Projekt Hitler

Projekt Hitler
102
0
0

SAD, Velika Britanija i Francuska su pobijedile u I svjetskom ratu, ali nisu bile potpuno zadovoljne. Angoamerička naftna oligarhija nije bila zadovojna time što su neka velika naftna polja ostala izvan njihovog vlasništva, a Francuzi nisu bila zadovoljni time što su dobila malo teritorija Njemačke i Njemačkih kolonija. Važnost nafte jš nisu u potpunosti shvaćali. Radi njihovog nezadovoljstva već kod ugovaranja mira u Versaju su počeli planirati novi rat u kojem će uzeti ono što nisu uspjeli u prvom svjetskom ratu. U tom cilju Britanski su razbili Austrougarsku i snažno oslabili Njemačku, na račun drugih starih ili novih višenacionalnih država. U takvim državama je lako izazvati nestabilnost, osobito na prostoru između Njemačke i Sovjetskog saveza, i na pravcu prema Bliskom istoku. Za to su se pobrinuli već na mirovnoj konferenciji koja je održana od 18. siječnja 1919. do 21. siječnja 1920. u Parizu. Cilj formiranja ovih nestabilnih država je bio izazvati novi rat u kojem će se ponovno sukobiti Njemačka i SSSR-a kako bi se u tom novom ratu dokopali i onih naftnih polja koje u Prvom svjetskom ratu nisu uspjeli zauzeti.

Poljacima su dani teritoriji u kojima je živjelo više milijuna Nijemaca. Dobili su velike dijelove teritorija u regijama poput zapadne Pruske i zapadnog Posena koje su većinom bile njemačke. Najbogatiji industrijski dio Gornje Šleske također je kasnije pripao Poljskoj, unatoč činjenici da je Poljska tamo izgubila plebiscit. Danzig su naseljavali gotovo isključivo Nijemci, a poljska manjina 1922. činila je manje od 3% od 365.000 stanovnika grada. Versajski ugovor pretvorio je Danzig iz njemačke prijestolnice u protektorat Lige nacija podložan brojnim strukturama uspostavljenim u korist Poljske.

Čehoslovacima su na upravu dani neki teritoriji na kojima su većinu činili Nijemci, Mađati i Poljaci, a Srbima su dani teritoriji na kojima su većini bili Slovenci, Hrvati, Muslimani, Makedonci i Albancima. Mađari su sa Saveznicima tek 4. 6. 1920. sklopili Trianonski ugovor u Versaju po kojem je Mađarska izgubila dvije trećine teritorija, koji je podijeljen između Austrije, Čehoslovačke, Kraljevine SHS i Rumunjske. Sporazumom su mađarske oružane snage ograničene na 35.000 lako naoružanih vojnika, radi održavanja unutarnjeg mira. Po ovom ugovoru samo u Erdelju u Rumunjskoj ostalo je oko 2.000.000 Mađara.

A da bi se organizirao rat potrebno je bilo naći nekog agresivnog psihopata u Njemačkog koga bi kao lutku na koncu doveli na vlast i preko njega organizirati novi veliki rat. Ubrzo je uočen mladi, agresivni, marginalni političar Hitler, koji je kao bivši bečki beskućnik, te bivši vojnik, počeo razrađivati svoju teoriju rasnog čišćenja «nižih» naroda što su britanske službe vrlo brzo registrirale. Godine 1919. osnovao je nacionalno socijalističku partiju koja je u početku bila članica Kominterne. Kao bivši član kominterne zadržao je Lenjinov partijski statut, Lenjinov teroristički sustav vladanja, Lenjinov klasni kolektivizam i taktiku izazivanja mržnje prema bogatijima zamjenio je nacionalnim kolektivizmom i izivanjem mržnje prema drugim “nižim” narodima. Na spoznajama iz Lenjinove prve petoljetke shvatio je kako gospodarstvo utemeljeno na Marksizmu ne može riješiti ni pitanje prehrane, pa ga je napustio. Međutim, zadržao je Marxsov stav o malim narodima koji je sve male narode, osobito Slavene nazivo "nepovijesnim narodima koji zaslužuju samo biti pokoreni za razliku od naprednih nacija koje imaju pravo na život." Za Marxsa i Engelsa Slaveni su bili inferiorna rasa koju treba istrijebiti u interesu progresa. Ove Marxsove stavove Hitler je proširio sa još nekoliko “zastvenih” teorija, u prvom redu idejama Darwina i njegovih sljedbenika eugeničara koji su bili vrlo popularni, moderni i “napredni” u čitavom tadašnjem “znastvenom” i političkom svijetu. Tome je pridodao i učenje još jednog britanskog “znastvenika” Houston Stewarta Chamberleina, njemačkog carskog prijeratnog savjetnika kojeg su na tu funkciju caru podmetnuli britanski obavještajci, a koji je zagovarao rasizam i antisemitizama. Time je Hitler zaokružio svoje ideje čišćenja svijeta od nižih naroda.

Kako njihova lutka na koncu nebi mogla ugristi i ruku koja s njime upravlja Britanci su 1920. počeli tajno graditi zračni obrambeni sustav. Na svim aerodromima su počeli pravili podzemne bunkere sa protuzračnim topovima koji se iz bunkera diže iznad zemlje. Napravili su i osmatrački sustav širom zemlje povezan telefonima, što im je u drugom svjetskom ratu omogućilo pobjedu u zračnom ratu. Ni jedna europska kontinentalna država nije imala ništa slično, pošto nisu vjerovali u novi rat, pa se za njega nisu ozbiljno ni pripremali. Nastavili su i sa ulaganjima u vojnu mornaricu, a jedino su kopnene vojne snage počeli smanjivati. Već tada su se pripremali za novi veliki rat, ali su javnim smanjivanjem kopnenih snaga ostavljali privid vojnog slabljenja, čime su željeli njemce navući u novi rat. Samo im je trebao u Njemačkoj na rukovodećem mjestu netko željan rata. Kako bi u tome uspjeli i u Italiji su pomagali svom agentu Musoliniju, bivšem vođi socijalista u osvajanju vlasti sa njegovim fašistima.

