Projekt otvaranja sjevernih morskih prolaza za cjelogodišnji promet

 Nakon II svjetskog rata većinom naftnih zaliha u svijetu upravljale su privatne angloameričke naftne kompanije, osim nalazišta na području sovjetskih prostora gdje su naftom upravljale sovjetske državne kompanije. Početkom pedesetih godina svjetska potrošnja nafte je vrlo brzo rasla. Nafta je bila vrlo jeftina, ali su troškovi prijevoza bili vrlo velik trošak. Kako bi se smanjili troškovi prijevoza počinju se graditi sve veći tankeri. Angloameričke naftne kompanije, kao i sovjetske naftne kompanije su vrlo brzo uočile kako bi se troškovi prijevoza tankerima mogli znatno smanjiti kada bi mogli ploviti oko Sibira i Aljaske cijele godine, a ne samo kroz nekoliko ljetnih mjeseci. To je prepoznato kao zajednički interes i sovjetskih i zapadnih naftnih kompanija, i oko toga zajedničkog interesa je vrlo brzo počela suradnja u traženju rješenja problema. A za rješavanje tako velikog problema potrebno je izgraditi zajedničku organizaciju koja bi brinula o povećanju cijena i sniženju troškova. Zapadne privatne korporacije su se vrlo lako dogovarale o zajedničkim interesima.

To su primijetile i države koje su imale velika naftna polja, pa su se i one udružile kako bi lakše zaštitile svoje interese. Organizacija država izvoznica nafte osnovana je 14. rujna 1960. godine poznata pod kraticom OPEC, a članice OPEC-a zajedno posjeduju više od 80 % svjetskih zaliha sirove nafte. Nakon toga počeo je tihi podzemni rat između država izvoznika nafte sa jedne strane, anglosaksonskih vlasnika naftnih korporacija s druge strane, te uvoznika nafte sa treće strane. U tom ratu izvoznici su, zahvaljujući monopolu više puta dizali cijenu nafte i tako izazivali naftne šokove, a uvoznici su to morali platiti. To dizanje cijena su najčešće opravdavali kao reakciju na ratove između arapskih država i Izraela. U tome su najbolje prošli Amerikanci koji su tiskali dolare i njima kupovali naftu.

U ovome međusobnom sukobu svi su se brinuli za svoje interes, a kada su im se interesi poklapali onda su međusobno surađivali.

Formiranje naftnih lobističkih planova

Naftnim kompanijama i uvoznicima troškovi transporta su postajali sve veći problem pa su se kod znanstvenika počeli informirati kako otvoriti sjeverne morske putove za promet kroz čitavu godinu, kako bi došli do jeftinije sovjetske nafte. Plaćeni stručni suradnici koji su se razumjeli u klimu su ima objasnili kako bi se to moglo postići dizanjem prosječne zimske temperature na sjeveru za oko desetak stupnjeva. Taj postupak su nazvali teraformiranje klime, a smislili su ga pisci znanstvene fantastike koji su zamišljali o promjeni klime na drugim planetima, kako bi se tamo napravila klima slična zemljinoj.

Dizanja temperature zimi moguće je; a) dizanjem količine ugljičnog diksida i monoksida u zraku, najbolje samo po zimi, zato što je ljeti maksimalana temperatura na sjevernoj polutki dovoljno visoka.

b) Povećati površinu pod oblacima noću kako bi se smanjilo hlađenje zemlje noću. A oblake je moguće i umjetno proizvoditi, ispuštanjem visoko u atmosferu nekih kemikalija koje vodenu paru pretvaraju u malene kristaliće leda. A to je potrebno raditi predvečer kako bi se količina oblaka povećala samo noću. Oblaci po danu smanjuju zagrijavanje zemlje sunčanom energijom, pa se umjetni ublaci po danu imaju suprotni efekt od noćnih umjetnih oblaka.

Za dizanje količine ugljičnog dioksida i monoksida u zraku postoji više načina.

Jedan način je povećati sagorijevanju ugljena i nafte. Drugi način je povećati potrošnju mesa radi toga što stoka, osobito preživaći poput krava i ovaca dok su na ispaši ispuštaju u zrak najviše ugljičnog dioksida i ugljičnog monoksida. A kada su u štali ispuštaju ga duplo više. Radi toga je potrebno ograničiti ekstenzivni uzgoj stoke na otvorenom, te uzgoj stoke što više premjestiti u štale.

