Politički miraz Zorana Milanovića

Prije nego je došao na vlast Zoran Milanović se kao šef oporbe sastao sa Todorićem uoči izbora 2011. Tema o kojoj su mogli razgovarati je sponzoriranje kampanje, a za uzvrat je i Todorić morao dobiti nešto. Dogovor nije bilo teško postići pošto je Milanovićev glavni ekonomski strateg i autor SDP-ova gospodarskog plana bio Branko Grčić, a njegova supruga je bila zaposlenica Agrokora.

Do kraja 2011. Agrokorove obveze su se povećale na 22,5 milijardi kuna.

Dolaskom na vlast Milanovića 23. prosinca 2011. godine Čaćić je postao potpredsjednik Vlade. Iste godine završen je stečajni postupak nad njegovom bivšom tvrtkom Coning d.d. te on postaje pravno čist od toga slučaja. U Milanovićevoj Vadi Čačić je bio najbogatiji član nove Vlade, te je u svojoj imovinskoj kartici prijavio kako zajedno sa suprugom u nekretninama, dionicama, štednji i pokretninama ima vrijednost veću od 31 milijuna kuna. Osim u nekretninama ima dionice; 50 posto u Coningu Alfa kojeg procjenjuje na više od sedam milijuna kuna, 10 tisuća dionica HT-a, udio u Krašu i PBZ-u i slično. Stečaj Coninga jasno je pokazao sve slabosti stečajnoga zakona koji štiti dužnike i omogućuje stečajnim upraviteljima ugodan život na način da svake godine prodaju jednu nekretninu i uzmu si legalno 10 posto, pa dok imaju što polako prodavati. Da je Čaćić želio to promijeniti mogao je predložiti izmjenu stečajnoga zakona na način da stečaj smije trajati 3 mjeseca i da se sva imovina mora prodati u na prvoj licitaciji po tržišnoj cijeni, a ne po nekakvoj procijenjenoj vrijednosti. Izuzetak od ovakve prodaje bi mogle biti jedino hipoteke na kuće i stanove u vlasništvu privatnih osoba, ako te osobe stanuju u njima.

Sa Milanovićem na vlast je došla kombinacija starih bivših komunista i njihove neoboljševički projugoslavenski orijentirane djece. Ovi neoboljševici sa svojim političkim shvaćanjima vrlo brzo su počeli miješati ideologiju mega korporacijskog neoliberalizma, Lenjinovog boljševizma i staljinovog antifašizma. Počeli su se ponašati kao posjednici nezabludivih istina, dok su svi koji drugačije misle zaostali, primitivni marginalni desničari.

Dolaskom na Vlast Milanović ukida pokroviteljstvo Sabora nad obilježavanjem pokolja na Bleiburgu, te ukida komisiju za istraživanje komunističkog terora. Dolazi do čistki svih HDZ-ovih kadrova, te na rukovodeće položaje u svim institucijama, javnim poduzećima, komunalnim poduzećima, školama dječjim vrtićima i staračkim domovima dolaze stari partijski kadrovi, ili njihova djeca.

Linić odmah pokreće pomoć svojim nesposobnim prijateljskim poduzetnicima koji ne znaju poslovati u tržišnim uvjetima, te Hrvatski Sabor na sjednici 28. rujna 2012. godine donosi Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi.

Predstečajne nagodbe su unaprijed dogovorene kada su zbog ulaska u EU više nisu mogle vršiti sanacije gubitaka državnih poduzeća pa su pali prihodi uvoznog lobija koji su služili kao posrednici u nabavi uvozne opreme i robe. Zato im je unaprijed rečeno kako slobodno mogu kupovati i ne plaćati, te će im Linić oprostiti dugove na račun poreza i dobavljača. Ovim zakonom su velika odokativno odabrana poduzeća dobila mogućnost od države zatražiti i dobiti mogućnost otpisa dugova dobavljačima. Zakon je donesen formalno kako bi se spasila radna mjesta u velikim poduzećima, a u stvari vlasnici velikih poduzeća su dobili mogućnost izbjegavanja stečaja u kojem bi izgubili vlasništvo, te kako bi mogli nastaviti poslovati oslobođeni većine duga. Zakon je poduzetnicima sa unaprijed planiranim prijevarnim namjerama omogućio da kupuju od drugih, prebace novac na druga poduzeća, otpišu dug, te izmišljenim fakturama od svojih drugih poduzeća osiguranju većinu glasova u odnosu na druge vjerovnike kako bi kao novi vlasnici nastavili poslovati. Ta druga poduzeća su već bila u stečaju, a ulazni PDV sa tih izmišljenih faktura od tih poduzeća u stečaju su obračunavali kao predporez i tako dodatno varali državu.

