Povratak Talijana u II i III zonu 1943.

Nakon što su partizani protjerali hrvatsku vojsku iz većine mjesta koja su držali u njihovoj zoni II i II te u Lici odlučuju se uz pomoć četnika vratiti u područja koje su 12. 7. prethodne godine naglo napustili, te se proširiti i sjevernije, skroz do rijeke Save. Partizani su osvojili sve osim Gospića, Mostara i Bugojna.

U ponovnoj okupaciji II i III zone Talijanima trebaju pomoći partizani tako da borbe prebace u Posavinu i Slavoniju, a trebaju im i četnici za protjerivanje onih partizanskih postrojbi koje se ne žele prebaciti na sjever. U Slavoniji partizani se pojavljuju sjeverno od Rume 14. travnja, vrše sabotaže na lokalnim prugama kod Virovitice, Podravske Slatine, Daruvara i Bjelovara, na područjima gdje postoji više srpskih sela. Jačaju i napadi na vlakove, a kod Novske i Papuka partizani osvajaju lokalne hrvatske postaje. U Slavoniji djeluje nova 12. slavonsku partizansku divizija, stvorena od bosanskih postrojbi ojačanim lokalno mobiliziranim Srbima.

Dok se Talijani trude nagovorit partizane na kretanje prema Slavoniji, kako bi oni s četnicima mogli ponovno zauzeti zonu II i III te Posavinu Nijemci se u tajnosti pripremaju za novu veliku operaciju Shvartz. Talijanima više ne vjeruju, te im o ovoj operaciji ništa ne govore. Tiho u gradiće oko istočne Hercegovine i Sanđaka dovode Hrvatske i Bugarske trupe.

Sredinom travnja kod Bosanskog Petrovca njemačka 114 divizija je u borbama ubila 27 partizana. Tih dana i njemačka 114 divizija završava čišćenje terena na Petrovoj gori, kako bi protjerali partizane s ruba talijanske zone. U talijanskoj okupacijskoj zoni, pokraj Foče vode se borbe između četnika i komunista, kako bi se Talijani mogli vratiti na ovo područje.

Vlak na pruzi Sarajevo - Brod (65 km daleko od Sarajeva) 20. travnja napadaju četnici koji su se na vrijeme izvukli iz njemačkog obruča oko Sanđaka i Crne Gore, koji se tajno steže bez znanja Talijana. Ovim napadom četnici žele prekinuti transporte između ovog područja i Zagreba, pokazujući kako su ovdje ojačali, ponajviše zato što su se partizani velikim dijelom prebacili u Slavoniju.

Istog dana u talijanskoj okupacijskoj zoni borbe između četnika i komunista ne prestaju (25 km južno od Gackog), gdje partizani nastoje uništiti četnike, u što se Talijani ne miješaju. Četnici su razbijeni od partizana i kod Gackog odakle su pobjegli u pravcu Nikšića. Kod Trnova (južno od Sarajeva) lokalni komunisti pljačkaju seljake. Njemačke obavještajne službe 21. travnja javljaju o partizanskim grupama jugoistočno od Virovitice, te na prostoru Bjelovara i Koprivnice. Njemačke trupe kod Foče razoružale su sto četnika.

U talijanskoj okupacijskoj zoni vode se borbe četnika protiv komunista i na prostoru Nevesinja, istočno od Mostara, te osvajaju Nevesinje, a Talijani i to mirno promatraju, što više Slavena izgine oni dugoročno imaju manje netalijana na svome području. Četnici pokušavaju partizane potisnuti na sjever, ali Titu sada to ne odgovara pa zanemaruje talijanske interese. Partizani se ne daju protjerati na teritorij koji drže ustaše, te postaju sve jači u jadranskom zaleđu. Očito je kako Tito ima informacije o njemačkim gubicima u Africi i kako bi se Saveznici uskoro mogli iskrcati negdje na Sredozemlju, te se pokušava probiti na područje južnog Jadrana, što je suprotno od ranijih tajnih dogovora sa generalom Roatom. Komunisti imaju veće gubitke, ali su kod Gacka potukli četnike i zauzeli Šavnik.

