Prostitutke na partijskom zadatku

Pobjedom boljševika u Rusiji vlast u toj zemlji je preuzela u početku vrlo mala grupa ljudi koji su bili spremni sve učiniti kako bi došli na vlast i kako bi opstali na vlasti. Tome cilju su podredili sve uključujući i bračne odnose.

Kako bi iskoristili ljudske slabosti za učvršćenje vlasti boljševici su vrlo brzo pokazali vještinu izazivanja zavisti, mržnje i izdaje među sve ljudske strukture, pa čak i među bračne drugove. Kako bi mogli kontrolirati sve, uključujući čak i članove partije, sklapanje brakova po partijskoj odluci je postalo normalno za sve koji su željeli ostvariti partijsku karijeru, ili dokazati svoju privrženost partijskoj liniji.

Početkom Staljinovih partijskih čistki denuncijacije optuženih su vrlo često vršili bračni drugovi koji su optužujući svoje muževe ili žene dokazivali svoju partijsku pravovrijednost.

Jedan od takvih je bio i Tito koji je vrlo teško optužio svoju ženu Pelagiju kada je uhićena. Ovom mladom ruskom ljepoticom Tito se kao ratni zarobljenik upoznao kada je imala samo 13 godina, a vjenčali su se godinu kasnije kada je dostigla 14-tu. U Jugoslaviju su se preselili 1920. Pelagija je Titu rodila petero dijece, a pošto je Tito uglavnom sastančio po sindikalnim i partijskim sastancima, i nije se imao puno vremena brinuti o dijeci i njihovom zdravlju, živ je ostao samo Žarko koji je rođen 1924. Godine 1926. Pelagija je pristupila Komunističkoj Partiji Jugoslavije. Nakon što je Broz 1928. uhićen u 'Bombaškom procesu' i pravomoćno osuđen na šest godina strogog zatvora, Pelagija se odlučila vratiti u Sovjetski Savez. Iz Rusije je zatražila službeni razvod, poslavši mu pismo u zatvor. Jeli to napravila samostalno, ili je na to natjerana nije poznato. Nakon odslužene kazne Tito je 1935. godine otputovao u Rusiju, gdje je doznao kako mu je sin zbog huliganskog ponašanja završio u popravnom domu jer je formirao uličnu bandu maloljetnika zvanu 'Zlatni zub'. Vađenje zlatnih zubi živim ljudima je bilo unosno.

Od Pelagije Tito se službeno razvelo u travnju 1936. godine.

Odmah je oženio Njemicu Anne König, čije je tajno komunističko ime bilo Lucija Bauer, kako bi se imao tko brinuti za njegove seksualne potrebe i čuvanje sina Žarka.

Odlaskom na novi zadatak u Španjolsku i Jugoslaviju Tito je u Zagrebu upoznao studenticu i kominterninu aktivisticu Hertu Haas koja je radila u Parizu gdje je nabavljala lažne putovnice za španjolske borce. Pariz je tada bio središte španjolskih dragovoljaca i stanica na putu prema Moskvi. Upoznali su se u Zagrebu 1937. kamo je Herta stigla s lažnim putovnicama za španjolske borce. Kako Tito nije mogao bez nekoga tko će zadovoljavati njegove seksualne potrebe počeli su zajedno živjeti pod lažnim imenima Marija Šarić i inženjer Slavko Babić. Zajedno su bili do 1941. godine kada je Tito otputovao u Beograd, dok je Herta bila trudna. Nekoliko dana nakon Titovog odlaska u Beograd rodila je sina Mišu.

Dok je Tito u Zagrebu živio sa trećom ženom u Moskvi su počele Velike unutar partijske čistke u kojima su nastradali mnogi koji ništa nisu zgriješili, pošto i nisu bili članovi partije. Čak i među partijašima je bilo nevinih pošto zbog svoje mladosti nisu stigli napraviti ništa loše ljudskom rodu. Među uhićenima su bile i Pelagija kao Titova bivša žena i Lucija Bauer kao službena tajna žena. Bile su sumnjive pošto su bile u braku sa strancem, to jest Titom. Lucija je 1938. optužena kao Njemačka špijunka te streljana, dok je Pelagija optužena da "sabotira uvođenje socijalizma u SSSR", te je dobila 10 godina u Sibiru.