Wersajskim ugovorom Njemačkoj su nametnute ogromne ratne odštete koje njemačka nije mogla plaćati. U redovima angloameričkih masonskih krugova došlo je do podjela. Amerikanci su pokušavali preoteti primat Britancima na tržištu nafte i bankarstva. Već 1920. na američkom tlu počele su naglo rasti tisuće novih malih banaka koje su počele krojiti mreže za osvajanje neosvojenih bankarskih i naftnih tržišta. Grupacija Sinclair planirala je uložiti u Rusiju veliki Američki kredit za rusku Vladu, uz suradnju s američkim predsjednikom Hardingom, u zamjenu za rusku naftu u Bakuu. Ubrzo su Britanci plasirali u javnost aferu u Wyomingu u koju su bili upleteni Sinclair i Harding. Plan Sinclaira je propao, a uskoro je i Harding umro u čudnim okolnostima. Britanci su uvidjeli kako se moraju dokopati jedine preostale ruske nafte, pa su sazvali Đenovešku konferenciju na koju su pozvali i Rusiju. Konferencija je trajala nekoliko tijedana, a na njoj su Britancima iza leđa, Njemački ministar vanjskih poslova Rithenau i Ruski ministar vanjskih poslova Čičerin dogovorili sklapanje bilateralnog sporazuma o gospodarskoj suradnji, tzv., «Rapallski sporazum». Rapalskim ugovorom između Njemačke i Rusije 1922. Njemačka je trebala doći do ruske nafte isporukom svoje naftne tehnologije, ali su Britanci i Francuzi odmah povećali pritisak na Njemačku.

Psihološko političke pripreme za rat

Britanske i američke službe su već 1922. kontaktirali s Hitlerom i napravile njegov psihološki profil. Nasuprot njemu, svaki razumni Njemački političar Britancima je predstavljao prijetnju pa su ga uklanjali; medijski, politički, a kad nije išlo drugačije i fizički. Već 1926. je počelo, preko masona, britansko financiranje tog vrlo inteligentnog duševnog bolesnika koji je, po britanskim planovima, kao njihova nesvjesna lutka na koncu treba protjerati Židove u Palestinu u cilju stvaranja nereda među Arapima, te sukobiti Njemačku sa Staljinovim SSSR-om.

Britanskoj opoziciji koja se suprotstavljala financiranju Hitlera objašnjavano je kako samo on može spriječiti dolazak komunista na vlast u Španjolskoj, a nakon toga i u čitavoj Europi. Ovoj propagandi podlegli su i mnogi njemački židovski bankari i trgovci koji su davali velike donacije Hitlerovoj stranci, te su i glasali za Hitlera. Da su Britanski političari stvarno željeli spriječiti širenje komunizma dovoljno je bilo blokirati novac koji su Lenjinovi komunisti prebacili iz Rusije na svoje tajne bankarske račune. Javno su širene teze kako samo jak političar poput Hitlera može zaustaviti Staljina koji je počeo naglo razvijati snagu Rusije, a stvarno su nastojali spriječiti razvoj Njemačke, radikalizirati je, te ju takvu sukobiti s Rusijom.

Hitler je britansku pomoć rado primao vjerujući kako se tu radi o njihovim simpatijama za njegovu mržnju prema Židovima i drugim "nižim" narodima, ne shvaćajući kako ga oni samo žele iskoristiti kao svoju lutku na koncu.

Ekonomske pripreme za rat

Kako bi radikalizirali političku situaciju u Njemačkoj trebalo je napraviti novu svjetsku krizu i nered u Njemačkoj. Na američkom teritoriju velike banke su počele izgradnje kreditne piramide koja će pući 1929. godine. U Njemačkoj uskoro «dva desničarska ekstremista» dva mjeseca nakon Rapala ubijaju Rithenaua u Berlinu. 11. siječnja 1923. godine francuska vojska dobiva zapovijed za okupaciju Essena i najrazvijeniju njemačku Ruhrsku pokrajinu, zbog optužbi kako Njemačka ne poštuje sporazum o ratnoj odšteti. Njemački radnici obustavljaju rad, te dolazi do velike krize, tzv. «weimarske inflacije». Kako bi mogli isplaćivati ratnu odštetu Britancima Njemačka tiska novac kojima kupuje dolare, što izaziva najveću dotad zabilježenu inflaciju. Studenoga iste 1923. godine Hjalmar Schacht, bliski prijatelj guvernera engleske banke Montenagu Normana, imenovan je njemačkim povjerenikom za valutu. Mjesec dana kasnije Karl Helfferich jednoglasno je izabran za predsjednika Reichbanke, ali ga Stresemannova vlada odbacuje pod pritiskom londonskih i njujorških bankara. Umjesto njega predsjednik postaje Hjalmar Schacht. Nekoliko mjeseci kasnije Karl Helfferich pogiba u sumnjivoj željezničkoj nesreći.

U Rusiji je 7. studenog 1923. godine obilježene 6 obljetnica „oktobarske revolucije“. Idući dan, 8. studenog 1923. Adolf Hitler u jednoj bavarskoj pivnici izjavljuje „I nama treba revolucija“, te pokušava provesti jednu takvu socijalističku revoluciju koja neslavno propada. Svoju nacionalno socijalističku partiju osnovao je 1919. koja je jedno vrijeme bila članica Kominterne.

Josif Visarjonovič Staljin 1927. godine kaže: „Fašizam je dobar, jer fašisti trebaju doći na vlast u Njemačkoj i uništiti socijal-demokraciju, kako bi se stvorila kriza da bi fašist Hitler mogao doći na vlast izbornom borbom zbog nezadovoljstva versajskim poretkom“. U to vrijeme u Njemačkoj je postojala Weimarska republika koja se održavala koalicijom umjerenih stranaka, konzervativaca i socijal-demokrata. Na ljevici su socijal-demokrati bili najjači, ali s jedne strane su imali Hitlerove nacionalne socijaliste, a s druge komuniste odane Staljinu. Tada Staljin daje zapovijed njemačkim komunistima da pomognu Hitleru istisnuti socijal-demokrate s čela njemačke ljevice i doći na vlast. Zahvaljujući i tome Weimarska republika propada, te je Hitler 1933. došao na vlast.