Njemačka 369 divizija 22. travnja 1943. javlja kako su primijećene jače četničke grupe istočno od Zenice. Kako su se partizani sa ovog terena povukli prema Jadranu i Slavoniji četnici jačaju u Bosni. Prema informacijama talijanskog obavještajnog centra, Tito je u Otočcu, u talijanskoj zoni odgovornosti, odakle ga oni nastoje što prije usmjeriti na sjever. Zbog toga se borbe između četnika i komunista kod Nevesinja nastavljaju. Četnici se povlače sa položaja kod Foče i kreću se u pravcu Kolašina. Primjetili su koncentraciju Nijemaca na ovom području pa se izvlače iz obruča.

U talijanskoj zoni 23. travnja i dalje su u tijeku borbe između komunista i četnika na području jugoistočne Hercegovine.

Partizanske operacije na području Bosne sve više slabe, a jačaju u Slavoniji i južnom Jadranu.

Jačanjem četnika očito je i kako Talijani sve više oružja i streljiva daju četnicima, zato što ih Tito više ne sluša, te četnici jačaju po srpskim selima, i šire se na područja gdje su partizani slabiji. Zahvaljujući tome četnici dolaze i do Srijema. Istovremeno, zbog Njemačkih poraza na istoku, a i zbog postupaka Nijemaca prema Hrvatima i drugim civilima, borbeni moral među Hrvatima sve više opada.

Njemačka 369. divizija 26. travnja javlja, kako provodi operaciju na Ozrenu, ali i kako su četnici uspjeli pobjeći i ponovno se okupiti na prostoru 40 km sjeverozapadno od Sarajeva. Operacija je pokrenuta na planini Ozren (15 km sjeverno od Sarajeva) nakon što su četnici napali jednu njemačku izvidnicu, pri čemu je stradao i jedan Njemački general. Radi toga pokreću manju operaciju Teufel koju vodi 369. vražja legionarska divizija.

Prije sukoba lokalni četnici su sklopili dogovor o suradnji sa vlastima NDH 28. 3. 1942. Dogovoreno je priznanje NDH i pružanje borbene podrške snagama NDH u borbi protiv komunista. Četnicima je prepušteno upravljanje njihovim teritorijem, a ustaše se obvezuju snabdijevati četnike streljivom i zbrinjavanje ranjenika.

Zbog nepoštivanja dogovora general Luters je 28. 3. 1943. izdao zapovijed o razoružanju četnika. Operacija je trajala od 14. do 17. 4. 1943. Tijekom operacije uhvaćeni su i neki partizani, te su zajedno sa četnicima prebačeni u logor Sajmište. Kako je teren oko Ozrena veoma nepovoljan za vojne operacije, manjim četničkim grupama pošlo je za rukom da se povuku prema jugoistoku, a četnička sela i uporišta na Ozrenu su potpuno uništena. Nakon toga je sa četnicima dogovoren novi ugovor o suradnji.

U talijanskoj zoni talijanske trupe kod Pljevalja potiskuju opkoljene partizane prema jugozapadu u pravcu NDH. Jedna SS-divizija 27. travnja očistila je Glamoč. U Crnoj Gori primijećena je skupina naoružanih partizana djelom i u talijanskim uniformama. Kod Nikšića u tijeku je talijanska operacija protiv komunista koje tjeraju prema NDH.

Iz navedenih borbi jasno je kako partizani očekuju iskrcavanje saveznika, te se tamo sve snažnije prebacuju vjerojatno i pod naputcima Staljinovih obavještajaca koji žele spriječiti buduće iskrcavanje saveznika, dok četnici nemaju takve podatke, pa nastoje ojačati u Bosni, gdje partizani slabe. Očito je i kako Pavelić ne razmišlja o planovima zapadnih sila, te ništa ne poduzima kako bi se pripremio za prodor na Jadran, niti za jačanje vlastite vojske i vlastitih obavještajnih službi.

Četnici sa prostora Knina su 28. travnja u borbama zauzeli Bosansko Grahovo, zato što su partizani na ovom prostoru ostavili vrlo slabe snage.

