Fotografija sa zajedničkog poslužitelja
U jesen 1918. godine, car Karlo I. posljednji car Austro-Ugarske monarhije, nećak Franje Josipa, kojeg je 1916. naslijedio, odlučio se za mirno razdruživanje zemalja unutar monarhije! Zato je novoosnovanoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba dekretom prepustio cjelokupnu vojnu i trgovačku flotu i sve pomorske baze Monarhije.
6. listopada 1918. u Zagrebu je utemeljeno Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. 29. listopada 1918. Narodno vijeće je prekinulo sve političke i diplomatske veze između Hrvatske i Austrije i isto tako između Hrvatske i Mađarske. Nakon toga Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina postale su ujedinjene sa Srbijom u državi SHS.
Viribus Unitis, latinski: “s ujedinjenim snagama”,– geslo cara Franje Josipa I. bio je austrougarski bojni brod izgrađen u Trstu 1912. Taj je zapovjedni (admiralski) ratni brod Austrougarske ratne mornarice bio prvi iz klase Tegetthoff (uz brodove Prinz Eugen, Tegetthoff i Szent István). Potkraj I. svjetskog rata, na njemu se nalazio Centralni komitet pobunjenih hrvatskih mornara, koji je 30. 10. 1918. donio rezoluciju o preuzimanju brodova i obalnih utvrda Austrougarske ratne mornarice te grada Pule.
Moćna Austrougarska flota, nekadašnja regionalna pomorska sila, prestala je postojati. Imala je dobre brodove i dobre posade koje su ušle u povijest pomorskog ratovanja i svjetske brodogradnje. Krstarice ‘Helgoland’ i ‘Novarra’ bile su jedne od najuspješnijih krstarica u I. svjetskom ratu, a izgrađene su u brodogradilištu u Rijeci.
Saveznička konferencija za primirje s Austrougarskom nije priznala predaju austrougarskih brodova Narodnom vijeću, već je postavila ultimativni zahtjev da se glavnina flote – 1 bojni brod, 3 krstarice, 21 razarač i torpiljarka, 6 monitora i 1 minopolagač, preda saveznicima a ostatak da se raspremi.
Međutim prema dekretu cara Karla I. primopredaja je počela točno 31.listopada 1918. u 17 sati na bojnom brodu Viribus Unitis, najvećem i najljepšem brodu čitave flote.
Tada je za vrijeme ceremonije primopredaje i smjene zapovjedništva po posljednji put u Pulskoj luci na tome brodu svirala carska himna „Gott erhalte Franz den Kaiser“. Dok se Austro-Ugarska zastava spuštala s jarbola i podizala Hrvatska trobojnica Hrvati su pjevali, a Mađari, Nijemci, Austrijanci i mnogi drugi žurno su se iskrcavali s brodova smatrajući da je i za njih došao kraj rata. U Pulskoj luci i na brodovima ostali su samo hrvatski, slovenski i češki mornari.
Prema odluci Narodnog vijeća SHS, Janko pl. Vuković Jezeranski-Podkapelski, postavljen je za zapovjednika bojnog broda Viribus Unitis, admiralskog i zapovjednog broda cjelokupne mornarice. Postao je prvi Hrvat kontraadmiral u povijesti, a sam čin mu je dodijelio član Narodnog vijeća Ante Tresić Pavičić.
Radio stanice s velikih brodova u pulskoj luci 31. listopada 1918. cijeli dan odašiljale su u svijet vijest da je sveukupno ratno brodovlje Austro-Ugarske ratne mornarice u rukama nove Države SHS.
Prema zapisu talijanskog kontraadmirala Silvia Salza, talijanska mornarica vijest je zaprimila u 21 sat navečer, a u 21.52 i vijest da je na admiralskom brodu “Viribus unitis” podignuta hrvatska zastava.
Kako je Londonskim ugovorom iz 1915. Istra poklonjena Italiji, reakcija stožera talijanske flote bila je da se hitno pošalje torpiljarka 65 P.N. sa posebnom zadaćom -potopiti “Viribus unitis”.
Talijani su već imali u planu uništavanja najvećih bojnih brodova austro-ugarske flote (Viribus Unitis i još 2 iz njegove serije). Treći, SMS Szent István je potopljen od strane Talijanskih torpednih čamaca dok je plovio prema Otrantskim vratima. Ti brodovi su Talijanima bili trn u oku zbog snage njihovih 12 topova od 305 mm. Stajali su na putu njihovoj namjeri da ovladaju Istrom i većim dijelom naše obale.
