Paragina ostavština

Početkom demokratskih promjena u Jugoslaviji i u Hrvatskoj su se 1989. pojavile inicijative za osnivanje više stranaka. Između ostalih osnovala se i stranka HDS koja je nastala od onih koji nisu odobravali izbor dr. Franje Tuđmana na čelo HDZ-a. U središnjem odboru HDS-a nalaze se pojedinci koji uskoro postaju nezadovoljni i ovom strankom. Među njima su Ante Parađik i Krešimir Pavelić koji u studenom 1989. istupaju iz HDS-a, te pokreću inicijativu za osnivanje HSP-a. Pavelić je prije toga bio i član HDZ-a, ali je istupio zato što nije bio zadovoljan svojom pozicijom, a kao razlog za osnivanja HSP-a je kako obje ove stranke "nisu autentične hrvatske državotvorne stranke, jer u svojim političkim programima zagovaraju rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja u okvirima jugoslavenske federacije, odnosno konfederacije".

Iz tog razloga su Parađik i Pavelić krenuti u potragu za suradnicima s kojima bi utemeljili/obnovili Hrvatsku stranku prava, a iz Beča im je stiglo pismo Dobroslava Parage, poznatog zatvorenika Jugoslovenskih tamnica kojim predlaže osnivanje HSP-a. Tada Ante Paradžik u Zagrebu osniva Inicijativni odbor za obnavljanje HSP-a. U početku su Odbor za obnavljanje HSP-a činili Paraga, koji je tada boravio u SAD-u, Paradžik i Krešimir Pavelić, a mnogi ugledni hrvatski građani koji su pozvani da se pridruže stranci, odbijali su sudjelovati u obnovi bilo zbog toga što su smatrali kako ova stranka nema veću političku perspektivu, bilo zbog toga što su se bojali još uvijek postojećeg komunističkog režima. Oni koji su znali politički razmišljati shvaćali bi kako bi HSP mogla biti dobra provokacija na osnovu koje bi Srbi i JNA mogli u međunarodnoj zajednici optužiti Hrvatsku za ustaštvo, te to iskoristiti za vojno rušenje legalne vlasti u Hrvatskoj. Većina hrvatskih politički pismenih ljudi su budućnost vidjeli u HDZ-u, a kako bi neka stranka bila desnija od HDZ-a pobrinuo se Manolić, koji je raznim provokacijama počeo izbacivati mlađe, politički neiskusne desno orijentirane članove kako bi i HSP stekao dovoljno članova za osnivanje. U HDZ-u se sukobljava više struja od kojih su neki za osnivanje samostalne države, neki za osnivanje konfederacije, a neki su u stranku ušli samo zato što su se bojali Miloševića i njegovih Velikosrba. Ovi zadnji su svoje nade polagali u JNA koju su nastojali isprovocirati na izvođenje vojnog udara kojem bi JNA pozatvarala sve nacionaliste u Jugoslaviji; i Tuđmana i Miloševića i Izedbegovića. Među njima su najaktivniji Manolić, Mesić, Boljkovac i Degoricija. Oni vjeruju kako će Tuđmana iskoristiti za rušenje Miloševia, a Tuđman vjeruje kako će on njih iskoristiti za stvaranje jake organizacije i osvajanje vlasti.

Nakon što su inicijatori osnivanja HSP-a prikupiti dovoljan broj sudionika, 25. veljače 1990. inicijativni odbor održao je sjednicu kao Obnoviteljski sabor Hrvatske stranke prava. Tom je prilikom za predsjednika izabran Dobroslav Paraga koji uopće nije bio prisutan, za dopredsjednika stranke izabran je Ante Parađik, za političkog tajnika Krešimir Pavelić i za predsjednika Središnjeg odbora Goran Ante Blažeković. Ante Parađik je bio najaktivniji, ali je smatrao kako predsjednik treba biti Paraga, zato što je on u međunarodnim krugovima bio puno poznatiji. Paraga se u kolovozu 1990 vratio u Zagreb te preuzeo stvarno vodstvo stranke, dok je Parađik uglavnom osnivao ogranke po terenu.

Najvažnija dio programa koja je stranku izdvojila od ostalih hrvatskih stranaka bilo je to što su se zalagali za hrvatski nacionalno-državni suverenitet na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru, bez kojeg nema ostvarenja višestoljetnih težnji hrvatskog naroda. Time su negirali postojanje BIH i činjenicu kako se Muslimani u BIH više ne osjećaju kao Hrvati, već se velikom većinom osjećaju kao samostalni entitet.

HSP je postao prva stranka koja je zatražila hrvatsku nezavisnost, iako je JNA samo tražila izgovor za uhićenje političkih protivnika koji ruše jugoslaviju, što je dobro došlo HDZ-u kako ih JNA ne bi mogla smatrati najekstremnijom strankom u Hrvatskoj.

Uskoro je pravaški tisak često počeo objavljivati kako se na Paragu vrše atentati iz kojih se on čudom izvlači, a optužbe za atentate su upućivane prema Franji Tuđmanu i HDZ-u. To je bila Paragina osnovna politička taktika kojom je pokušavao oslabiti ugled HDZ-a i povećati ugled HSP-a. Zbog toga u listopadu 1990. dolazi do prvih unutarstranačkog sukoba. Parađik i Pavelić vjeruju Paragi koji glavne neprijatelje ne vidi u JNA i komunistima već u Tuđmanu, dok ostali dio Predsjedništva stranke takvu politiku smatra pogrešnom. Zbog toga su počela izbacivanja iz stranke svih koji pokazuju sposobnost samostalnog razmišljanja svojom glavom, te prva žrtva postaje književnik Zlatko Tomičić, te pojedinci iz HOP-a koji su došli iz inozemstva. Zbog ovih sukoba uskoro se osniva i Hrvatska čista stranka prava.

Unatoč tome, članstvo stranke raste a u to vrijeme HSP-u često pristupaju i muslimani, kojima su preci bili u ustašama i domobranima. Ogranci se osnivaju i po istočnoj Bosni. Neki od poznatijih HSP-ovaca muslimana su Alija Šiljak, te Faud Muhić, sarajevski sveučilišni profesor, ubijen 1992. u Sarajevu pod nerazjašnjenim okolnostima.

