Prodor partizana u Srbiju

Nakon kapitulacije Italije i predaje većine oružja partizanima, veliki dio oružja je prebačen u Srbiju i Vojvodinu. Tim oružjem su komunisti odmah počeli mobilizirati lokalne Srbe, a i veliki broj četnika je počeo prelaziti u partizane, pod uvjerenjem kako će Rusija uskoro pobijediti Nijemce. Međutim, Tito te partizane ne mobiliziraju kako bi rušili Nedićevu vlast u Srbiji, ili napadali Nijemce, već ih odmah prebacuje na teritorij NDH kako bi se borili protiv Hrvata, te su vrlo brzo osvojili tuzlanski bazen. Istovremeno su velike količine oružja dopremili i u Crnu Goru te južnu Srbiju gdje također vrše mobilizaciju.

Zahvaljujući većim količinama oružja partizani postaju puno jači od četnika te krajem 9. i 10. mjeseca 1943. razbijaju lokalne snage četnika i lokalne muslimanske milicije u Sandžaku i sjevernoj Crnoj Gori. Kako su Nijemci bili zauzeli spriječavanjem možebitnog iskrcavanja saveznika na Jadran, partizani su uspjeli potisnuti slabe njemačko domobranske snage iz Višegrada i krenuli prema Rogatici. Pri tome su partizani iz centralne Bosne uspjeli potisnuti četnike i ući u Višegrad i Priboj, te su nastavili prema Užicu. U ovim borbama su sudjelovale i talijanske postrojbe koje su nakon kapitulacije Italije prešle na partizansku stranu. Talijani iz talijanske divizije "Venecija", i djelova divizije "Taurinenze" (ukupno oko 11.000 Talijana) organizirani su u partizansku diviziju Garibaldi, te 11 radnih bataljuna. Uz njihovu pomoć partizani su zauzeli Foču, Pljevlja, Novu Varoš, Berane, Bijelo Polje i Andrijevicu. Kako bi zaštitili željezničke pravce od Beograda prema Grčkoj Nijemci organiziraju protuofanzivu u kojoj su uspjeli potisnuti partizane koji se povlače u planine Bosne.

Početkom proljeća 1944. Tito je sve više pokazivao interes za prodor u Srbiju kako bi i tamo mobilizirao sve što se može mobilizirati. Prvi puta je to pokušao prosincu 1943. ali mu taj pokušaj nije uspeo.
O tome su njemački vojni analitičari u dnevniku Vermahta zapisali: Titov i Mihailovićev odnos prema Engleskoj bio je od odlučujućeg značaja i riješen je krajem 1943. te početkom 1944. u korist Tita. Britanci su prije toga bezuspješno pokušavali sklopiti dogovor između Jugoslavenske vlade u Londonu i Tita. U svom govoru pred parlamentom, 22. veljače 1944, Cherchil je sa mnogo topline govorio o Titu i njegovom partizanskom pokretu, koji je daleko jači od Mihailovićevog i posjeduje široku nacionalnu bazu, premda komunisti imaju glavnu riječ. Čerčil je poslao Titu svog osobnog promatrača Deakina. U jesen 1943. Cherchil je u Titov štab poslao veću britansku vojnu misiju, koju je vodio Mac Lean. U istom govoru CHerchil je o Mihailovićevoj borbi govorio sa podcjenjivanjem. Formalni prekid Britanaca sa Mihailovićem nastao je 24. svibnja 1944. Prilikom nastojanja Engleza da dođe do jedinstva između Tita i Jugoslavenske izbjegličke vlade britanskoj vladi bio je prije svega pred očima vojni cilj: prirodna posljedica takvog jedinstva bio bi porast pokreta otpora na jugoslavenskom prostoru, a time bi njemačke vojne snage u daleko većem broju bile vezane za taj dio ratišta. Mladom kralju i njegovoj izbjegličkoj vladi oni su jasno dali do znanja, kako će kod britanske vlade imati slabu podršku, te su im preporučili, kako im je najbolja garancija da zadrže svoj dosadašnji položaj, ako u najvećoj mogućoj mjeri izađu u susret Titovim zahtjevima. CHerchil je u svom govoru od 22. veljače 1944. to jasno i kazao: "Mi sada ne možemo odbaciti kralja Petra". Kralj Petar predložio je odvjetnika dr. Ivana Šubašića kao mandatara nove izbjegličke vlade. On je prije rata bio i jedan od arhitekata Hrvatske teritorijalne autonomije. Još 14. ožujka 1944. primili smo informaciju da se Tito žali kako je britanska pomoć veoma mala. Ovo se stanje uskoro promijenilo i njegovi partizani uskoro su počeli primati znatnu englesku pomoć.