Plan i sredstvo napada na hrvatske brodove osmislio je sanitetski poručnik Raffaele Paolucci u suradnji s strojarskim inženjerom Raffaelom Rossettiem koji je od početka rata radio na izgradnji jednog bojnog sredstva tzv. „ljudskog torpeda“ koje bi mu omogućio da se probije u luku Pula s ciljem potapanja neprijateljskih brodova. Na tu vijest Talijani su poslali torpedni čamac MAS 95 i diverzante Rossettija i Paullucija na njihovom jahaćem torpedu u luku. Na torpedu su prevožene dvije diverzantske mine priljepci Mignatta s 200 kg eksploziva svaka, za postavljanje na podvodnom dijelu broda.
Diverzanti Rossetti i Paolucci su se lako probili do sidrišta u luci uz pomoć talijanskih agenata iz Pule, ali i uz veliku dozu sreće, jer su te kobne noći zbog slavlja patrole na ulazu u bazu bile gotovo nikakve, a brodovi osvijetljeni. Dvojac je jašući na torpedu prošao kroz sve položene mreže i druge zapreke postavljene na ulazu u luku i prije svitanja između mnogih brodskih svjetala odabrali su najveći od usidrenih brodova za koji su se odlučili da im bude cilj.
Oko 5 sati 1. studenog 1918., tek što je svanulo oblačno i tmurno jutro, diverzanti su uočeni s broda i ukrcani u brodski čamac. Prije toga su uspjeli postaviti jednu minu na podvodni dio admiralskog broda i napustiti svoje torpedo. Na brodu su brodskim časnicima i admiralu ispričali sve. Rekli su da je mina tempirana na eksploziju koja bi trebala biti u 6:30. Admiral Vuković je naredio posadi da napusti brod. Iako se posada htjela obračunati s diverzantima, admiral to nije dozvolio već je naredio da se diverzanti prebace na sestrinski brod Tegetoff koji je bio usidren u neposrednoj blizini.
U 6:44 sati strahovita eksplozija je uslijedila ispod broda. Brodovi klase Tegetoff kojoj je pripadao i Viribus Unitis imali su nedovoljnu zaštitu od podvodnih udara. Nejasno je jesu li vodonepropusne pregrade Viribusa Unitisa tog kobnog dana bile spuštene (neki izvori kažu da jesu, a drugi da nisu). Može se pretpostaviti da je tom propustu kumovala sveopća gužva i strka, jer su mornari slavili primopredaju. Zbog velike štete na trupu, brodske crpke bile su nemoćne. Brod je počeo brzo tonuti naginjući se na desni bok.
Oko 7 sati 1. studenog 1918. admiralski bojni brod Viribus Unitis, 152 m dug i 21.000 tona težak s Hrvatskom zastavom na jarbolu prevrnuo se i potonuo. S Virbusom Unitisom poginulo je između 300-400 članova posade, od kojih su većina bili Hrvati, zajedno s Admiralom Vukovićem, koji je bio zapovjednik Hrvatske ratne mornarice nepunih 14 sati. Zadnji put je viđen kako u kritičnom momentu agonije svog broda stoji dostojanstveno na krmi i mirno čeka neizbježni kraj tog lijepog i moćnog broda.
Četiri dana poslije, talijanske trupe su ušle u Pulu ne čekajući potpisivanje Rapallskog sporazuma. Talijani su ubrzo brod razrezali i rastopili, a pojedini dijelovi odneseni u Italiju kao ratni plijen. Tako se dio pramca nalazi u Pomorskom muzeju u Veneciji, a sidra su u Rimu.
Talijani su preuzeli civilnu upravu i vlast u Istri, dvije godine prije potpisivanja Rapalskog ugovora
Talijani su preuzeli civilnu upravu, a prvi je proglas bio tiskan na talijanskom i hrvatskom jeziku, no bio je i posljednji dvojezični.
