Projekt Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem

Jučer nam se okupila Vlada sa lokalnim načelnicima, gradonačelnicima i županima. Podnose izvještaje o tom što je napravljeno i što će se još napraviti na Hrvatskom istoku.

Slušajući govornike čuh nisku raznih stvari koji se predstavljaju kao jedan projekt. Čini mi se kako je osnovni cilj dovući  2,5 milijardi eura, odnosno 18,75 milijardi kuna iz EU fondova.

Sve to bi trebalo ulupati u razne projekte na području pet Slavonskih županija.

Projekti za poduzetništvo, poljoprivredu, obrazovanje, zdravstvo, istraživanje i razvoj, vodoopskrbu i odvodnju, kulturnu i prirodnu baštinu, sektor prometa, unutarnje plovne puteve i energetiku navodno su osigurana u okviru postojećih operativnih programa i Programa ruralnog razvoja u financijskom razdoblju 2014.-2020.

Sve to sam već čitao u raznim europskim strateškim planovima.

Prema Lisabonskoj strategiji iz 2000-te godine koja je ciljala do 2010., EU je trebala postati najkonkurentnije svjetsko gospodarstvo umjesto SAD-a. Od tog cilja nije ostvareno ništa. EU je nudila smjernice, a SAD je uspjela na svom teritoriju koncentrirati sve velike softverske kompanije i društvene mreže.

Nakon neuspjeha lisabonske strategije prepametni europski birokrati usvojili novu strategiju “Europa 2020”.

Ponovno oni pričaju priče o usmjerenost prema konkurentnosti i zaposlenosti, uz pomoć znanja, inovacija i niskougljičnog gospodarstvo.

I ponovno promašili !

Znanje se odselilo čak do Kine pa danas Kinezi Europi prodaju 5G tehnologiju. Amerikanci u bitci protiv jače konkurencije zabrajuju ugradnju pod parolom borbe protiv špijunaže, dok Europljani ne znaju što je važnije. Dozvoliti bržu intrenetsku infrastrukturu, ili čekati vlastite kompanije da se malo potrude u razvoju. Osim što ne znaju napraviti dobar softver, Europljani izgubili trku i u razvoju hardvera. Nije ni čudo kada se u EU softver ni ne može patentno zaštititi, pa se programeri štite autorskim pravima, kao da je softver neko umjetničko dijelo poput pjesme, ili slike čak.

Važno je da slika na ekranu ne bude kopirana, a za programski kod koga briga. Pa inovativni programeri sve moraju štititi u SAD-u. A takve patentne zakone imamo baš zato da bi ih velike korporacije u rukama starih uglednih obitelji mogle slobodno krasti od nekih sitnih inovatora. 

Europa 2020 ističe važnost odlučne borbu protiv poduzetnika koji narušavaju, ograničavaju i spriječavaju tržišno natjecanje. U praksi to primiećujem jedino kod uvoza iz Azije, ali ne vidjeh do sada nikavu borbu protiv dampinga u slučajevo kad Njemačka ili Francuska poduzeća dampingom uništavaju konkurenciju u manjim južnim državama.

Europa 2020 navodi tri ključna elementa za pokretanje gospodarskog rasta, a to su; (1) pametan rast, koji potiče znanje, inovacije, obrazovanje i digitalno društvo; (2) održivi rast, koji potiče konkurentnost te proizvodnju koja efikasnije troši resurse; te (3) uključivi rast, koji povećava uključenost u tržišta rada i stjecanje vještina.

Pošto nitko nije smislio formulo kojom možemo izmjeriti nečiju pamet dok se ona ne pokaže u praksi, sve mi ovo liči na onu; “trla baba lan da joj prođe dan”.

Europljani se rado razbaciju brojkama i ciljevima, ali malo rezultatima.

Investicija u istraživanje i razvoj žele dići na 3% BDP-a EU-a, ali ih slabo zanima korisnost tih istraživanja. Najviše vole financirati funadmentalna istraživanja koja će jednog lijepog dana možda u Japanu ili Kini dati ekonomske efekte. Puno se planira uložiti u ekologiju, ali kako će povećani troškovi za ekologiju utjecati na konkurentnost nije ih puno briga. Brinu se za internacionalizaciju malih i srednjih poduzeća, ali većinu propisa donose po naruđbama velikih korporacija koje proizvode tamo gdje su najmanji toškovi, dok porez plaćaju tamo gdje su oni najmanji.

Potiču Europski birokrati i razvoj digitalnog društva uvođenjem novih poreza na prijenos informacija i dijeljenje sadržaja na društvenim mrežama. Novinari rado na društvene mreže stavljau linkove na svoje tekstove kako bi ih promovirali, a onda bi još rado i te linkove naplatili. I protiv lažnih vijesti bi se rado borili prisiljavajući internetske platforme da zapošljavaju nove ljude, što košta pa podrazumijeva i više cijene oglažavanja. A kako će te više cijene oglašavanja djelovati na konkurentnost europskih kompanija baših ih i ne zanima.

