Prehrambeni lobi

Kroz čitavu povijest proizvodnja hrane je bila osnovna proizvodnja o kojoj je ovisio opstanak svih naroda i država.

Nakon II svjetskog rata proizvodnju hrane su postepeno preuzele velike korporacije koje danas kontroliraju većinu proizvodnje i prerade hrane. To su uspjela zahvaljujući snižavanjem cijene proizvodnjom u masi, te povećanjem produktivnosti upotrebom sve jačih strojeva, masovnom upotrebom umjetnih gnojive, te zaštitom usjeva od kukaca i korova upotrebom pesticida i herbicida.

Osim snižavanjem troškova i povećanjem količina velike korporacije agrobiznisa su i raznim drugim legalnim i nelegalnim metodama lobiranja uspjeli sa tržišta istisnuti većinu malih proizvođača prehrambenih sirovina, malih prerađivača i malih trgovina prehrambenih proizvoda. To su postigle ponajviše zahvaljujući ciljanim poljoprivrednim poticajima za proizvodnji i preradu hrane.

Prije uvođenja poljoprivrednih poticaja mnoga domaćinstva su osnovne prehrambene proizvode proizvodili za vlastitim okućnicama za vlastitu upotrebu, te prodaju eventualnih viškova. Oni poticaje nisu mogli dobiti, te su okućnice od malih vrtova i voćnjaka pretvorene u travnjake, ili neobrađene šikare koje se ljeti lako pretvaraju u velika i opasna požarišta.

I u proizvodnje stoke uvedeni su visoki poticaji, ali najčešće samo za stoku koja se uzgaja u štalama. Za one koji su generacijama stoku slobodno uzgajali na pašnjacima, šikarama i šumama uvedene su razne koncesije i prepereke čime je ta proizvodnja počela propadati. Kako bi olakšali proizvodnju što jeftinije stoke u štalama velike agrokorporacije su ogromnu proizvodnju stočne hrane organizirali širom svijeta na bivšim pašnjacima, najčešće u latinskoj Americi. Na taj način je dodatno smanjena proizvodnja stoke na otvrenom u Europi i SAD-u, a proizvodnja stoke na otvorenom je opstala jedino u Australiji, Novom Zelandu i Argentini koje nisu prihvatili poticaje za uzgoj stoke u štalama. Rezultat ovakvog uzgoja stoke u štalama je zarastanje u šikare bivših pašnjaka, te pretvaranje prohodnih šuma u neprohodne divljine drveća i niskog raslinja, što je dovelo do velikih ljetnih požara.

Poticaju su snažno snizili cijenu hrane, što je dovelo do povećanja izvoza u izvaneuropske države.

Rezultat toga je propast poljoprivrede u državama koje nemaju dovoljno novca za uvođenje vlastitih poticaja za svoje proizvođače. Propast proizvodnje hrane takve siromašne države su mogle spriječiti uvođenjem visokih zaštitnih carina, ali agrolobi je to onemogućio preko WTO-a i drugih međunarodnih organizacija, korumpiranjem lokalnih političara, a često i prijetnjom vojnom silom.

Tome se uspješno suprotstavila jedino Švicarska koje se nije htjela učlaniti u WTO, te je uvela vrlo visoke sezonske carine za proizvode koje se mogu proizvoditi na njenom tlu, za vrijeme sezone tih proizvoda.

Propast poljoprivrede u nerazvijenim državama koje nisu imale novca za vlastite poticaje, a ni snage za suprotstavljanje pravilima WTO-a doveo je do propadanja sela i masovnog bijega stanovnika u Europu i SAD. Velikim korporacijama na zapadu to je odlično došlo za održavanje niske razine plaća u djelatnostima koje traže puno jednostavne radne snage, kao što je branje i prikupljanje poljoprivrednih proizvoda.

Mali proizvođači hrane na zapadu su zemlju obrađivali radom članova domaćinstva pa nisu imali mogućnost zapošljavati jeftine migrante. Zato su njihova djeca odlazila u gradove na skuplje plaćena radna mjesta, a njihova imanja su propala, te su postala dio velikih imanja.

U nekim državama seljaci su uspjeli svojim protestima dovesti do toga da se poticaji ograniče na oko 300.000 eura po jednom poduzeću, ili imanju, ali veliki proizvođači su i to uspjeli zaobići lobiranjem za posebne porezne olakšice kod kupovine raznih velikih i skupih strojeva i opreme koja je potrebna samo njima, a ne i malim proizvođačima.