Na prvim slobodnim izborima 1990. stranka nastupa u koaliciji sa HDZ-om iako Franju Tuđmana istovremeno optužuju za pokušaje atentata na Paragu. Paradžik i Tuđman dogovorili su se da će nakon izbora i eventualne pobjede Hrvatskog demokratskog bloka, Paradžiku biti ponuđeno mjesto potpredsjednika u novom sazivu Predsjedništva SR Hrvatske. Kako je izborni sustav bio većinski, to jest glasalo se za pojedince, u Sabor su ušli uglavnom članovi HDZ-a, dok iz HSP-a nitko nije ušao u Sabor. Zbog toga, nakon izbora Tuđman kao pobjednik izbora mijenja odluku i umjesto Paradžika u predsjedništvo poziva Dušana Bilanđića, te na suradnju pojedine članove Saveza komunista Hrvatske - stranke demokratskih promjena, zato što su oni dobili puno više mandata od HSP-a. Time je Tuđman oslabio lijevu opoziciju i smanjio otpor promjenama u vrhu JNA koja je prijetila vojnim udarom. HSP ipak postaje parlamentarna stranka zato što Zvonimir Špišić iz HDZ-a i Ante Prkačin iz HDS-a prelaze u HSP zadržavši svoje zastupničke mandate.

Dana 21. prosinca 1990. izbija otvorena pobuna hrvatskih Srba, koji proglašavaju tzv. Republiku Srpsku Krajinu, a uskoro se i JNA stavlja na stranu pobunjenika. Državno vodstvo na raspolaganju ima samo policiju u kojoj je puno Srba, te nekoliko postrojbi još neobučene specijalne policije, pa nema čime spriječiti pobunu. Te pobune predsjednik Tuđman vidi kao provokacije kojima Srbi žele izazvati sukobe kako bi JNA dobila povod za intervenciju i izvođenje vojnog udara. Radi toga Tuđman nastoji kupovati vrijeme dok se ne osposobe i naoružaju postrojbe za obranu, a HSP kritizira vlast i optužuju je da ne želi reagirati. Kako bi to oni popravili počinju pripreme za osnivanje stranačke vojske. Odluka vodstva HSP-a o osnivanju vojske donešena je nakon Napada JNA na Sloveniju.

Početkom 1991. JNA sve više prijete vojnim udarom, ali im nedostaje dobar povod pred međunarodnom zajednicom. Taj problem im rješavaju pravaši koji u lipnju 1991. osnivaju HOS(Hrvatske oružane snage). Odmah potom u sve većem broju sela sa srpskom većinom dolazi do blokade cesta i pruga.

Krešimir Pavelić, bivši tajnik HSP-a napustio je HSP u srpnju 1991. zbog neslaganja s odlukom Paradžika i Parage da se osnuje HOS. Osim što je osnovao svoju stranku Hrvatsku demokratsku stranku prava, postao je žestoki kritičar djelatnosti vrha HSP-a, te je preko medija tvrdio kako je Paraga plaćenik SAD-a sa zadatkom da svrgne Tuđmana i radi protiv Hrvata, a da su drugi članovi HSP-a, kao što su Alija Šiljak radili za jugoslavensku tajnu službu KOS. Izjavljivao je kako je Paraga "ustaša po zadatku, a ne po uvjerenju", te da "ima zadatak da HSP što više ustašuje kako bi se hrvatsku aktualnu vlast optuživalo u inozemstvu za porast fašizma u Hrvatskoj".

Hrvatske obrambene snage (HOS) su službeno osnovane krajem lipnja 991. od strane Dobroslava Parage, Ante Paradžika, Alije Šiljka i još nekih članova tadašnjeg vodstva HSP-a. Odmah je osnovan i Ratni stožer HOS-a, a Ante Paradžik je bio njegov prvi načelnik, iako nitko od njih nije ništa znao ni o vojnoj taktici, a pogotovo o vojnoj strategiji. Po glavnoj oznaci HOS-a, koja je imala natpis HOS - HSP - ZA DOM SPREMNI, HOS se odmah počeo povezivati sa NDH i ustaškim režimom što je odlično došlo Srbima koji su tako dobili argumente za plašenje Srba i njihovu mobilizaciju, te za rušenje ugleda Hrvatske u inozemstvu gdje su Srbi Hrvatsku počeli prikazivati kao nasljednicu režima iz II svjetskog rata koji je bio ovisan o fašizmu i nacionalnom socijalizmu.

U to vrijeme HOS-ovci su najpoznatiji po crnim uniformama, koje su za njih sašivene u okolici Kočevja, što je potvrdio Paraga, koji je uspostavio blisku vezu sa Socijaldemokratskom strankom Slovenije (SDSS). Tako je na jednom sastanku početkom lipnja 1991. tadašnjem predsjedniku SDSS-a Joži Pučniku i ministru obrane Janezu Janši ponudio petsto vojnih dobrovoljaca iz HSP-a za pomoć u obrani slovenskog teritorija u slučaju napada jugoslavenske vojske. Janša se, prema Paraginim riječima, složio s time, procijenivši kako pomoć hrvatskih dobrovoljaca vidi prvenstveno u njihovom protudiverzantskom djelovanju. Na sastanku u Ljubljani, na kojem je osim Pučnika, Janše i Parage bio prisutan i prvi načelnik stožera HOS-a Ante Paradžik, dogovorili su se da će ih slovenska strana uvježbati, opremiti i naoružati.

Prva skupina pripadnika HOS-a stigla je na bojnu obuku u kočevske šume u srpnju 1991. Bilo ih je osamdeset, a ne 500 kako je Paraga obećao, i vodio ih je Alija Šiljak, rodom iz Foče. Obuke jedinica HOS-a u kočevskoj regiji prikrivane su u obje države. Tamo ih obilaze Paraga i Janša zajedno s pomoćnicima Paradžikom i Lovšinom i priopćavaju im kako je obuka ilegalna pa ako ih netko nešto pita, neka kažu da su hrvatski dobrovoljci u slovenskoj Teritorijalnoj obrani. Nakon podjele oružja, Paraga je strogo upozorio vojnike da paze na svoje kalašnjikove, jer se za njih moralo izdvojiti po 1200 njemačkih maraka. Ta cijena, koju je za tu automatsku pušku postavilo slovensko Ministarstvo obrane, bila je izuzetno visoka. Paraga je HSP-ocima otkrio kako svaki, u Sloveniji osposobljeni vojnik stranku košta 5000 njemačkih maraka. Završivši naporni tempo osposobljavanja, dobrovoljci su dobili oružje, a Paraga ga je Lovšinu platio u Kočevskoj Reki.

