Prodor partizana u Tuzlanski bazen

U srpnju i kolovozu 1943., pred pad Italije, dolazi do jačanja u borbi u NDH.  U širem su se tuzlanskom području vodile velike borbe, najvećim dijelom s četnicima. Shvativši kako će Italija kapitulirati Nijemci se kreću prema Jadranu.

Nakon kapitulacije Italije i predaje većine oružja partizanima, što je napravljeno po instrukcijama generala Roate, veliki dio oružja je prebačen u Srbiju i Vojvodinu. Tim oružjem su komunisti odmah počeli mobilizirati lokalne Srbe, a i veliki broj četnika je počeo prelaziti u partizane, pod uvjerenjem kako će Rusija uskoro pobijediti Nijemce. I četnici Draže Mihailovića iz Srbije, Crne Gore i istočne Srbije su zarobili dosta oružja od Talijana, te se i njihov broj brzo povećava. Četnici iz Srbije su u rujnu odlučile napadati Nijemce, iako su u isto vrijeme mnogi četnici u Hrvatskoj oko Knina i zapadne Bosne pristupili u Njemačke SS divizije.

Ni jedni ni drugi se ne mobiliziraju kako bi rušili Nedićevu vlast u Srbiji, ili napadali Nijemce, već se prebacuju na teritorij NDH kako bi se borili protiv Hrvata. Partizani se prebacuju na područje koje su Nijemci i hrvatske postrojbe većim dijelom napustili i otišli prema Jadranu, dok su se četničke postrojbe prebacile  prema istočnoj Bosni gdje su 5. kolovoza zauzele  njemačko-domobranski garnizon u Višegradu, a 13. listopada domobranski garnizon u Rogatici.

Dana 31. srpnja 1943 godine iz Sarajeva u Zagreb stiže brzojav: »Partizani nanovo zauzeli selo Zijamet, Crnu Luku do sela Sišića, Usteče, Govedića, 4 km od Trnova, i nadiru prema Trnovu. Noćas kod Stambulčića napali su partizani domobransku obhodnju i ubili 8 domobrana, a za sudbinu ostalih nije poznato. — Oko Lašve skupina partizana napala prugu i železničku postaju, ali su odbijeni. — Oko Fojnice i Kreševa partizani još napadaju i beru poljske plodove«.

Italija je objavila kapitulaciju 7.9.1943. a do kraja mjeseca partizani okružuju Tuzlu koju su zauzeli 2. listopada , nakon 4 dana teških borbi. Hrvatske snage su Tuzlu moglo obraniti samo da su dobili odobrenje za opću mobilizaciju, ali Nijemci to još uvijek nisu dozvoljavali, iako je oružja i streljiva za takvu mobilizaciju je bilo dovoljno. Zapovjednik domobrana je bio  Sulejman Filipović, bivši pukovnik kraljevske vojske koji je počeo pregovarati s partizanima o predaji. Da je u vojnim postrojbama postojala vojna obavještajna i kontraobavještajan služba, te časnici za borbeni moral to ne bi bilo moguće. Trećeg dana napada zapovjednik   obrane Filipović s malom skupinom je prešao k partizanima.

Novoformirane partizanske divizije zajedno s četničkim divizijama prelaze u Bosnu te u rujnu okružuju Tuzlu. To su partizanska Šesnaesta vojvođanska divizija iz Srbije (oko 2.700 boraca), Sedamnaesta istočnobosanska divizija (oko 1.900 boraca, veliki broj bivših četnika), Druga krajiška brigada (oko 450 boraca), Šesnaesta muslimanska brigada (oko 350 boraca), Majevički NOP odred (oko 600 boraca, veliki broj bivših četnika), Trebavski NOP odred (oko 200 boraca, veliki broj bivših četnika) i Ozrenski NOP odred. (oko 80 boraca, veliki broj bivših četnika). Komunisti iz Srbije se dolaze boriti u Bosnu, dok u Srbiji nisu vodili nikakve borbe.

Ukupne snage NOVJ angažirane u ovoj operaciji bile su jakosti oko 6.300 boraca.

Od 30. kolovoza do 29. rujna 1943. godine partizani su zauzeli Modriču, Bosanski Šamac, Bijeljinu i Tuzlu. Zaustavljeni su tek 19. listopada kad nisu uspjeli zauzeti Brčko, a Vareš su uspjeli zauzeti 20. listopada. Iz Srbiju su u Bosnu su u isto vrijeme provalile postrojbe četnika, koje su 5. kolovoza zauzele Višegrad, a 13. listopada Rogaticu.  Ovo područje su pokušali osvojiti koncem 1992. ali bez uspjeha.

Od prisilno mobiliziranih stanovnika Tuzle i okolice formirali su nove postrojbe; 18. hrvatska, 17. majevička, 19. birčanska, 21. tuzlanska brigada, Tuzlanski, Kladanjski, Srebrenički odred, a formirane su i 27. i 38. divizija. Sve jedinice su se dobro naoružale, oružjem koje je preuzeto od Talijana prilikom kapitulacije. Osvajanjem Tuzle zauzeli su najveći industrijski grad do tada, te su stvorili vrlo veliki teritorij pod svojom vlasti.

Čim su Nijemci savladali talijanske postrojbe na Obali, te se vratili na sjever ponovno su zauzeli Tuzlu, nakon 40 dana partizanske vlasti. Povratak na ovaj teren je počeo 23. listopada kada je njemačko zapovjedništvo 2. oklopne armije pokrenulo operaciju Wildsau u kojoj tek nakon očišćenja istočne Hrvatske prelazi Savu te se nastupa pravcem Modriča — Doboj — Gračanica — Tuzla.

Partizani su Tuzlu držali 40 dana do 11. studenog 1943, i u tom periodu su pobili su sve zarobljene vojnike NDH, a tada je počeo i pokolj nad civilima Tuzle. Većinom bez ikakvih suđenja strijeljali su najmanje 170 tuzlanskih civila, Hrvata katolika i muslimana, od kojih se većina uopće nije bavila politikom. Zajedno s okolicom ubijeno je oko tisuću ljudi.