Političko ideološke kampanje i financiranje medija

Koncem prošle 2024., neposredno prije smjene ministra Filipovića u razotkrivenim transkriptima razgovora između jednog novinara i ministrovog pomoćnika vidjeli kako se financiraju mediji i političke kampanje, kako se preko medija napadaju jedni a štite drugi političari, te kako se pri tome i posrednici mogu dobro okoristiti.

Nešto slično smo vidjeli i prije petnaestak godina, za vrijeme vlade Ive Sanadera kada je nastala afera Fimi medija, radi koje je Sanaderu i suđeno.

U obje ove afere izvlačen je novac iz javnih državnih poduzeća kako bi se tim novcem kupovala naklonost medija i oglasni prostor u medijima. Iz svega viđenoga logično je zaključiti kako je upravo to i glavni razlog zašto naši političari ne žele prodati poduzeća koja posluju na tržištu. Razumljivo je kada neko poduzeće ima monopol na tržištu pa država taj monopol nastoji kontrolirati vlasništvom, ali ne postoji nikakav razlog zašto bi neko poduzeće koje ima konkurenciju na tržištu godinama trebalo ostati u državnom vlasništvu. Privremeno vlasništvo nad tržišnim poduzećima je opravdano na neko vrijeme kada država na neki način stekne vlasništvo nad dionicama ili čitavim poduzećem, ali svaka normalna država tako vlasništvo nastoji prodati čim mu cijene dionica na tržištu poraste.

Do vlasništva države dolaze najčešće u stečajnim postupcima kada nitko drugi ne želi kupiti važno poduzeće ili dio poduzeća, ili kada radi nepredviđenih kriza neko strateški važno poduzeće dođe u probleme. U takvim situacijama država mora djelovati kao što i amortizeri djeluju na automobilu. Dok automobil vozi na ravnoj cesti amortizeri nemaju nikakvu funkciju, ali kada točak udari u nekakvu rupu na cesti tada amortizeri sprječavaju raspad automobila. Sličnu funkciju ima i država kada se na tržištu dogodi neki udar koji nitko nije mogao predvidjeti ni spriječiti. Radi tog razloga u velikim krizama države kupuju ili preuzimaju dionice ugroženih važnih poduzeća, ali čim se nestabilnost na tržištu ukloni pametni političari dionice takvih poduzeća tiho i bez puno medijske pompe prodaju.

Ali u Hrvatskoj ni desne ni lijeve politike ne žele prodati više od tisuću poduzeća u kojima imaju dionice, iako znaju kako bi ta poduzeća mogla puno uspješnije djelovati bez državnog vlasništva.

Za takvo ponašanje naših političara postoji više motiva.

Jedan motiv je svoje zaslužne članove ili donatore postaviti na vrlo isplativa radna mjesta gdje se može puno zaraditi preko plaće ili preko raznih provizija.

Drugi motiv je staviti na vrh firme direktora koji će u poduzeća zapošljavati samo odane članove vlastite stranke, ili rodbinu važnih političara.

Treći motiv je postaviti direktore koji će financirati medijske kampanje vladajuće stranke i vladajućih političara, upravo na način koji je to otkrila gore navedena afera.

U zapadnim državama financiranje političkih kampanja najčešće vrše privatni donatori, ponekad na osobni trošak, ali najčešće na račun svojih privatnih poduzeća. Ponekad ti donatori nastoje te donacije prikazati kao poreznu olakšicu, a tada se donacije uplaćuju neprofitnim udrugama koje onda to uplaćuju političkim strankama, ili pojedinim političarima. Ovo se najčešće radi kada donatori žele ostati anonimni, bilo radi toga što ne žele otkriti koga podržavaju, bilo radi toga što pomažu svim relevantnim strankama, ali ne žele da pobjednička ekipa to dozna.

I naši političari dobivaju donacije od privatnika, ali najčešće to nastoje sakriti i od vlastite stranke. Takve donacije najčešće skrivaju na svojim tajnim računima, a te novce za politiku troše samo kada ne uspiju naći druge donatore koji su spremni uplatili samo na račune stranaka.

Bogati ljudi su oduvijek financirali političare.

Ponekad one na vlasti, a kada nisu bili zadovoljni sa njima onda i one koji tek žele doći na vlast. U takvim situacijama kada su željeli srušiti postojeće vlasti oduvijek je bilo pojava podržavanja ili stvaranja relevantne opozicije koja bi mogla srušiti vlast. Za stvaranje takve opozicije nužno je stvoriti nekakvu ideologiju koja će rušiti postojeći sustav vrijednosti koji podržava sadašnja vlast, te stvoriti novi sustav vrijednosti koji podržava opozicija koja bi tek trebala doći na vlast.

Prije izuma tiskarskoga stroja sustavi vrijednosti su se uglavnom promovirali kroz umjetnost i kroz rukom pisane knjige. Umjetnici su svojim slikama i kipovima reklamirali ono što je poželjno, a i u knjigama su pojedini odlomci počinjali sa slovima izrađenim kao umjetničke slike. Sve ostalo bilo je divljaštvo.