Nakon kratkog Slovenskog rata HOS je sa oružjem kupljenim u Sloveniji vraćen u Hrvatsku gdje su ih pojedini policijski zapovjednici pri ulasku u Hrvatsku pokušali razoružati. Ministar Boljkovac je to spriječio, a kako ih ne bi razoružao neki lokalni zapovjednik policije smjestio ih je u poseban centar za obuku koji je osnovao na području Karlovca gdje je on sve imao pod punom kontrolom, te ih je i dodatno naoružao. Iako je bio ministar policije svjesno je gradio paralelnu političku vojnu postrojbu izvan kontrole državnih institucija koju su on i Manolić tajno kontrolirali, a da toga obični pripadnici HOS-a nisu bili svjesni. Nakon pada vojarni manji dio oružja HOS je zarobio, a veći je dio dobio iz policijskih skladišta po tajnom odobrenju Boljkovca i Manolića.

Kampovi za obuku postojali su diljem Hrvatske, ali i Slovenije. U Hrvatskoj je postojalo desetak centara za obuku, što im je omogućio Ministar MUP-a Josip Boljkovac. Kampovi za obuku HOS-a u Hrvatskoj nalazili su se na Žumberku (gdje je instruktor bio Dubravko Klauderoti "Švabo"), u maloj školi u zagrebačkoj Dubravi, na Žnjanu i u Tugarama kod Splita te na otocima Braču i Čiovu. HSP je bilježio sve izdatke, uključujući i one za crne uniforme kojih su kupili oko 3000. Većina novca za opremu i naoružanje jedinica HOS-a, kao i za njihovu protudiverzantsku obuku, prikupljena je u podružnicama HSP-a u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi.

U to vrijeme Dobroslav Paraga se zalaže za stvaranja "anti-velikosrpske koalicije", te on i Paradžik žele uspostaviti dobre odnose s Bosnom i Hercegovinom, Kosovom, Albanijom, Crnom Gorom, Bugarskom, pa čak eventualno uključiti i same Srbe izvan Srbije, želeći uspostaviti široku međunarodnu koaliciju svih srbijanskih neprijatelja. Pritom obilaze te države i pokrajine, a ilustrativna je epizoda iz Sofije u Bugarskoj, kada je Paraga radeći na uspostavljanju te koalicije slučajno susreo Dobricu Ćosića prilikom čega je Paraga njega upitao što tu radi, a Ćosić je odgovorio da je došao spasiti Jugoslaviju. Na Ćosićevo pitanje što Paraga tu radi, potonji mu je odgovorio kako je došao zagovarati raspad Jugoslavije.

O ovoj anti-velikosrpskoj koaliciji - sarajevska komunistička partijska novina "Oslobođenje" izvijestila je 12. srpnja 1991. u članku «Srbiju u prirodne granice» o toj koaliciji koju je na sastanku u Sofiji incirao predsjednik Hrvatske stranke prava: „Paraga je i u Sofiji ponovio svoju «ideju», nedavno iznijetu u Tirani, koja predstavlja i glavni cilj koalicije: «zaustavljanje velikosrpskog šovinizma, davanje nezavisnosti nacijama koje je Srbija okupirala i vraćanje Srbije u etničke i istorijske granice iz 1912. godine.»”

("Oslobođenje", Sarajevo, 12. srpnja 1991., članak: «Srbiju u prirodne granice») Ovime je Paraga išao na ruku JNA koja bi u slučaju uspjeha ovakve inicijative sve mogla prikazati kao vanjski napad na Jugoslaviju čime bi stekla međunarodno pravo za uvođenje ratnog stanja. Albanija i Bugarska su u tom trenutku bile vrlo slabe države tek izašle iz mraka komunizma bez ikakve mogućnosti za nekakve veće vojne operacije i o tome su mogli sanjati samo političari bez ikakvoga vojnog znanja.

Istovremeno sa Paragom i Josip Manolić je kao predsjednik Hrvatske Vlade predlagao Albaniji napad na Jugoslaviju, što je objašnjavao kako bi Albanci lakše dobili Kosova u trenutku dok Srbi imaju rat sa Slovencima i Hrvatima. Kako je on imao vojno iskustvo znao je vrlo dobro kako je to nerealno, a cilj mu je bila provokacija. Pravi cilj njegovih nastojanja je vjerovanje kako bi se u ratu sa Albanijom JNA vratila jugoslavenskoj orijentaciji i napustila velikosrpstvo, čime bi se moglo uhititi Miloševića. Nakon toga bi jugoslaveni u Sloveniji, Hrvatskoj i BIH mogli, nestankom straha od Miloševića mogli ukloniti i svoje nacionalno orijentirane političare.

Nakon sastanka vodstva HSP-a s vrhovnim čelnicima Albanije i Bugarske usvojen je nacrt povelje o stvaranju Antihegemonističke (antivelikosrpske) koalicije pokreta i stranaka Hrvata, Albanaca i Bugara, čiji je cilj bio svesti Srbiju na "prirodne granice" iz 1912. godine. Iako nije bilo nikakve realne mogućnosti za stvaranje ovakve ratne koalicije, HSP je zagovarao napadački rat, osvajanje vojarni JNA u Hrvatskoj, te ulazak na područje Srbije i zauzimanje "prirodnih", etničkih i povijesnih granica Hrvatske.

U tom trenutku JNA je imala oko 275.000 ljudi; 25.000 oficira, 19.000 podoficira, 500 službenika, 2000 vojnika po ugovoru, 38.000 civila na službi u JNA, 190.000 vojnika i pitomaca, a na rezervnom ratnom rasporedu je imala blizu milijun vojnika.

I Paraga i Paradžik govorili su o prenošenju rata u Beograd, o sužavanju granica Srbije i o uspostavljanju protusrpskog saveza s Albanijom i Bugarskom, što su bili samo njihovi snovi stoga što Albanija i Bugarska nisu imali nikakve namjere ulaziti u rat sa drugom državom.

