Plodovi politike INATI SE SLAVONIJO

Inat je emocija koja se pojavljuje kada čovjek ne vidi izlaz iz nekog sukoba, ali se ne želi predati, već nastoji napraviti što više štete protivniku, pa makar pri tome i sam stradao. Inat se javlja kada postoji osjećaj nezaslužene inferiornosti, ili kada osoba doživi nešto što vidi kao omalovažavanje sebe od strane druge osobe, zajednice, ili čitavoga društva. Kroz inat mnogi uništavaju sebe i druge pokušavajući dokazati kako su u pravu, ali ne žele odustati zbog ponosa, oholosti, ili egoizma. Inat daje osjećaj dosljednosti i prevelike vrijednosti, a najčešće se javlja nakon što se osoba osjeti povrijeđen, ili doživi gubitak dominacije i uvažavanja. Također se javlja kod onih koji misle kako će Inatom dobiti zasluženu pažnju ili osjećaj slobode.

Politika "Inati se Slavonijo" postala je Slavonska politika onoga trenutka kada se Branimir Glavaš kao dotadašnji najjači politički lider u Slavoniji osjetio izdanim od Ive Sanadera. Glavaš je uz pomoć manipulacija i izbornoga lažiranja uspio dovesti Sanadera na vlast u HDZ-u, te je smatrao kako zbog toga zaslužuje i dalje biti vrhovni autoritet na području Slavonije i Baranje. Međutim, Sanader je u njemu vidio čovjeka koji je obavio svoj zadatak, te na njega više ne treba gubiti vrijeme. Posvađali su se oko privatizacije Belja. Glavaš je to htio prodati južnoameričkom poduzetniku hrvatskih korijena Stivu Bubalu, dok je Sanader odlučio sve dati u ruke Račanovom obnovitelju Jugoslovenenskog gospodarstva Ivici Todoriću.

I tako je Glavaš izašao iz HDZ-a, te osnovao svoju stranku HDSSB u kojoj je on bio jedini gospodar, nakon čega ga je pravosuđe počelo progoniti zbog optužbi za ratne zločine po zapovjednoj odgovornosti. Iako ga je većina smatrala najviše odgovornim za propast svih velikih poduzeća u kojima je on postavljao direktore podržali su ga zbog toga što su smatrali kako ga se ne smije optuživati za to što je branio Hrvatsku u Srpskoj ratnoj agresiji. Uskoro je završio u zatvoru zbog čega je među njegovim pristašama postao još popularniji, te je promoviranjem parole "Inati se Slavonijo" uspio osvojiti vlast u mnogim mjestima Slavonije i Baranje.

Zahvaljujući ovom inačenju obustavljene su sve investicije u Slavoniji, te su stvarni gospodari Slavonije postali veliki zemljoposjednici poput Todorića i još nekolicine koji su počeli naručivati zakone prema svojim željama. Oni su postali novi feudalci. Na nižoj razini su se pojavili srednji veleposjednici kojih se u svakom selu pojavilo nekoliko i koji su dobili većinu državne zemlje u zakup.

Svi ostali seljaci su postali bezemljaši.

Sve ovo se pravdalo potrebom okrupnjavanja zemljišnih posjeda na veličinu od nekoliko stotina hektara pošto je to navodno ekonomski najoptimalnija veličina posjeda. To je točno samo u slučaju uzgoja ratarskih kultura. Kod uzgoja voća, povrća, ili stoke gdje treba više ljudskog rada isplativa su i puna manja domaćinstva, ali pod uvjetom da su svi drugu uvjeti jednaki. Osobito ako bi dobili povoljne poticaje za izgradnju svojih mini silosa, mini skladišta, mini sušara, mini hladnjača, mini mljekara i drugih preradbenih kapaciteta. A kako ti uvjeti ne bi bili jednaki pobrinula se Sanaderova vlada u inat Glavašu i njegovim sljedbenicima. Veliki zakupci zemlje dobili su zemlju u zakup po cijeni od 200 do 300 kuna po hektaru, dok su mali plaćali i do 1500 kuna po hektaru. Većinu poljoprivrednih poticaja su dobivala velika poljoprivredna poduzeća dok su sitni seljaci dobivali samo ostatke. Čak i kod onih poticaja koje su raspoređivale županije gdje su njegovi bili na vlasti poticaje su dobivali samo oni koji su podržavali Glavaša i plaćali donacije njegovoj stranci.