Nakon što je pojačana britanska pomoć u oružju i streljivu Tito se odlučuje na novi, drugi pokušaj prodora u Srbiju. Za ovaj novi pokušaj pripremio je oko 17.000 boraca, prema njemačkim izvještajima od 22. ožujka 1944. Titove snage krenule su 21. ožujka 1944. u Srbiju, i to južnije od Višegrada, preko rijeke Lim. Uz njega su bili i ruski oficiri. Došlo je do manjih sukoba sa bugarskim snagama, koje su odmah pozvale pojačanje i ono im je 26. ožujka 1944. stiglo nedaleko od Ivanjice. Titove snage zaobišle su bugarske jedinice i 28. ožujka našle su se u Studenici. Vojni njemački zapovjednik za Jugoistok izdao je naredbu da se iz Mađarske hitno pošalje pomoć njemačkih vojnih snaga. Titove snage 31. ožujka 1944. stigle su blizu Užica, ali se zbog loše organizacije ne mogu suprotstaviti Nijemcima i Bugarima. Zbog toga se partizani povlače 7. travnja na prostor Ivanjice. Povlačenje iz Srbije počelo je 23. travnja 1944., a brojno stanje bilo je sada znatno manje nego kada su krenuli prema Srbiji. U borbu protiv komunista uključile su se i četničke grupe Draže Mihailovića na prostoru Srbije, Sandžaka i Bosne. Tako je krajem travnja 1944. propao i drugi Titov pokušaj proširenja na Srbiju, pri čemu je izgubio oko 1.500 boraca, te su partizani u manjim grupama krenuli ponovno u Bosnu.

Titovim snagama pošlo je za rukom 22. i 23. ožujka 1944. ponovno ući u južnu Srbiju probojem bugarskog sigurnosnog pojasa. Nijemci 30/31. ožujka 1944., dobivaju izvješća kako su komunisti stigli do doline Ibra. Njemačka strahuju kako bi mogli stići do Kosovske Mitrovice, zato što su snage na tom prostoru, koje bi se mogle suprotstaviti, veoma male. S druge strane, primijetili su i pad morala bugarskih trupa. Zbog toga je njemačko zapovjedništvo odlučilo hitno poslati vojno pojačanje njemačkih jedinica. Ocjenjuju kako su se bugarske jedinice tako loše pokazale u borbi sa Titovim snagama, zbog lošeg snabdijevanja, kao i stoga što je bugarsko stanovništvo bilo veoma pogođeno zračnim udarima protiv Sofije, koju su Angloamerikanci od ožujka 1944. počeli ponovo bombardirati. Procjenjuju kako je cilj protivnika stanovništvo deprimirati ne bi li Bugarska izašla iz saveza sa Njemačkom. Zanimljivo je kako su i u Bugarskoj zapadni saveznici bombardirali uglavnom civilne objekte, dok su rušenje cesta i željezničkih trupa izbjegavali, kako ne bi ometali njemačko povlačenje.

Kako bi spriječili partizansku upad u Srbiju Nijemci pokreću operaciju Maibaum kojom je 28. travnja u Šekovićima spriječen 3. partizanski korpus u prelasku Drine prema Srbiji. Bitka je trajala 24 sata sa velikim gubicima na obje strane.

Operacija Majbaum onemogućila je Titov plan prodora u zapadnu Srbiju. Istovremeno, 2. i 5. partizanska divizija su također potisnute prema Sandžaku pa Tito zapovijeda 3. korpusu odustajanje od prelaska preko Drine,a 17. diviziju upućuje prema 2. korpusu u Crnoj Gori.

U nastavku borbi SS Handžar divizija sudjeluje u operaciji Vollmond koja je spriječila proboj partizana preko Drine u Srbiju nakon što su partizani primijećeni na cesti Tuzla-Zvornik na večer 6. lipnja 1944. U borbama protiv 16. Vojvođanske divizije snage oko 4000 boraca od 8. do 11. lipnja sudjeluju lokalni majevački četnici.