Nakon prvih ratnih iskustava HOS-a u Topuskom, Barilovićima i oslobađanje vojarni Borongaj, te Maršalke u Zagrebu, jedna satnija HOS-a se postrojila 10. rujna 1991. na trgu bana Jelaćića, a odakle je njih 58. pod zapovjedništvom Roberta Šilića otišlo na bojište u Vukovar gdje je većina tijekom borbi za Vukovar više puta ranjeno, a 25 ih je poginulo.

Jedinice HOS-a se osnivaju i u Dalmaciji. Do svibnja 1991., jedinice HOS-a u Dalmaciji su prerasle na razinu satnije. Do listopada 1991. ta jedinica raste i dobiva status bojne, te je prozvana "IX bojna Rafael vitez Boban", a zapovjednik joj je bio Jozo Radanović, dotadašnji predsjednik podružnice HSP-a u Splitu. IX. bojna HOS-a je uskoro postala jedna od najpoznatijih jedinica HOS-a u Hrvatskoj. HOS djeluje i u Vinkovcima i okolici, a u njen sastav ulaze uglavnom dragovoljci koji nisu na drugi način mogli nabaviti oružje.

Prva Bojna Žumberak posebne namjene, krajem veljače 1992. imala je oko 800 ljudi, Čepin je imao svoju bojnu u kojoj je bilo satnija HOS-ovaca, a u Gospiću je djelovala 19. bojna "Vitez Jure Francetić".

Ministar obrane Šušak pokušava Paradžika uvjeriti kako jedna država ne može imati dvije vojske te traži od njega da se HOS uklopi u sastav Hrvatske vojske. Za to mu nudi mjesto Ministra unutrašnjih poslova, Hosovci bi na uniformi na jednom ramenu nosili grb HOS-a, a na drugom HV-a, te bi 30 hosovaca ušli u SIS. Sastanku su osim Šuška i Paradžika prisustvovali Josip Perković i nekoliko pravaša. Dogovor se ne sviđa Paragi kao predsjedniku HSP-a, Manoliću kao predsjedniku Vlade i Vekiću kao ministru MUP-a. Iako su pregovori dobro napredovali 21. rujna 1991. godine u Sesvetama, kod samog ulaska u Zagreb ubijen je Ante Paradžik na policijskom punktu. Ubijen je sa dvojicom suputnika dok se vraćao u vozilu "Lada Niva" iz Križevaca gdje je taj dan utemeljena podružnica Hrvatske stranke prava. Na tom skupu Paradžik je kritizirao hrvatsku vlast, povezujući je s komunizmom i Udbom i Kosom. "Tko je god bio veći komunist, udbaš, kosovac, dobio je kod nas ministarsko mjesto!" To je u stvari bilo točno, ali je bilo potpuno nerealno to pitanje rješavati u trenutku velikosrpske pobune i očitog stavljanja JNA na njihovu stranu. Nakon izbora bivši komunisti, članovi HDZ-a su postali ministri, a nacionalisti su dobili pozicije u općinama. Prvi ministar koji nije bio član partije je Ministar za iseljeništvo Gojko Šušak, koji je nakon smjene nekoliko nesposobnih ministara postao ministar obrane. Međutim, otvaranje druge unutrašnje fronte u tom trenutku potpuno bi uništilo svaku mogućnost stvaranja samostalne Hrvatske države, a otvaranje te fronte najviše je odgovaralo protivnicima samostalne Hrvatske. Zbog toga je projugoslavenskoj frakciji odgovarao nered i spriječiti Paradžika da postane ministar, te istovremeno izazvati sukobe između HOS-a i HV-a kako bi JNA lakše osvojila Zagreb. Ubili su ga policajci radio vezom uvjereni kako im se približava vozilo s naoružanim Martičevcima. Paradžik je ubijen na način da se zna kako ga je ubila policija, što znači kako je cilj bio izazvati sukobe između HOS-a i policije. Da je cilj bio samo Paradžik pogodio bi ga snajper za vrijeme obilaska prvih borbenih linija, te bi bio proglašen za ratnog heroja i pokopan sa svim vojnim počastima. Paradžik je uživao veliki autoritet u HOS-u zato što je većinu vremena provodio blizu bojišta.

Dobroslav Paraga također se trebao nalaziti u vozilu, međutim, on je "slučajno" izbjegao smrt odustavši od putovanja u posljednji trenutak, a slično se dogodilo i nekoliko puta kasnije.

Mediji u Hrvatskoj tada su počeli pisati o političkom ubojstvu, što su nakon Paradžikova ubojstva tvrdili predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga i vođa HSLS-a Dražen Budiša, tada ministar u hrvatskoj Vladi. Paradžikove ubojice (četvorica policajaca su: Željko Vučemilović Grgić, Branko Matošević, Željko Čeko, Paško Palić) osuđeni su tek 1993. godine. Osuđeni su 13. listopada 1993. na zatvorske kazne od sedam godina (Vučemilović), šest (Matošević), pet godina i deset mjeseci (Čeko) i pet godina i osam mjeseci (Palić). No, sve počinitelje zločina ubrzo je pomilovao Franjo Tuđman te su pušteni iz zatvora, što je dodatno pojačalo sumnje u politički motivirano ubojstvo.

Nakon Paradžikova ubojstva, mjesto dopredsjednika stranke uzima Anto Đapić. Nakon Paradžikove likvidacije Manolić je nastavio tajno odobravati izdavanje oružja i streljiva Paragi, do 1993. kad je HOS rasformiran i u BIH. Tuđman i Šušak su prešutno odobravali naoružavanje HOS-a manjim količinama oružja kako ne bi hosovce pretvorili u neprijatelje, a nastojali su sklopiti i što bolju suradnju sa Đapićem i Kandareom.