Kada je ocijenjeno kako je njemački narod dovoljno radikaliziran, na konferenciji u Lausannei SAD, Britanci i Francuzi ukidaju ratne reparacije Njemačkoj. Odmah potom početkom 1933. Hitler pobjeđuje na izborima. Najveći financijer Hitlera i njegove predizborne kampanje bio je mason, Sir Henri Deterding naturalizirani britanski “poslovni čovjek” i agent britanske tajne službe, koji je stvorio Royal Dutch Shell, te organizirao angloamerički naftni kartel. Značajnu pomoć u iznosu od trideset milijardi ondašnjih francuskih franaka, Hitler je dobio i iz “tajnog fonda Treće republike” u kojoj su tada na vlasti bili francuski socijalisti. Čim je Hitler došao na vlast guverner Engleske banke Montenagu Norman odobrava veliki kredit novoj vladi Adolfa Hitlera čime on pokreće gospodarstvo. Britanci vjeruju kako će se on odmah sukobiti s Rusijom, te ujedno, u sukobima oslabiti i Njemačku. Cijelo to vrijeme sovjetski komunisti odnosno internacionalni socijalisti i njemački nacionalni socijalisti tijesno surađuju bez znanja Britanije i Francuske. Kada je Hitler došao na vlast njemački inženjeri su počeli Sovjetima pomagati u razvoju naftne industrije i zrakoplovstva, a zauzvrat su njemački piloti na tlu SSSR-a vježbali letačke borbene vještine.

Kako Njemačka ne bi predstavljala opasnost i za Britaniju proizvodnja oružja je nastavljena, te je količina oružja u Velikoj Britaniji bila višestruko veća od onog u Njemačkoj, iako su kopnenu vojsku smanjili na 20.000 vojnika. U tom području dolazi na vidjelo i nepovjerenji Francuza u Britance. Francuska koja je imala pravo imati mornaricu 33% britanske, a osjećala se ugrožena na Sredozemlju od Italije, vidjevši kako se Njemačka ponovno naoružava, u svibnju 1935. sklopila je savez sa Sovjetskim Savezom. Britanci su na to reagirali tako što su u lipnju 1935. s Hitlerom sklopili anglo - njemački mornarički sporazum po kojem je njemačka imala pravo na više brodova i podmornica u sjevernom moru od Francuske. Kako bi Hitlera ohrabrili na osvajanja prema istoku sklopili su s njim Muenchenski sporazum (Chamberlain, Daladier, Mussolini i Hitler) i više drugih. U Ožujku 1936. Hitler je prekršio Locarno sporazume kad je remilitarizirao Reinland, oblast rijeke Rajne. O tome kako Hitleru treba prepustiti Reinland, unatoč Locarno sporazumima vođene su čak javne rasprave u Donjem Domu Britanskog Parlamenta i u The Timesu. Time je Hitler uvučen u buduće sukobe, uvjeren kako može što hoće. Ovime je Britanija i Francuskoj zabila nož u leđa, te pripremila budući sukob Njemačke i Rusije. Kako bi se Hitlera ohrabrilo i prema njegovom savezniku Musoliniju vođena je vrlo pomirljiva politika. Kad je napao nenaoružanu Etiopiju javno su prosvjedovali, ali su istovremeno kroz Sueski kanal propuštali talijanske vojne brodove sa tisućama vojnika.

Čim je Hitler došao na vlast britanski geostratezi iz obavještajnih službi i gornjeg doma parlamenta su počeli sa operacijom ponovnog sukobljavanja Nijemaca i Rusa. SSSR je bio previše jak za uništenu Njemačku pa su Britanci organizirali proces vojnog slabljenja SSSR. Preko agenata dezinformatora i agenata provokatora ubačenih u Kominternu i NKVD uspjeli su paranoičnog Staljina uvjeriti kako mu stalno prijete razni urotnici, te je došlo do vrlo snažnih frakcijskih borbi u SSSR i u svim ostalim komunističkim partijama, pri čemu je likvidiran cijeli ratno iskusni vojni zapovjedni vrh Crvene armije, (3 maršala, 13 generala, 5.000 časnika, kao i 3.000 poljskih komunista koji su živjeli u SSSR-u) pa je Hitlerova armija vrlo brzo postala jača od sovjetske, iako je Staljin imao daleko više tenkova, aviona i brodova koje su proizvodili robovi Gulaga. Kampanja dezinformiranja u kojoj su britanski agenti vrlo vješto igrali ulogu najžešćih staljinovih pristaša je bila toliko uspješna da su Staljinu kasnije trebale tri godine rata kako bi osposobio novi zapovjedni kadar, a Britanci i Amerikanci su morali u ratu angažirati mnogo više ljudstva nego što su planirali.

Širenje Njemačke

Njemačke vojne snage su 12. ožujka 1938. godine ušle u Austriju, bez otpora. Britanija i Francuska se tome nisu suprotstavile, iako je Hitler u tom trenutku bio vojno slab. Hitler je, u početku, bio uvjeren u savezništvo s Britanijom, te je vrlo malo ulagao u proizvodnju oružja.

Jačanjem Njemačke Staljin shvaća kako bi Njemačka ponovno mogla krenuti na istok što bi u suradnji sa Japancima moglo biti vrlo opasno za njega ako istovremeno napadnu SSSR. Kako bi to spriječio nudi Britancima savezništvo za zajedničku borbu protiv Hitlerove Njemačke, a Poljacima predlaže odobrenje korištenje njihovog zračnog prostora za sovjetske zrakoplove. Iz toga je vidljivo kako on nije znao ni shvaćao kako su Hitlerov dolazak na vlast financirali upravo Britanci preko kompanije Royal British Shell, u cilju novog sukobljavanja Nijemaca i Rusa. Radi toga neshvaćanja je nekoliko godina ranije pod utjecajem britanskih obavještajnih dezinformacija počeo sumnjati u vlastitu vojsku, te je u čistkama uništio cijeli zapovjedni kadar, čime je postao nesposoban za vojni otpor Hitleru. Shvativši kako ne može računati na savez sa Britancima i Poljacima, a ni na vlastitu vojsku bez iskusnih zapovjednika počeo je poboljšavati odnose sa Hitlerom vjerujući kako na taj način može Hitlera pretvoriti u saveznika i kupiti vrijeme za obnovu vlastite vojske.