Također je potrebno povećati proizvodnju i potrošnju mesa kako bi se uzgajalo što više stoke. A za povećanje potrošnje potrebno je smanjiti cijenu mesa, što je najlakše povećanjem poljoprivrednih poticaja za uzgoj stoke u štalama. A da bi se što manje stoke uzgajalo na otvorenom potrebno je uvesti skupe koncesije na državne šume i šikare u kojima se oduvijek slobodno uzgajala stoka.

Treći način za dizanje količine ugljičnih plinova u zraku je što više sjeći crnogorično drveće, a kod sadnje novog drveća saditi što više listopadnog brzorastućeg drveća. Crnogorica fotosintezom proizvodi kisik, a troši ugljični dioksid iz zraka i ljeti i zimi. Međutim, listopadno drveće fotosintezom proizvodi kisik ljeti, dok je zimi najveći proizvođač ugljičnih plinova, daleko veći nego je to stoka. U jesen otpalo lišće preko zime trune i stvara ugljični dioksid i monoksid preko čitave zime. Isto to se događa i u crnogoričnim šumama gdje drveće otpušta stare iglice cijele godine, ali crnogorica sve nastale plinove od truljenja lišća odmah potroši u fotosintezi. A kako bi se povećala potrošnja crnogorice potrebno je stimulirati drvnu industriju na trošenje što više crnogorice, dok je šumarsku industriju potrebno stimulirati na što veću sadnju brzorastuće bjelogorice.

Kontrola potencijalnoga otpora

Vlasnicima naftnih korporacija je bilo jasno kako bi ovakvo teraformiranje klime na zemlji odmah dovelo do snažnog stručnih, političkog i medijskoga otpora. Radi toga je potrebno formirati organizacije koje će se formalno boriti protiv klimatskih promjena, a stvarno će sprječavati otpor, te informirati naftaše što njihovi stvarni protivnici i konkurenti pripremaju protiv naftne industrije. A kako bi te njihove organizacije stekle veliku moć potrebno je preko medija snažno propagirati novu ideologiju koja će širiti strah od globalnoga zagrijavanja. Taj posao je povjeren takozvanom Rimskom klubu. Novcem naftne industrije Rimski Klub je osnovao "pokret zelenih" koji se javno treba boriti protiv zagrijavanja zemlje. A stvarni zadatak im je bio borba protiv protivnika interesa naftne industrije. Stvorena je nova «zelena» ideologija na osnovu koje se formirao i novi ideološki pokret «prijatelja zemlje».

Ovi ekološki zeleni pokreti u mnogim zemljama su na sebe javno preuzeli ulogu spasitelja svijeta, a u većini slučajeva su samo preuzeli ulogu špijuni koji dojavljuju sve novosti u razvoju alternativnih izvora energije, te sprječavanju daljnjeg razvoja čim neka nova tehnologija svojom ekonomičnošću postane konkurent nafti. Uz pomoć velikih novčanih donacija naftnog lobija uspjeli su se, kroz medije, nametnuti kao savjest čovječanstva plašeći ljude industrijskim zagađenjem, iako jedna vulkanska erupcija u atmosferu izbaci više otrovnih plinova nego industrija u 100 godina.

Godine 1971. McGeorge Bundy i Fondacija Ford počinju veliku studiju globalne energetske strategije. Kanadski naftaš Maurice Strong 1972. godine izabran je za predsjednika Štokholmske konferencije UN-a o zaštiti okoline, koja usmjerava milijarde dolara u anti industrijski i anti nuklearni «pokret zelenih». Na tajnom sastanku Bilderburške skupine 1973. pripremaju poteze za poskupljenje nafte od 400% kako bi na strahu od nestašice nafte što više zaradili. Počelo se govoriti o granicama razvitka, a uz organizacijsku i stručnu pomoć Rimskog Kluba počelo je ustrojavanje ekoloških i zelenih udruga i stranaka, najprije u Njemačkoj, a nakon toga u ostalim razvijenim državama. U tome su im pomagali mnogi zeleni fanatici koji su preuzeli zadatak promjene javnog mnijenja, nakon čega dolazi do promjene političara koji se ne slažu sa novim idejama.