Tri divizije trećeg partizanskog korpusa (16, 36. i 38.) krenule su iz šire oblasti Šekovića u nastupanje prema Majevici i Semberiji. Kao protumjeru, a Nijemci to sprječavaju.

Do najžešćeg sudara došlo je u mjestu Lopare i okolini. Tokom večeri 8. 6. partizani su razbile dijelove 13. SS divizije i zauzele Lopare gdje se nalazio četnički štaba Radivoja Kerovića.

Štab 13. SS Handžar divizije naredio je protunapad i ponovno zauzeo Lopara 10. lipnja.

U borbama je SS imao 205 poginulih, 528 ranjenih i 89 nestalih. Radi velikih gubitaka borbeni moral SS handžar divizije je znatno opao. Nijemci su gubitke partizana procijenili na 3.000 ubijenih partizana, a u naknadnom izvješću na čak 9.538 ljudi, od čega 4.526 poginulih. Partizani su prijavili vlastite gubitke od ukupno 256 izbačenih iz stroja, to jest 59 poginulih, 165 ranjenih i 32 nestala.

Tada dolazi do sukoba između Muslimana i četnika oko podjele plijena. Četnici su pokupili većinu oružja dok su se Muslimani borili, pa su morali vratiti dio oružja u zamjenu za nekoliko tisuća okvira streljačke municije i nekoliko sanduka ručnih bomba. Svo to odbačeno oružje partizanima je vrlo brzo zamijenjeno novim zračnim dostavama.

Njemačko zapovjedništvo za jugoistok 2. kolovoza 1944. procjenjuje: "Draža Mihailović kao i drugi vođe banditskih grupa vjeruju, na osnovu općeg stanja na ratištu, kako u njemačkom okupatoru trebaju gledati samo kao neprijatelja broj dva. Njihov neprijatelj broj 1 jeste komunizam." Zbog takve procijene pojedini zapovjednici pristaju na suradnju sa četnicima, dok se Hitler tomu još uvijek opire. U to vrijeme, početkom rujna 1944. Dubrovnik drže Nijemci sa 369. pješačkim pukom iz 369. legionarske divizije, a u blizini iza brda su i postrojbe vojske NDH. Ovdje je i četnička vojska Draže Mihailovića, koja tu legalno boravi kao u svom garnizonu, najprije u dogovoru sa Talijanima, a zatim i sa Nijemcima i vlašću NDH. U gradu je znalo biti čak do 1000 naoružanih četnika. Oko Dubrovnika je i Dubrovački četnički korpus.

Titove snage 4. kolovoza 1944. prelaze rijeku Lim, a slijedeći dan stižu do doline Ibra. 9. kolovoza 1944. dijelovi komunističkih jedinica približili su se na 40 km Kraljevu. Nijemci 12. kolovoza 1944. započeli sa operacijom "Ribecal", zauzimaju Berane i odbacuju partizane preko Lima.

U prvom tjednu kolovoza 1944. njemačka Druga Panzer armija se sprema za sprječavanje partizanskog upada iz Crne Gore u Srbiju, te organiziraju novu operaciju Rübezahl. Ova operacija je bila serija njemačkih protupartizanskih ofenziva u kolovozu 1944. na području Durmitora u Crnoj Gori. Ovom operacijom je počelo strateško povlačenja njemačkih trupa iz Grčke, nakon promjene fronta u Rumunjskoj i Bugarskoj.

Cilj operacija je protjerati partizane i zauzeti prostor između gradova Kladanj, Vlasenica, Sokolac i Olovo, južno od sigurnosne zone.  Jedan bataljun 7. SS divizije treba ići zapadno od Vareša i napasti partizane oko Olova, tjerajući ih prema istoku. Prva bojna, 28 pukovnija 13. SS divizije napada istočno od Ribnice prema Olovu. Treća bojna 28. pukovnija 13. SS divizije ide od Kladnja prema selu Petrović. 27. pukovnije 13. SS divizije ide južno od Šekovićia. Dijelovi 14. pukovnije 7. SS divizije idu između Olova i Sokolca, a dijelovi 13. pukovnije 7. SS divizije idu kroz Sokolac.
27. pukovnija ušla je u jake borbe s partizanima u blizini Vlasenice, ali ih ne uspijevaju opkoliti. Partizani su se uspjeli izvući od križanja Vlasenica-Han Pijesak cestom prema istoku. Ostale partizanske snage povukle u pravcu Goražda.

