Sindikalna mafija

Sindikat je organizacija najamnih radnika, tj. prodavača osobnih usluga, kojoj je osnovni zadatak pregovarati o cijeni usluga s kupcem tih usluga to jest poslodavcem.

U SAD-u i mafijaške klanove nazivaju sindikatima, pošto je sličnost velika. I Sindikati i kriminalne skupine se bore za ekonomske interese svojih članova ucjenjivanjem.

Povijesna uloga sindikata bila je društveno povoljna dok su sindikati bili organizirani na razini pojedinog poduzeća, ali samo onih poduzeća koja su imala konkurenciju na tržištu. Takvi sindikati znali su kolika je profitna stopa poduzeća u kojem rade, pa su mogli odrediti koliko mogu tražiti povećanje cijene usluga, a da ne ugroze opstanak i razvoj poduzeća.

Razvojem nacionalnih sindikata na razini pojedinih industrijskih grana, ili na razini države, došlo je do situacije da sindikat ima apsolutni monopol u određivanju cijene usluga. To je često dovodilo do bankrota poduzeća s nižom profitnom stopom, usporavanjem razvoja i povećanjem stope nezaposlenosti.

Posebno opasni sindikati mogu biti kad ih sponzoriraju druge konkurentske kompanije kad žele uništiti konkurenciju, ili kad ih sponzoriraju obavještajno sigurnosne službe drugih država kad žele izazvati nered u drugoj državi. Ovakvi sindikati i sindikalne vođe ističu se radikalnim zahtjevima i nemogućim obećanjima kojima nastoje privući ekonomski nepismene radnike u svoje članstvo. Ovakve sindikalne vođe djeluju u skladu sa narodnom poslovicom; "izvana uj iznutra fuj". Članstvu obećavaju vrlo privlačna obećanja, a rezultati su im propast poduzeća, a sa njime i zaposlenika.

Velike globalnemultinacionalne kompanije danas imaju mogućnost brzo promijeniti lokaciju poduzeća iz jedne države u drugu, te tako biraju područja sa najjeftinijom radnom snagom, čime je uloga sindikata postala zanemariva.

U bivšoj komunističkoj državi uloga sindikata bila je prodavati svinjske polovice, piliće i pure po sniženoj cijeni.

Parola koja je kružila među sindikalistima je bila kako je bitno vrtit lovu, po principu; "kupim skupo prodam jeftino", a razlika u džep.

Propašću komunizma i istaknuti sindikalisti su ostali bez love za okretanje pa su morali naći nove izvore financiranja.

Neki od sindikalista su dobili priliku odlučivati o prodaji poduzeća, poput bivšeg sindikalista Nikice Valentića koji je uspio postati ček i premijer Vlade. Mnogi sindikalisti su dobili priliku kupiti svoja poduzeća u kojima su radili kao radnici. Neki se nisu usudili ući u to kao pojedinci pa su nastojali kao sindikalna organizacija kupiti poduzeće na ime svojih članova, nadajući se kako će kao organizacija radnika moći i dalje tražiti od države pokrivanje gubitaka.

Prije raspada komunizma 90 posto poduzeća poslovalo je s gubitkom, a polovica od njih su imali gubitak na supstanci. To znači kako su troškovi sirovina, materijala i energije bili veći od prodajne vrijednosti gotovih proizvoda. Gubitke je država pokrivala tiskanjem novca, a prodajom ovakvih poduzeća država se oslobodila obveze podmirivanja njihovih gubitaka. Najčešći kupci su bili bivši direktori koji su to radili u suradnju sa sindikalistima. Pošto se u borbu protiv konkurencije nisu razumjeli bivše državne gubitaše najčešće nisu uspjeli spasiti. Problem je nastao kada su na red za prodaju došla i veća poduzeća koja su mnogim sindikalistima i sitnim mafijaškim poduzetnicima služila kao "krave muzare". Njihova privatna poduzeća su poslovali kao posrednici u nabavi i prodaji po dogovorenoj cijeni, pa su u tome dobro zarađivali.

Prodajom većih gubitaških poduzeća mala privatna poduzeća u vlasništvu direktorovih kumova ili sindikalista, specijalizirana kao ekskluzivni dobavljači ili prodavači počela su ostajati bez državnih "krava muzara". A tada su sindikalisti u suradnji sa medijima počeli sa pričom o "pljačkaškoj privatizaciji", što kao organizirana medijska kampanja traje još i danas. Zahvaljujući velikim novcima uloženim u ovu medijsku kampanju privatizacija je zaustavljena u interesu onih koji znaju samo uvoziti i prodavati državnim poduzećima po višestrukim cijenama, ili preprodavati ono što su ispod cijene kupili od državnih poduzeća. Zahvaljujući ovom njihovom uspjehu u idućih 25 godina samo na brodogradnju država je potrošila preko 45 milijardi kuna uzetih od poreznih obveznika.

I tako su se sindikalisti ponadali kako će i dalje moći kupovati skupe svinjske polovice, te ih radnicima prodavati jeftinije, uz proviziju za sebe. Nadali su se kako će i dalje moći svoje prijatelje zapošljavati na izmišljene radna mjesta, te kako i dalje neće morali puno raditi.

Paralelno sa privatizacijom državnih poduzeća, pojavila su se i prva privatna poduzeća. Najčešće su bila u vlasništvu pojedinaca koji su imali kapitala iz bivšeg sustava, te su počeli naglo graditi svoja carstva. Kako bi spriječili razvoj sitne konkurencije sastavljene najčešće od pojedinih povratnika iz inozemstva počeli su financirati pojedine sindikaliste kako bi se organizirali u novim privatnim poduzećima i sabotirati ih iznutra.