Početkom studenog 1991., vodstvo opsjednutog Vukovara traži pomoć od Parage. Dana 13. rujna 1991., Paraga iz Zagreba šalje 200 vojnika HOS-a opkoljenom Vukovaru. Zaustavlja ih Tomislav Merčep zamjenik ministra policije Ivana Vekića te ih šalje u Osijek gdje su zatvoreni u Crvenu vojarnu. Genaral Martin Špegelj je 16. 10. 1991. izvršio smotru te jedinice i naredio Merčepu proboj prema Vukovaru pravcem Nuštar – Bogdanovci kako bi se stanovništvo spasilo. Merčep je znao snagu JNA te je odbio napasti pod izgovorom: "Kukuruzi su puni mina, a i nisam siguran da mi Dedaković ne bi pucao u leđa. Nakon nadljudskih napora u obrani Vukovara mnogi zapovjednici su psihički popustili i davali su čudne izjave pa im više nije vjerovao ni Merčep, koji je i sam pripadao militantnoj desnici.

Nakon pada Vukovara manolićeva ekipa traži "krivce" za pad Vukovara, iako je čudo što Vukovar nije pao za nekoliko dana, što je bilo vojno logično s obzirom na odnos snaga. Odlučuju optužiti zapovjednika obrane Dedakovića. Odvode ga u Zagreb gdje ga batinama prisiljavaju na priznanje krivnje, a istovremeno mu puštaju suborce kako bi on njih naveo na napad na zatvor. Na taj način manolićevci pokušavaju izazvati sukob među Hrvatima, kao što su već jedno uspjeli u II svjetskom ratu. Dedaković to razumije te smiruje svoje suborce, ali Paraga postupa drugačije. Nakon pada Vukovara u studenome 1991. Dobroslav Paraga pokušava okupiti sve HOS-ovce u Zagrebu odakle bi kao trebali krenuti u oslobađanje Vukovara, a stvarni cilj je bio pokušati vojni udar. Kako HOS-ovci okupljeni u Zagrebu nisu htjeli u tome učestvovati Paragi ostaje samo verbalni rat protiv Tuđmana. Radi toga postaje prvooptuženi za pad Vukovara, Mile Dedaković - Jastreb drugooptuženi, a policija provodi pretres u sjedištu HSP-a gdje su pronađene velike količine oružja i streljiva. Uhićeni su Paraga, Ante Prkačin i Mile Dedaković Jastreb pod optužbama za terorizam, rušenje demokratski izabrane vlasti i ustavnog poretka.

Nakon što je 23.11. 1991. objavljen proglas o općoj mobilizaciji, jedinice HOS-a se postupno uklapaju u redove HV-a.

Državno odvjetništvo pokrenulo je sudske postupke protiv uhićenih, a osnovana je "Komisija za Vukovar" na čelu s Josipom Manolićem koja je branitelje Vukovara označila kao krivce za pad grada.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 13. prosinca donio rješenje prema kojemu su sve optužbe protiv njih proglašene neosnovanima te su svi pušteni na slobodu. Vjekoslav Vidović, sudac Vrhovnog suda koji je donio tu presudu, ubrzo je nakon toga, pod pritiskom manolićevih kadrova morao napustiti mjesto predsjednika Vrhovnog suda. Nakon što je izašao iz zatvora, Dedaković napušta Hrvatsku vojsku i priključuje se HSP-u gdje je postao glavni inspektor HOS-a.

U to vrijeme, krajem 1991. godine, doista su postojale indikacije u vezi djelovanja HSP-a koje su mogle navesti hrvatske vlasti na zabrinutost u vezi državnog poretka. Tako je Alija Šiljak, član Predsjedništva HSP-a, u listopadu 1991. pred novinarima izjavio: "Mi ne ćemo moliti, nego ćemo uzeti vlast", a Paraga je, smatrajući nove izbore bespotrebnima izjavio: "Nema razloga za izbore, niti ih se može provesti. Najsposobniji trebaju voditi takve ratne poslove, a mislim da mi to najbolje radimo". U stvarnosti, hosovci su imali hrabrosti za manje diverzantske napadne operacije i za odlučnu obranu do smrti, ali o organizaciji većih napadnih taktičkih operacija nisu znali ništa, a pogotovo ništa nisu znali o strategiji. U istom se smislu mogla shvatiti izjava zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića, koji je nakon nadljudske herojske obrane postao mentalno neubrojiv, dok je komunicirao sa svojim zamjenikom u Vukovaru Brankom Borkovićem. Branko Borković 12.11.1991. piše: "Ako padnemo želim da Tuđmanovu glavu nataknete na kolac, u ime svih gladnih, prljavih, zaklanih, poniženih i izdanih od izdajica hrvatskog roda", a Mile Dedaković odgovara: "Grad poručuje da će nataknut sigurno ako se to desi. Letjet će tu više glava, a ne samo Tuđmanova". U tom trenutku Manolić plaši Tuđmana pričom kako 30.000 Hosovaca kreće prema Zagrebu, iako je u tom trenutku ukupan broj HOS-ovaca bio oko 3.000 i većina ih je djelovala u sastavu raznih postrojbi HV-a kao kao posebne male borbene grupe.

Kad su Paraga i Dedaković zatvoreni, HSP je organizirao mirne prosvjede u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića, Anto Đapić nazvao je Franju Tuđmana "tvorcem policijske države", a potporu HSP-u dali su između ostalih Marko Veselica, Zvonimir Baletić, Ivan Gabelica, Silvije Degen i drugi, sve odreda političari bez ikakvoga vojnog znanja. Policija je razbila prosvjede te privela nekoliko desetaka osoba. Prosvjedi su održani i pred Starčevićevim domom oko kojega su HOS-ovci zauzeli borbene položaje, a neki su čak predlagali da se krene pred Banske dvore i stanove Josipa Manolića i drugih.

Sve postrojbe HOS-a su 13. 1. 1992. dobile zapovijed o pripajanju Hrvatskoj vojsci, upravo onako kako su dogovorili Parađik i Šušak, pa su mnogi HOS-ovci prešli u HV i obavještajne službe. Do tog trenutka, jedinice HOS-a djelovale su samostalno, ali većinom u sastavu pojedinih većih postrojbi HV-a. Taj proces je u najvećoj mjeri završen do ožujka 1992. godine. Hrvatska vojska je preuzela logore za obuku HOS-ovaca. Neke jedinice HOS-a su zadržale službenu samostalnost do 1993., ali kao dio Hrvatske vojske. No neke jedinice HOS-a prelaze u BiH jer i tamo započinju sukobi Srba i JNA s jedne strane, te Hrvata i Muslimana s druge strane. I nakon integracije zadržane su političke i druge veze između HSP-a i pripadnika HOS-a, kao i kontakti logističke prirode glavnog stožera HOS-a sa pojedinim pripadnicima HOS-a. A oni u BIH su i nadalje dobivali oružje i streljivo iz skladišta MUP-a, a ne HV-a. U BIH ratni stožer HOS-a za Hercegovinu osnovan je 18. prosinca 1991. u Ljubuškom, sa zapovjednikom Blažom Kraljevićem.