Ni Poljaci nisu shvaćali prave namjere Britanaca, a to je sukob između Rusa i Nijemaca, te su po savjetima Britanaca počeli šikanirati njemačku manjinu u Poljskoj. Bili su sigurni kako ih Njemačka ne može napasti stoga što bi u skladu sa vojnim savezom Britanija i Francuska odmah napali Njemačku. Stoga su Poljaci odbili i Staljinov prijedlog za otvaranje svog zračnog prostora, u strahu kako bi to Sovjeti mogli iskoristiti za novi napad na Poljsku, poput onog iz dvadesetih godina. Iako su sve informacije govorile kako je Britanski interes sukobiti Njemačku i SSSR poljski političari ništa nisu shvaćali čak ni nakon što su njihovi saveznici Britanci i Francuzi počeli prihvaćati sve Hitlerove osvajačke težnje, pod prozirnim izgovorom kako će Hitlera tako smiriti. Unatoč svim čak i javno objavljenim Hitlerovim ciljevima i sve većim ulaganjima u vojsku Poljaci su vjerovali kako se u slučaju njemačkoga napada mogu jakom konjicom suprotstaviti tenkovima. A najviše su se potrudili napadati Nijemce koje žive u Poljskoj pod sumnjom na špijunažu. Na razne načine su ih počeli šikanirati već od početka tridesetih kada je Poljska vlada počela oduzimati zemlju svojoj njemačkoj manjini po malim cijenama kroz javno izvlaštenje. Njemački zemljoposjednici su od poljske vlade dobivali samo jednu osminu tržišne cijene svojih posjeda. Kako ne bi od privatnih kupaca dobiti više poljski je zakon Nijemcima zabranio privatnu prodaju velikih površina zemlje. I sve to na poticaj britanskih agenata u politici i medijima.

Kako bi pokrenule širenje Njemačke prema SSSR-u Britanci su bili vrlo pomirljivi prema Hitleru, te su mu nakon pripajanja Austrije nudili i teritorije koje su na mirovnoj konferenciji u Versaju dali novim državama. U tom cilju su 29. 8. 1938. sa Hiterom sklopile Munchenski sporazum o pripajanju Sudeta Njemačkoj. Taj sporazum je išao na štetu Čehoslovačke koja je nakon raspada Autrougarske dobila puno više nego što je tražila, te je u njen državni teritorij ušli mnogi teritoriji na kojima su većina bili Nijemci, Mađari, Slovaci, Poljaci i Ukrajinci. Ova država je imala jaku industriju, te je imala snažnu proizvodnju tenkova. Granice su pobjednici I svjetskog rata granice namjerno tako nacrtali kako bi imali nestabilnu državu kojom se uvijek može lako manipulirati. Radi toga je bila politički nestabilna zbog više nacija koje su imale svoje predstavnike u parlamentu. Hitler je tražio priključenje Sudeta u kojima su većini bili Nijemci, a Čehoslovačka je to mogla odbiti stoga što je imala puno više tenkova nego Njemačka, te je imala i sporazum sa Britanijom i Francuskom o zajedničkoj obrani. Međutim, Britanija i Francuska su željele Hitlerove apetite okrenuti prema istoku i tako ga sukobiti sa komunizmom i Staljinom, te su stali na stranu Hitlera. Izdani i razočarani Česi su prihvatili Njemačke zahtjeve o pripojenju Sudeta. Pod pritiskom nezadovoljnih stanovnika Slovaka i Ukrajinaca Čehoslovačka pristaje i na uspostavu autonomije u Slovačkoj i Karpatskoj Ukrajini. Slovaci traže svoju državu i u tome imaju podršku od Hitlera, te su Slovaci 14. ožujka 1939. godine proglasili svoju nezavisnost, a Karpatska Ukrajina svoju. Slijedećeg dana Hitler vojno ulazi u Češku bez otpora, a Nijemci uspostavljaju Protektorat Češke i Moravske kojima sami upravljaju, dok Slovaci dobivaju svoju državu ovisnu o Njemačkoj. Hitler je tada imao vojsku sa vrlo malo oružja, tenkova i zrakoplova, dok su Česi imali više tisuća najkvalitetnijih tenkova koje su sami proizvodili. Da su tada mobilizirali dragovoljce i napunili tenkove posadama Hitler ih ne bi mogao lako poraziti, ali su se tome protivili Britanci i Francuzi sa kojima su imali sporazum o zajedničkoj obrani. Tek zapljenom čehoslovačkih tenkova njemačka vojska je postala sila sposobna za brza napadna djelovanja. Da su češki političari znali strateški razmišljali mogli su barem tenkove prebaciti u Poljsku, čime bi spriječili njihov pad u njemačke ruke, a istovremeno bi znatno pomogli Poljacima. Međutim, oni su i sa Poljacima imali sukob oko Založja gdje su Poljaci bili većina, a Britanci su im taj teritorij 1918. namjerno dali kako bi dugoročno sukobili Poljake i Čehe.

Da je uspjela poslijeratna ideja poljskog maršala Jozefa Pilsudskog o Međumorju sve države između Njemačke i SSSR-a bi sklopile savez, te bi Hitler imao puno manje mogućnosti za širenje. Ovaj savez je trebala predvoditi Poljska, a članice bi bile Litva, latvija, Estonija, Finska, Bjelorusija, Ukrajina Slovačka, Mađarska, Rumunjska, Kraljevina SHS i Češka. Međutim, to se nije uklapalo u planove angloameričke naftne oligarhije pa oni sabotiraju dogovore preko pojedinih političara i medija u tim državama. Protiv ideje je bio i SSSR, a podržala ju je jedino Francuska.

Nakon Nijemaca i druge buduće žrtve se pridružuju nijemcima u komadanju Češke. Mađarska je 16. ožujka proglasila aneksiju Karpatske Ukrajine sa 11.583 km2 i 622 tisuće stanovnika, te su ju uz mali otpor okupirali do 23. ožujka 1939. pri čemu su ubili oko 27 tisuća ljudi. I Poljske snage su zauzele Zaolžje, područje s 801 km2 i 227.399 stanovnika, koje je tada u velikoj mjeri bilo nastanjeno etničkim Poljacima.