Kaznama je doprinijelo i to što ju je i Tito, braneći sebe, Pelagiju optužio za kontrarevolucionarnu djelatnost, što je kod komunista bio uobičajeni postupak. Optuži bračnog druga prije nego on optuži tebe. Poslije Titovog sukoba sa Staljinom 1948. Pelagija je ponovno osuđena na 10 godina zatvora.

Od službene žene Lucije se oprao izjavom za Izvršni komitet Komunističke internacionale, priznavši nebudnost i tvrdeći kako ju je uzeo da mu čuva sina i kako je mislio da je provjerena.

Do 1940. Tito je potpuno ovladao Partijom u Jugoslaviji i postavio je svoj Politbiro u kojem glavnu ulogu imaju Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Vladimir Bakarić i drugi projugoslavenski orijentirani komunisti. Partijom je ovladao tako što je sve članove pretvorio u špijune. Svaki član partije je imao svog tajnog kontrolora, i svatko je imao zadatak tajno nadzirati nekog drugog člana partije kako ovaj ne bi slučajno skrenuo sa "partijskog kursa". Svi su znali kako ih se prati, ali nitko nije znao tko ih prati. Obično se radilo o najboljim prijateljima, bračnim drugovima, pa čak i rodbini. Uspjeh u otkrivanju "trulih jabuka" među drugovima bio je uvjet za napredak u stranačkoj hijerarhiji. Sve odluke koje su se donosile u Partiji; kadrovske, političke i ideološke bile su upućivane iz Kominterne, a rukovodioce nisu birali članovi Komunističke partije Jugoslavije, već ih je većina imenovana iz Moskve na Titov prijedlog.

Početkom 1940. godine Kominterna je za sjedište ovog obavještajnog centra za jugoistočnu europu odredila Zagreb, a Josip Kopinič je određen za voditelja centra, dok je Grkinja Stela Panjajotis-Bamjazidos radila kao radio-telegrafista. Kako bi zajedno mogli lakše djelovati na interesima i zadacima Kominterne vjenčali su se pod ilegalnim imenima - inženjer Nik i Meri Brozović, te su iz Moskve otputovali u Istambul, odakle su došli u Zagreb. U ovom periodu Josip Kopinič je dobio konspirativne nazive „Vazduh“ i „Valdes“. U Zagrebu su stanovali pod ilegalnim imenima - inženjer Antun i Olga Kadić. U početku su stanovali u malom stanu, koji im je pronašao Tito i gdje su montirali radio-stanicu koja je imala domet od oko 5.000 kilometara, te je bila jača od tadašnje stanice Radio Zagreba. Imala je dovoljan domet za komuniciranje sa Moskvom i trebalo joj je dosta prostora za prikriveni rad.  Pored Josipa i Stele, u kući su stanovali i Josipova sestra Anđela, koja je obavljala kurirske dužnosti i kućna pomoćnica Urska Zalter, koja je bila rezervni radio-telegrafista. Svi su živjeli zajedno kao jedna lijepa obitelj. Obavještajni centar je počeo sa radom u lipnju 1940. godine, a za njega je znao samo Josip Broz Tito. Za ostale članove rukovodstva KPJ i KPH Josip Kopinič je bio samo predstavnik Kominterne pri KPJ. Radio stanicu je sve do veljače 1942. koristio i Tito za redovno održavanje veze između CK KPJ i Kominterne, a kasnije i za vezu sa partizanskim postrojbama. Kopiniču su stalno dolazili kuriri koji su raznosili poštu sa podređenim partijama, poput Lea Matesa, žena glumca Augustina Cilića, filozof Todor Pavlov, bugarski studenti koji su studirali u Zagrebu, kompozitor Stevan Hristić, inženjer Nikola Petrović, Vladimir Dedijer, Koča Popović, Krista Đorđević, i drugi. Kopinić je u Beogradu imao još dvije manje rezervne radio-stanice, ali su obje uništene prilikom bombardiranja beograda 6. 4. 1941. godine. Poslije kapitulacije Jugoslavije glumio je ustaškog simpatizera, te je tako osigurao za sebe sve propusnice.