U mnogobrojnim predstečajnim nagodbama spašeno je oko 50.000 radnih mjesta u takvim poduzećima, ali je istovremeno preko 50.000 obrta i malih poduzeća propalo zajedno sa puno većim brojem izgubljenih radnih mjesta. Ovime su bivši udbaši i partijaši kao privilegirani ortački kapitalisti još jednom opljačkali obične male poduzetnike koji su svoje poslove stvarali radom i sposobnostima štedeći na sebi i svojim obiteljima, a zaposlenici su masovno krenuli na rad u inozemstvo.

Osim donošenja predstečajnog zakona Linić je ponovno počeo pomagati prijateljima poput naftaša Joze Kalema, jednog od najbogatijih Riječana.

Kalem je stekao bogatstvo prodavši svoju tvrtku Euro Petrol slovenskom Petrolu, ali je i nakon toga ostao direktor u kompaniji. Kalem se početkom 90-ih doselio u Rijeku i pokrenuo Euro-Petrol tako što je od Grada Rijeke dobivao jako dobre lokacije za gradnju benzinskih crpki. Nakon što je prodao tu tvrtku, pokrenuo je nove poslove u trgovini naftom, građevinarstvu i drvnoj industriji. Linićevim ponovnim dolaskom na vlast njih dvojica zajedno posjećuju Podravku koja nabavlja naftu upravo od Petrola. U tom trenutku neke druge Kalemove tvrtke poput RI-Most nalaze se na listi poreznih dužnika s ukupnim dugom prema državi od 7,7 milijuna kuna.

Pokušao je Linić pomoći i drugim svojim prijateljima poput HSS-ovca Zorana Klarića čija tvrtka RIO ima porezni dug od 5,6 milijuna kuna. Povratkom Linića na vlast i Klarić se zamalo vratio u državnu tvrtku, za direktora Hrvatskih autocesta, ali je to tadašnji ministar prometa Zlatko Komadina spriječio. Klarić je bio vrlo zainteresiran za mjesto direktora u poduzeću gdje se radno mjesto blagajnika na naplatnim kućicama često na najboljim lokacijama plaća i sa 10.000 eura, što se vrlo brzo može nadoknadi uzimanjem bakšiša od vozača, i što je osnovni razlog zašto cestovni sindikalisti godinama ne dozvoljavaju uvođenje vinjeta.

U prijevare sitnih poduzetnika sve više se uključuju i mnogi manji privilegirani ortački kapitalisti sa dobrom zaštitom bivših udbaša iz pravosuđa koji sudske postupke otežu i do deset godina. Za to vrijeme prevaranti imovinu tuženih poduzeća prebacuju na novoosnovana poduzeća, a stara namjerno vode u stečaj. Pri tome su varali ne samo svoje dobavljače već i male suvlasnike koji im ništa ne mogu pošto ne postoji institucija koja bi po službenoj dužnosti štitila manjinske dioničare. Zahvaljujući tome sve manji je broj dioničkih poduzeća sa više vlasnika pošto više nitko nikom ne vjeruje. Zbog nemogućnosti naplate od sve većeg broja poduzeća u stečaju nelikvidnost se širi čak i na odvjetnike koji ne mogu naplatiti svoja potraživanja. Dobro žive samo rijetki koji imaju ekskluzivne ugovore sa javnim poduzećima.