Ovo su bile vrlo jasne pripreme za novi veliki rat i to je bilo jasno svima, osim političarima koji su se pred javnošću glumili kako se rat još uvijek može izbjeći. A veliki bankari su već počeli praviti bilance ratnog profita. Tako je početkom 1939. godine Rockefellerova zaklada financirala strogo povjerljivu stratešku skupinu koja je radila u njujorškom Vijeću za vanjske odnose. Skupina pod nazivom Studije rata i mira, koju je vodio „američki Haushofer“, geograf Isaiah Bowman sa Sveučilišta Johns Hopkins isplanirali su poslijeratni svijet u kojem će se Sjedinjene Države pojaviti kao jedini pobjednik i zamijeniti Britance kao globalnu hegemonističku silu. U projektu su predvidjeli novu formulaciju novčanog poretka Ujedinjenih Nacija i Bretton Woodsa kojim bi dominirao SAD i zasnovao bi se na dolaru. A da bi se sve to dogodilo SAD je trebala ući u rat, a za to je trebao pristanak američkog naroda. A pristanka nema dok netko ne napadne Ameriku. I tako su američke obavještajne službe počele "žmiriti na oba oka" kako ne bi vidjele Japanske pripreme napada na Pearl Harbor. Kasnije, kada je Amerika 1941. godine i formalno ušla u rat, skupina CFR (Vijeća za vanjske odnose) poslala je dopis američkom State Departmentu: „Ako se navedu ratni ciljevi koji se doimaju isključivo kao angloamerički imperijalizam, to će pružiti malo ljudima u ostatku svijeta. Treba naglasiti interese drugih naroda. To bi imalo bolji propagandni učinak.” Taj projekt je bio početak onoga što je Henry Luce 1941. nazvao američkim stoljećem.

Kako bi Hitlera usmjerili prema istoku i sukobili ga sa Staljinom, Britanci uspijevaju nagovoriti priglupe poljske političare na blokadu Danzinga. Poljskoj su nakon I svjetskog rata pripojeni dijelovi Njemačke (Šlezija, Pomeranija i dijelovi drugih pokrajina) sa milijunima Nijemaca. Time su Britanci i Francuzi stvorili još jednu multinacionalnu nestabilnu državu u kojoj je uvijek moguće izazvati sukobe. Danzing je proglašen za "corpus separatum" a Poljaci su oko njega imali pravo na svoju carinsku službu.

Nakon njemačkoga napada na Čehoslovačku Poljaci su pod utjecajem britanskih agenata u politici i medijima počeli dodatno radikalizirati politiku prema Nijemcima, umjesto da pojačaju diplomaciju.

Dana 21. ožujka 1939., dok je bio domaćin francuskog premijera Édouarda Daladiera, britanski premijer Neville Chamberlain razgovarao je o zajedničkom frontu s Francuskom, Rusijom i Poljskom kako bi zajednički djelovali protiv njemačke agresije na koju su ih baš oni nagovorili prije napada na Čehoslovačku. Francuska se odmah složila, a Rusi su se složili pod uvjetom da prvo potpišu Francuska i Poljska. Ovime je Chamberlain pokušavao sukobiti Njemačku sa Rusijom, iako je istovremeno sa Nijemcima vodio vrlo pomirljivu politiku. Međutim, poljski ministar vanjskih poslova Józef Beck, stavio je veto na sporazum 24. ožujka 1939. Poljski državnici bojali su se Rusije više nego Njemačke. Njemačka je 24. listopada 1938. predstavila prijedlog za sveobuhvatno rješenje pitanja Danziga s Poljskom. Hitlerov plan omogućio bi Njemačkoj da pripoji Danzig i izgradi autocestu i željezničku prugu do Istočne Pruske. Zauzvrat će Poljska dobiti stalnu besplatnu luku u Danzigu i pravo na izgradnju vlastite autoceste i željezničke pruge do luke. Čitavo područje Danziga postalo bi trajno slobodno tržište poljske robe na koje se ne bi naplaćivale njemačke carine. Njemačka će jamčiti postojeće njemačko-poljske granice, uključujući granicu u Gornjoj Šleskoj uspostavljenu 1922. Njemačka se bila spremna odreći tih teritorija u interesu njemačko-poljske suradnje. Ovaj Hitlerov ustupak bio je vrlo povoljan kao nadoknada za njemačku aneksiju Danziga i izgradnje autoceste i željezničke pruge u Koridoru. Unatoč poljskim jamstvima o pravičnosti i jednakom postupanju, njemački su diplomati 15. veljače 1939. saznali kako su najnovija izvlaštenja zemljišta u Poljskoj bila pretežno ona njemačkih posjeda.

Na tajni poticaj Britanaca Poljska je zaprijetila Njemačkoj djelomičnom mobilizacijom svojih snaga 23. ožujka 1939. Mobilizirane su stotine tisuća rezervista Poljske vojske, a Hitler je upozoren kako će se Poljska boriti da spriječi povratak Danziga Njemačkoj. Međutim, Hitler se suzdržao od odgovora na poljsku prijetnju ratom.

Dana 26. ožujka 1939., poljski veleposlanik u Berlinu Joseph Lipski formalno je odbio njemačke prijedloge nagodbe. Poljaci su čekali više od pet mjeseci da odbiju njemačke prijedloge i odbili su prihvatiti bilo kakvu promjenu u postojećim uvjetima. Lipski je njemačkom ministru vanjskih poslova Joachimu von Ribbentropu izjavio kako je „bila njegova bolna dužnost skrenuti pozornost na činjenicu da svako daljnje provođenje tih njemačkih planova, posebno kada je riječ o povratku Danziga u Reich, znači rat s Poljskom."

Poljski ministar vanjskih poslova Józef Beck prihvatio je ponudu Velike Britanije 30. ožujka 1939. da pruži bezuvjetno jamstvo neovisnosti Poljske. Britansko carstvo pristalo je na rat kao saveznik Poljske ako Poljaci odluče da je rat nužan. Riječima koje je napisao britanski ministar vanjskih poslova Lord Halifax, Chamberlain je 31. ožujka 1939. u Donjem domu govorio: "Sada moram obavijestiti Dom … da bi se u slučaju bilo koje akcije koja je očito ugrozila poljsku neovisnost i kojoj je poljska vlada u skladu s tim smatrala da je neophodno oduprijeti se svojim nacionalnim snagama, Vlada Njegovog Veličanstva odmah osjetila da će dati poljskoj vladi svu podršku u svojoj moći."