Početkom rata Tito je otputovao u Beograd odakle je organizirao ustanak, nakon čega se zaputio u partizane.

Čim je došao među partizane Tito je poslao u Beograd zahtjev da mu pošalju nekoliko povjerljivih drugarica studentica, pa su mu poslali Davorjanku Paunović i Vjeru Planojević. Tito je odmah ljepšu Davorjanku uzeo za tajnicu i ljubavnicu, iako je znao kako je ona nevjenčana žena njegovog druga Jovana Kapičića, koji od tog nije pravio probleme, pa je nakon toga brzo napredovao do generalskog čina i poslijeratnog zapovjednika kažnjeničkog logora Golog otoka. Za to vrijeme njegova Žene Herta je u zagrebu odgajala sina Mišu.

Završetkom rata OZN-a kao obavještajni organ Partije se počela širiti i u inozemstvo. Uspostavili su kontakte sa bivšim obavještajcima i diplomatima iz Kraljevine Jugoslavije od kojih su dobili prvo iskustvo u diplomatskom ratu na međunarodnom planu.

Pokretanjem Staljinove rezolucije Informbiroa kojom je pokušao skinuti Tita došlo je do masovnog uhićenja Staljinovih pristaša. Tito je od Ivana Krajačića 6 mjeseci ranije doznao što mu se sprema pa je počeo uhićivati Staljinove pristaše prije nego su oni počeli sa uhićenjem njegovih pristaša. U ovom postupku masovnih uhićenja nestali su čak i pojedini nevini ljudi koji zbog svoje mladosti nisu stigli napraviti nikakvo zlodjelo po nalogu partije, a za Staljina su samo čuli u partizanskim pjesmama. Uhićeni su često samo zato što nisu na vrijeme doznali kako Staljin više nije moderan, a svjedoci optužbe su često bili najbolji prijatelji ili bračni drugovi koji su prijavom dokazivali svoju privrženost Titu.

Uskoro je Ranković, na iskustvima Staljinovih službi pokrenuo i operaciju "Lastavica" koja se sastojala od regrutiranja neobrazovanih, inteligentnih i zgodnih mladih uglavnom srpkinja, te njihovo slanje u diplomatska predstavništva sa zadatkom da se udaju za strane političare, diplomate i poduzetnike.

Dolazile su uglavnom sa Banije, Korduna i Šumadije u internate "škole bezbednosti" gdje su učile higijenu, bonton i strane jezike kako bi mogle u trgovinsko - diplomatsko predstavništvima igrati ulogu nećakinja ili supruga jugoslavenskih diplomata, sa zadatkom uvlačenja u zapadnu društvenu elitu. One koje su na obuci bile manje uspješne ostavljene su oficirima za zabavu u sigurnim kućama gdje je sve snimano kako bi ih kasnije mogli ucjenjivati. Odatle su slane za tajnice u važnija poduzeća, institute i tehničke fakultete gdje OZN-a nije imala puno svojih kadrova zbog neobrazovanosti. (Kasnijim raspadom OZN-e na više službi ove agentice u inozemstvu su došle pod nadzor SSIP, u Savezni sekretarijat za inostrane poslove i njenu službu SID, a one ostavljene u Jugoslaviji su došle pod kontrolu Udb-e ili KOS-a.)