Mirnim prijelazom austrougarske flote, pomorske tvrđave i glavne pomorske baze u Puli koncem 1918. pod vlast Narodnog vijeća iz Zagreba, status najvećeg istarskog grada nije bio riješen. Za konferencijskim stolom Vrhovnog ratnog savjeta Antante, pobjednice u ratu, u Versaillesu je, prema Mornaričkom glasniku, 31. listopada sastavljen i prihvaćen tekst ugovora o primirju. Opunomoćeni izaslanici austrougarskog zapovjedništva potpisali su ga 3. studenog u Padovi, sjedištu Vrhovnog zapovjedništva Italije. Pritom je talijanskoj strani, kao članu Antante, pošlo za rukom da u tekst ugovora uđe odredba o demarkacijskoj crti do koje će se austrougarske snage morati povući, a koja se poklapala s onom zadanom u tajnom Londonskom ugovoru iz 1915.
Potpisavši ugovor o primirju u ime saveznika, talijansko je zapovjedništvo smišljeno i planski pristupilo okupaciji područja što ga je Austro-Ugarska po ugovoru morala napustiti.
Talijani su se požurili pa su i prije no što je primirje stupilo na snagu ušli u Trst, Lastovo, Mali Lošinj i Zadar, a kontraadmiral Metod Koch, novi lučki admiral u Puli, bio je potpuno iznenađen kada je 5. studenog oko podne primio telegram talijanskog admirala Umberta Cagnija, kojim je tražio da se jednom odredu brodova omogući slobodan prolaz kroz Fažanski kanal i pristajanje u Puli. Malo zatim motornim je čamcem stigao načelnik stožera admirala Cagnija i rekao Kochu da se odredi talijanskog mornaričkog pješaštva iskrcavaju kod Fažane da bi ušli u grad s kopna, te da se luka Pula, sa svim postrojenjima i brodovima mora predati.
Unatoč Kochovim protestima, nakon što su uklonjene barikade u luku je uplovio talijanski zapovjedni brod “Amiraglio di Saint Bon”, a u grad je ušao odred od 2.000 vojnika, ispred kojeg je svirao češki vojni orkestar.
Na žalost hrvatskog dijela stanovništva Pule, građani talijanske narodnosti su isticali svoji zastavu, zasipali cvijećem i oduševljeno pozdravljali pripadnike talijanske vojske koji su marširali ispod Slavoluka Sergijevaca i Trgom Portarata.
Već 7. studenog Cagni je objavio da je okupirao tvrđavu i Luku Pula na osnovi odredaba Ugovora o primirju, a dva dana kasnije naredio je raspuštanje mornarskih vijeća na brodovima pod hrvatskom zastavom. Za to su vrijeme talijanski vojnici ulazili u grad i zaposjedali vojarne, a na brodovima su podizali svoje zastave.
U međuvremenu je 14. studenog održan sastanak na talijanskoj krstarici “Pisa”, kojem su uz Cagnija prisustvovali francuski kontraadmiral Fatou i britanski komodor Kelley, kada je analiziran tijek provedbe ugovora o primirju s Austro-Ugarskom. Sutradan je protokol sa sastanka predan kontradmiralu Kochu, a u njemu je, uz ostalo, stajalo da svi vojnici i mornari pripadnici Narodnog vijeća SHS iz Zagreba moraju do 20. studenog napustiti Pulu, izuzev rođenih Istrana.
Posljednja hrvatska zastava, ona na jahti “Lakroma”, spuštena je 4. studenog 1918., a četiri dana kasnije grad je napustio i kontraadmiral Metod Koch, zapovjednik svih mornaričkih ustanova i brodova u Puli tijekom šestodnevne vlasti Narodnog vijeća države SHS.
Zanimljivo je napomenuti, kako navode engleski izvori, kako su kasnije srpski lobiji nastojali preinačiti same događaje dajući im drugo značenje. Oni su odmah nakon uspostave Kraljevine SHS-a, ovaj put Srba, Hrvata i Slovenaca, mijenjali činjenice govoreći kako su posade, nakon skidanja austrougarskog stijega, klicale imenu Jugoslavija, te da je flota koja je predata od austrijskog cara Karla I bila jugoslavenska.
1.prosinca 1918. proglašeno je osnivanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca uz velikodušnu podršku zemalja koje su diktirale novi versajski poredak u Europi. Beogradska vlada ubrzo je ukinula Sabor što je bio presedan u hrvatskoj političkoj povijesti. Jedino za vrijeme prve Jugoslavije Sabor nije zasjedao. Hrvatskoj je oduzet prostor Boke kotorske i dio Srijema, a vrlo nepovoljnim Rapallskim ugovorom, sklopljenim 12. studenoga 1920., kraljevska je vlada potpisala da Italiji pripada Istra, otoci Cres, Lošinj i Lastovo te Zadar.