Sa dolaskom Milanovića na vlast naglo se šire i poslovi Milanovićeve obitelji. Brat Krešimir i otac naglo su razvili svoje građevinske poslove u Dubrovniku. Brat Krešimir širi poslove i sa svojim ortakom (kojeg je Gregurić početkom devedesetih učlanio u HDZ) Robertom Ježićem kojeg Uskok tereti zbog kriminala u Hrvatskim poštama gdje je direktor. Krešimir također dobiva kredit od 3.250.000 eura od Nove ljubljanske banke, čim je Vlada RH na čelu sa Milanovićem riješila spor sa ovom bankom na štetu hrvatskih građana koji su oštećeni za oko 2 milijarde kuna.

Osim brige za obitelj i vlastite udbaške privilegirane ortačke kapitaliste koji drže većinu velikih i srednjih poduzeća SDP na čelu sa Milanovićem ima još jednu brigu, kako spriječiti izručenje Josipa Perkovića koje se priprema u Njemačkoj, čim Hrvatska 1. srpnja 2013. uđe u EU. Kako bi to spriječio 13. lipnja 2013. Milanović upućuje u saborsku proceduru prijedlog izmjena u zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije. Svima je odmah bilo jasno kako se radi o zaštiti Perkovića pa se zakon u javnosti naziva "Lex Perković". Osim SDP-a za zakon su glasovali i članovi HNS-a. Nakon snažnog pritiska iz EU zakon je uskoro morao biti povučen, te su Josip Perković i Zdravko Mustač izručeni u Njemačku, i nakon dugotrajnog suđenja osuđeni kao prvi udbaši koji su pred sudom odgovarali za svoja nedjela.

Pošto banke više ne žele odobriti kredite Todorić se nastavlja širiti dokapitalizacijama. U prosincu 2012. godine Ledo je proveo izdanje novih dionica sa stopostotnom uspješnošću. U postupku povećanja temeljnog kapitala upisane su i uplaćene sve ponuđene nove redovne dionice za 750 milijuna kuna. Tom dokapitalizacijom Ledo je prikupio sredstva za kupnju Frikoma iz Beograda i Leda Podgorica. Većinu izdanja upisali su hrvatski mirovinski fondovi, oko 70 posto svih upisanih dionica, a sudjelovali su i ostali institucionalni investitori - osiguravateljske kuće, investicijski fondovi, brokerske kuće. Time je Milanović omogućio daljnje širenje Agrokora na područje Zapadnog balkana, a na teret mirovinskih i drugih fondova koji imaju pojedinačno premali postotak vlasništva da bi mogli utjecati na upravljanje.

Dok se javnost zabavlja Perkovićem i Mustaćem Ministar poljoprivrede Jakovina se brine za interese Tosorićevog Agrokora.

On sve radi u interesu Agrokora, a na štetu malih poljoprivrednika. Osobito su na njega postali ljuti maslinari koju su ga prozvali kako ”Zbog interesa moćnog koncerna radi štetu malim proizvođačima". Jakovina je rujna 2013. Todoriću isplatio 620 milijuna kuna poticaja, a taj se iznos do kraja Milanovićeve Vlade popeo na dvije milijarde. Jedna od tvrtki na koje je poticaj odlazio je i Belje koje je iz proračuna dobilo 72.025.926,17 kuna. Belje je 2011. imalo dobit višu od 90 milijuna kuna, a 2012.godinu gubitku od sto milijuna kuna, pa je pitanje gdje je završila dobit od prethodne godine i dobiveni poticaj. U poslovanje sa Todorićem bio je uključen i Veljko Ostojić, bivši ministar turizma.

Širom Hrvatske počinju se osnivati nove udruge "LAG-ovi" (lokalne akcijske grupe), kao organizacije za povlačenje sredstava za ruralni razvoj iz EU fondova i programa.

Jedan od takvih programa je IPARD koji služi za provedbu ruralnog razvoja. Kako bi se pripremili projekti za ruralni razvoj počeli su se osnovati LAG-ovi koji su obično uključivali nekoliko općina i gradova i drugih lokalnih i regionalnih gospodarskih subjekata. Kod LAG-ova formalni cilj je razviti zajedničku strategiju razvoja temeljenu na specifičnostima određene regije. Financiranje LAG-ova je prepušteno lokalnim općinama i gradovima koji su osnovali LAG i to su lokalni političari mafijaških sklonosti vrlo brzo prepoznali kao novu priliku za zapošljavanje svoje djece i stranačkih prijatelja bez ikakve kontrole i odgovornosti, te ih je vrlo brzo u Hrvatskoj osnovano čak 56. LAG se registrira kao udruga, sam određuje koga će zaposliti, visinu plaće zaposlenika, te nije podložan nikakvim zakonima o kontroli korištenja sredstava poreznih obveznika, iako gotovo sva sredstva dobiva iz proračuna osnivača. Zahvaljujući ovakvoj praksi, uz nekoliko izuzetaka, većina LAG-ova su vrlo brzo postali mjesta uhljebljivanja na dobru plaću bez ikakve obveze za uspješno povlačenje sredstava iz IPARD programa, pošto plaća ne ovisi o uspjehu u radu.