Paraga se protivio odluci podređivanja HOS-a HV-u, želeći da HOS ostane odvojeni dio hrvatske vojske. Radi toga je sve koji su se javljali u glavni stožer HOS-a nakon integracije, upućivao u Bosnu i Hercegovinu, gdje je 1992. došlo do eskalacije sukoba.

Prvog ožujka 1992. dogodio se još jedan atentat na pravaše, kada je podmetnut eksploziv u Omladinskom domu u Vinkovcima, gdje se nalazila 109. brigada u kojoj je bilo dosta HOS-ovaca, a Paraga je ponovno izbjegao atentat tako što je zakasnio na skup. U eksploziji je ubijeno, ili ranjeno trinaestero članova HSP-a.

Sredinom travnja 1992. HVO je nudio Armiji RBiH osnivanje zajedničkog vojnog stožera za obranu Bosne i Hercegovine, ali vodstvo Armije RBiH ovaj prijedlog nikada nije razmotrilo. Naprotiv, muslimansko vodstvo počinje instrumentalizirati HSP BiH i HOS na račun HVO-a. Pravaši su zagovarali unitarnu Bosnu i Hercegovinu, iako je krajnji cilj bio stvaranje hrvatskih granica na Drini, što je Muslimanskom vodstvu odgovaralo kao taktika. HOS se suprotstavio HZ Herceg Bosni i HVO-u te Kraljević zahtijeva podređivanje HVO-a HOS-u, a u isto vrijeme blisko surađuje s Alijom Izedbegovićem i muslimanskom ABIH.

HOS se od srpnja 1992. službeno nalazio pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva RbiH. U kolovozu 1992. Kraljević je imenovan je generalom bojnikom Armije RBiH i postavljen u njezin Glavni stožer.

Prema procjeni dozapovjednika HOS-a Ivice Primorca HOS je imao do 3000 pripadnika uz manji broj pripadnika HOS-a Bosne sa stožerom u Zenici. U Čapljini HOS su omasovili muslimani. U srpnju 1992. HOS u Čapljini počinje stvarati probleme HVO-u pod zapovjedništvom Slobodana Praljka zbog velikog broja neevidentiranih boraca koji su uglavnom bili nepoznati. Zbog toga se Praljak sastaje s Kraljevićem te na sastanku od njega traži podređivanje HOS-a ili bar evidenciju o novačenju u HOS. Kraljević je takav prijedlog Praljka odbio. Sličan problem s HOS-om pojavio se i u Stocu gdje su 90% HOS-a činili muslimani. Novačenje HOS-a nepoznatim i neevidentiranim osobama događalo se i na području Mostara. Prema izvješću VOS-a (vojne obavještajne službe) od 8. kolovoza 1992. Muslimani su dobili interna uputstva da ulaze isključivo u Armiju RBiH ili HOS kako bi se borili protiv HVO-a.

HOS nije djelovao jedinstveno na području BiH. Na području Mostara HOS je bio blizak Armiji RBiH i održavao je svakodnevne kontakte s generalom Armije RbiH, Arifom Pašalićem, te izbjegavao suradnju s HVO. Istovremeno na području Novog Travnika HOS je djelovao u suradnji sa HVO-om. Manolić je preko svojih operativaca Paragi slao oružja i streljiva koliko je trebalo, te je HOS ubrzo postao, na mnogim mjestima, većinom muslimanska postrojba.

Kraljević je kao cilj HOS-a u Bosni i Hercegovini postavio je stvaranje hrvatske granice na Drini, uvjeren kako su bosanskohercegovački muslimani Hrvati islamske vjeroispovijesti. U svojim istupima napadao je Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu i njezinog predsjednika matu Bobana optužujući ih za antihrvatstvo. U logoru Dretelj HOS je zlostavljao i ubijao srpsko civilno stanovništvo.

Predizborno vrijeme u ljeto 1992. vrijeme je najveće popularnosti stranke, pod sloganima “Sav narod u svoj dom, Unprofor go home” i “Jedina lista bez komunista” što je bilo vrlo privlačno svim desno orijentiranim biračima i braniteljima, razočaranima vojnim gubitkom i dolaskom mirovnih snaga Unprofora. Na skupove HSP-a dolazilo je po nekoliko desetaka tisuća ljudi, a na njima se naglašava sposobnost HSP-a da obrani zemlju. Na predizbornom mitingu održanom u Sisku 23. srpnja 1992., Paraga je rekao kako HSP želi "očistiti i oslobađati Hrvatsku od Srba, srbo-komunista i četnika". Povrh toga, Paraga i Đapić sugerirali su da bi HSP "osnovao Hrvatsku pravoslavnu Crkvu koja bi okupila one pojedince pravoslavne vjeroipovijesti koji se osjećaju Hrvatima", što je sve privlačno desnim biračima, a i pravoslavnim Hosovcima kojih je bilo oko 10 posto u HOS-u.

Predsjednik stranke Dobroslav Paraga imao je dogovor s drugim oporbenim strankama o inzistiranju na višestranačkoj kontroli procesa izbora. No kada je dogovor trebalo potpisati, svi su osim Parage odustali. Unatoč obećavajućoj atmosferi, HSP je dobio tek nešto više od 180.000 glasova (oko sedam posto). Iako su time postali treća politička opcija po snazi u državi, rezultati su bili ispod očekivanja, a predsjednik HSP-a izjavio je u Saboru, u Zastupničkom domu, da izbori "nisu odraz pravog stanja" te je odmah nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora 1992. godine podnio tužbu zbog navodnog krivotvorenja izbora. U Sabor ulazi Ante Prkačin, Boris Kandare, Dobroslav Paraga, Anto Đapić i Petar Bosnić.

