova je rasprava, zbog političkih razloga, odmah potkopana kako se ne bi razotkrilo pravo značenje „narodnog jedinstva“ za srpske političare. Sve izneseno u interpelaciji Srbi i Jugoslaveni su napali kao neistinama i „smišljenoj harangi“ frankovaca. (Frankovci su od kraja 19. stoljeća naziv za hrvatske nacionaliste pravaše okupljene oko Čiste stranke prava kojima je vođa bio Josp Frank. Njihova je orijentacija čvrsta suradnja s Bečkim dvorom, da bi se, nasuprot Mađarima, ostvarili hrvatski nacionalni interesi u okviru Habsburške Monarhije. Srbe vide kao kao i sve zastupnike jugoslavenstva, odnosno suradnje Srba i Hrvata protiv Monarhije. Oštro se sukobljuju s Hrvatsko srpskom koalicijom koja je u razdoblju između 1906. i 1918. godine većinska snaga u Saboru Hrvatske i Slavonije.)

 

Sazivom austrijskoga parlamenta hrvatski i slovenski zastupnici u Carevinskome vijeću, u kasno proljeće 1917., donijeli su Svibanjsku deklaraciju koju su 30. svibnja objavili okupljeni u jugoslavenskom klubu. U njoj je istaknut zahtjev da se zemlje Monarhije u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine na temelju nacionalnoga i hrvatskog državnog prava u jednu samostalnu državu pod vlašću Habsburgovaca.

 

Dok su hrvatski političari donosili deklaracije u Rusiji su komunisti uspjeli revolucijom i oružjem stvoriti boljševičko "carstvo". Boljševička revolucija je uspjela zbog nezadovoljstva naroda ratnim gubicima i zbog vrlo slabe carske vlasti. Već u prvom dijelu 1914. godine bilo je 3534 štrajkova, uglavnom političkih. Car o svemu tome nije ništa znao zato što mu je policija podnosila izvješća kako se nemiri smanjuju. Kako bi oslabila Rusiju njemačka obavještajna služba organizira tajni dolazak u Rusiju 40 boljševika na čelu sa Lenjinom u zapečačenom vagonu preko Švedske, te oni počinju sa organiziranjem nemira. ( Vladimir Iljič Uljanov, poznatiji kao Vladimir Iljič Lenjin, bio je pravnik, filozof i publicist. Već 1901. u boljševičkoj «Iskri» Lenjin piše «Mi nikad nismo odbacili načelo terora i ne ćemo to nikad učiniti. Teror kao jedan od oblika vojnog djelovanja može biti korisno upotrijebljen, pa čak i nuždan.» Zahvaljujući takvim stavovima na kongresu komunista, koji je iz sigurnosnih razloga održan u Londonu 1903., pod zaštitom britanskih službi, vođa svjetskih komunista postao je Lenjin. Predvodnik je Oktobarske revolucije 1917. u Rusiji. )

Njemačka vlada je već od 1915. počela financirati Lenjina i njegove boljševike pa su 11. ožujka 1915. odobrili 5 milijuna maraka za boljševičku propagandu u Rusiji, a rujnu su mu uplatili još 5 milijuna. Cilj im je bio oslabiti Rusiju iznutra kako bi oni lakše ratovali na zapadu protiv Francuske i Britanije. Pruski diplomat u Rusiji Kurt Riezler bio je zadovoljan rezultatima pa javlja u Berlin: “Boljševici su divni momci i do sada su sve lijepo i pošteno učinili što smo željeli.”