Pojavom Gutembergovog tiskarskoga stroja pojedinci su uočili ogroman potencijal ove nove tehnologije na promoviranju novih sustava vrijednosti koji bi bili korisniji njihovim interesima. Gutemberg je na ideju izgradnje tiskarskoga stroja došao 1440. a petnaest godina kasnije, 1455. godine objavio je prvu tiskanu Bibliju. Mnogi trgovci i zanatlije su odmah ovu tehnologiju počeli koristiti za tiskanje svojih reklamnih letaka i političkih pamfleta. Stroj se brzo širio Europom, te je samim time postao sve jeftiniji i sve više u upotrebi. Radi toga su propali mnogi Benediktinski samostani koji su živjeli od prepisivanja knjiga. Kako bi preživjeli Benediktinci su počeli prodavati oproste grijeha, što je jedan franjevac Martin Luter osudio, te je na svojoj crkvi 1517. objesio letak sa devedeset pet teza, u kojima je napao Katoličku crkvu. Papa je radi toga zabranio plaćanje oprosta grijeha, nakon 12 godina ovakve prakse, ali šteta se više nije mogla popraviti.

Pobunu u Crkvi su iskoristili tadašnji najveći trgovci robljem i njihovi bankari kojima je smetalo crkveno učenje o robovlasništvu. Oni su od Arapa kupovali afričke robove i prodavali ih na Američki kontinent, te su bili najjači tadašnji interesni lobi. Katolička Crkva je takve robove nastojala pokrstiti te tako natjerati robovlasnike da im daju slobodu. Robovlasnicima to nije odgovaralo te su nastojali na razne načine napadati Katoličku Crkvu. U Lutherovom letku su vidjeli odličnu priliku za napad na Crkvu iznutra, te su Lutherov letak tiskali u tisuće primjeraka i lijepili ih širom Europe po crkvama, trgovima, krčmama i drugim mjestima gdje su se ljudi okupljali. Zahvaljujući tome nastao je veliki raskol u crkvi potaknut novcem trgovaca robljem i njihovih bankara. Tome su se pridružili mnogi knezovi koji su u tome vidjelo priliku da se oslobode crkvenoga moralnoga učenja koji je ograničavao njihovu moć.

Na jugu Europe Crkva je uspjela zaustaviti raskol te je došlo do velikih ratova između Katolika i Protestanata. Nakon velikog tridesotogišnjeg rata potpisan je Westfalski mir 1648. što trgovcima robljem i njihovim bankarima nikako nije odgovaralo. Radi toga su masovnim tiskanjem letaka, novina i raznih knjiga pokrenuli novu ideologiju i pokret poznatu pod nazivima Prosvjetiteljstvo, iluminizam ili doba razuma. Ovaj pokret je od 1650-ih do 1780-ih propagirao razum nasuprot tradicijskim vrijednostima i tradicionalnom moralu. Trgovci robljem su obilno financirali razne njima poželjne filozofe i intelektualce koje su te prosvjetiteljske ideje propovijedali u gradskim kafanama, salonima, masonskim ložama, čitaonicama i sličnim mjestima. Propovijedali su razum i skepticizam, te su zastupali stavove kako se odvođenjem crnaca u roblje oni oslobađaju divljaštva i privode civilizaciji. To su prikazivali kao znanstvene činjenice, te su čitavo društvo nastojali prilagoditi svojem učenju.

Pojavom tehnologije parnog u Europi su ekonomski ojačali sitni zanatlije, a oni su u jeftinom robovskom radu počeli gledati konkurenciju. Jačanjem njihovog utjecaja počeo se Europom širiti otpor trgovini robljem, te su trgovci robljem počeli ekonomski slabiti. Njihovim slabljenjem prestala su i njihova ulaganja u promoviranje prosvjetiteljstva, te je ta ideologija i pokret počeo polagano nestajati.

Novonastala industrijska klasa bogataša je počela je ulagati velike novce u nove ideje demokracije koja bi trebala njima omogućiti ne samo ekonomsku već i političku moć. I oni su protivnike vidjeli ne samo u kraljevima i plemstvu, već i u Katoličkoj Crkvi koja se uporno držala svojih moralnih normi, a koje se nisu podudarale sa moralnim shvaćanjima i tih novonastalih bogataša. I od tada su dnevne i tjedne novine postale glavni promotori interesa onih koji im to dobro plaćaju, ali i glavni medijski reketaši koji svojim tekstovima nastoje uništiti sve one koji ne žele platiti šutnju o informacijama koji ucijenjeni bogataši, industrijalci i političari žele sakriti.

Tada nastali medijski običaju zarade novca održali su se do danas i vidjeli smo ih upravo u najnovijoj političko medijskoj aferi. Ovakvi medijski običaji su na kraju svoga postojanja ponajprije zahvaljujući razvoju novih medija, društvenih mreža preko kojih svatko može plasirati informacije. Posljedica toga je sve manje novca na tržištu tiskanih medija, novca oko kojeg se bore novinari koji kao i Benediktinci prije 500 godina ostaju bez izvora egzistencije, pa na svaki mogući način nastoje preživjeti.