Dolaskom Milanovića na vlast stanje u Slavoniji se još više pogoršalo. Slavonija je stavljena u istu statističku regiju kao i Zagreb te je na taj način mogućnost dobivanja novca za projekte iz EU znatno smanjena. Ovo je učinjeno kako bi se povećale šanse Zagrebačkoj i Čačićevoj Varaždinskoj regiji, a rezultat za Slavoniju je bio gubitak nekoliko milijardi eura koje bi ekonomski puno slabija Slavonija mogla dobiti da je imala status posebne regije. Tada su donijeti i zakon o predstečajnoj nagodbi, te zakon o ovrsi, nakon čega je počelo masovno iseljavanje, osobito sa sela gdje su mnoge mlade obitelji odlučile sve prodati, te trajno napustiti državu. Useljive kuće po Slavonskim i Baranjskim selima su se počele prodavati po cijeni od 5.000 eura. Milanović je također zaustavio projekt izgradnje koridora CV do Mađarske granice, te izgradnju mosta preko Save na ovom koridoru, kao i na koridoru prema Banjaluci. Čak je izmijenjen i projekt autoceste od Osijeka do Mađarske granice, te promijenjen u projekt brze ceste. U to vrijeme najjača Slavonska političarka je bila SDP-ovka Biljana Borzan koja se u Europi borila za kvalitetu Nutele, ali je nije zanimalo kako promovirati hrvatske proizvode.

Padom Milanovića i izlaskom Glavaša iz zatvora njegovi suradnici, koji su se za vrijeme njegovog izdržavanja kazne u Mostaru emocionalno i politički osamostalili shvatili su kako ih on želi zamijeniti novim kadrovima. On je i ranije imao običaj svake 3 godine mijenjati ekipu najbližih suradnika, te je to želio ponovno učiniti. Zahvaljujući tome HDSSB je propao na izborima, kao i Glavaš. Župan Osječko Baranjske Županije je postao Ivan Anušić, kao prvi osječki Župan sa desnice koji nije bio Glavaševa marioneta. Propali HDSSB-ovci su se odmah počeli masovno učlanjivati u HDZ kako bi preuzeti vodstvo u toj stranci, ali u tome nisu imali velikog uspjeha.

Anušić je dolaskom na mjesto Župana napustio politiku "Inati se Slavonijo", te je počeo lobirati za projekte razvoja Slavonije. Ponovno su krenuli u realizaciju projekti nastavka izgradnje koridora CV, te su počela dolaziti novčana sredstva za mnoge manje infrastrukturne projekte financirane iz EU fondova, ili državnog proračuna.

Ali sve to nije dovoljno za zaustavljanje iseljavanja prije svega zbog ekonomskih razloga.

Infrastrukturni projekti su dobri za rast društvenog standarda, ali neprofitabilni projekti ne mogu zaustaviti iseljavanje. Kada se projekti završe netko ih mora održavati, a to mogu samo porezni obveznici koji time postaju još manje konkurentni na svjetskom tržištu gdje vladaju velika poduzeća.

Hrvatska velika poduzeća i banke su najčešće u vlasništvu stranaca, a takva poduzeća prema statističkim podacima imaju 2,5 puta veće prihode po zaposlenom nego poduzeća u vlasništvu domaćih poduzetnika. Istovremeno poduzeća u vlasništvu stranaca imaju dobit po zaposlenom 4-5 puta manju nego poduzeća u domaćem vlasništvu. Iz toga oni koji se razumiju u statistiku lako mogu zaključiti kako poduzeća u stranom vlasništvu izvlače najmanje 90 posto dobiti u porezne oaze. A sve to rade potpuno legalno. Dovoljno je da neka njihova podružnica u državi sa minimalnim porezom na dobit svim ostalim podružnicama u drugim državama redovito isporučuje fakture za upravljanje, marketing, dizajn i slično, te je time dobit prebačena u poreznu oazu. Na ovaj način svake godine iz Hrvatske se izvuče nekoliko puta više dobiti nego Hrvatska povuče sredstava iz svih EU fondova u koje uplaćujemo više nego povlačimo.