Boljševicima su osim Nijemaca pomagali i Britanci. Iako su Rusi bili Britanski formalni saveznici, zbog dugoročnih interesa bili su prirodni neprijatelji to jest, radi svojih dugoročnih interesa radili su isto što i Nijemci, pa su uz pomoć svoga tajnog agenta Parvusa pomagali Boljševike. (Aleksandar Lvovič Parvus, rođen kao Izrael Lazarevič Gelfand, nazivan i Helphand, bio je dvostruki Britanski i njemački agent, marksistički teoretičar, publicist i bogati aktivist u Socijaldemokratskoj partiji Njemačke. Pokušao je neuspjelu revoluciju u Rusiji 1905. a kasnije u Istambulu trgovao oružjem tijekom Balkanskog rata, što mu kao suradniku britanskih si njemačkih lužbi nije bilo teško. Postao je financijski i politički savjetnik Kemal Paše. ) On je nakon uspješne organizacije blokade Rusije s juga angažirao svoje masonske drugove u prikupljanju novca. Tako je Lord Milner ( Lord Milner – britanski državnik i kolonijalni upravitelj, te kreator britanske vanjske i unutarnje politike između sredine 1890-ih i početka 1920-ih. Od prosinca 1916. do studenog 1918. bio je jedan od najvažnijih članova ratnog kabineta premijera Davida LIoda Georgea.) je 1917. boljševicima uručio 21 milijun rubalja u zlatu, koje je dobio od američkog bogataša Jacoba Schieffa (Jacob Schieff – Aamerički bankar, poslovni čovjek i filantrop njemačkog podrijetla. Pomogao je u financiranju širenja američkih željeznica i japanskih vojnih napora protiv carske Rusije u Rusko japanskom – ratu.), a Njemački carski ferdmaršal Ludendorff, član iste lože iluminata kao i Parvus, zbog Njemačkih kratkoročnih interesa, osigurava 2 milijuna Njemačkih maraka u zlatu, čime su osigurali Lenjinov dolazak na vlast.

Parvus je preko masona uspio uvjeriti Nijemce kako u Rusiji treba stvoriti anarhiju i tako Nijemce osloboditi istočnog bojišta. Na taj način bi Nijemci na zapadu lakše ratovali s Francuzima, što je Britancima gospodarski odgovaralo, iako su Francuzi formalno, kao i Rusi bili njihovi vojni saveznici, ali gospodarski konkurenti.

Plan Parvusa na koji je pristao Ludendorf je bio:

a) uz pomoć socijaldemokratskog i liberalnog tiska srušiti ugled Cara parolama; car je kriv za rat, carica je Njemica tj, špijunka, a mladi carević je bolestan. Zahvaljujući velikim proturječnostima između ruskih društvenih slojeva, nacija i regija, spremnost Ruskog naroda na borbu za domovinu bio je minimalan.

b) proglasiti parolu «zemlja seljacima» čime će navesti seljake na rat protiv veleposjednika, čime će i vojnici pobiti zapovjednike, te napustiti bojište kako bi sudjelovali u podjeli zemlje.

 

I plan je uspio.

Nemiri se pretvaraju u pobune, te 8.3. 1917. (23.2. po julijanskom kalendaru) dolazi do veljačke revolucije u kojoj građanska Duma preuzima vlast. Car raspušta Dumu, ali dio poslanika to ne prihvaća te formiraju Privremeni izvršni odbor. Vojska staje na stranu Dume. Izvršni odbor proglasio se privremenom vladom, ali se istovremeno formirao i Petrogradski sovjet pa je nastalo dvovlašće. Boljševici zahtjevaju da Rusija odmah istupi iz rata, te organiziraju velike demonstracije koje su zahvatile i Moskvu.

Ministar pravosuđa Kerenski u Ruskoj privremenoj vladi priklanja se nacional-konzervativnoj kršćanskoj politici, te ga Sovjet proglašava izdajicom. (Aleksandar Kerenski kao socijaldemokrat postaje kandidat za Carsku dumu Rusije, te 1912. postaje zastupnik. Tijekom "Februarske revolucije" izabran je na položaj zamjenika predsjedavajućeg Petrogradskog sovjeta, a komunisti su ga smatrali nacional-konzervativnim političarem.) Predsjedniku privremene vlade Lavovu predlaže prekid svih pregovora s carem i ukidanje carevine, te proglašavanje Republike. U ožujku predsjednik socijademokrata Kerenski ultimatumom tjera vladu da prisili cara Mihaila na abdikaciju. Na taj pritisak Premijer je 16. ožujka 1917. godine proglasio Rusku Republiku. U svibnju Kerenski postaje ministar obrane i mornarice. Položaj je osvojio zbog protivljenja komunizmu i nastavku rata sa centralnim silama. U srpnju ruši vladu, pokreće vojnu ofenzivu i definitivno svojim novim proglasom ukida monarhiju. Predsjedništvo 25. srpnja predlaže Kerenskiju da on postane novi predsjednik privremene vlade. Boljševici organiziraju rušenje vlade koje Kerenski uspješno suzbija. Poslije dva dana borbi uspješno guši pobunu, te mnogi boljševici završavaju u zatvoru, a Lenjin bježi u Finsku. Radi velikih gubitaka ruska vojska se odbija dalje boriti protiv centralnih sila te se povlači 240 kilometara bez značajnijeg otpora. Ruska vojska, u kojoj je bilo puno ljevičara se radi niskog morala povlači sa fronta, što koriste njemački ratni zarobljenici i naoružavaju se.