Milanović i Vrdoljak prave dodatne usluge MOL-u, iako se javno svađaju sa MOL-om, ali na način da u toj pravosudnoj svađi MOL nikako ne može izgubiti pravne bitke, pošto u ugovoru stoji kako obnovu rafinerija moraju financirati vlasnici, svi a ne samo jedan. Da su doista željeli riješiti problem mogli su donijeti zakon o dokapitalizaciji INA-e preko Zagrebačke burze izdavanjem dodatnih dionica. Međutim, problem kod sitnih kupaca dionica je što od njih ne možeš uzeti mito. A naši političari kao i njihovi stariji prethodnici udbaši više vole "strateške partnere" koji su puno bolji kupci pošto oni donose nove, "inovativne tehnologije" obično zapakirane u "plave kuverte". Umjesto plaćanja mita Mađari na kredit ulažu u modernizaciju rafinerija RNS i RNR 400 milijuna $ 2013. godine.

Dok Milanović i Vrdoljak pritiscima ucjenjuju MOL Dorhovi istražitelji i dalje rade pa su u listopadu 2013. prvi put uhićeni i neki suradnici Božidara Kalmete, a 12. studenog 2013. uhićen je i Nadan Vidoševića predsjednik HGK u nastavku istrage o aferi 'Remorker' zajedno sa pročelnicom svog ureda. Nakon uhićenja Vidoševića iz Dorha počinju curiti podaci o kriminalu u drugim djelatnostima, uključujući i sudove. Milanović potajno postaje nezadovoljan radom Dorha, zaustavlja daljnje istrage, te Mladenu Bajića 3 mjeseca kasnije nije produžen mandat. Mladen Bajić je otišao 7. 3. 2014. a Dinko Cvitan je postao glavni državni odvjetnik. Dok je uhićivao hrvatske generale i branitelje Bajić je hrvatskim ljevičarima bio dobar, ali kad se okrenuo političarima i sucima postao je smetnja.

Za vrijeme Milanovićeve vlade počeo je i egzodus hrvata prema zapadu.

Nakon što se 2008. i 2009. svjetska gospodarska kriza proširila i na hrvatsku političari su u početku vjerovali kako će to brzo proći, ali kako je sve više poduzeća, osobito onih u rukama bivših udbaša počelo propadati, oni su došli do zaključka kako je za njihov opstanak potrebno povećati potrošnju. Kako bi do toga došlo potrebno je primijeniti recept iz bivše Jugoslavije, odnosno potrebno je izvesti radnu snagu koja treba svojim članovima obitelji slati donacije. Kako bi što više ljudi otišlo raditi van potrebno ih je do trenutka ulaska u EU dovesti u stanje trajne blokade i nemogućnosti opstanka u Hrvatskoj. U tom cilju udbaška politička i pravosudna elita je progurala zakon kojim je od 1. siječnja 2011. Fina od banaka preuzela vođenje ovrha. Ovime su prezaduženi građani izgubili mogućnost skrivanja računa, pošto su svi povezani OIB-om. Ovo je opravdano navodno zbog usklađivanja sa zakonodavstvom Europske unije, a odgovaralo je sa bankama koje su počele uspješnije naplaćivati potraživanja, te sa odvjetnicima i javnim bilježnicima koji su zbog krize izgubili većinu svojih poslovnih subjekata. Promjena zakona je također odgovarala direktorima državnih i komunalnih poduzeća, te ravnateljima raznih ustanova koji su dobili mogućnost da vrlo lako uzmu proviziju od povjerljivih odvjetnika, javnih bilježnika i agencija za naplatu potraživanja. Državna poduzeća i institucije imaju svoje pravnike koji su se ranije bavili naplatom potraživanja, a promjenom zakona ovrha je postala puno sigurnija, te su direktori državnih poduzeća počeli za ove poslove uzimati vanjske suradnike spremne na podjelu zarade. Zahvaljujući tome pojedine veće odvjetničke kuće sa dobrim vezama su naglo povećale svoje zarade i broj zaposlenika.

