Razvoj, pohlepa ili očaj?

Mnogi današnji ljevičari razvoj tehnologije i gospodarstva vide u ljudskoj pohlepi. Njihov najveći teoretičar Karl Marxs brzi tehnološki razvoj industrije je vidio kao prirodni proces koji se temelji na razvoju proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa u društvu temeljenom na eksploataciji onih koji nemaju od onih koji imaju. Svoje ekonomsko filozofsko analize je stavio u najveću ikad napisanu teoriju urote koju je nazvao Kapital, a kojom je nastojao izazvati zavist i mržnju onih koji nemaju prema onima koji imaju.

I mnogi današnji desno orijentirani ekonomisti, osobito oni koji rade za velike banke, investicijske fondove i velika dioničarska društva brzi tehnološki razvoj vide kao posljedicu pohlepe. Za njih je pohlepa dobra stvar zato što potječe razvoj tržišnog gospodarstva.

A gdje je tu istina?

Velika tržišta postojala su tisućama godina u Kini.

Veliko slobodno tržište postojalo je i u Indiji kroz dobar dio povijesti.

U srednjem vijeku postojalo je veliko slobodno arapsko tržište, a i u Europi je roba slobodno prolazila državne granice, osobito na Mediteranu.

Ali kroz čitava stoljeća i tisućljeća brzog razvoja nije bilo. Čak su nakon dugotrajnih ratova mnoga tehnološka proizvodna zvanja i nestajala.

Do brzog tehnološkog razvoja došlo je tek nakon što je slobodna trgovina u Europi postala mehanizam koji dijeli sposobne od nesposobnih. Zahvaljujući postojanju mnogobrojnih gradova državica nitko nije imao odlučujući utjecaj tko će biti glavni dobavljač za najveće kupce, vojsku i državu. Ako neki proizvođač korupcijom nagovori nekog državnog službenika ili generala da kraljevima nahvali njegovu robu, onda nije mogao to isto učiniti i u suprotstavljenim susjednim kraljevstvima, ili slobodnim gradovima. To je dovelo do snažne konkurentske borbe između mnogobrojnih malih proizvođača, što je rezultiralo stvaranjem trgovačkih dobrih običaja i zakona. Ti zakoni i običaji su utvrdili kako svatko ima pravo proizvoditi i prodavati pod istim uvjetima, kako se isporučeno mora platiti, a za naplatu se mora brinuti pravna država.

I tako je stvoren tržišni mehanizam selekcije koji je počeo sustavno odvajati sposobnije od nesposobnih.

A nakon toga je postalo moguće u pravnoj državi sklapati sporazume o zajedničkom ulaganju više investitora u projekte koji zahtijevaju vrlo velika ulaganja. Time su nastala i dioničarska društva sposobna okupiti veliki kapital radi zajedničke zarade kroz realizaciju neke skupe ideje, poput osvajanja kolonija.

I time je ubrzani razvoj počeo. Jedan Škotski ekonomski analitičar, Adam Smith to je nazvao liberalizam, odnosno društvo ekonomske slobode u kojem svatko ima jednaku šansu za rad i bogaćenje. Radi toga su ga nazvali izumiteljem liberalizma, iako je on samo opisao ono što je vidio oko sebe u tadašnjem britanskom društvu. Kako je tadašnje britansko društvo ekonomski najbrže napredovalo i druge države su to primijetile, pa su počele donositi zakone koje su prepisivali iz dijela Adama Smitha. Mnogi filozofi su već tada govorili kako taj liberalizam pogoni pohlepa koja nikad nije zadovoljna sa onim što ima te to nastoji povećati, što razara moral. Ali bilo je i onih koji su isticali kako je gospodarski „laissez faire” liberalizam, to jest liberalizam jednakih šansi dobar za rast standarda i sveukupnog društva.

Snažna konkurentska bitka u Britaniji je svakodnevno uništavala sve one koji imaju veće troškove od konkurencije pa su mnogi industrijalci kojima su se profiti smanjivali izlaz počeli tražiti u realizaciji novih ideja. Jedna od najvažnijih grana gospodarstva su bili rudnici, a najveći problem u rudnicima je bila voda. Ona se ispumpavala na razne načine, a veliki napredak je postignut kada je Thomas Newcomn u Straffordshireu 1712. pokrenuo prvi parni industrijski stroj koji je radio u praksi. Taj stroj je kasnije James Watt dodatno poboljšao. I tako je, iz očaja onih koji su nastojali preživjeti u bitci protiv konkurencije, a ne iz pohlepe pokrenuta prva industrijska revolucija.

Ali i pohlepa je počela davati sve veće rezultate.