U kolovozu Kerenski smjenjuje zapovjednika vojske monarhista generala Brusilova i na njegovo mjesto postavlja generala Kornilova.  Kornilov ga ne sluša i ona ga smjenjuje, ali Kornilov ne prihvaća smjenu, te kreće na marš vojskom prema Petrogradu. Kako bi se od njega obranio, Kerenski pušta iz zatvora boljševike i daje im oružje za obranu grada. Kornilov zaustavlja napad zahvaljujući uplitanju njemačke vojske koja staje između Njega i Petrograda. Nijemci su svojim zarobljenim vojnicima poslali upute po kojima se ponovno naoružavaju i pomažu Lenjina radi toga što je Lenjin prihvatio sve njihove zahtjeve za ratnim reparacijama, ustupcima i isporukama sirovina. Dolazi do sporadičnih sukoba između demonstranata i lojalnih vladinih odreda, te vojska otvara vatru na njih iz mitraljeza, ubivši njih više stotina. Shvativši kako je narod za prekid rata »Crveni komesari« svakodnevno traže prekid rata i potpisivanje separatnog mira s Njemačkom. Sve to je organizirala njemačka vojna obavještajna služba kako bi se zaustavio rat na istoku, radi lakšeg ratovanja na zapadu.

Kerenski raspisuje nove izbore, ali to sada naoružani Lenjin ne prihvaća, te 25. listopada 1917. pokreću Oktobarsku revoluciju i osvajaju Petrograd. Naoružani ustanici kreću u akciju i zauzimaju najvažnije dijelove Petrograda. Revoluciju štite njemačke snage svojim topovima sa broda "Zora slobode". Boljševički patrolni brod Jastreb je do Petrograda dopremio i njemačke poljske topove i naoružanje za njemačke ratne zarobljenike. Nijemci vrlo brzo ponovno naoružavaju 300.000 zarobljenih njemačkih vojnika koji postaju Intenacionalne brigade i sprječavaju napade carskih vojnika na boljševike. Ovo je bilo moguće zato što su ruske službe zarobljenike čuvali u logorima blizu Moskve i Petrograda, a da su ih slali u daleki Sibir ovakva revolucija ne bi bila moguća i to je bila velika greška carske obavještajno sigurnosne službe Ohrane. Rusi su zarobljenike držali blizu fronta zato što su i sami već od 1916. među zarobljenicima tražili pripadnike nacionalnih manjina koje su mobilizirali u nacionalne brigade sa zadatkom borbe na strani Rusije i zapadnih saveznika, a protiv Njemačke.

Kongres Sovjeta prihvatio je da se do Ustavotvorne skupštine osnuje privremena vlada »radnika i seljaka«, pod nazivom "Sovjet narodnih komesara", koji je bio sastavljen isključivo od boljševika. Odmah su počele velike pljačke počevši od banaka, a nakon toga Esera, Menjševika, bogataša i poduzetnika. Radnici zavedeni pohlepom su povjerovali kako će to sve biti podijeljeno njima, te se pridružuju revoluciji. Održani su izbori 12. 12. 1917. na kojima su boljševici poraženi. Boljševičko rukovodstvo odlučuje zabraniti rad skupštini, pa je 19. siječnja donijet dekret o raspuštanju Ustavotvorne skupštine. Komunisti izjavljuju kako jedino Sovjeti kao klasna organizacija mogu nadvladati otpor imućnih klasa i postaviti temelje socijalističkom društvu. "Sva vlast Sovjetima" bila je parola pod kojom su boljševici ovladali Rusijom i budućim Sovjetskim Savezom koji su stvorili u građanskom ratu.