Partizanske snage 30. travnja pojačale su obruč oko hrvatskog garnizona u Gospiću koji pokušavaju zauzeti. Talijanske "savezničke" trupe, koje se nalaze 18 km zapadno od Gospića, odbijaju priteći u pomoć. Dostava streljiva i hrane se vrši zrakoplovima iz Zagreba. U ovom trenutku Talijani pomoću četnika svuda partizane nastoje potjerati na sjever, ali ne i oko Gospića zato što to mjesto drže lokalni vrlo borbeni domobrani.

U Srbiji Njemačke jedinice zauzele su Sjenicu i Prijepolje. Njemačke trupe su bez borbe razoružale četničke grupe i u Novoj Varoši. Nađeno je pismo talijanskog oficira iz Sjenice, koje je upućeno jednom četničkom vođi. Sadržaj pisma: "Nije sigurno, da li će Nijemci doći. U svakom slučaju spremajte kofere."
 

U talijanskoj zoni lokalne hrvatske i talijanske jedinice zapadno od Gospića povukle su se u Karlobag pred udarima partizana koji očito je imaju zapovijed potjerati hrvatske snage iz Gospića, kako bi ga kasnije mogli osloboditi Talijani i četnici od partizana. Imaju tenkove i oklopna vozila, te su daleko bolje naoružani od ustaša i domobrana topovima i minobacačima. Hrvatska traži od Talijana da im prepuste teško naoružanje, ali oni to odbijaju. Hrvatska vojna misija hitno moli njemačku pomoć. Odgovaraju kako im za sada ne mogu pomoći zato što postoji namjera da se Foča što je prije moguće zauzme uz pomoć njemačkih snaga.

Talijansko-četničke jedinice, 3. svibnja, nakon što je slomljen otpor partizana, ušle su u Gacko.

Na prostoru Šamarica (Banovina) 4. svibnja napadnuta je jedna njemačka jedinica i u toj akciji ubijeno je 6 njemačkih vojnika, te je 20 ranjeno. U talijanskoj zoni traju borbe na potezu Gacko-Nevesinje između četnika i komunista. U Crnoj Gori traju borbe između četnika i komunista, pri čemu talijanska artiljerija daje podršku četnicima. Zajednički pokušavaju protjerati partizane prema sjeveru, ali im ne ide, zato što im sada Tito više ne pomaže zapovijedima o prebacivanju u Bosnu. Britanska zračna dostava oružja i streljiva iz Egipta četnicima i partizanima postaje sve značajnija i zamjenjuje tajnu talijansku logističku podršku. Njemačke trupe kod Foče, 5. svibnja, uprkos protivljenju Talijana, razoružale su sto četnika. Boje se iskrcavanja saveznika svjesni kako bi im četnici dali podršku kod iskrcavanja.
 

Na prostoru Mostara četnici od 5. svibnja provode prisilnu mobilizaciju srpskog stanovništva koristeći povlačenje partizana sa ovog prostora. Nedaleko od Mostara, 13. svibnja četnici su ručnim granatama napali jednu malu SS jedinicu. Pored Berana, u više navrata četnici su napali njemačke položaje. Primijećeni su i jači pokreti četnika iz Bijelog Polja prema Sjenici.

Njemačka 369. divizija nastavlja sa čišćenjem terena oko Foče. U talijanskoj zona četnici su 30 km jugozapadno od Nikšića od komunista zarobili 8 mitraljeza, 30 pušaka i 600 ručnih granata. Četnici i iz Kalinovika uspijevaju protjerali partizane. U Crnoj Gori 11. svibnja odbijen je komunistički napad na Bijelo Polje.
 