Kako bi povećali svoju proizvodnju velike korporacije za proizvodnju sjemena i zaštitnih sredstava su proizveli razne genetski modificirane vrste bilja kod kojeg se sjeme ne može dobiti od ovogodišnje proizvodnje, već se mora svake godine ponovno kupovati. Na taj način su dodatno poskupili proizvodnju malim konkurentima. Velike korporacije u proizvodnji i preradi hrane su uveli i razne dodatke, antibiotike i encima koje kod korisnika izazivaju bolesti, debljanje, te stvaranje otpornih sojeva raznih bolesti koje otežavaju liječenje. Rezultat toga su povećani troškovi zdravstva, što znači veću zaradu za proizvođače lijekova. A ti proizvođači lijekova su često i proizvođači lijekova za stoku, te herbicida i pesticida. Na taj način ostvaruju dvostruku dobit, istovremenim narušavanjem zdravlja ljudi i njihovim liječenjem. Te velike farmaceutske i prehrambene kompanije su često povezene i interesno, a i vlasnički zamjenom dionica, pa često i zajedno lobiraju za svoje interese preko medija i politike.

A najvažniji ulogu u ovom procesu ogromne koncentracije proizvodnje u rukama prehrambenih oligopola su veliki robni lanci kojima se ne isplati poslovati sa malim dobavljačima. Puno jednostavnije im je svaku robu nabavljati od nekoliko velikih dobavljača, nego od puno malih. Zahvaljujući velikim ulaganjima u lobiranje prehrambeni lobi je uspi blokirati mnoge nacionalne i međunarodne institucije koje su osnovane za zaštitu zdravlja potrošača.

Kako bi se zaštitili mnogi svjesniji potrošači su počeli kupovati samo hranu iz ekološkog uzgoja. Problem ovakve proizvodnje je što je količina proizvodnje po hektaru manja, a troškovi viši. Radi toga ovakvu hranu mogu jesti uglavnom oni koji je sami uzgajaju na svojim kućnim okućnicama gdje cijena i količina nije bitna.

Do veće proizvodnje hrane iz ekološkog uzgoja moći će doći tek kada se na tržištu pojave dovoljno jeftini roboti koji sami obrađuju zemlju, te mehanički, toplinski ili laserski uništavaju korov i štetne kukce. Mnogi vlasnici kuća sa širokim travnjacima oko kuće nemaju vrtove zato što nemaju vremena da ih obrađuju. Ali sa robotima koji bi to sami mogli mnogi travnjaci, kao i šikare oko kuća mogli bi se pretvoriti u male vrtove ili voćnjake.

Problem umjetnih gnojiva se najlakše može riješiti uzgojem većeg broja proizvoda koji se redovito izmjenjuju u plodoredu.

Kako bi se ovakva ekološka hrana lakše pojavila u trgovinama potrebno je političkim pritiskom na političare prisilit ih da uvedu porezne olakšice za male proizvođače, male potrošače i male trgovine prehrambenim proizvodima. To bi se najlakše i najbrže ostvarilo ukidanjem obračuna PDV-a za one koji imaju godišnji prihod manji od 300.000 eura. Tada bi mali proizvođači mogli prodati puno više svojih lokalnih proizvoda preko malih lokalnih trgovina. Time bi se lanci dobave znatno skratili, pa bi se skratili i ukupni troškovi transporta. Posljedično, smanjila bi se i potrošnja naftnih goriva, a time i zagađenje okoline.

A najvažniji potez u području proizvodnje hrane bi trebalo biti ukidanje poljoprivrednih poticaja, osim poticaja za istraživanje i razvoj novih proizvoda i novih poljoprivrednih tehnologija. Ukidanjem poticaja cijena hrane na svjetskom tržištu bi porasla. Time bi se i lokalni proizvođači u narazvijenim državama oporavili, te bi se broj migranata prema Europi i SAD-u znatno smanjio. Skuplja hrana na zapadu bi dovela u problem najsiromašnije, ali taj problem bi se mogao riješiti na način da se novac koji je korišten za poljoprivredne poticaje prebaci u socijalne fondove. Istovremeno bi se i broj jeftine migrantske radne snage na zapadu smanjio, pa bi i plaće na tržištu rada u porasle. Pri tome bi došlo do selekcije među proizvođačima. Dio velikih korporacija koje su najviše zarađivale na jeftinom radu migranata bi propali, a razvili bi se milijuni novih malih proizvođača koji rade koristeći u radu samo članove obitelji, ili povremeno svoje susjede.