Nakon zaoštravanja odnosa HOS-a i HVO-a, HZ Herceg-Bosna izdala je naređenje kojim se traži uhićenje svih zapovjednika HOS-a koji odbiju suradnju s HVO-om. U to vrijeme radile su se pripreme za operaciju Bura, gdje je bila potrebna i suradnja HOS-a koja je do tada bila upitna zbog zbližavanja s Armijom RBiH. HVO je od policije preuzeo sve kontrolne punktove u sklopu tog naređenja, a poseban režim kontrole uspostavljen je u Mostaru zbog ratne opasnosti. Nakon sastanka Kraljevića i časnika Teritorijalne obrane BiH organiziranog od strane Vinka Martinovića Štele, Kraljević se uputio prema Čitluku gdje je došlo do paljbe između HVO-a i HOS-a u kojoj je poginula Kraljevićeva pratnja koju je činilo osam HOS-ovaca i Kraljević te jedan vojnik HVO-a, dok je drugi bio ranjen.

U to vrijeme Alija Izedbegović je pokrenuo prve poteze u svom planu osvajanja srednje Bosne i doline Neretve od slabijeg protivnika tj. Hrvata odgovaralo mu je izazvati sukobe između HVO-a i HOS-a. Tu mu je ključni pomoćnik bio upravo naivni Blaž Kraljević preko kojeg je namjeravao HOS pretvoriti u svoju postrojbu. Šušak je lokalnom zapovjedništvu HVO-a naredio razgovore s Kraljevićem kako bi ga uvjerili u potrebu smirivanja sukoba sa Srbima, oprez prema postrojbama ABIH, te uklapanje hercegovačkog djela HOS-a u HVO koji je po Sporazumu o prijateljstvu i suradnji od 21. 7. 1992. postao dio jedinstvenih oružanih snaga BiH. (Paralelno sa ovim pregovorima vodili su se i pregovori o dolasku UNPROFOR-a u BiH, zbog čega je Hrvatskoj odgovaralo primirje u BiH i smirivanje rata, kako bi dobila vremena za jačanje vojnih potencijala.)

Izetbegović je HOS priznao kao posebnu postrojbu ABIH, a to nije odgovaralo HVO-u, pa su to iskoristili ubačeni UDBA-ši i KOS-ovci koji su mu, nakon neuspješnih pregovora u Mostaru 9. 8. 1992. organizirali zamku s namjerom izazivanja rata između HVO-a i HOS-a. Operacija je organizirana na vrlo visokom nivou. Na svim izlazima iz Mostara pripadnike vojne policije su neposredno prije atentata zamijenili pripadnici jedne postrojbe iz Tutine bojne. Odmah nakon atentata došla je cisterna koja je oprala mjesto likvidacije, a izrešetana vozila su odvezena na otpad Vranić kako se ne bi mogao obaviti kvalitetan očevid. Iz toga je vidljivo kako je likvidacija unaprijed planirana, te Kraljević vjerojatno ne bi preživio čak i da je pristao na uklapanje HOS-a u HVO. U likvidaciji Blaža Kraljevića ima puno poveznica sa likvidacijom Ante Parađika. Parađik je likvidiran nakon niza sastanaka sa Šuškom u kojem je nagovoren na uklapanje HOS-a u HV, dok je Kraljević likvidiran već nakon prvog sastanka u kojem je, po Šuškovoj zapovjedi, nagovaran da HOS sjedini sa HVO-om. I u jednom i u drugom slučaju organizirana je «sačekuša» na cesti što znači da su organizatori točno znali gdje i kad treba organizirati atentat. I u jednom i u drugom slučaju protiv ujedinjenja HOS-a sa HV-om, odnosno HVO-om bio je i Paraga i Manolić. Čim je Kraljević likvidiran terenski suradnici odjeljenja za psihološko propagandnu aktivnost (PPA) HVO-a, HV-a i MUP-a već su brujali kako je to naredio Šušak. Kako izvršioci Kraljevićeve likvidacije to ne bi mogli demantirati vrlo brzo ih je većina poginula na različite načine, najčešće na bojištu s metkom u leđima.

Likvidaciju je odradila grupa kriminalaca iz Tutine postrojbe, bivših suradnika UDBA-e od kojih su neki 1991. bili uključeni u obranu Hrvatske. Tuta je bio bivši suradnik Josipa Perkovića i Josipa Manolića ubačen među Hrvatske emigrante u Njemačkoj koji se vrlo uspješno prilagodio Šušku, te se svuda predstavljao kao njegov čovjek od najvećeg povjerenja. Šušak je o svemu tome znao onoliko koliko mu je ispričao Perković.

Nakon likvidacije Blaža Kraljevića postojala je ozbiljna prijetnja sukoba između HOS-a i HVO-a, nakon čega bi se sukobi prenijeli i u Hrvatsku, a to je upravo i bio cilj. Da je cilj bila samo likvidacija Kraljevića to bi bilo odrađeno snajperom na prvoj liniji bojišta i pripisano Srbima nakon čega bi Kraljević dobio sve vojne počasti. Ali za tako nešto nije ni bilo potrebe zato što je HOS već bio pred raspadom na Hrvatski i Muslimanski dio. Hrvati u HOS-u sa velikim nezadovoljstvom su pratili Kraljevićeve pregovore s Izetbegovićem, te bi vrlo brzo Kraljević postao general bez vojske. Unatoč otporu Parage i Prkačina, Đapić i Dedaković su na molbu Šuška i Tuđmana uspjeli primiriti situaciju, a u tome im je pomogao Valentin Ćorić. Nakon smirivanja duhova Hrvati iz HOS-a postepeno prelaze u HVO i HV, a mnogi dotadašnji Hrvati muslimanske vjere postali su najradikalniji borci ABiH, što je najviše odgovaralo Aliji Izetbegoviću, dok su sve rjeđi prohrvatski orijentirani muslimani iz Patriotske lige ubrzo potpuno marginalizirani i uklopljeni u ABiH. Đapiću je obećano rješavanje statusnih pitanja za poginule i ranjene HOS-ovce (mirovine za obitelji i invalidnine), te je time Đapić uspio veći do HOS-ovaca uvesti u HV. Pojedini KOS-ovci ubačeni u HOS ostali su uz Paragu, iako su rado prešli u HV na vojničku plaću, a u tome su im pomagali pojedini zapovjednici HV-a, tako što su im omogućavali da čuvaju i prate Paragu umjesto da ih šalju na borbene linije. Pojedini takvi zapovjednici HV-a su skroz do 1995. omogućavali Paragi korištenja vojnih vozila, pa čak i helikoptera HV-a. Identifikacija i neutralizacija ovakvih zapovjednika HV-a dugo je trajala zahvaljujući neprimjetnoj zaštiti šefa SIS-a Perkovića (a i drugih) koji je iz ove službe smijenjen 16. listopada 1992., oko 2 mjeseca nakon likvidacije Blaža Kraljevića. Tome se oštro suprostavio Josip Manolić i tako prvi puta ušao u otvoreni sukob sa Tuđmanom, pri čemu je za smjenu Perkovića optužio Božu Vukušića i njegov film o UDBI gdje je Perković optužen za ubojstvo Brune Bušića. Kako bi Perković ostao pod kontrolom Šušak ga je stavio za svog savjetnika i tako mu onemogućio otvorenu opstrukciju.