Osim masovne pljačke odmah su počele i masovne likvidacije potencijalnih protivnika, a najveća opasnost je prijetila od vojnih časnika koji su nakon pada cara i raspuštanja vojske otišli svojim kućama, a takvih je samo u Petrogradu bilo 50.000. Pozvani su na registraciju i svi su pobijeni.

Velika Britanija je u revoluciji vidjela propast ruskoga carstva i anarhiju u kojoj je moguće osvojiti naftna polja u Bakuu i Kavkazu, ključnim energetskim bazenom i pravcem povezivanja s britanskim kolonijama u Aziji. Britanci su još 1917. na teritoriju Perzije prema Rusiji formirali operativnu grupu Dunsterforce koja se sastojala od više tisuću australskih, britanskih i kanadskih vojnika koje su podržale oklopne postrojbe. U tom ratnom kaosu oko 50 tisuća bivših austrougarskih zarobljenika iz Češke uspjelo je ponovno naoružano na ruskom teritoriju i organizirani su u korpus koji je držao skoro cijelu rutu Transsibirske željeznice.

Francuska je planirala zauzeti Krim i Ukrajinu, te Besarabiju koje je Carska Rusija u ranijim ratovima zauzela. Radi tih planova, 18. prosinca 1918. francuske trupe okupirale su Odesu i započele intervenciju na teritorij Ukrajine. Širom Rusije pojedini lokalni guverneri osnivaju svoje vojske i proglašavaju svoje neovisne države.

 

Kako bi zaustavili Britance i Francuze komunisti sklapaju rusko-njemački mirovni sporazuma iz Brest-Litovska u ožujku 1918. Tim sporazumom Njemcima je predano gotovo polovica Ruskih teritorija na europskom kontinentu. Za uzvrat Njemački ratni zarobljenici u takozvanim internacionalnim brigadama brane boljševike od njihovih bivših socijalističkih drugova Esera i Menjševika, od pobuna seljaka, od snaga Bjelaša, te od Britanskih i Francuskih snaga. Nakon sporazuma Nijemci su bjelašima ponudili rušenje Boljševika pod uvjetom da prihvate sprazum iz Brest Litovska, ali ovi to nisu htjeli, pa je revolucija nastavljena. Unatoč tome britanska grupa Dunsterwille je krenula u vojno zauzimanje naftnih izvora kaspijskoga energetskoga bazena, što je završilo zauzimanjem Bakua 17. studenoga 1918. godine.

Tisuće izbjeglica je bježalo na Jug prema Ukrajini koja je po Brest - litovskom sporazuma postala samostalna država, ali su ih tu njemačke snage raspoređene između Rusije i zapada zaustavljale i vraćale natrag u ruke Boljševika. U Njemačkim internacionalnim brigadama bili su i ostali zarobljenici, a Lenjina su osobno čuvali Letonci i Mongoli. Nakon pljačke gradova počela je pljačka žita iz seljačkih skladišta. Boljševici su pljačkali, a kada bi se seljaci pobunili dolazile su interventne njemačke snage koje su uhvaćene seljake predavali Boljševicima. Internacionalne brigade su se uskoro počele povećavati mobilizacijom raznih kriminalaca. Odesu i okolicu zauzela je II austrougarska armija, a Nijemci Kijev. Time se Nijemcima otvorio put prema Indiji, što je trajalo do kapitulacije Njemačke na zapadu.