Hitler je njemačko-poljski sporazum smatrao dobrom alternativom njemačko-poljskom ratu. Međutim, nakon Britanskog jamstva Poljskoj nisu se dogodili daljnji pregovori o njemačko-poljskom sporazumu jer je Józef Beck odbio pregovarati. Beck je ignorirao njemačke prijedloge za daljnje pregovore jer je Beck vjerovao kako se Halifax nada da će postići potpuno uništenje Njemačke. Neupućen u geostrategiju Beck nije shvaćao kako je najveći britanski interes novi rat u kojem bi se Britanci dokopali preostalih naftnih polja, te je priglupo mislio kako je u pitanju mržnja prema Nijemcima koje žele uništiti. Halifax je anglo-njemački rat zagovarao od 1936. godine, a protunjemačka politika Velike Britanije objavljena je govorom Nevillea Chamberlaina 17. ožujka 1939. Halifax je obeshrabrio njemačko-poljske pregovore računajući na to kako će nakon Poljske Nijemci napasti i Sovjetski savez. Istovremeno je javno zagovarao Britanski preventivni rat protiv Njemačke, kako bi tako ohrabrio Poljake.

Situacija između Njemačke i Poljske brzo se pogoršavala tijekom šest tjedana od poljske djelomične mobilizacije 23. ožujka 1939. do govora koji je održao Józef Beck 5. svibnja 1939. Glavna svrha ovog govora je bila uvjeriti poljsku javnost i svijet kako može izazivati Hitlera, zahvaljujući jamstvu Velike Britanije, iako su prethodne godine Poljaci mogli na primjeru Čehoslovačke vidjeti koliko se Britanija drži takvih vojnih sporazuma. Govor je mnoge u publici naveo na odlučnost za borbu protiv Njemačke.

Dok su Poljaci progonili vlastite državljane njemačke nacionalnosti Mussolini 7. travnja 1939. godine zauzima Albaniju uz vrlo mali otpor, a zapad nikako nije reagirao, kako bi i na taj način Hitleru prenio poruku o svojoj miroljubivosti i nespremnosti na rat.

Više od milijun etničkih Nijemaca su u Poljskoj postale glavne žrtve njemačko-poljske krize u sljedećim tjednima. Nijemci u Poljskoj bili su izloženi sve većem nasilju od Poljaka, a mediji u Britaniji su izvještavali kako su pritužbe njemačke manjine u Poljskoj uglavnom izmišljene. Tisuće Nijemaca u Poljskoj su ubijeni kao posljedica krize i oni su bili prve žrtve ratne politike britanskoga ministra vanjskih poslova Halifaxa protiv Njemačke. Poljski protunjemački incidenti dogodili su se i protiv njemačke većine u Slobodnom gradu Danzigu. Dana 21. svibnja 1939. Zygmunt Morawski, bivši poljski vojnik, ubio je Nijemca u Kalthofu na teritoriju Danziga. Poljski dužnosnici odbili su se ispričati za incident i odbili su izvesti Morawskog na suđenje. Nakon toga Danzig organizira vlastitu miliciju za obranu. Józef Beck je francuskom veleposlaniku Léonu Noëlu 6. srpnja 1939. rekao kako je poljska vlada odlučila da su potrebne dodatne mjere kako bi se odgovorilo navodnoj prijetnji od Danziga. Dana 29. srpnja 1939., vlada Danziga uručila je dvije protestne note u vezi s ilegalnim aktivnostima poljskih carinskih inspektora i graničnih službenika. Poljska vlada odgovorila je ukidanjem izvoza bescarinske haringe i margarina iz Danziga u Poljsku. Poljski su dužnosnici objavili u ranim satima 5. kolovoza 1939. da će granice Danziga biti zatvorene za uvoz svih stranih prehrambenih proizvoda, osim ako vlada Danziga do kraja dana ne obeća da se neće miješati u aktivnosti poljskih carinskih inspektora. Ta je prijetnja bila genocida jer je Danzig proizvodio samo relativno mali dio vlastite hrane. Hitleru je bilo jasno kako Poljska nastoji izazvati neposredni sukob s Njemačkom, što on tada nije želio. Radi toga se Vlada Danziga podvrgla poljskom ultimatumu u skladu s Hitlerovom preporukom.

Najčitanije novine u Poljskoj, Illustrowany Kuryer Codzienny u Krakovu su uz odobrenje poljskih cenzora 7. kolovoza 1939. objavili članak u kojem se navodi kako poljske jedinice neprestano prelazile njemačku granicu kako bi uništavale njemačke vojne objekte i odnosile zarobljenu njemačku vojnu opremu u Poljsku.

Predsjednik SAD-a Roosevelt znao je kako je Poljska izazvala krizu koja je započela u Danzigu i bio je zabrinut kako bi američka javnost mogla saznati istinu o situaciji, što bi moglo loše djelovati na njegov plan za američku vojnu intervenciju u Europi. Roosevelt je naložio američkom veleposlaniku Biddleu da pozove Poljake da budu oprezniji kako bi se činilo kako su njemački potezi odgovorni za svaku neizbježnu eskalaciju u Danzigu. Biddle je Roosevelta 11. kolovoza 1939. izvijestio kako Beck nije pokazao zanimanje za sudjelovanje u nizu razrađenih, lažnih manevara osmišljenih za zavaravanje američku javnost. Beck je izjavio kako se u ovom trenutku zadovoljio punom britanskom podrškom za svoju politiku.

Dana 14. kolovoza 1939. poljske vlasti u Istočnoj Gornjoj Šleskoj pokrenule su kampanju masovnih uhićenja njemačke manjine. Tada su Poljaci zatvorili i zaplijenili preostala njemačka poduzeća, klubove i ustanove socijalne skrbi. Uhićeni Nijemci bili su prisiljeni marširati prema unutrašnjosti Poljske u zarobljeničkim kolonama. Tisuće Nijemaca pokušavale su pobjeći od uhićenja prelazeći granicu s Njemačkom. Izvanredni uvjeti vojnog stanja ranijeg pograničnog pojasa prošireni su na više od jedne trećine teritorija Poljske. Masovna uhićenja, deportacije, sakaćenja i premlaćivanja nekoliko tjedana pred rat postali su svakodnevnica.