Najsnažnije se očitovala kod onih koji su uspjeli steći neku vrstu monopola, bilo tehnološkog, bilo političkog bilo monopola nad silom. A najjaču silu su imali novonastala velika dionička društva koja su počela osvajati kolonije, silom velikoga kapitala udruženu sa državnom vojnom silom. Time je stvorena civilizacija u kojoj očajni poduzetnici nastoje preživjeti ulaganjem u nove ideje, a kad u tome uspiju velike kompanije ih svojim velikim ulaganjima u omasovljenje nastoje preuzeti u svome interesu stjecanja monopola. Rezultat ovih procesa je bio brz tehnološki napredak znanjem i trudom očajnika, ali i stvaranje sve viših trustova u rukama pohlepnika sa monopolskim položajem na tržištu koji su sprječavali bilo kakav rast konkurentskih tehnologija. Svaka nova tehnologija koja je povećavala kvalitetu njihovih proizvoda, ili snižavala troškove proizvodnje postala je meta za preuzimanje od strane velikih trustova radi povećanja vlastite zarade, ali i svaka nova tehnologija koja je konkurirala postojećim tehnologijama, ili proizvodima postala je meta preuzimanja radi stavljanja tih znanja u ladice i uklanjanja iz javnog prostora svih spoznaja o tim tehnologijama.

Zahvaljujući takvoj praksi veliki trustovi postali su kočnica razvoja mnogih dobrih ideja, što su pojedini mislioci i političari primijetili, te su početkom 20 stoljeća počeli donositi prve zakone o zabrani trustova i monopola.

Kako bi izigrali animonopolske zakone velike korporacije su se počele skrivati iza više povezanih vlasnika u oligopole koji međusobno konkuriraju na sitnicama, ali istovremeno, preko zajedničkih lobista zajednički brane zajedničke interese. Krajem dvadesetog stoljeća počelo je stvaranje velikih prikrivenih oligopola na svjetskom nivou u što su se uključili i političari iz najrazvijenih država. Smislili su ideologiju neoliberalizma koja propovijeda društvo jednakopravnost svih umjesto društvo jednakih šansi. A kada veliki preko svojih lobista uspiju progurati zakone koji odgovaraju velikima, tada mali mogu preživjeti samo kao sitni i jeftini dobavljači velikih.

Pojavom internetskih mreža pojavili su se novi oblici udruživanje inovatora sa malim ulagačima koji su zainteresirani za ulaganje u njihove ideje. Počela su se osnivati mnogobrojna "Startup" poduzeća koja preko internetskih crowdfunding kampanja prikupljaju novac od velikog broja ljudi.

Mnogobrojne male startup kompanije su na taj način uspjele razviti svoje ideje do pojedinačne proizvodnje, ali kada proizvodnju treba omasoviti tada su potrebni veliki ulagači koji kupuju dokapitalizacijske dionice i tako svojim novcem omogućavaju ulaganje u nova postrojenja. Tu potrebu mnoge velike kompanije često uspijevaju iskoristiti za većinsko preuzimanje malih novih kompanija. To ponekad rade kako bi došli u vlasništvo novih tehnologija koje žele primijeniti u svojoj proizvodnji, ali često to rade kako bi novu malu konkurentsku kompaniju jednostavno ugasili. Pojedini inovatori nastoje spriječiti gašenje svojih kompanija, pa ne žele uzimati velike ulagače, već se skupim reklamnim kampanjama obraćaju mnogobrojnim malim ulagačima. A veliki ulagači koji iz pohlepe žele ugasiti novu konkurentsku kompaniju tada kreću sa neprijateljskim preuzimanjem, otkupom postojećih dionica od postojećih malih ulagača. Zahvaljujući takvoj mogućnosti preuzimanja većina startupova koji su bljesnuli kroz medije uskoro prestaju postojati. Rijetki uspijevaju preživjeti do faze masovne proizvodnje, a te rijetke vidimo kao poduzetničke „zvijezde” koje se nakon savladavanja početnih zapreka vrlo brzo razvijaju.

Unatoč strogim antimonopolskim zakonima mnoge dobre ideje u koje je bilo potrebno uložiti veliki kapital u zadnjih stotinu godina ostale bi samo ideje na papiru, da se mnoge države nisu same dovodile u očajnu situaciju.

Bez prvog svjetskog rata malo je vjerojatno da bi neki poduzetni inovator uspio skupiti dovoljno kapitala za omasovljenje proizvodnje i razvoj radio-uređaja i zrakoplova.

Bez drugog svjetskog rata malo je vjerojatno kako bi netko uspio skupiti dovoljno kapitala za razvoj radara, ili kompjutora za razbijanje neprijateljskih šifri.

Bez „hladnog rata” malo je vjerojatno da bi neki inovativni poduzetnici uspjeli skupiti dovoljno kapitala za razvoj interneta koji je omogućio razvoj društvenih mreža.

A danas, zahvaljujući ratu u Ukrajini mnogi poduzetnici i cijela Europa se nalaze u očajnoj situaciji. Situaciji kada im prijeti nestašica energije i smrzavanje zimi. Taj očaj bi možda mogao dovesti do otkrivanja nekih starih tehnologija obnovljive energije koje su velike naftne korporacije odavno kupile i sakrile u svojim ladicama, te informacije o tome uklonile čak i iz stručne literature. Ako se to dogodi tada ćemo jednog dana moći reći kako masovno umiranje na ukrajinskim bojištima ipak nije bilo uzaludno.