HOS je raspušten sporazumom između predsjednika Herceg-Bosne, Mate Bobana i generala HOS-a, Ante Prkačina 29. kolovoza 1992. koji je postignut u Grudama. Zbog ovog poteza, Dobroslav Paraga izbacio je Prkačina iz HSP-a.

Nakon prikazivanja Vukuševićevog film o Udbi Tuđman je počeo sumnjati u iskrenost Manolića. Šušak je sve više hrvatskih dragovoljaca počeo postavljati na visoke zapovjedne položaje što nije odgovaralo bivšim oficirima JNA. Kako bi to spriječio Manolić je započeo kampanju rušenja Šuška, a kada Tuđman to nije prihvatio Manolić se sukobljava i sa Tuđmanom, pod izgovorom pogrešne politike u BIH. Radi toga Manolić pokušava preko Parage djelovati i preko američkog kongresa. U to vrijeme CIA je angažirala Paragu za svoje planove. Paragu su progurali do Američkog Kongresa, kako bi u njihovom interesu, kao bivši dugogodišnji komunistički politički zatvorenik s velikim ugledom na zapadu, za njihove ciljeve izlobirao i američke kongresmene protiv Hrvatske u korist Muslimana. Paraga je uspio uz njihovu pomoć čak i bivšeg pukovnika komunističke tajne policije Udbe, Manolića, dovesti do Američkog kongresa i predstaviti ga kao borca za demokraciju. Radi toga popularnost HSP-a i Parage u Hrvatskoj naglo pada. Tada, u svibnju 1993. godine, Anto Đapić traži izvanredni sabor HSP-a, a Središnji odbor taj je prijedlog odbio. U srpnju je Anto Đapić izbačen iz stranke zajedno uz Borisa Kandarea i još dva člana Predsjedništva stranke te glavnog tajnika pošto su kršili odredbe statuta stranke.

U lipnju 1993. na Vojnom sudu u Zagrebu, Dobroslav Paraga, Anto Đapić, Mile Dedaković i Ante Prkačin optuženi su za stvarenje paravojske (HOS), ugrožavanje ustavnog poretka Republike Hrvatske, terorizam, planiranje državnog udara i agitiranje protiv tadašnje vlasti. Vojni tužitelj bio je Mirsad Bakšić. Protiv Parage, Đapića, Dedakovića i Prkačina svjedočili su Krešimir Pavelić (bivši tajnik HSP-a), Janko Bobetko (general HV-a) i Mate Šarlija Daidža (general HV-a i HVO-a), a optužene je branio Zvonimir Hodak. U isto se vrijeme pokreće postupak pred Ustavnim sudom za zabranu HSP-a. Na teret optuženicima stavljale su se i izjave Ante Prkačina koji je jednom prilikom rekao da je Ratni stožer HOS-a imao zadatak baviti se prikupljanjem političkih poena za stranku, na temelju hrabrosti HOS-ovaca. Pravašima je optužnica više puta sužavana, a nakon dugotrajnog procesa i mnogobrojnih optužbi svi su oslobođeni kako bi se političke tenzije u hrvatskoj smanjile. Nakon dugotrajnog suđenja sve je završilo rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je HOS priznat kao legalni dio Hrvatske vojske.

Ante Đapić je nakon izbacivanja iz HSP-a sa svojim pristašama u Kutini 11. rujna organizirao izvanredni Sabor HSP-a gdje je on izabran za dopredsjednika, a Boris Kandare za predsjednika Glavnog stana stranke, iako je Đapić bio taj koji je de facto postao glavni čovjek u stranci. Paraga je slučaj odveo pred državne organe, a Ministarstvo unutarnjih poslova presudilo je u njihovu korist. Paraga je u Saboru optužio HDZ da je instalirao Đapića na čelo HSP-a. Sudski spor oko HSP-a dugo se vodio, a okončan je 2002. godine, presudom u Đapićevu korist. Paraga je u međuvremenu osnovao HSP 1861. ali nakon gubitka ugleda nije uspio osvojiti nikakve mandate na bilo kojoj razini vlasti.

Zadnji dani HOS-a počinju 17. ožujka 1993. godine kada su pripadnici muslimansko-bošnjačkih oružanih snaga ubili u Kaknju Ivu Vuletića, zapovjednika tamošnjeg HOS-a. Službeni datum kad je HOS prestao postojati kao samostalna organizacija smatra se 16. travanj 1993., a posljednje jedinice nekadašnjeg HOS-a koje su se održale do kraja rata su splitska IX bojna "Rafael vitez Boban" i sarajevska 101. bojna "Do Drine" koje su raspuštene tek 1996. godine. Postepenim raspadom HOS-a, što se produžilo do 1994. Manolić i njegova projugoslavenska udbaško kosovska ekipa izgubila su svoj najjači nesvjesni oružani instrument utjecaja u BiH pa su se dohvatili svog najjačeg oružja – medija kao što su Globus i Novi List koji su potpuno otvorili prostor Paragi za napad na Hrvatsku državotvornu politiku. Unatoč tome Paraga više nikada nije uspio povratiti povjerenje među hrvatskim biračima, te više nikada nije uspio osvojiti mjesto u Saboru.