A tada je i njemački tisak počeo psihološko medijske pripreme za rat. Sve veći prostor davali su izvještajima o zvjerstvima nad Nijemcima u Poljskoj. Völkischer Beobachter izvijestio je kako je više od 80.000 njemačkih izbjeglica iz Poljske uspjelo doći do njemačkog teritorija do 20. kolovoza 1939. Njemački ministar vanjskih poslova primio je ogroman spis konkretnih izvještaja o ekscesima protiv nacionalnih i etničkih Nijemaca u Poljskoj. Od ožujka 1939. zaprimljeno je više od 1.500 dokumentiranih izvještaja, a više od 10 detaljnih izvješća svakodnevno je stizalo u njemački ured vanjskih poslova.

Donald Day, dopisnik Chicago Tribunea, izvijestio je o groznom postupanju koje su Poljaci namijenili etničkim Nijemcima u Poljskoj: "Otputovao sam do hodnika gdje su mi njemačke vlasti dopustile da intervjuiram njemačke izbjeglice iz mnogih poljskih gradova. Priča je bila ista. Masovna uhićenja i dugi marševi duž cesta prema unutrašnjosti Poljske. Željeznice su bile krcate mobiliziranim grupama. Oni koji su pali pored puta su strijeljani. Činilo se da su poljske vlasti poludjele. Cijeli život ispitujem ljude i mislim da znam kako mogu razlikovati pretjerivanje od iskrenih priča koje su ispričali ljudi koji su prošli kroz mučna osobna iskustva. Situacija je bila prilično loša. Meni se rat činio samo pitanjem sata."

Savez Hitlera i Staljina

Hitler je bio suočen sa dilemom. Ako krene u rat protiv Poljaka, Britanci i Francuzi mogli bi objaviti rat Njemačkoj, te mu je trebao dogovor sa Staljinom. Radi toga 23. kolovoza 1939. Njemačka i Sovjetski Savez sklopili su sporazum Molotov-Ribbentrop. Sedam dana prije napada na Poljsku 23. kolovoza 1939. na Moskovski aerodrom iskrcao se Njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, te je iste večeri potpisan nacističko - komunistički «sporazum o nenapadanju», te dodatni tajni protokol o «Razgraničenju interesnih sfera u istočnoj Europi».

Odjednom fašizam je ponovno postao dobar, a svi članovi kominterne su se prestali nazivati antifašisti.

Ovaj je pakt o nenapadanju sa tajnim protokolom kojim je priznata ruska sfera utjecaja u istočnoj Europi ne bi vrijedilo u slučaju diplomatskog rješavanja njemačko-poljskog spora. Hitler se još uvijek nadao oporavku diplomatske inicijative putem pakta o nenapadanju Molotov-Ribbentrop. Ovaj sporazum Hitleru je trebao kako bi bio siguran u pobjedu nad Poljacima, pošto je bio svjestan kako će oni pružiti ozbiljan otpor i bez modernog oružja, te kako bi se njegov nedostatak streljiva mogao pokazati kao ozbiljan otpor ako Poljake brzo ne slome. Zbog toga je pristao Staljinu dati pola Poljske kako bi i on napao Poljsku, odnosno kako im eventualno ne bi pomogao u obrani. Dva tjedna nakon Njemačkog napada i Staljin je napao Poljsku, te se ona više nije mogla braniti.

Istog dana Chamberlain je u pismu od 23. kolovoza 1939. upozorio Hitlera kako će Velika Britanija podržati Poljsku vojnom silom bez obzira na sporazum Molotov-Ribbentrop. Očito je kako Britanci nisu doznali za tajni dodatak sporazumu o podjeli interesnih sfera pa su još uvijek vjerovali kako bi se napadom na Poljsku Nijemci sukobili i sa Rusima. Józef Beck je također nastavio odbijati pregovore o mirnom rješenju s Njemačkom.

Njemačka je Poljskoj 29. kolovoza 1939. dala novu ponudu za posljednju diplomatsku kampanju za rješavanje njemačko-poljskog spora. Na poticaj britanskoga ministra vanjskih poslova Halifaxa Poljaci su odbili pregovore.

Dana 29. kolovoza 1939. Poljska vlada je proglasila opću mobilizaciju svoje vojske. Poljaci su digli u zrak most Dirschau (Tczew) preko rijeke Visle, iako je istočni prilaz mostu bio na njemačkom teritoriju (Istočna Pruska). Poljaci su istog dana zauzeli brojna postrojenja u Danzigu i vodili borbe s građanima Danziga.

Dok su Poljski zapadni saveznici svog saveznika gurali u rat sami su se počeli pripremati za osvajanje novih naftnih polja. Čim su Francuzi i Britanci doznali za sklopljeni savez između Hitlera i Staljina odlučili su to iskoristiti za napad na SSSR kako bi osvojili sovjetska naftna polja. Staljinovi obavještajci su uspjeli nabaviti francuski dokumenti koji detaljno opisuju planove za pokretanje kampanje zračnog bombardiranja SSSR, koji su razvijeni zajedno sa britanskim saveznicima neposredno prije njemačke invazije na Francusku u maju 1940. Francuski vrhovni komandant Maurice Gamelin, je razmatrao korištenje francuskih trupa u Siriji za napad na naftna polja u današnjem Azerbejdžanu, kao i u njegovom glavnom gradu Bakuu. Azerbejdžanska nafta bila je najvažniji izvor goriva za SSSR, a zapadni saveznici su napad pred javnošću namjeravali opravdati tvrdnjom kako Rusi ovdje proizvedenu naftu izvoze svom savezniku Hitleru, pa to treba spriječiti. Iz toga je vidljivo kako zapadni saveznici nisu ni imali namjeru braniti svoga saveznika Poljsku, već su ih zanimala samo naftna polja. Kako bi predloženi francuski zračni napadi imali efekta planirane su i druge aktivnosti protiv SSSR, poput poticanja muslimanskog stanovništva na pobunu protiv Moskve. Dok su se oni pripremali za napad na SSSR Hitler je pripremio blickrig na Francusku.