Početkom pedesetih partizanska elita sve više uživa u vlasti, te počinju prve svađe oko imovine i žena koje sve više zahtijevaju smještaj u državne vile, zlatni escajg i uvezenu odjeću koju su vidjele u diplomatskim magazinima. Zbog toga je 1952. na kongresu komunista pred 2000 delegata general Ljubodrag Đurić sa govornice optužio šefa srpskih komunista Petra Stambolića za ljubavni odnos sa njegovom ženom. Tito je povikao; "Zaustavite tog luđaka!", ali pošto su mikrofoni bili uključeni to je čula čitava Jugoslavija u izravnom radioprijenosu. Tito je stao na stranu Stambolića pošto je i sam volio mlađe i ljepe žene, umjesto starijih partizanki. Tako se 1950. oženio Jovankom, nakon što mu je ratna priležnica Davorjanke Paunović naglo umrla. Tita je sa Jovankom upoznao Ivan Krajačić Stevo, tadašnji šef svih ruskih špijuna u Jugoslaviji. Tito je Krajačiću vjerovao pošto mu je na vrijeme javio kako mu je Staljin naredio njegovu likvidaciju, te je Krajačić kao Staljinov špijun i Titov osobni špijun imao pravo do smrti uživati u španjolskim vinima i bazenu sa morskom vodom na Pantovčaku, šaljući usput Staljinu informacije o Titu, a Titu javljati što Staljin traži od njega. Osim toga Krajačić je Titu bio graditelj osobnih vila. Jovanka Broz postala je Titova žena nakon rata kada je želio uzeti srpkinju za ženu zbog izgradnje jugoslavenstva. Prije vjenčanja poslao ju je u Veliku Britaniju kako bi naučila engleski jezik i diplomatsko ponašanje, a tom prilikom je 6 mjeseci boravila u kući Britanskog ministra Antony Edena koji je po funkciji i formalni šef MI6. Do tada je komunistički agitrop koji je vodio Đilas od komunista tražio bračnu skrb za povijesno najzaslužnije drugarice. Međutim ni sam Đilas se nije držao onog što je propagirao pa je i sam stariju partizanku Mitru zamijenio sa mlađom Šteficom. O tome je Đilas počeo pisati pa je u časopisu Nova misao u siječnju 1954. objavio “Anatomiju jednoga morala“ u izložio je slučaj jedne balerine, glumice, operne pjevačice i mladenke svoga cnogorskoga zemljaka Peke Dapčevića. Nekoliko mjeseci poslije na partijskom plenumu Đilas je optužen za liberalizam koji zbunjuje i uznemirava javnost, te je isključen iz Centralnoga komiteta.

Udba je pod nadzorom držala desetke tisuća ljudi, za što je bilo angažirano oko pet tisuća profesionalaca u Jugoslaviji, i deseci tisuća doušnika. U velikoj većini slučajeva radilo se o sitnim kriminalcima koji su pod ucjenom postali suradnici, te su nakon toga napredovali u svom poslu. Šverceri su mogli slobodnije švercati, lopovi su mogli slobodnije krasti, pravnici su mogli postati tužitelji ili suci, radnici su postajali šefovi i td. Ustrojena su i "Pravila službe" po kojima je zapisano kako suradnik udbe mora biti materijalno zbrinut, žena mu mora biti zaposlena, djeca moraju imati stipendiju, a braća i sestre također moraju biti zaposleni. Svi su se zapošljavali u državnim službama, po bankama i sveučilištima, te je za udbu na taj način bilo vezano oko 30 posto stanovništva i najmanje 90 posto državnih službenika i zaposlenika na sveučilištima. Svi su se oni ponašali kao tajni klan, te su prema pripadnicima klana nastojali shvatiti potrebe i predložiti kako naći najbolje rješenje. Za sve ostale koji su u općinskim ili državnim službama tražili nešto odgovor je najčešće bio kako to nije moguće, kako je protuzakonito, ili kako je to protiv interesa države.

Pod posebnim nadzorom je bila crkva, osobito Katolička. Pošto likvidacije nisu donijele očekivane rezultate, komunisti su odlučili represiju zamijeniti metodom podjela. Osmislili su projekt osnivanja privilegiranih i kontroliranih staleških svećeničkih društava, a prvo takvo svećeničko udruženje osnovano je u Sarajevu, siječnja 1950. godine po imenom “Dobri pastir” kako bi Udba kontrolirala i opstruirala djelovanje Katoličke crkve.