Prvi zadatak koji su dobili bio je spriječiti razvoj konkurentske atomske energije.

Naime, sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća Francuska i Njemačka su snažno razvijale svoje nuklearne energetske kapacitete, što nije odgovaralo angloameričkom naftnom kartelu pa su počeli napadati nuklearni lobi, najprije medijski preko zelenih pokreta zaštitnika prirode, i propagirajući ekonomski neisplative alternativne izvore energije. Kako su pojedini političari, bankari i industrijalci unatoč takve "zelene promidžbe" i dalje gradili nuklearne elektrane širom Europe su se pojavile crvene i crne terorističke skupine (crvene brigade, Bader Mainhof i sl.) koje su nastojale likvidirati najistaknutije Njemačke, Talijanske i Francuske zagovornike energetske neovisnosti. Uz pomoć terora i zelenih pokreta uspjeli su zaustaviti razvoj nuklearnih centrala, a čim su vjetrenjače na najvjetrovitijim lokacijama postale ekonomski konkurentne počeli su i njih napadati zato što prave buku i ometaju ptice u letu.

Zahvaljujući novcu i medijima zelena ideologija je kao najveći problem počela isticati zagađenje okoline takozvanim stakleničnim plinovima koji će izazvati promjenu klime. Uz pomoć novih «znanstvenih» instituta kao što je institut Aspen (institut za društvena istraživanja), te medija koje su kupili, uspjeli su se pretvoriti u novu «savjest čovječanstva», te plašiti ljude kako ćemo svi propasti ako se ne odreknemo industrijskog razvoja. Uspjeli su se, kroz medije nametnuti kao savjest čovječanstva plašeći ljude ugljičnim dioksidom i zagađenjem.

I u tom plašenju ljudi jedna velika lažna ideologija, ideologija komunizma je počela nestajati, a njeno mjesto je zauzela nova lažna zelena ideologija.

Nakon što se raspao SSSR, zadnji komunistički vladar velikog komunističkog carstva Mihail Gorbačov je 1996. izjavio “kako će prijetnja ekološke krize biti međunarodna katastrofa i ključ za otključavanje Novog svjetskog poretka”, sugerirajući kako će se ovim argumentom svjetske vođe služiti ne za očuvanje prirode, nego za ostvarivanje geopolitičkih ciljeva koji su u globalističkoj agendi uspostave jedne vlade, koja bi pod krinkom “slobode, ljudskih prava i demokracije” zapravo bila autokratska diktatura za upravljanje cijelim svijetom iz jednog centra. Međutim, Gorbačov je tu pogriješio. Međunarodni lobiji nemaju interes formirati tajnu svjetsku vladu koja bi nakon toga i njih mogla staviti pod kontrolu. Njihov interes je ostati u sjenci i novcem kontrolirati političare i medije u svom interesu, a to je u svakoj djelatnosti stvoriti nekoliko velikih korporacija koje tajnom suradnjom čine oligopol. A ti mnogobrojni lobiji znaju međusobno surađivati kada im je to u interesu, ali i međusobno ratovati kada su im interesu suprotstavljeni.

Nakon propasti komunizma naftni lobi je svoje planove počeo ubrzano razvijati.

Uspjeli su znatno utjecati na poljoprivrednu politiku širom svijeta, kako bi prodali što više svoga umjetnog gnojiva, a i kako bi se temperatura zraka na sjeveru zimi što više podigla.

Poljoprivredni poticaji su u Europskoj ekonomskoj zajednici uvedeni nakon drugog svjetskog rata vrlo brzo su doveli do oporavka europskih seljaka modernizacije poljoprivrede. Poticaji su snažno smanjili cijenu poljoprivrednih proizvoda, što je izazvalo reakciju i u konkurentskom državama. Kako bi se zaštitili od konkurencije iz EZ Švicarska je uvela visoke uvozne carina. Neke bogatije države su također uvele poticaje, ali one siromašne za to nemaju novca. Zahvaljujući tome nije došlo samo do ukidanja uzgoja hrane na okućnicama, za vlastite potrebe samo u Europi već i u čitavome svijetu.