Janko Vuković Potkapelski
Janko pl. Vuković Podkapelski bio je jedna od najtragičnijih osoba u burnim previranjima koncem 1918. u Puli kao glavnoj ratnoj luci austrougarske ratne mornarice. Janko Vuković, po Vojnoj enciklopediji, rodio se 27. rujna 1871. u Jezeranama, nedaleko od Ogulina, od oca Stjepana i majke Berte, a prema obiteljskom običaju prvi Stjepanov sin Janko dobio je ime po svome djedu Ivanu Janku. Obitelj Vukovića Podkapelskih plemićki status je stekla u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata kada su se u postrojbama Nikole Zrinskog borili za katoličku ligu. Kralj Ferdinand III. dodijelio je obitelji Vukovića Podkapelskih 1646. plemstvo i plemićki grb u liku pijetla, koji je simbolizirao njihovu vojničku budnost, razboritost i mudrost. Janko pl. Vuković Podkapelski, odrastao je u Jezeranama u okružju brojne obitelji, tu je završio osnovnu školu, a realnu gimnaziju pohađao je u Osijeku.
U to vrijeme Jankov djed Ivan Janko vodio je poštu u Jezeranama i Žutoj Lokvi, a 1886., car Franz Joseph I. potvrđuje njihovo plemstvo. Nakon gimnazije Janko Vuković upisao je visoko cijenjenu Pomorsku akademiju u Rijeci, a za vrijeme školovanja na školskom jedrenjaku Fasana oplovio je gotovo sva svjetska mora.
Diplomirao je na Akademiji 1889. /90., stekavši solidno stručno pomorsko i ratno znanje i postao ugledan časnik K. u. K. Marine. S korvetom Donau oplovio je zapadnu Afriku, zapadnu Indiju i Sjevernu Ameriku, a zatim izabrao torpednu i topničku specijalizaciju. Sa 28 godina bio je postavljen za zapovjednika torpiljarke, nove vrste ratnih brodova naoružanih torpedima, a 1912/13. postao je zapovjednik starijeg razarača Uskok. Zbog uočljivog dimnjaka brodovi ovog tipa nazivani su od posade Poljska kuhinja, tj. Fahrkuechen. Po Rang listi 1914., u činu fregattenkapitäna, od njih 33 bio je 19. po redu, a ispred njega su bili Erich Heyssler, budući admiral, i Beno Milenković, izumitelj podvodnih prepreka.
Kada je počeo I. svjetski rat, postavljen je za ravnatelja direkcije za torpiljarke u pulskom Pomorskom arsenalu sa činom K. u. K. fregaten-kapitäna. Ulaskom Italije u rat protiv Austro-Ugarske 1915., kao zapovjednik agilne flotile razarača sudjelovao je u bombardiranju njene obale oko Manfredonije. Dva dana nakon objave rata 26. svibnja, pred otokom Palagruža prisilio je talijanski razarač Turbine na podizanje bijele zastave i predaju posade.
Zbog zapaženih uspjeha brodova i postrojbi kojima je zapovijedao u ratu već je u 44. godini razmjerno brzo promaknut u kapetana linijskog broda, tj. u K. u. K. Linienshiffskapitän i postavljen za zapovjednika starijeg bojnog broda Babenberg od 8. 000 tona. S brzom i modernom krstaricom Admiral Spaun sagrađenom 1914. sudjelovao je u vrlo rizičnom, spektakularnom i kratkotrajnom zauzimanju talijanskog mjesta Grado.
Zbog svojih zapovjedničkih sposobnosti, poduzetnosti, snalažljivosti, hrabrosti, sigurnosti i općeg i taktičkog i tehničkog znanja Janko pl. Vuković postavljen je 11. 3 1918. za zapovjednika Viribus Unitisa. To je bio najnoviji bojni brod tipa Drednot, na kome je bio podignut admiralski stijeg tadašnjeg zapovjednika austrougarske flote Nicolausa Horthya de Nagybanyja sa bazom u Puli.