U odvlačenju budućih svećenika iz sjemeništa kao najbolja metoda pokazala se upotreba lijepih mladih žena.

Mnoge suradnice Udbe su dobile zadatak zavoditi mlade svećenike kako bi partija mogla i njih kontrolirati, što je osobito uspješno bilo u pravoslavnoj crkvi. Tako se i jedan kasniji vrlo poznati grkokatolički svećenik i urednik Glasa Koncila don Živko Kustić oženio dok je bio na odsluženju vojnog roka sa mladom zavodnicom Srpkinjom koja mu je sve priznala, te nije više željela kao doušnik radit protiv svoga muža.

Nakon smjene Rankovića Udba je razbijena na 6 republičkih i jednu manju saveznu. Usprkos tome srpski kadrovi su nastavili čak i Titovu ženu Jovanku koristili za njegov nadzor, te su mu ostali prijetnja. U toj situaciji, kad je zbog svađe sa Staljinom morao održavati dobre odnose sa zapadom nije mogao bez suđenja likvidirati sve koji mu smetaju. Zbog tog je Tito jedino rješenje za svoj opstanak na vlasti vidio u jačanju ostalih republičkih elita kao protutežu Srpskoj eliti, te je počeo uvoditi elemente federalizma u partiju i državu. U tome je imao podršku Britanaca koji nisu željeli Jugoslaviju pod potpunom dominacijom Srba, bojeći se njihove pravoslavne povezanosti s Rusima.

Smjenom Rankovića 1966. godine UDBA je preimenovana u Službu državne bezbednosti (SDB). Ona se kao civilna protuobavještajna služba nalazila u sastavu saveznog supa (SSSP-a), a sastojala se od četiri glavna odjela koji su se bavili: unutrašnjim neprijateljem (nacionalizam, crkva), emigracijom (hrvatska, albanska, srpska...), stranim obavještajnim službama, te tehnikom praćenja i prisluškivanja. Služba je decentralizirana na saveznu i republičke službe, ali to u vojsci Tito nikad nije uspio napraviti, iako je organizirao republičke teritorijalne obrane kao pričuvne ratne postrojbe. Ti štabovi TO su u stvarnosti uvijek ostali pod potpunom kontrolom JNA koja je odlučivala o zapovjednom kadru, o napredovanju, o vojnim vježbama, a pošto TO nije imala svoj profesionalni sastav, većinu oružja su čuvali vojnici JNA. Tek manji dio oružja bio je u skladištima TO velikih poduzeća, ili centrima TO. Pošto ni srpski kadrovi okupljeni oko Đoke Jovanića, Nikole Ljubićića i Branka Mamule nisu imali dovoljno snage za rušenje Tita stvorena je situacija u kojoj su oni njega nastojali marginalizirati, a on je njih nastojao primiriti uvjerivši ih kako samo uz njegovu pomoć mogu sačuvati Jugoslaviju. Oni su to prihvatili vjerujući kako će nakon njegove smrti preuzeti vlast.

O tom vremenu Srpski šef SDB-a Božidar Spasić kasnije je izjavio: “Do suradnika koji su pomagali operativcima se dolazilo jako teško”. Imena suradnika i njihovi kodni nazivi vođeni su u jednoj “Delovodnoj knjizi” “Svega su tri-četiri suradnika u mom životu dobrovoljno pristala na to. Jedan od načina za dolaženje do suradnika bio je da ih se lijepo zamoli da kažu informacije, a zauzvrat će im Udba učiniti neku uslugu, na primjer, dobit će putovnicu preko veze, zaposliti ženu, omogućiti da završiš neku školu, novac, pomoć pri otvaranju obrta. Primjer je taj kad sam radio u Sarajevu, u BiH, mnogo kafića smo baš mi otvorili ljudima koju su nam pomagali. U Bosni su se morali pratiti gotovo svi jer je stanovništvo jako izmješano, pravi bosanski lonac”.