A u najsiromašnijim državama lokalna poljoprivreda je gotovo propala, zato što nemaju novca za davanje poticaja svojim poljoprivrednicima. Umjesto proizvodnje razne hrane proizvode samo monokulture u režiji velikih mega-korporacija poput soje, palminoga ulja, banana, kakaovca i slično.

Zahvaljujući nestanku okućnica u gradskim predgrađima i selima sa vrtovima oko kuća pojavile su se šume u samim prigradskim naseljima. To je povećalo vjerojatnost velikih požara, što je dobro za dodatno zagrijavanje zraka. Ljudima je lijepo šetati među drvećem i sjediti u hladovini zelenila. A kada vide kako im se približava vatra više nemaju vremena posjeći drveće barem 50 metara oko kuće. A političarima je lakše jačati vatrogasne službe nego se stvarno preventivno boriti protiv požara. Svaki puta kada neka kuća izgori mora se izgradit nova. A to je dobro za čitavu građevinsku industriju, industriju namještaja, pa i drvnu industriju. Dobro je čak i za industriju osiguranja, zato što nakon požara svi nastoje osigurati svoju imovinu kako ne bi postali sirotinja nakon idućeg požara. Kada bi političari stvarno željeli smanjiti broj požara to bi mogli na više načina. Mogli bi zabraniti sadnju visokog drveća 50 metara oko prigradskih kuća. Mogli bi ukinuti poljoprivredne poticaje za voće i povrće i stoku u štali, a davati poticaje samo onima koji stoku uzgajaju na otvorenom, te ukinuti visoke koncesije za ispašu na državnim livadama, šikarama i šumama. A tada bi se oko kuća ponovno mogli vidjeti mali vrtovi i voćnjaci sa ponekom kozom, ovcom, ili jatom peradi. I šumskih požara u kojima gore kuće ne bi bilo.

Ali to se ne uklapa u interese naftnog lobija. Osim što su preko svojih lobista svuda u svijetu poticajima nastojali što više jeftinog mesa proizvoditi u štalama, ulaganjem u drvnu industriju su nastojali posjeći što više crnogoričnog drveća kako bi se količina ugljičnih plinova zimi što više povećala. Kako javnost to ne bi primijetila preko medija su obilato kritizirali sječu šuma u ekvatorijalnim šumama, dok se o sjeći cnogoričnog drveća na sjeveru Europe, Azije i Amerike ne govori.

Kako ni poljoprivredni poticaji, a ni sjeća crnogorice nisu dovoljno brzo dizali zimsku temperaturu širom svijeta su se počeli pojavljivati "chemtrailsi". To su mali uski kondenzacijski tragovi koje stvaraju avioni, a u zraku ostaju nekoliko sati. Iza aviona se prirodno stvaraju bijeli oblačasti tragovi koji nastaju kao posljedica stvaranja vodene pare koja se naglim hlađenjem pretvara u male oblake koji se rasprše za nekoliko minuta. Međutim, ako se u gorivo dodaju posebni aditivi količina stvorene vodene pare iza aviona se višestruko povećava, te ti tragovi pretvoreni u male ledene kristale iza aviona mogu ostati satima u zraku. Ti bijeli oblaci po danu sprječavaju prodor sunčanih zraka do zemlje, te tako smanjuju zagrijavanje zemlje. Po noći isti ti oblaci sprječavaju toplinske zrake da odu u svemir, te tako sprječavaju hlađenje zemlje. Ovu spoznaju naftaši su iskoristili za dodatno zagrijavanje zraka, tako što su počeli predveče umjetno proizvoditi bijele oblake dodavanjem aditiva u gorivo aviona, za što su zaduženi radnici naftnih kompanija na aerodromima koje u avione toče kerozin.

Mogućnosti otpor naftnom lobiju

Odgovor na negativno djelovanje naftnog lobija nemoguće je tražiti od političara. Velika većina političara, medija i raznih udruga pričaju ono što im se kaže, a stvarno rade za onog tko im daje više novca. Radi toga do rješenja probleme nastalih teraformiranjem klime mogu riješiti samo obični ljudi širenje informacija o onom što stvarno može pomoći klimi.