Eu birokrati su lijepo poželjeli i učinkovitije korištenja resursa, te povećanu primjenu zelenih tehnologija.

Time bi željeli smanjiti emisije ugljičnih dioksida, te povećati upotrebu obnovljivih energetskih izvora. U tom cilju su ukinuli poticaje za fotopanele pošto su bezobrazni Kinezi počeli prodavati svoje puno jeftinije panele. Rado europljani grade svoje velike vjetrenjače kojima se energijom snabdjevaju električne mreže, ali nerado potiču male kućne vjetrenjače i fotopanele koji povećavaju energetsku samostalnost domaćinstva. Ako bi svatko sam za sebe proizvodio energiju kako be se na to naplatio porez?

U strategiji Europa 2020 piše i kako EU razvoj industrije vidi kroz privatne investicije umjesto javnih investicijskih, a u praksi novih članica poticaje najlakše dobivaju općine i gradovi za javnu infrastrukturu, dok privatni poduzetnici jako teško mogu dobiti poticaj za novi proizvodni pogon.

I sve nabrojano EU birokrati su isplanirali financirati kroz pet fondova koje trebaju puniti privatni poduzetnici i kupci. To su tri fonda kohezijske politike EU-a: Kohezijski fond ( Cohesion Fund; CF); Europski fond za regionalni razvoj (European Regional Development Fund; ERDF) i Europski socijalni fond (European Social Fund; ESF); te dva fonda ruralne politike EU-a: Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (European Agricultural Fund for Rural Development; EAFRD) i Europski fond za ribarstvo i (European Maritime and Fisheries Fund; EMFF).

A po uzoru na ovu europsku prepametnu i već sada zastarjelu strategiju kod nas napreduje „Projekt Slavonija, Baranja i Srijem“.

Iako se u njemu govori o poticanju poduzetništva poticaje dobivaju uglavnom općine i gradovi za infrastrukturu kao nova mjesta troška koja generiraju vrlo malo dobiti. Napravili nam po selima nove vodovode na koje se ostarjela sirotinja ne može priključiti pošto ne mogu platiti priključak.

Napravili nam sustave za navodnjavanje iz kojih vodu možeš uzeti samo ako platiš kao da je za piće.

Napravili nam muzeje u koje nitko ne ulazi.

Obećavaju nove velike hladnjače u koje bi seljaci trebali čuvati svoje proizvode po skupoj cijeni.

U okviru „Projekta Slavonija, Baranja i Srijem“ planiraju i izradu novog modela indeksa razvijenosti, izradu mape siromaštva i indeksa višestruke deprivacije, te izrada analitičke podloge za redefiniranje statističkih regija u novom financijskom razdoblju.

Alaj će se neki stručnjaci za izradu projekata dobro opariti!

A sve kako bi se što više sredstava POVUKLO, a sa kakvim ekonomskim učincima koga briga.

Kroz Operativni program Konkurentnost i kohezija te kroz Program ruralnog razvoja, do sada je u okviru „Projekta Slavonija, Baranja i Srijem“ ugovoreno 51,78 posto sredstava, odnosno gotovo 10 milijardi kuna. A koliko je Slavinija uplatila za sve to nije ni važno.

Rezultati se vide po iseljavanju!

Kada bi se doista željelo razvijati efikasno privatno poduzetništvo, a ne državni infrastukturni projekti i velike privatne korporacije naslonjene na državu u svakom selu bi se odobrilo barem desetak kredita za ono što običnim malim seljacima treba.

To su mini silosi kako seljaci svoju robu nebi morali prodavati sa njive kada je najjeftinije, već bi je uskladištili i prodavali kada je najskuplja.

To su mini hladnjače koje seljaci mogu koristiti i kao skladišta, ali i za hlađenje kada je to potrebno.

To su mali sustavi koji pumpaju vodu iz vlastitih bunara sunčanom energijom, ili mini vjetrenjačama.

To su mini mljekare kao seljaci svoje mljeko ne bi morali prodavati velikima.

Sve te investicije bi tražile i održavanje za što bi se mogli vezati i mnogobrojni obrtnici koji sada bježe tamo gdje ima posla za njih.

Kanali za odvodnjavanje bi se vrlo lako mogli pretvorili u kanale za navodnjavanje jeftinim prepumpnim stanicama upotrebom obnovljive energije.

Umjesto svega navedenog do sada su seljaci dobivali kredite samo za skupe uvozne traktore i druge strojeve. A kako će zaraditi za otplatu tih kredita nikoga ni nije bilo briga. Ako ne može vraćat kredit banka će im zemlju prodati velikim kompanijama koje samo čekaju priliku dokopat se zemlje onih koji su pobjegli glavom bez obzira.

Ali svaka batina ima dva kraja.

Isti oni koji su nastojali otjerati seljake sa zemlje danas muku muče sa nabavkom radne snage. Radnici su jeftini kad ih ima viška,  ali kada odu dalje treba puno više platit da ih vratiš natrag.