U okviru operacije Rübezahl 7. divizija Princ Eugen i 13. SS Handžar divizije planiraju bosansku fazu operacije, pod nazivom Operacija Hackfleisch (mljeveno meso). Cilj je protjerati partizane između gradova Kladanj, Vlasenica, Sokolac i Olovo.

Operacija je započela u zoru 3. 8. 1944, kao nastavak operacije Hackfleisch u istočnoj Bosni. Za ovu operaciju njemačka komanda Armijske grupe F izvršila je maksimalnu koncentraciju trupa. Njemačke divizije krenule su u koncentrično nastupanje, potiskujući dijelove Prvog i Dvanaestog korpusa, sa namjerom da ih bace na masiv Durmitora i unište. Pri tome su uspjeli partizanima nanijeti velike gubitke. Partizani su stalno manevrirali izbjegavajući odlučujuće sukobe.

U operaciji od 12. kolovoza 1944. Nijemci su zauzeli Berane i odbacili partizane natrag preko Lima. Idućeg dana njemačke divizije koncentrično nastupaju, potiskujući dijelove 1. i 12. partizanskog korpusa, s namjerom da ih protjeraju na masiv Durmitora i tamo unište.

Za vrijeme ovih borbi, u Dubrovniku 14. kolovoza 1944. Nijemci održavaju sastanak u vezi organizacije povlačenja iz Grčke, a saveznici bombardiraju hotel Excelzior u kojem se održava sastanak, pri čemu je poginulo 20 njemačkih časnika. (Prvo bombardiranje se dogodilo 28. studenog 1943. nakon što su iz Dubrovnika istjerani partizani, kojima su ga Nijemci na kratko prepustili, kako bi oni spriječili moguće iskrcavanje zapadnih saveznika. Nakon toga, su po zahtjevu partizana bombardiranja bila sve češća, a zanimljivo je kako gotovo nikada zapadni saveznici nisu bombardirali vojne ciljeve kao što su željezničke pruge i mostove kojima su se Nijemci snabdijevali, već su gotovo uvijek bombardirani civilni ciljevi. Iz toga je logično zaključiti kako bombardiranja nisu imali vojne, već političke ciljeve. Cilj je bio što više demoralizirati civilno stanovništvo kako bi se politički utjecaj vlasti iz Zagreba na narod što više smanjio.)

Partizanska 3. 6. i 37. divizija zadržavaju Nijemce, a noću 18/19. kolovoza prva proleterska divizija se izvukla iz borbenog dodira i uspjela se ubaciti duboko u pozadinu njemačkih napadnih klinova, te 20/21. kolovoza prelaze rijeku Lim, i tako su se izvukli iz okruženja.   Kako bi to spriječili 7. SS divizija intervenira jednim pukom pokušavajući uhvatiti prvu proletersku. U borbu se uključuju i Bugari, te Zlatiborski četnički korpus za novo opkoljavanje. Prva proleterska divizija uspijeva razbiti slabo motivirane Bugare na Palisadu 27.08., te odbaciti četnike, nakon čega se spajaju s 37. sandžačkom divizijom. Nakon što se prva partizanska divizija izvukla iz okruženja, tjedan dana kasnije i Šesta lička divizija se probija preko Lima i pridružuje se Prvoj diviziji.

U daljnji progon Nijemci ne mogu ići zato što je zbog situacije u Rumunjskoj i Bugarskoj, 1. brdska divizija dobila 26. 8. zapovijed da se hitno prebaci u sjeveroistočnu Srbiju. Zahvaljujući tome Drugi partizanski korpusa se idućih dana vraća na izgubljeni teren. I 12. korpus se uspješno oslobodio pritiska, te prelaskom preko Drine sjeverno od Višegrada, nakon višemjesečnih pokušaja početkom rujna prelazi u Srbiju. Odmah počinju masovnu jednomjesečnu prisilnu mobilizaciju po Srbiji uz logističku potporu zapadnih saveznika koji dostavljaju oružja i streljiva koliko im treba. Saveznici su uz logističku podršku davali i zračnu borbenu podršku, te evakuaciju ranjenika u talijanske bolnice.

Za to vrijeme Šesta lička divizija se brani na Durmitoru, te se nakon tjedan dana izvlače iz Njemačkog pritiska, te prelaze Lim. Time je Njemački plan propao i partizani su prodrli u Srbiju. Uskoro, 5. rujna i 12. partizanski korpus prelazi Drinu sjeverno od Višegrada. Tijekom ove operacije saveznici su partizanima avionima slali veliku pomoć, te oni mobilizacijom postaju dominantni i u Srbiji.