Njemačka je odlučila napasti Poljsku 1. rujna 1939. čime je i službeno počeo Drugi svjetski rat.

Svi britanski čelnici odmah su utvrdili kako je cijela odgovornost za početak rata Hitlerova. Premijer Chamberlain emitirao je te večeri na britanskom radiju da „odgovornost za ovu strašnu katastrofu leži na plećima jednog čovjeka, njemačkog kancelara“. Chamberlain je tvrdio kako je Hitler naredio Poljskoj da dođe u Berlin s bezuvjetnom obvezom prihvaćanja bez pogovora točnih njemačkih uvjeta. Njegov ministar vanjskih poslova Halifax je ustvrdio kako je engleska savjest čista i da, gledajući unatrag, nije želio ništa promijeniti što se tiče britanske politike.

Prvih dana rata ubijeno je više od 5.000 njemačkih civila. U tom trenutku Njemačka je imala streljiva za 6 tjedana borbe, a avijacija bombi za 3 mjeseca. Britanija i Francuska odmah Njemačkoj objavljuju ultimatum, a Hitler im odmah čak pet puta pred domaćom i svjetskom javnošću šalje poruke mira. Prvu ponudu su poslali Italija i Njemačka koji su 2. rujna 1939. dogovorile kako će održati posredničku konferenciju između sebe i Velike Britanije, Francuske i Poljske. To je, u suština bila ponuda za obustavu napada na Poljsku, ali su Britanci odbili, kao i dodatne četiri ponude.

Zapadni mediji mirovne ponude prešućuju, te Britanija i Francuska 3 kolovoza Hitleru objavljuju rat, ali idućih 6 mjeseci nisu pokrenuli nikakve borbe, (osim nekoliko manjih francuskih pokušaja komandoskih napada) uvijereni kako će se Hitler i Staljin oko Poljske potući. Tek su proglasili pomorsku blokadu, te je Velika Britanija do kraja rujna u Francusku prebacila oko 150 tisuća svježe mobiliziranih i neobučenih britanskih vojnika.

Na iznenađenje Poljaka i zapada napadu na Poljsku se pridružuju u Sovjeti. Pakt sa Staljinom Hitleru je bio važan kako ne bi morao istovremeno ratovati sa više protivnika. Tajnom klauzulom ugovora Rusi su dobili slobodne ruke u istočnoj Poljskoj, Finskoj, Litvi, Estoniji, Latviji i Besarabiji (dio Rumunjske). Za tajnu klauzulu doznalo se tek na poslijeratnom procesu u Nürnbergu. Ovim paktom Hitler i Staljin su krenuli u komadanje Poljske. Napad na Poljsku poslužio je Hitleru i kao test za isprobavanje nove taktike Blitzkriega. Ovu taktiku je tijekom dvadesetih godina razvio njemački general, Heinz Guderian. Po ovom konceptu uvedeno je motoriziranje i oklopljivanja svih elemenata divizije (pješadije, artiljerije i inženjerije) kako bi svi oni mogli djelovati uz tenkove, a da ih ne usporavaju. Pješadija, artiljerija i inženjerija su postale podrška tenkovima, kako bi tenkovi mogli što brže napredovati.

Odmah nakon sloma Poljske u njoj su se stvorili mnogobrojni partizanski odredi, neki sastavljeni od Poljaka, a neki od Židova. Britanci i Francuzi su ostali samo na riječima o zajedničkoj obrani Poljske. Unatoč objavi rata nisu uveli čak ni opću mobilizaciju, vjerujući kako će tako smiriti Hitlera i ipak ga navesti na rat sa Staljinom. Iako je Britanija formalno objavila rat Njemačkoj ona ga je izbjegavala, iako je sve do 1940. imala veću proizvodnju aviona. Chamberlainova vlada je mogla vrlo lako zaustaviti Hitlera, samo da je htjela, tj. da je na vrijeme mobilizirala kopnenu vojsku. Oružja, brodova i aviona imala je višestruko više.

Lutka na koncu se otrgnula lutkarima

Hitler je nakon poraza Poljske njihovu objavu rata shvatio ozbiljno, te je osiguravši se sa istoka odlučio krenuti u rat na zapad.

Belgiju i Francusku napao je 10. 6. 1940.

Molotov, ministar vanjskih poslova SSSR-a 18. 6. 1940., četiri dana nakon ulaska Wehrmachta u Pariz, kancelaru Hitleru šalje «najtoplije čestitke Sovjetske Vlade za izvrstan uspjeh njemačkih oružanih snaga». Kako bi mu olakšao posao osvajanja Europe Staljin je svim europskim komunističkim partijama dao nalog sabotiranja obrane i pomaganja Hitlera. To je dalo izvanredne rezultate u svim državama s manjinskim izbornim sustavom, tj. sustavom u kojem se glasuje za stranke, a ne za pojedince.

Sedam godina nakon dovođenja Hitlera na vlast, i uspješnog pokretanja novog kruga rata, novi britanski Premijer Churchill naređuje financiranje terorista širom Europe. Dana 19. 7. 1940. izdao je pismenu zapovijed da se osnuje Specijal Operation Executive, odjel za obuku i vođenje terorista, a misiju te organizacije sažima u naredbu: «Zapalite Europu.» U mnogim državama ovi britanski agenti su počeli organizirati terorističke napade na civilne ciljeve i pobune pod krinkom komunista kako bi raširili nepovjerenje Hitlera prema Staljinu, iako su pravi komunisti poštivali Staljinovu naredbu o potpomaganju Hitlerovih osvajanja. Najveći uspjeh ove britanske operacije su demonstracije u Beogradu i rušenje Jugoslavenske vlade, nakon što je potpisala pakt sa Hitlerom. Demonstracije je organiziralo oko 200 britanskih agenata koji su najčešće kao trgovački predstavnici, djelovali na teritoriju Jugoslavije. Zbog toga je Hitler morao osvajati i Jugoslaviju.

Sa bombardiranjem Londona Hitler je započeo 7. 9. 1940. Kako nije uspio uništiti britansku avijaciju odustao je od kopnenog napada na Britaniju, te se ohrabren dotadašnjim vojnim uspjesima ponovno okrenuo na istok.