Kako bi se ovo iznošenje dobiti spriječilo i kako bi se trendovi iseljavanja obrnuli potrebno je napraviti puno radikalnije poteze. Potrebne su promjene koje snažno pogoduju malim poduzetnicima, obrtnicima i seljacima.

Kako bi se pomoglo sitnim seljacima potrebno je izjednačiti cijenu najma zemlje, a poticaje ograničiti na 300.000 eura po OIB-u, te osigurati povoljne kredite za mini skladišne i preradbene kapacitete.

Kako bi se smanjio oligopolni položaj banaka u stranom vlasništvu potrebno je ukinuti PDV na kamate koji poduzeća moraju obračunavati kada posuđuju novac drugim poduzećima ili građanima, dok banke PDV na kamate ne moraju obračunavati.

Kako bi se pomoglo sitnim proizvođačima i malim kvartovskim i seoskim trgovinama potrebno je izuzeti iz sustava PDV-a sve one koji godišnje imaju prihode manje od 3 milijuna kuna. (Sada je taj iznos 300.000 kuna što je dovoljno samo za one koji se samostalno bave prodajom osobnih usluga ili povremenom kućnom radinosti.) Ovime bi svi proizvodi malih proizvođača koji se prodaju u malim trgovinama postali 25 posto konkurentniji. Ovakvi mali proizvođači nemaju mogućnost zakupa polica u velikim ronim lancima i njihov jedini način dolaska do kupac su male trgovine. Njihov izlazak iz sustava PDV-a za doveo bi do otvaranja desetak tisuća malih trgovina i najmanje pedesetak tisuća malih mikro poduzeća po selima i predgrađima. Tek tada bi život na selu mogao postati moguć i za seljake sa malim posjedom, kao i povratak mladih obitelji iz inozemstva koji bi zaradu mogli utrošiti za pokretanje svog malog poduzetništva.

Za ovakve izmjene zakona potrebno je potpuno promijeniti dosadašnju politiku, te se nikako ne smije dopustiti povratak politike "Inati se Slavonijo". Nosioci ove politike su raspadom HDSSB-a ušli u HDZ, ali su se zbog neostvarivanja svojih osobnih ambicija uskoro okrenuli prema projektu Škoro. Uspjeli su pomoći u rušenju Predsjednice države i dovođenju Milanovića na vlast, nakon čega se pokušavaju preko Škorine platforme nametnuti i kao nosioci novih promjena. Jedine promjene koje oni mogu donijeti je povratak na politiku "Inati se Slavonijo".

Zbog sve većeg iseljavanja mladih, zapošljavanja preko veze i sve većeg kriminala u kojem sudjeluju čak i oni koji se trebaju protiv toga boriti moglo bi doći do snažnih političkih promjena već na slijedećim parlamentarnim izborima. Zbog osjećaja očaja lijevi birači će masovno izaći na izbore, dok će također zbog očaja desni birači masovno bojkotirati izbore. Birači desnice su razočarani čak i u protestne liste, razne anarhiste i male ideološke stranke koje osim ideologije ništa drugo ne nude. Jedina društvena grupa koja bi mogla nešto promijeniti su mali razočarani poduzetnici koji bi se mogli odlučiti na radikalnu promjenu, te na svim izbornim jedinicama formirati svoje nezavisne poduzetničke liste. Do sada su najčešće financirali razne stranke, ali pošto od toga imaju sve manje koristi moglo bi se dogoditi da poduzeća i obrte prepuste svojim nasljednicima, te sami krenu u politiku. U ovom trenutku o tome najviše ovisi budućnost Hrvatske. Ako ostarjeli mali poduzetnici i obrtnici i dalje ostanu na čuvanju svojih pozicija sve češće će se događati zatvaranje radnji i njihov odlazak u inozemstvo kako bi prije mirovine skupili 3-4 godine inozemnog radnog staža, pošto od domaće mirovine neće moći živjeti.