U tom trenutku Nedić nudi vojnu suradnju svih srpskih snaga u obrani Srpstva, te od njemačkih vojnih vlasti traži dozvolu, da odmah formira srpsku vojsku u snazi od 50.000 boraca, koja bi se regrutirala iz četničkih jedinica.

Za vrijeme ovih borbi U Rimu 12. ili 13. kolovoza 1944. došlo je do prvog susreta Čerčila s Titom.

Poslije sastanka, partizani i Jugoslovenska izbeglička vlada izdali su proglas, kojim se pozivaju sve patriotske snage u zemlji da prekinu suradnju sa svim domaćim kvislinškim snagama i "izdajicom Mihailovićem".

Uplašeni ovakvom podrškom komunistima, u Srbiji Nedić nudi, u ime ugroženog Srpstva, vojnu suradnju svih srpskih snaga. Nedić naglašava, da on također službeno govori i u ime Mihailovića, koga je nedavno posjetio. Od njemačkih vojnih vlasti zatražio je dozvolu za formiranje srpske vojske u snazi od 50.000 boraca, koji bi se regrutirali iz četničkih jedinica. Zapovjedništvo Vermahta, poslije razgovora sa Herman Nojbaherom, izašle su mu u susret. Nojbaher i general von Weichs 22. kolovoza objašnjavaju Hitleru stanje u Srbiji: "Očekivani upad Tita u Srbiju i skoro povlačenje bugarske vojske iz Srbije biće veoma nepovoljno po Vermaht, jer njemačke snage u Srbiji danas nisu dovoljne za efikasno suočavanje sa novonastalom situacijom. Četnici su u Srbiji od ožujka do kolovoza 1944. izgubili u borbama sa komunistima oko 5.000 boraca, a prema njemačkoj sili u posljednje vrijeme nisu više neprijateljski raspoloženi. Oko 10.000 četnika bore se zajedno sa njemačkim trupama u južnoj Srbiji i to pod komandom njemačkog majora Wayela." Hitler se slaže sa djelomičnim ispunjenje srpske želje. Formiranja srpske nacionalne vojske od 50.000 boraca Hitler kategorički odbija. Također smatra kako Nedića i Mihailovića treba što prije međusobno posvađati.

Da je Hitler u ovom trenutku odobrio jedinstvo između Nedića i Mihailovića došlo bi do ujedinjenja svih Srba uz podršku 90% srpskog naroda. Ujedinjenjem Srba komunisti bi izgubili bilo kakvu mogućnost osvajanja Srbije, osim uz pomoć Rusa, a Tito bi ostao ograničen na planinski prostor NDH i Slovenije. Ovakvom svojom odlukom Hitler je u stvari spriječio podjelu Jugoslavije, te omogućio pobjedu Titu, što je najviše odgovaralo Britancima. Kako bi pomogli Titu osvajanje Srbije Britanci mu šalju vojne zapovjednike koje vode operacije u Srbiji, učeći gerilsku vojsku frontalnom ratovanju. Glavni cilj im je presjeći komunikacije kako bi otežali povlačenje Nijemaca iz Grčke. Nude mu i ozbiljniju vojnu pomoć za borbe u Srbiji, ali Tito ne dozvoljava iskrcavanje ozbiljnijih britanskih snaga kako oni ne bi mogli obnoviti monarhiju. Tito shvaća planove svojih saveznika, te nastoji što više ojačati svoje snage na Jadranu kako bi spriječio iskrcavanje zapadnih saveznika. Tito kao iskusan izviđač diverzant iz prvog svjetskog rata i terorist iz španjolskog građanskog rata vrlo dobro zna kako vođenje vojnih operacija protiv neprijatelja može prepustiti vojnim stručnjacima, ali osobno najviše pažnje mora posvetiti obrani od saveznika. U ratu i politici samo prijatelji ti mogu zabiti nož u leđa, što je on vrlo dobro znao, za razliku od Pavelića koji je vjerovao kako varati treba samo vlastite sljedbenike, dok saveznicima moraš vjerovati i biti vjeran.

U Rumunjskoj 23. kolovoza 1944. dolazi do državnog udara, čime Njemačka gubi još jednog saveznika.