Za zasluge na dužnostima koje je obavljao kao promišljen i hrabar zapovjednik, odan Bogu, caru, dinastiji i državi, odlikovan je 1917. Ordenom željezne krune, tada iznimno značajnim odličjem. Kada je koncem 1918. došlo do raspada Austro-Ugarske i car Karlo I. naredio je da se flota, tvrđava i baza u Puli predaju predstavnicima Države SHS iz Zagreba, narodno vijeće iz Zagreba povjerilo je zapovjedniku Viribusa Unitisa Janku pl. Vukoviću, kao jednom od najsposobnijih časnika iz hrvatskog dijela države, zapovjedništvo nad cijelom flotom. Međutim, u prepadu talijanskih diverzanata na pulsku luku potopljen je Viribus Unitis, a s njim i hrabri zapovjednik Vuković ( koji je u međuvremenu dobio čin kontraadmirala), poštujući pravilo da zapovjednik tone sa svojim brodom. Grob mu je u moru pulske luke.
U prvom desetljeću 20. st., Vuković se oženio s Helenom, s kojom je imao sina Metela. Nakon tragične pogibije supruga mu je postavila spomen ploču na kapelici Mornaričkog groblja u Puli, a jugoslavenska vlast dodijelila ulicu na Verudi koja je neshvatljivo preimenovana. [1]
Diverzanti Talijanske ratne mornarice R. Rossetti i R. Paolucci koje je Admiral Vuković poštedio, iako ih je imao puno pravo smaknuti na licu mjesta, vratili su se u Italiju gdje su dočekani kao nacionalni heroji. Pored ostalih počasti dobili su najviša vojna odličja kao i svaki po 650 tisuća lira novčane nagrade. Raffaele Rossetti je svoj novac donirao fondu za pomoć žrtvama ove tragedije i posvetio ga udovici admirala Vukovića zbog njegovog humanog ponašanja prema njima. Taj novac je sinu Janka Pl. Vukovića, omogućio studij medicine, koji je uspješno završio.
Nekoliko godina kasnije Raffaelo Rosetti, napisao je priču “Contro la Viribus unitis ” sa ovim uvodnim riječima:
“Posvećujem ove stranice uspomeni Janka Vukovića pl. Potkapelskoga, kapetana bojnog broda Carske i kraljevske Austro-Ugarske ratne mornarice, posljednjeg zapovjednika broda ”Viribus unitis“, ratnog protivnika koji mi, umirući, ostavi nezaboravan primjer plemenite ljudskosti. Neka vrijedi spomen da se napišu nedostojne Njega ove stranice istine i gorčine.”
Činjenica da je Rosetti naveo staru dužnost i čin Janka Vukovića Potkapelskog samo pokazuje koliko ga je zapravo mučila spoznaja da je ubio mornare koji s njegovom državom više nisu bili u ratu i čiji ih je zapovjednik, admiral, posramio svojom plemenitošću.
Dan 31.listopada 1918. kada se prvi put zavijorio hrvatski barjak na jarbolima Hrvatske mornarice, ne bi trebao biti zaboravljen i prepušten samo povjesničarima i poklonicima povijesne baštine.
Preuzimanje flote od Austrougarske ratne mornarice 31. listopada 1918. i dizanje hrvatskog stijega uz sviranje ‘Lijepe naše’ je nesumnjivo vrlo važan događaj u pomorskoj prošlosti Hrvatske.
On je zasigurno nepotrebno i neopravdano gurnut na marginu povijesnih događanja. Ovo se još može shvatiti za vrijeme postojanja Jugoslavije s bilo kojim prefiksom, ali sada u slobodnoj Republici Hrvatskoj, došlo je vrijeme da se razmisli što učiniti da događaj postane prezentan i sastavni dio naše pomorske kulture i udžbeničke literature.
Stjepan Bernadić Kula, dipl. ing. umirovljeni časnik Hrvatske vojske i jedan od osnivača HRM-a, ratni zapovjednik Odjela za podmorska djelovanja HRM-a, predložio je da jarbol sličan jarbolu ‘Viribusa’ bude postavljen u ratnoj luci Lora kao službeni jarbol simbol na kojem bi se svaki dan podizala hrvatska zastava u znak počasti domovini!
Lili Benčik/hrvatskepravice
[1] Iz knjige „ Austrougarske vile i kuće u Puli“ Branko Perović
Oznake
Izdvojeni tekstovi
Željka Žeki
Tihomir Čuljak