Neki mali privatnici su odustali od poduzetništva, te su pobjegli tamo odakle su došli.

Neki (kod kojih su sindikalisti zarazili samo pojedince ili manje odjele) su se dosjetili, te su promijenili pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta. Time su ukinuli radna mjesta, ili zaražene odjele koje su preuzeli sindikalisti financirani od konkurencije.

Oni kod kojih je zaraza zahvatila čitavo poduzeće morali su poduzeti radikalnije poteze. Morali su postupiti isto onako kao što su postupali kriminalci koji imaju običaj varati dobavljače, ili svoje sitne manjinske dioničare. Osnovali su nova poduzeća, na njih su prebacili imovinu starih poduzeća koja nije bila pod hipotekom, pouzdane radnike su zaposlili u novim poduzećima, a nakon toga su stara poduzeća ugasili.

I tako su sindikati u privatnim poduzećima došli tamo gdje im je mjesto, surađivati u poboljšanju zaštite na radu, otklanjati probleme u proizvodnji, te zajedno sa poslodavcima boriti se za opstanak poduzeća na tržištu protiv konkurencije.

Sindikalna nelegalna ucjenjivačka moć opstala je samo u monopolskim državnim poduzećima i javnim službama. Ovdje su sindikati još uvijek "država u državi". U monopolskim poduzećima se lako dogovore. Što god zatraže direktori pristaju, dignu cijene kako bi sve to mogli platiti, te sve pada na leđa kupaca koji nemaju izbora. A posljedice na konkurentnost malih poduzeća na svjetskog tržištu ih ne zanimaju.

U javnim službama sindikati su obično aktivni pred izbore.

Svome članstvu objašnjavaju kako tada imaju najviše šansi za uspjeh sindikalnih akcija, pošto se političari u izborima moraju prilagođavati biračima. Ali pošto se bune uglavnom kada je na vlasti desnica, a najčešće šute kada je na vlasti ljevica očito je kako se radi o politici, a ne sindikalnim aktivnostima.

Zanimljivo je promatrati sadašnji "cirkularni" štrajk zaposlenika u prosvjeti, djelatnosti u kojoj većinu čine oni koji su tu ostali iz vremena komunizma, te njihova djeca i unuci. Kada je vlada odlučila svim djelatnicima dati više nego su prosvjetari tražili za sebe, to im se nije svidjelo. Traže više samo za sebe, a ne i za ostale.

Zavist ili želja za pravdom?

Pošto su uvijek prije težili suradnji sa drugim sindikatima u zajedničkoj akciji, teško je povjerovati i u zavist i u želji za pravdom.

Počeli su tražiti promjenu koeficijenata.

Ako se pita prosvjetare oni zaslužuju veće koeficijente.

Ako se pita medicinare oni zaslužuju veće koeficijente.

Ako se pita zaposlenike u pravosuđu oni zaslužuju veće koeficijente.

Ako se pita zaposlenike po ministarstvima oni su zaslužniji.

Kako neki domaći procjenitelji ne bi bili optuženi za sukob interesa zbog toga što im netko od rodbine ili kumova radi u nekoj od nabrojanih djelatnosti Vlada je predložila angažman stranih konzultanata koji nemaju rodbinu zaposlenu u našim državnim službama.

Sindikalisti su i takav prijedlog dočekali kao još jedan razlog za produženje štrajka.

Jedino objašnjenje za odbijanje svih rješenja je političko, a ne iskrena želja za veću plaću ili pravednije koeficijente. Politika se krije iza svih njihovih zahtjeva i dizanja na noge svojih projugoslavenskih lijevih simpatizera koje treba navesti za masovni izlazak na predstojeće predsjedničke izbore. U tome su podršku našli u među ekstremnim desničarima koji su svoj maksimum dobili na Europskim izborima, te su nakon toga počeli padati, pije svega zbog pokretanje medijske kampanje mržnje prema sadašnjoj Predsjednici države u cilju izazivanja razočaranje među desnim birčima kako ne bi uopće izašli na izbore ako u drugi krug uđe Kolinda Grabar Kitarović i Milanović. Svojom kampanjom mržnje ostvaruju isti efekt među desnim biračima i ako u drugi krug uđu Miroslav Škoro i Milanović, pošto tada birači Kolinde Grabar Kitarović u dobrom postotku ne bi izašli na izbore.

Kada bi na umjerenoj desnici bilo odlučnosti ovaj prosvjetarski štrajk bi se mogao dobro iskoristiti za pročišćavanje obrazovnog sustava.

Trebalo bi ih pustiti neka štrajkaju koliko hoće, ali bez prava na plaću za vrijeme štrajka. Čak što više, trebalo bi pokrenuti raspravu o potrebi za spajanje malih razreda kako bi javnost doznala o prevelikom broju učitelja po mnogim školama. Na fakultetima koji školuju filozofe, ekonomiste i pravnike kojih na zavodu za zapošljavanje ima previše trebalo bi bitno sniziti kvota za primanje studenata, kako bi se nakon toga i broj profesora na takvim fakultetima mogao bitno smanjiti.

A iz kvote prekobrojnih trebalo bi otpustiti sve osim branitelja.

Tek na taj način bi ideološki, dugotrajni, hladni, podzemni rat između Hrvatske i Jugoslavije, koji godinama opterećuje hrvatsko društvo, u obrazovnom sustavu mogao biti završen.