Promjenama zakona o ovrsi vjerojatnost naplate potraživanja od pojedinaca je znatno porasla, dok je istovremeno zbog donošenja predstečanjog zakona, vjerojatnost naplate potraživanja od poduzeća bitno smanjena.

Time je udbaška mafija zaštitile sebe kao poslovne dužnike, te su istovremeno povećali vjerojatnost naplate svojih potraživanja od privatnih osoba. Nakon prebacivanja ovrha na Finu u slijedeće 3 godine došlo je do sve većeg broja blokiranih pa pojedini suci pod pritiskom građana počinju primjenjivati propise po kojima se račun po zakonu iz 2008. godine mora odblokirati u roku od godinu dana, a po onom iz 2012. godine već nakon tri mjeseca. Kako bi spriječili deblokadu prezaduženih građana bankarski lobi je uspio progurati novi zakon o ovrhama, te je od rujna 2014. ukinuta odredba po kojoj se račun mora deblokirati ako se nakon nekog vremena ovrha ne može naplatiti. Ovime je broj građana pod blokadom počeo naglo rasti, te su zahvaljujući ulasku u EU mnogi počeli masovno odlaziti na rad u Njemačku i Irsku, a njihove novčane donacije u Hrvatsku su također počele naglo rasti. Time su počeli rasti i gospodarski makroekonomski pokazatelji, kao i pokazatelji o smanjenju broja nezaposlenih.

Kako bi smanjili broj nezaposlenih među svojim članstvom Milanovićeva vlada je osnovala i veliki broj novih državnih agencija.

Na kraju Milanovićeva mandata početkom 2015. u Hrvatskoj je postojalo čak 40 regulatornih agencija, 16 različitih zavoda i pet fondova koji su ukupno imali 14.549 zaposlenih, najviše u zavodima 7.868, u agencijama 6,390, te u fondovima 291 osoba. Osnivanje novih državnih agencija je započelo još za vrijeme Sanadera i Kosorice, te ubrzano nastavljeno za vrijeme Milanovića. Najviše zaposlenih je u FINA-i koja je koncem 2014. imala 3.128 ljudi. Druga po broju zaposlenih bila je Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju koja je zapošljava 671 osobu, a treća je Hrvatska poljoprivredna agencija s 323 zaposlena. Slijedećih sedam agencija imale su između 100 i 200 zaposlenih. Ostalih trideset državnih agencija imaju po manje od 100 zaposlenih, a najmanje Agencija za obnovu osječke Tvrđe sa samo jednim zaposlenim. U 2014. godini svih 40 državnih agencija planirale su potrošiti 3,3 milijarde kuna, a njihovi planirani prihodi iznosili su 3,8 milijardi kuna. U tom trenutku u 16 zavoda radilo je 7.868 zaposlenih, najbrojniji su Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje s 2.892 zaposlenih i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje u kojem radi 2.339 zaposlenih. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje imao je planirane rashode od 36,8 milijardi kuna, a HZZO 23,1 milijardu planiranih rashoda.

Opravdanje za osnivanje većine agencija je bilo kako to traži EU, a istina je kako po propisima postoji obveza za osnivanje samo jedne agencije, a to je agencija za plaćanje u poljoprivredi. Za sve ostale agencije postojala je samo preporuka, ili mogućnost. Tu mogućnost su mnogi ministri iskoristili za zapošljavanje rodbine, prijatelja i stranačkih prijatelja na vrlo dobro plaćena radna mjesta na kojima rade ljudi koji ništa ne rade, a često i ne znaju što bi trebali raditi. Da bi ovakve agencije bile društveno korisne zaposlenici bi morali znati koji su ciljevi agencije, te koja su barem tri društveno korisna zadatka koja moraju obavljati. Osim toga svaka agencija bi morala redovito obavljati izvješća o rezultatima i korisnosti svoga rada, te o troškovima rada.