U Africi njemačka 5. tenkovska armija 9. svibnja je poražena, a 10. svibnja 1943. Rommel ostaje bez goriva, streljiva i namirnica. Svima koji prate ratna zbivanja ovo je jasan znak kako bi zapadni saveznici vrlo brzo mogli prebaciti svoje snage negdje u južnoj Europi. Četnici sve jasnije shvaćaju kako bi se situacija mogla brzo preokrenuti u korist zapadnih saveznika, te dijele letke, gdje se govori o četničkoj odluci, da se pozove srpski narod u veliku oslobodilačku borbu protiv Nijemaca, Talijana i Hrvata. Četnici planiraju zapadno od Andrijevice napasti Nijemce, ali su oni pri tome zarobili četničkog vođu Pavla Đurišića. Talijani traže njegovo izručenje, pri čemu prijete kako će ga osloboditi silom.
Saveznici se pripremaju za iskrcavanje na Siciliju. Četnici dobivaju informacije kako će se iskrcati negdje na sredozemlju te 9. svibnja četnici iz Knina izdaju proglas "braći Srbima i sestrama Srpkinjama" u kojem piše; "Braćo Srbi svake dobi, staleža i spola! Na okup! Svi muškarci od 15 do 60 godina neka se odazovu u našu oslobodilačku četničku vojsku. Hrvatske i Hrvata mora nestati... Srbin u šumi sa crvenom zvijezdom, Srbin u četnicima sa mrtvačkom glavom, Srbin po hrvatskim uredima i fašističkom vojskom, Srbin svugdje i uvijek nije bio niti jest, niti će biti ništa nego Srbin. Mi možemo i moramo u svim pravcima ići, ali nas svaki pravac vodi i mora dovesti do jednog cilja: Stvoriti veliku i snažnu Srbiju koju će uvijek štititi i jačati prijateljstvo Englaske i majke Rusije."

Da je u tom trenutku i Pavelić prepoznao neizbježnost talijanske kapitulacije mogao je i on smisliti kako iskoristiti situaciju. Mogao je najpovjerljivije ustaške jedinice, u civilu i s partizanskim oznakama prebaciti u blizinu talijanskih garnizona kako bi oni u trenutku talijanske kapitulacije zarobili oružje i skrili ga po planinama gdje ga Nijemci ne mogu naći.

Umjesto toga on se sprema nakon kapitulacije Italije vojsku prebaciti na Jadran, kako bi politički pokazao povrat ovog prostora u NDH, ne shvaćajući kako to Nijemci neće dozvoliti. Nijemci su procjenjivali kako se ustaše i domobrani ne bi borili protiv zapadnih saveznika, te radi toga su spremniji ovo područje prepustiti partizanima nego ustašama. Da je to Pavelić shvaćao mogao je Nijemcima ponuditi pomoć u prodoru prema Jadranu tako da ustaše i domobrani štite prostor u zaleđu, 10 do 50 kilometara od obale, a da Njemačke postrojbe zauzmu obalna mjesta i otoke. Na taj način bi se borba za obalu prepustila Nijemcima i partizanima. Dok se oni međusobno bore hrvatska vojska u zaleđu bi mogla čuvati hrvatska sela, prihvaćati sve izbjeglice koji bježe od sukoba između partizana i Nijemaca, te mobilizirati sve za vojsku sposobni kako ih partizani ne bi mogli mobilizirati. Da je uspio zarobiti veći dio talijanskog oružja i s time mobilizirati 300.000 vojnika u vrlo kratkom vremenu partizani i četnici bi bili poraženi. Za stvaranje takve vojske čak nije ni potrebno da svi vojnici imaju dugo osobno oružje. Dovoljno je da ga imaju oni u rovu, a oni koji su u pripremi i na odmoru uzimaju ga tek kad dođu na smjenu u rov. Postrojbe poput topnika, inženjerije, logistike, intendanata i slično dovoljno je naoružati tek pištoljima. U trenutku kapitulacije Italije i s dogovorom kako hrvatska vojska neće izbiti na obalu Jadran Hitler se zasigurno ne bi protivio općoj mobilizaciji.

Međutim, Paveliću rješenje problema nije vidio u snažnoj vojsci, već u politici i njegovim genijalnim političkim dogovorima.