Godine 1975. tečaj njemačke marke je iznosio 1 marka - 7 dinara. Do 1981. inflacija je promijenila tečaj na 1 Njemačka marka za 18 dinara. Do 15. 12. 1989. inflacija je ubrzala te je za 1 njemačku marku trebalo dati 70.000 dinara na crno. Po procijeni CIA-e tada su jugoslavenski državljani koji nikad nisu radili na zapadu u zapadnim bankama imali oko 20 milijardi dolara na štednji, točno onoliko koliko je Jugoslavija dugovala zapadnim bankama. Ova elita obogaćena najviše inflacijsko kreditnom pljačkom često je putovala na zapad, te opljačkano trošila na luksuznu robu, ljetovali su u posebnim polutajnim vojnim odmaralištima, gradili su vile po Jadranskoj obali i nacionalnim parkovima i liječili su se u najboljim svjetskim bolnicama. Žene su im se nosile po najnovijoj zapadnoj modi, djeca su im studirala na najboljim svjetskim sveučilištima, a narod to sve nije smio ni znati. Kako bi sve ovo prikrili partija je od sredine šesdesetih dozvolila i običnim ljudima putovanje na zapad radi kupovine. Najčešće se putovalo u Trst gdje se kupovala puno jeftinija i modernija odjeća i obuća. Mladi su počeli putovati po traperice, jakne, tenisice, ženske cipele, parfeme, dezodoranse, žvakače i slično. Mnogi su kupovali više nego im je trebalo za osobno korištenje, te su višak prodavali. Tako su nastali prvi poduzetnici koji su se bavili "šverc komercom" od čega se moglo živjeti bolje nego od rada u nekoj tvornici. Udba je i to iskoristila te bi švercere zatvarala i oduzimala im robu, a oni koji su pristajali na suradnju to su mogli slobodno raditi i to im je postalo zanimanje. Muški šverceri su tako postali sposobni komercijalisti, a ženske švercerke su usput za udbu radile i druge poslove. Šverceri su uz udbinu pomoć najčešće kupljenu robu stavljali na brodove, te bi ju preuzimali u hrvatskim lukama. Većina ostalih stanovnika je uspijevala preživljavati zahvaljujući vlastitoj proizvodnji hrane u vrtu, te uzgajajući svinje i kokoši. Većina kućanstava u gradskim i prigradskim naseljima je imala mali priručni svinjac i kokošinjac u kojima su uzgajali svinje i kokoši otpacima iz kuhinje i vrta, a oni koji su živjeli u stanovima najčešće su imali male vikendice koje su im služile za uzgoj voća i povrća za vlastitu upotrebu. Bez tih dodatnih izvore hrane većina bi bila gladna.

Mnogobrojne suradnice udbe, osim što su špijunirali susjede, ili ljude na radnim mjestima, radile su i kao doušnice u inozemstvu. Za to su često korištene i profesionalne prostitutke kojima su obećani stanovi u Jugoslaviji, ili pomoć u izgradnji pjevačke ili glumačke karijere, ako se uspiju uvući u društvo pojedinih emigranata, te Udbi dojavljivati sve o njihovom radu. Ponekad su poslužile i za dovođenje pojedinaca na mjesto pogodno za likvidaciju.

Uz to, pojedine suradnice udane za direktore ili političare su često korištene i kao turistički vodići za druženje sa stranim direktorima i diplomatima koje su vodile po muzejima, hotelima i restoranima, pri čemu su imale zadatak od njih izvući što više informacija. Što su u tome bile efikasnije to su im muževi brže napredovali na hijerarhijskoj ljestvici.

Dolaskom domovinskog rata Josip Perković je nastojao dio ovakvih svojih suradnica uvući u postrojbe HV-a i HOS-a, najčešće u zapovjedništva na administrativne poslove kako bi zavele nove zapovjednike koje Udba nije imala pod kontrolom.

Dolaskom Unprofora jedan dio njegovih mlađih provjerenih suradnica sa znanjem stranih jezika je prebačen na mjesto prevoditeljica sa istim zadatkom.