Kada bi ljudi umjesto listopadnih živica oko kuće sadili živice od zimzelenog grmlja moglo bi se puno učiniti za smanjenje CO2 u gradovima zimi. Jedna zimzelena živica oko kuće ne znači ništa, ali sto milijuna živica bi imalo znatan učinak.

Na autocestama bi se između lijeve i desne trake mogla posaditi zimzelena živica. Ona bi imala dvije funkcije, proizvodila bi kisik i ljeti i zimi, te bi istovremeno sprječavala ometanje svjetlima vozače iz suprotnog smjera noću.

Oko cesta bi se također moglo posaditi zimzelene živice, umjesto trave koja raste samo ljeti. Na mjestima gdje ponekad pušu jaki vjetrovi uz samu cestu bi se moglo posaditi zimzeleno grmlje, dok bi u drugom redu mogli posaditi zimzelene čemprese. Oni dobro štite od vjetra, otporni su na vatru, a i zimi proizvode kisik.

Isto zimzeleno drveće bi se moglo posaditi sa južne strane svih poljskih putova, što ne bi škodilo poljoprivredi. Naprotiv, stoka na ispaši bi se mogla odmarati u sjenci takvog drveća, a drveće bi zaustavljalo i prejaki vjetar koji može oštetiti usjeve.

Zimzeleno grmlje bi smo mogli posaditi i sa južne strane svih poljskih melioracijskih kanala, te oko potoka i rijeka. To bi bilo vrlo korisno za život sitnih ptica i drugih životinja, te bi se i po zimi proizvodio kisik.

Svim ovim potezima površina pod zimzelenim biljem bi se mogla znatno povećati, osobito u gradovima kao mjestima najvećeg zagađenja.

Obični građani bi također trebali zanati kako kupovinom električnih automobila neće puno pomoći klimi. Ulaganje u električne automobile je dobro samo za stanovnike gradova, zato što oni manje zagađuju zrak u gradovima, ali je loše za one koji žive oko termoelektrana koje proizvode energiju za električne automobile. A kada se uračuna energija potrebna za proizvodnju baterija električni automobili troše više energije od benzinskih motora. Tek kada se pojave električni akumulatori sa barem tri puta većem kapacitetu po kilogramu težine, i koji je proizvoden od materijala kojeg je puno lakše proizvesti od litija, električni automobili će postati korisni za okolinu.

Obični građani bi također mogli više ulagati u kućne panele za grijanje vode, fotopanele i vjetroturbine za svoje potrebe, a manje u velike izvore koji prvenstveno služe opskrbi električnih mreža. To će se postići tek kada se na tržištu pojave kvalitetniji, savitljivi, višeslojni, printani fotpnaponski paneli čiji razvoj se sprječava, kao i kućne vjetroturbine sa jedrima koje koje se skrivaju već 140 godina, tako što se u stručnoj literaturi ne mogu pronaći. Svaka knjiga koja je spominjala ovu vrstu vjetrenjača je nestala sa polica knjižara i knjižnica. A ovo je jedina vrsta vjetroturbine koja u profilu može biti puno šira od nego što je visoka pa se stoga mogla ugrađivati i na brodove.

A građane koji imaju dovoljno novca za ulaganja treba upoznati sa istinom kako na drugoj strani trebaju tražiti stvarnu opasnost za ljude, a to su tvari koje truju ljude; herbicidi, pesticidi i drugi otrove koji se iz upotrebe mogu izbaciti vrlo jednostavno, razvojem malih poljoprivrednih robota pokretanih sunčanom energijom, koji mogu stalno, na određenom terenu kontrolirani GPS-om i mobitelima šišati travu, okopavati bilje, uništavati štetočine. Ali to smeta farmaceutsku industriju koja razvoj takvih novih tehnologija vrlo uspješno usporava.

Ekološki osvješćeni građani sa dovoljno novca mogli bi puno više učiniti za svoju okolinu međusobnim udruživanjem, ali ne u ekološke zelene udruge, već u male startapove za razvoj malih, kućnih fotonaponskih panela, vjetroturbina, ili malih vrtnih robota. Čak i kada samo kupe neki takav novi uređaj, iako je malo skuplji od starih rješenja, potiču njihov daljnji razvoj.