Istovremeno, savezničke trupe, uključujući i Amerikance, iskrcale su se i na sjeveru Rusije, u Murmansku i Arhangelsku, te Vladivostoku na Dalekom istoku. Prema enciklopediji Britannici, iskrcavanje na sjeveru Rusije u Murmansku u travnju 1918. godine izvršile su “snage sačinjene od kontingenata poslanih iz Velike Britanije, SAD-a, Francuske, Italije i Srbije”. Operacija je počela iskrcavanjem 150 britanskih marinaca, nakon čega je u svibnju iskrcano još 370 britanskih vojnika, a 23. lipnja iskrcano je još 600 Britanaca iz sastava pješačkih postrojbi i postrojbi strojničara. Postupno je u Murmansku iskrcano 18.400 britanskih, 5.100 američkih, 1.800 francuskih, 1.200 talijanskih i 1.000 srpskih vojnika. Arhangelsk je zauzet 3. kolovoza 1918. sa 1.500 vojnika podržanih od britanskih i francuskih ratnih brodova. Na području koje su zauzele savezničke snage antiboljševičke snage formirale su vladu Sjeverne Rusije, te pokrenule masovnu mobilizaciju i obuku novih vojnika. Savezničke snage osiguravale su Murmansk i Arhangelsk, te su vršile pritisak prema Petrogradu. Pokušali su se probiti Češkom legijom, bivšim zarobljenicima koji su držali Transsibirsku prugu, i sa snagama admirala Kolčaka.

Japanci su, zauzeli dijelove Sibira s oko 70 tisuća vojnika, a do studenoga 1918. okupirali su sve luke i glavne gradove Sibira istočno od grada Čite, te na tom području formirali marionetsku državu.

Njemačke internacionalne brigade su bile puno jače i zapadna intervencija nije uspjela, te su se do 1920. morali povući. Ruski carski antiboljševički generali poput admirala Kolčaka doista su imali pomoć samo od nekih austrougarskih zarobljenika. Tu Kolčakovu vladu priznale su tek Finska i Poljska, ali ne i oni koji su pokušavali zauzeti ono što ih zanima. Evakuacija sa sjevera Rusije je izvršena prije zime 1919. uz pomoć britanskih brodova. Evakuacija iz Murmanska završena je do 20. rujna 1919., a iz Arhangelska je dovršena do 27. rujna 1919., kada je posljednjih 5000 vojnika napustilo sjevernu Rusiju. Sve to je vršeno pod izgovorom sprječavanja Njemačke da se domogne vojnog materijala, te borbe protiv komunizma i pomaganje ruskim carskim trupama koje nisu priznavale komunističku vlast. Ruski narod je strane trupe vidio kao okupaciju Rusije, te su stali uz novu komunističku vlast. Da su zapadni saveznici doista stali iza svojih ruskih carskih saveznika dostavljali bi antikomunističkim trupama oružje i avione, a ne bi sami zauzimali dijelove Rusije koji ih zanimaju.

 

Trećeg studenog 1918. godine Austro-Ugarska je potpisala kapitulaciju, čime je izašla iz Prvog svjetskog rata. Primirje s Njemačkom 1918. dogovoreno je 11. studenoga 1918. čime je završio prvi svjetski rat, na zapadu, ali se on nastavlja na istoku kao građanski rat. Uvjeti Njemačke kapitulacije su bili su brzo povlačenje Njemačke vojske sa osvojenih teritorija. Oko 300.000 Nijemaca iz internacionanih brigada se povlače u Njemačku, a i pripadnici drugih naroda. Do tada su mnogi zaraženi ideologijom zavisti i revolucija. Dio njemačkih povratnika sa istočnog bojišta organiziraju revoluciju i u Njemačkoj, što staje nakon proglašenja republike i abdikacije vladara Vilima II. Do povlačenja Nijemaca u Rusiji protivnici boljševika su bili razbijeni, bez streljiva i bez bilo kakve ozbiljne pomoći izvana, ali su se ipak uspjeli boriti iduće godine.

 

Tijekom rata, hrvatski političari, najčešće pravnici, književnici i filozofi nisu vjerovali u silu te su stalno donosili nekakve deklaracije. Da su istovremeno sa donošenjem deklaracija osnovali vojno zapovjedništvo i nekoliko obavještajnih službi deklaracije bi možda i zaživjele. Na kraju rata, prije nego je austrougarska vojska raspuštena zapovjednik talijanskog ratišta feldmaršal Svetozar Borojević, Hrvat pravoslavne vjere je hrvatskim političarima nudio raspoređivanje vojske prema Italiji i Srbiji kako bi spriječio okupaciju Hrvatske. Među vojskom Borojević je imao veliki vojni ugled, te je na raspolaganju imao austrougarske vojne postrojbe stacionirane na Hrvatskom teritoriju. Također je u obrani mogao koristiti pričuvne vojne postrojbe sastavljene od starijih vojnih obveznika koje su nosili naziv Ustaše. Hrvatski politički naivni "malo-umnici" su to odbili.