Na području zapadne Bosne jake komunističke snage 14. svibnja prekinule su promet na cesti Glina - Velika Kladuša. Velike gubitke trpi i Bobanov Peti zdrug. Od kasne jeseni 1942. do sredine veljače 1943. godine Peti zdrug je imao teške borbe s novim partizanskim proleterskim i udarnim divizijama tijekom kojih je izgubio Jajce, Livno, Tomislavgrad, Šujicu, Posušje i Imotski.

Peti zdrug je sudjelovao u operaciji Weiss II u borbama na Neretvi, a u ožujku ponovno je zaposjeo posadna mjesta u kraškim poljima koja je izgubio krajem 1942. godine. Početkom travnja zaposjeda Glamoč i odbija vrlo silovite napade krajiških partizana.

U Crnoj Gori 17. svibnja započela je dva mjeseca pripremana napadna operacija "Schwarz", koju su partizani nazvali 5 neprijateljska ofenziva, a koja je planirana prije poraza Nijemaca u Africi. Operacija "Schwarz" službeno je završena 15. lipnja, (35 dana nakon Romelovog poraza u Africi), a prekinuta je prije konačnog uništenja Titovog glavnog štaba radi prebacivanja trupa na Jadran, kako bi se spriječilo eventualno iskrcavanje saveznika.

U tom vremenu brojno stanje Bobanovog V zdruga, zbog stalnih borbi u kojima je bio angažiran i radi odlaska dijela ljudi u druge postrojbe, polovicom 1943. toliko je smanjeno da je nekoliko bojni praktički nestalo. Po talijanskim savjetima postrojba stalno ide u nove borbe gdje najborbeniji i najiskusniji stalno ginu, umjesto da ih se odmori i vojnike pretvori u zapovjednike odjeljenja i vodova formiranih od mladih vojnika kojima bi školovani časnici bez borbenog duha mogli biti samo zapisničari i stručni savjetnici. Da je Pavelić ranije shvatio kako se formira borbeno sposobna vojska ne bi borbeno iskusne zdrugove popunjavali do veličine zdruga već bi svakom zdrugu dodali nakon svake borbe duplo veći broj ljudi. Tako bi se zdrugovi pretvarali u divizije, kao što je Tito od brigada stvarao svoje divizije, bez da je zapovjednike slao u nekakve vojne škole. U svibnju stožer 5. zdruga je premješten u Livno. Uz tri bojne i gorsku bitnicu imao je u sastavu i oklopnu satniju, a povremeno su mu operativno podređene ustaške bojne iz Dalmacije i Hercegovine. Zdrug je obranio Bugojno, a krajem kolovoza odbija partizanski napad na Livno. Neuspješno su sredinom rujna pokušali okruženi Kupres opskrbiti hranom i streljivom iz Tomislavgrada. Svim ovim operacijama smeta Talijanima koji radi toga ne mogu potpuno zauzeti ovo područje, ni s partizanima, ni s četnicima.

Nakon operacije Schwartz Nijemci još uvijek Talijane tretiraju kao saveznike. Za uništenje partizanskih snaga kod Tuzle, 5. srpnja planiraju upotrijebiti 369. hrvatsku diviziju i SS-diviziju "Princ Eugen". Nijemci ukazuju 7. srpnja i na važnost rudnika boksita kod Drniša, te traže od Talijana njegovo vojno osiguranje. Kod Drniša je uništen cestovni i željeznički most, te ga nastoje popraviti. Na prostoru Tuzle 10. srpnja traju borbe sa jakim partizanskim grupama. Od Talijana Nijemci traže garanciju za razoružanje četnika, prije nego što započnu sa vojnim operacijama u Lici protiv partizana. Čim Talijani za to daju garanciju mogu počet akciju protiv partizana na tom području. Talijani su u nedoumici. Partizani se slabo povlače prema sjeveru pa se ni oni ne mogu za njima vratiti na teritorij koji su ranije držali, ali ne shvaćaju razloge. Vjeruju kako lokalni partizani ne slušaju Tita, a ne shvaćaju kako sam Tito želi rasporedit svoje postrojbe uz obalu kako bi u trenutku talijanske kapitulacije mogli preuzeti njihova skladišta oružja.