Priča koja će vas i rasplakati i uljepšati vam dan: radnik iz Zagreba gladan i nemoćan je dva dana tumarao Dugopoljem, a onda se pojavio ljudina Ivica

Priča koja će vas i rasplakati i uljepšati vam dan: radnik iz Zagreba gladan i nemoćan je dva dana tumarao Dugopoljem, a onda se pojavio ljudina Ivica
182
1
0

Stjepan Mačković iz zagrebačke Dubrave do prošlog petka je bio pitur na gaži u jednom makarskom hotelu, a od subote postao - beskućnik. Bez krova nad glavom, 400 kilometara daleko od ikoga svoga, totalno pogubljen i nemoćan.

U grad pod Biokovom, vodeći se devizom da i u ova gruba vremena treba od nečega živjeti, stigao je u noći sa 16. na 17. ožujka. Bio je solo strijelac, ali zatekao je poveću grupu kolega građevinara svih struka. Radili sko skoro dva tjedna, iako su dobro znali što se oko njih zbiva.

U petak im, međutim, stiže odluka da se gradilište zatvara do daljnjeg i da svi pođu svojim kućama. Stjepan se ukrcao u kombi s još par suputnika i zaputio prema Zagrebu.

Nisu daleko dogurali, jer im se negdje oko Biska vozilo pokvarilo. Zvali su pomoć na cesti, a kada su stigli, natovarali su kombi i putnike u njemu. Nakon što su prevalili par kilometara, kod Dugopolja ih šokirana prizorom auta na autu i ljudima unutra zaustavlja policijska kontrola. Vozila isključuju iz prometa, a putnici se razilaze svatko na svoju stranu.

Pitur Mačković stigao je do prve benzinske pumpe. Bilo je to još za dana u subotu i računao je da će ga netko ukrcati, pa dokle stigne.

 

- Ne da mi nitko nije htio stati, već sam na pumpi dočekao noć. Vidjevši moje muke, zaposlenici su se smilovali i dali mi ključ neke njihove ostave. Tu sam se šćućurio onako na golim pločicama, ali oka nisam sklopio. Moram priznati da sam strusio bocu pelinkovca od muke – ispričao nam je Stjepan.

I idući dan nastavio je pozivati policiju u Solinu da pita kako doma, ali odgovora nije mogao dobiti. U jednom trenutku netko mu je predložio da ode do par kilometara udaljenog mjesta (Dugopolja) i tu potraži smještaj. Novac nije bio problem, ali jest to da je hotel bio zatvoren, a u privatnom smještaju već duže se ustručavaju od bilo kakvih ugošćavanja.

- Išao sam doslovno od kuće do kuće, ali kakvi... Novi problem je ispao kada mi se potrošila baterija na mobitelu, a punjač sam bio zaboravio u Makarskoj. Nikome se više nisam mogao javiti, pomoć tražiti. Druga noć me dočekala negdje, ni sam ne znam gdje u Dugopolju – veli.

I tu se u priču uključuje sveprisutni dugopoljski vijećnik i aktivist Ivica Radošević. Ispast će spasitelj za izbezumljenog Zagrepčanina.

- Išao sam, veli, u dio mjesta gdje su stambene novogradje odnijeti jednoj trudnici tri maske. Taman je bilo oko 20 sati i trebalo je početi ono pjevanje 'Domovine' s balkona i prozora. Kako uvijek nosim kameru uza se, nisam odolio ne upaliti. I taman ja snimam kada mi u kadar ulazi totalno dezorjentiran čovjek i pita znam li za kakav smještaj. Snimao sam i razgovarao s njim. Imate sve na mom Facebooku, ako ne vjerujete.

Stjepan je Ivicu, nakon što se uredno predstavio i pokazao mu osobnu kartu, zamolio da mu nađe makar kakvu garažu da prilegne i nekako prebrodi noć. Radošević, kojeg u Dugopolju nema tko ne zna, stao je nazivati telefone poznanika i njihovih poznanika, ali i sam je bio loše sreće.

- Gledam čovjeka onako jadnog i suze mi kreću. Gdje bi psa, a kamo li ljudsko stvorenje ostavio na ulici?! I pada mi na pamet da imam prazan stan dolje u Vranjicu. Dam mu masku, posjednem ga u svoj mercedes i naz dva zajedno niz Klis – opisuje Radošević scenarij dostojan filma.

Čovjeka je prvo smjestio kod sebe, a onda otišao u policiju. I tamo još luđa stvar:

- Čekam ja u hodniku da ću ući u jednu kancelariju, kad preko uha čujem da dva policajca razgovaraju o nekom čovjeku iz Zagreba što dva dana luta Dugopoljem i da ga ne mogu naći. Čim sam ušao kažem im da je kod mene. A da vidite te poglede kada su čuli!

Sa solinskim policajcima je dogovorio da Stjepan prenoći kod njega, pa će ujutro vidjeti što i kako. Još su mu i dali punjač da može upaliti mobitel i javiti se nevjenčanoj supruzi.

Radošević se u istu noć dao u akciju i stao nazivati ljude iz Civilne zaštite u Solinu. I sami desetkovani koronavirusom i izolacijama, nisu mu odmah mogli pomoći. Obećali su u ponedjeljak u jutro dostaviti hranu, što su i učinili.

- Prilazim ja jutros zgradi kad Stjepan priča s policajcima ondje na punktu kod RETO-centra u Kaju. Hranu su mu dostavili, ali objesili na ulazna vrata drugog stana. Iako dobro izgladni, jadan ništa nije htio dirati, računajući da je to nije za njega, već izišao na cestu. I tu ga zaustavila policija. Vidio sam kako im objašnjava, a oni baš i ne vjeruju što čuju iz njegovih usta.

Morao sam uletiti s pojašnjenjem, pozivati se na mog Dugopoljca, policajca Milu. Da bi mi je neko prije dva tjedna pričao da ću ovo doživiti, rekao bi mu da me ne zaj... - onako će narodski Ivica.

Iako do podneva Stjepan nije uspio pokrenuti mobitel, stvari su se po njega počele odvijati u pozitivnom smjeru. Sjetio se Zdenka Meštrovića, čovjeka koji mu je znao nalaziti poslove, kao i da mu je broj firme na internetu. Zamolio je ovog novinara da ga nađe i ubrzo smo stupili u kontakt sa Zdenkom.

- O, majko! - prvo što je prozborio, a onda i sam krenuo tražiti rješenje za pitura Mačkovića.

Nije mu dugo trebalo i za manje od 15-minuta se javio povratno i zamolio da mu prenesemo poruku:

- Recite mu da stoji gdje stoji i nigdje ne miče. A tom čovjeku iz Dugopolja prenesite najveće hvala na ovom svijetu. Čim u Zagreb dođe, moramo se vidjeti i upoznati.

Nedugo potom javila se i Civilna zaštita sa svojim planom: ukrcat će Stjepana u prvu slobodnu hitnu koja ide put Zagreba.

Ivica opet nije mogao zaustaviti suze. Navukao je masku i prekrio lice i oči koliko je god mogao, dok je s prijateljom u nevolji radio selfie za ovu ludu priču.

IZVOR: Slobodna Dalmacija