 

U SAD-u predsjednik Wilson iznio je na zajedničkoj sjednici Kongresa 8.1.1918. „14 točaka“ kojima je definirao što je potrebno za osiguranje trajnog mira u Europi nakon prvog svjetskog rata.

 

Većina hrvatskih političara je prihvatila Svibanjsku deklaraciju.( Svibanjska deklaracija, poznata i kao Bečka ili Majska, programatska je izjava narodnih zastupnika Jugosavenskog kluba u Carevinskom vijeću, parlamentu austrijskog dijela Austro-ugarske. U njoj je bio sadržan program ujedinjenja svih Južnih Slavena u okviru austrijske monarhije, trijalistički uređene, s dinastijom Habsburga na čelu. U izjavi se tražilo "na temelju narodnog načela i hrvatskog državnog prava" ujedinjenje svih zemalja u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi u jedno državno tijelo, u okvirima Monarhije.) Jedino Hrvatsko - srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju o stvaranju SHS-a. Svetozar Privičević protivio se ideji po kojoj bi buduća južnoslavenska država trebala biti neka vrsta širega političkog okvira, u kojem bi bila očuvana hrvatska državnost. U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka deklaracija koja se zauzimala za stvaranje neovisne i demokratski uređene južnoslavenske države, zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«. Hrvatski sabor je na zasjedanju 29. listopada 1918. jednoglasno prihvatio zaključak o prekidu svih državnopravnih veza s Ugarskom i Habsburškom Monarhijom. Zaključak je sadržavao izjavu kojom se Hrvatska, zajedno s Rijekom, proglašava posve samostalnom državom, koja pristupa Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodnomu vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba Sabor je priznao »ustavnu vlast«. Odluku o obliku vladavine i unutarnjem uređenju Države Sabor je prepustio Ustavotvornoj skupštini.

Dok su hrvatski političari vijećali talijanska vojska je započela okupaciju hrvatskih područja u skladu s Londonskim ugovorom iz 1915. Zbog toga je Dalmatinska vlada zatražila što brže ujedinjenje sa Srbijom kako bi Srbi zaštitili Hrvate. Uz opasnost od anarhije i kaosa nastalog raspadom režima, na teritorij Države SHS prodirala je talijanska vojska odmah nakon kapitulacije Austro-Ugarske. 3. studenoga 1918. Talijanska se vojska približavala Ljubljani, a prodirala je i u Istru, te Dalmaciju preko crte koja je bila određena Londonskim ugovorom. Istovremeno je sa istoka u Hrvatsku i Mađarsku ulazila srpska vojska potpomognuta francuskim trupama. Narodno vijeće je pozvalo srpsku vojsku, koja je već ušla na njezin teritorij, da zaustavi bunt masa i spriječi prodor talijanske vojske u Sloveniju, Istru i Dalmaciju. Međutim, Srbima ne odgovara preveliki postotak Hrvata u njihovoj novoj državi, te se ne trude u prodoru prema Dalmaciji kako bi zaustavili širenje Talijana. Umjesto toga se nastoje što više proširiti na dijelove jugozapadne Rumunjske i jugoistočne Mađarske. O tom prodoru Srpske vojske na područje Rumunije, Mađarske i Hrvatske francuski premijer George Clemenceau, na konferenciji u Versailesu je rekao; "Sve što su Srbi svojim "junaštvom" osvojili u prvom svjetskom ratu, osvojili su držeći se za repove naših konja". Kako bi barem nešto spasio zapovjednik malobrojnih snaga Narodnog vijeća SHS-a pukovnik Slavko Kvaternik u prosincu ulazi u Međimurje. Te snage su po odluci Narodnog vijeća formalno pripojene novoj "jugoslavenskoj vojsci" te je na taj način Jugoslavija pripojila Međimurje.