Početkom 2014. godine Adris grupa postala je vlasnikom najstarije hrvatske osiguravateljske kuće, Croatia osiguranja.

Do kraja 2014. Agrokor d.d. postaje jedna od najvećih tvrtki u Jugoistočnoj Europi s ukupnim prihodom od 54 milijardi kuna i 60.000 zaposlenika. Te 2014. Agrokor izdaje PIK obveznice što je Ivica Todorić ugovorio 2014. kao osobni dug od 485 milijuna eura, bojeći se kako bi Deutsche Bank zbog nelikvidnosti i kašnjenjem u plaćanju prema dobavljačima mogla i prije lipnja 2018. naplatiti potraživanja preuzimanjem dionica raznih Agrokorovih tvrtki. Agrokor zbog premalih prihoda u odnosu na troškove poslovanja, kredite i kamate sve teže izvršava svoje obveze prema dobavljača, pa se rokovi plaćanja sve više produžuju. Osim njemačkim bankama, Agrokor duguje oko 1,3 milijarde eura ruskim državnim bankama, Sberbanke i VTB-a. Najveći pojedinačni iznos Agrokor duguje Sberbanci koja drži 52 posto ukupnog duga i 87 posto duga koji Todorić ima prema bankama.

U cilju obnove Jugoslavije pod imenom Zapadnog balkana tijekom 2014. Milanovićeva Vlada je odlučila povećati broj svojih birača koji bi poduprli taj projekt.

Kako bi to postigli osmislili su projekt odobravanja mirovina svima koji su sudjelovali u ratu, bez obzira u kojoj vojsci su ratovali, te svim invalidima, vojnicima i civilima, bez obzira da li su invalidi postali na slobodnom ili okupiranom teritoriju. U pripremi zakona mediju su pripremali javnost tekstovima kako svi invalidi trebaju imati ista prava, a srpski vojnici bi dobili mirovinu tako što je u zakonu trebala pisati riječ "rat" umjesto "domovinski rat", te bi trebale pisati riječi, "sudionik rata" umjesto riječi "hrvatski branitelj". Da je zakon prošao svi četnici koji su se borili protiv Hrvatske države dobili bi mirovinu ako imaju bilo kakav invaliditet, a mirovinu bi imali i oni koji su invalidi postali kao civili. Privučeni mirovinom svi bi se vratili u Hrvatsku, te bi postali vjerni birači SDP-a i HNS-a.

Kada su hrvatski branitelji to doznali. 20. listopada 2014. počeo je prosvjed koji je trebao, trajati dok ne budu smijenjeni ministar branitelja Predrag Matić, njegova zamjenica Vesna Nađ i pomoćnik Bojan Glavašević.

Prosvjed je organizirala Udruga stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida (HRVI) Domovinskog rata, uz potporu drugih braniteljskih udruga pred zgradom Ministarstva branitelja. Lijevi mediji su ih posprdno nazivali "šatoraši", ali su oni izdržali svu medijsku sotonizaciju, te su sa vođom prosvjeda 100 postotnim vojnim invalidom Đurom Glogoškim u šatoru ispred ministarstva izdržali idućih 555 dana. Kako se kasnije ne bi događale slične inicijative tražili su donošenje ustavnog zakona o hrvatskim braniteljima, pošto su se prava branitelja prebacivala drugim ministarstvima. Također je tražena zakonska zaštita hrvatskih vojnika u BIH od progona. Tijekom prosvjeda bilo je pokušaja razbijanja prosvjednika i njihovih uhićenja, a sve je završeno tek dolaskom nove Vlasti.

Početkom lipnja 2015. u medijima je izašla informacija kako je direktor Privredne banke Božo Prka dobio poziv za razgovor u Poreznu upravu gdje je objašnjavao porijeklo svoje imovine, nakon što je dobio obavijest o knjiženju 20 milijuna kuna kamata od ušteđevine na inozemnim računima.