Da su zagrebački političari prije kraja rata feldmašala Borojevića imenovali za vojnog zapovjednika, te mu dali zadatak da sve te raspuštene vojnike organizira u obrambenu vojsku ni Talijanska ni Srpska vojska ne bi mogle ući na hrvatski teritorij bez velikih borbi. Umjesto toga, Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS ubrzano je donio odluku o ujedinjenju s kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, unatoč jakom protivljenju Stjepana Radića.

Ujedinjenje je proglašeno 1. prosinca 1918., suprotno naputku Narodnoga vijeća i bez pristanka Hrvatskoga sabora. U Srbiji je među Crnorukašima i među beogradskim intelektualcima, te u Srpskoj pravoslavnoj crkvi prevladavalo mišljenje kako srpska vojska treba okupirati dijelove Austrougarske u kojima ima pravoslavaca, te sa toga prostora protjerati sve ostale narode. Srpski regent Aleksandar je bio svjestan kako zapadne države ne bi dopustile masovno etničko čišćenje te je odlučio stvoriti zajedničku državu u kojoj će se pod imenom Jugoslavena svi narodi vremenom pretvoriti u Srbe. Zbog toga se počeo prikazivati kao ujedinitelj, a na ujedinjenje je pozvao i Crnogorskoga kralja Nikolu koji je prihvaćao ujedinjenje u federaciju, ili konfederaciju, ali ne i u unitarnu državu. Međutim, Aleksandar je, zahvaljujući jačoj vojnoj sili odlučio stvoriti unitarnu državu, a za ovo je dobio i diplomatsku podršku na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine. Vrlo brzo, srpski vojnici, žandari i državni službenici su se počeli ponašati kao okupatori, iako se Regent Aleksandar u medijima nastojao prikazati kao ujedinitelj.

Veći otpor Srbima pružili su tek crnogorski pristalice cara Nikole, takozvani Zelenaši, te Kosovski albanci. General Krsto Popović je uoči pravoslavnog Božića organizirao pobunu koncem 1918. po Julijanskom kalendaru. Oružani otpor Srbima i njihovim pristašama u Crnoj Gori potrajao je do 1929. U tom ratu ubijeno je do 30.000 Zelenaša, takozvanih Komita, te je spaljeno oko 6.000 njihovih kuća. Srbima su najviše pomagali lokalni petokolonaši Bjelaši koji su se borili za Srpsku kraljevinu, a protiv svoje kraljevine. Na Kosovu se pojavljuju veliki oružani sukobi vojske i žandarmerije s albanskim Kačacima, te su mnogi pobijeni, a veliki broj Albanaca morao se iseliti sa Kosova.

Nakon okupacije Hrvatske bez otpora stvorena je država sa dva kulturno-civilizacijska mentaliteta, tri vjere i dva različita pisma. Hrvatski zagovornici jugoslavenske ideje su vjerovali kako će Hrvati biti jači na polju kulture, znanosti i ekonomije i tako osigurati povoljan status Hrvatske u zajedničkoj državi, dok je jedan dio vjerovao i u proces stvaranja jugoslavenske nacije. Jedino su se frankovci snažno protivili ujedinjenju sa Srbijom. Većina naroda uskoro je shvatila kako je Hrvatska okupirana od mentalnih bizantinaca kojima je osnovni način upravljanja državom veze i korupcija. Provođenjem agrarne reforme oduzeta je zemlja velikim vlasnicima, te su na nju doseljeni Solunski dobrovoljci. Hrvatska poduzeća koja su izvozila u Srednju Europu morali su dobiti izvoznicu, a ona se dobivala u Beogradu uz pomoć veza i mita. Sustavna korupcija vrlo brzo je postala osnovni način upravljanja državom. Velika pljačka hrvatske imovine je izvršena i zamjenom 4 krune za 1 dinar, a kruna je vrijedila kao švicarski franak. Radi tiskanja velike količine dinara inflacija je 1919. dovele do inflacije od 1100 posto, a plaće su porasle samo 20 do 50 posto. Mnogi seljaci su ostali i bez stoke koju je zaplijenila vojska za svoje potrebe. Radi toga je došlo do pobuna na području bjelovarske, zagrebačke i varaždinske županije koje su krvavo ugušene.