Kamate je dobio na štednju u inozemnim računima od 100 milijuna eura. Poreznici su počeli istraživati kako je Privredna banka Zagreb prodana Talijanima. Dok je bio ministar financija, Prka je dokapitalizirao Privrednu banku Zagreb s 2 milijarde i 300 tisuća maraka, a onda je tako dokapitaliziranu banku prodao Talijanima za 640 milijuna maraka. Do kraja Račanova mandata za sanaciju banaka je utrošeno 87,6 milijardi kuna, a Račan ih je prodao za samo 5,4 milijarde kuna.

Nakon otkrića Prkine uštede otkriveno je i kako 20 hrvatskih državljana na štednji u inozemstvu imaju ukupno 1,7 milijardi kuna ušteđevine, od kojih njih četrnaestero živi u Hrvatskoj.

Priča oko Prke je uskoro nestala iz medija, a pojavle su se informacije kako je Slavko Linić sve optužbe poništio nakon što je Privredna banka Zagreb prihvatila sanaciju Nexe grupe kojoj je u predstečaju utvrđeno kako duguje skoro 3 milijarde kuna. Najveći gubitnici u Nexe grupi su bili HBOR, Raiffeisen, Zaba, PBZ, te mirovinski fondovi. U ovoj priči Linić je nastojao zaštititi svoje, a Milanović svoje te je Linić smijenjen.

U četiri godine Milanovićeve Vlade vodila se vrlo smišljenu politiku koja je prije II svjetskog rata u Rijeci već iskušavana za vrijeme Mussolinija i talijanskog fašizma. Ta politika je bila politika pogodovanja velikim privatnim korporacijama u vlasništvu provjerenih fašista, a na štetu malih poduzetnika.

Osim kriminalnog zakona o predstečajnoj nagodbi, jedan od gorih zakona je zakon o fiskalizaciji kojim je on formalno nastojao smanjiti porezne utaje, ali kada se pogledaju plodovi ovoga zakona vidimo kako je stvarni cilj bio uništiti sitne poduzetnike i obrtnike, kako bi njihov dio tržišnog kolača zauzele velike korporacije i robni lanci. Poreznici su imali zadatak sitne trgovine i kafiće zatvarati zbog nekoliko lipa "bakšiša" koji nađu u blagajni, dok se blagajnama velikih robnih lanaca nisu smjeli ni približiti. Formalno, porezni prihodi su povećani, ali mnogi seoski, ili kvartovski trgovci koji su poslovali na rubu opstanka morali su zatvoriti radnje pošto nisu mogli zaraditi za porez. Neki su otišli na zavod za nezaposlene, čime su državni socijalni troškovi ustvari povećani više nego je povećan porezni prihod, te je počeo masovni bijeg na rad u Irsku i slične destinacije. Ovi zakoni su se po posljedicama pokazali katastrofalnim za hrvatsko društvo. Iako su provodili fašističku politiku pogodovanja velikim korporacijama, njihov cilj nije bio jačanje Hrvatske države već su željeli selektivno jačanje projugoslavenski orijentiranih vlasnika krupnih korporacija i isto takve birače koje su zapošljavali u državnim poduzećima i službama. Nije im bilo ni na kraj pameti razvijati sela i krajeve koji su uglavnom domoljubno orijentirani, kao i mnogobrojni sitni obrtnici koji su u njihovim glavama obični mali kulaci koje kvare posao njihovim velikim korporacijama. Takve je trebalo poticati na iseljavanje, a za to je najvažnije ostaviti ih bez posla.

Kraj Milanovićevog mandata 2016. obilježen je izbjegličkom krizom koja u Hrvatskoj počinje početkom rujna 2015. kada Hrvatska postaje glavna tranzitna zemlja za izbjeglice iz azijskih i afričkih zemalja prema Zapadnoj europi. Tu krizu Milanović koristi za javne svađe sa Mađarima i Srbima vjerujući kako će time privući desno orijentirane birače i tako ostati na vlasti. Pošto mu to nije uspjelo Milanović gubi vlast u siječnju 2016.

Vlada Zorana Milanovića pokazala se uspješnom jedino u zaduživanju. Od siječnja 2012. do prosinca 2015. zaduživala se za 1,4 milijarde kuna mjesečno, te je dug na kraju mandata iznosio 284 milijarde kuna.