Sloboda medija, demokracija i upravljanje gomilom

Sloboda medija, demokracija i upravljanje gomilom
278
2
1

Svjetski globalisti, a osobito europski federalisti nakon dolaska Trampa na vlast u Americi pokrenuli su snažnu medijsku i političku kampanju za kontrolu govora i misli. Shvatili su kako je Trump pobijedio zahvaljujući društvenim internetskim mrežama, te bi i taj dio medijskoga prostora htjeli staviti pod svoju kontrolu.

Klasične medije su već odavno zauzdali politikom mrkve i batine. Oni mediji koji pišu kako eliti odgovara postali su "ugledni, sručni, znanstveno utemeljeni i utjecajni" te je njima dozvoljeno ucjenjivanje i reketarenje pojedinaca koji se suprotstavljaju oligarhiji, dok onima koji pišu protiv elite, velikih korporacija i poželjnih znanstvenih teorija vrlo brzo stižu osuđujuće presude zbog kleveta i nanošenje štete ugledu pojedinaca, čak i kada pišu istinu za koju imaju dokaze.

Prve novine su se pojavile ubrzo nakon izuma gutembergovog tiskarskoga stroja. Bili su to veliki listovi papira na kojima su čitatelji mogli najčešće pročitati razne pamflete izrađene po želji naručitelja.

Sustavnija kontrola medija je počela za vrijeme francuske revolucije kada su vladari počeli medije kontrolirali cenzurom, ili zabranom rada.

Postepeno, razvijaju se i znanstvene teorije koji medije nastoje iskoristiti za kontrolu naroda i masa.

Koncem 19. stoljeća Frojd je zastupao teoriju o ponašanju gomila gdje je utvrdio kako se ljudi u gomili ponašaju drukčije od ljudi koji razmišljaju individualno. Misli pojedinaca i skupine bi se spojili i tako stvorili jedinstven, grupni, način razmišljanja, što bi za posljedicu imalo stvaranja entuzijazma kod svakog člana gomile, i pojedinci postaju manje svjesni posljedica svojih djela.

U isto vrijeme i Gustave le Bon je razvio ideju o teoriji zaraze prema kojoj masa stvara osjećaj anonimnosti i ponekad snažnih emocija, koja je postala šablona. Njegova knjiga "Psihologija gomila" iz 1895. postala je vrlo popularna, osobito među komunistima koji su u njoj vidjeli udžbenik za upravljanje masama radnika. Le Bon je bio jedan od začetnika propagande, za koju je smatrao da je prigodna i racionalna tehnika za upravljanja grupama. Njegova knjiga iz 1895. "Masa: Studija uma populacije" utjecala je na mnoge ključne figure sa početka 20. stoljeća, poput Lenjina, Trockog, Staljina, a i Hitlera čija se knjiga Mein Kampf oslanja na Le Bonove teorije.

Shvaćajući važnost kontroliranja mase komunisti, fašisti i nacionalni socijalisti su učinili sve kako bi preko medija kontrolirali masu. Kako im u tome nitko ne bi kvario planove uveli su potpunu kontrolu medija, bez ikakve mogućnosti javnog iznošenja drugačijih stavova. Cenzura unutar samih medija je dovela i do samocenzure novinara, a oni koji su pokušavali iznijeti ono što vlastima e odgovara mogli su završiti i na robiji, a ponekad i pod zemljom.

U promidžbi komunizma istakli su se mnogu umjetnici, pisci i pjesnici.

Dok su komunisti širom Sovjetskog Saveza ubijali, silovali i izgladnjivali vlastiti narod, o čemu su zapadni mediji izvještavali, lijevi intelektualci su širili ideju komunizma šireći gomilu laži.

Tako Miroslav Krleža, opisujući svoj put u SSSR 1925. godine piše:U Moskvi vidio sam prosjake gdje drže u ruci buterbrod namazan prst debelo kavijarom, u žvaljama dimi im se cigareta, te punim ustima melju onaj ruski pravoslavni ciganjski napjev: graždane, budite dobri! Oduvijek sam bio protivnikom bengalske rasvjete, ali kad neko putuje danas Rusijom i osjeća faširano meso, gdje ga gogoljevski guši u grlu, on ne može da se usuglasi s europskom štampom kako Rusija umire od gladi. Između Jaroslava i Jakšange vidio sam po stanicama na golemim srebrenim zdjelama tolike mase pečenih rjabčika, (leštarka, Haselhun, Tetrao bonsai) da je to formalno izgledalo, kao da ih je netko izlopatao na hrpu… centar Moskve izgleda kao magazin kruha, krimskog voća, hladetine, ikre, sira, alve, naranča, čokolade i riba. Badnjeve masti, masla i kavijara, po metar duge tuste ribetine, crveno rasparano riblje meso, riblja slanina, vonj juhe, ulja, sušene svinjetine, kože, špeceraja, biskvita, rakije, to je centar Moskve. Dakle, samovari se puše, mirišu topli masni, gogoljevski pirogi, brašnene vreće i badnjevi masla, tuste ribetine i faširano meso, pak juhe sa zelenjem, zeljem, lukom, govedinom, jajima i prosjaci koji boga radi moljakaju i slijepi i kljasti u kožusima iz crvene vune i krzna plaze od jutra do noći po svim cestama“.

Slično su istinu poštovali i mnogi njemački novinari, književnici i intelektualci. U tome se najviše istakao njemački novinar i političar Goebbels koji se nakon stjecanja doktorata iz kulture bavio novinarstvom i propagandom.

Ulaskom u politiku počeo je maksimalno iskorištavati svoje propagandne sposobnosti. U predizbornoj kampanji kao šef promidžbe organizirao je Hitlerove avionske turneje po Njemačkoj, te je bio prvi koji je radio i film koristio u izborne svrhe. Njegova kampanja je privukla glasove mnogih birača, posebice mladih. Nakon što su nacisti došli na vlast 1933. Goebbels postaje Ministar narodnog prosvjećenja i propagande. Sa te pozicije učinio je sve kako bi maksimalno pripremio njemački narod na rat. Uloga njegovog ministarstva je bila centralizacija nacističke moći u svim aspektima kulturnog i intelektualnog života, ponajviše na polju radija, te vizualnih i scenskih umjetnosti. Stvorio je odjele za novine, radio, film, kazalište, glazba, književnost i tiskarstvo kako bi sve držao u svojim rukama. Njegove propagandne tehnike bile su izrazito cinične, te je jednom prilikom napisao: "Dobra propaganda je ona koja vodi ka uspjehu, a loša je ona koja ne može ispuniti očekivani učinak. Zadatak propagande nije da bude inteligentna, već da bude uspješna." Javno je govorio kako iskorištava najniže instinkte njemačkoga naroda; rasizam, ksenofobiju, klasnu zavist i nesigurnost. Jednom je prilikom rekao kako narod može kontrolirati kao što svira klavir i da će oni plesati kako on svira. Govorio je kako je cilj propagande i umjetnosti potaknuti spiritualnu mobilizaciju njemačkoga naroda. Protivio se potpunoj nacifikaciji umjetnosti tvrdnjama kako narod treba odmor od slogana i propagande, te je omogućio filmskim tvrtkama snimanje komedija i romanci, čime je privlačilo mase u kina u kojima su usput na početku gledali i nacističke propagandne filmove. U cilju promidžbe prodavao je jeftine radio prijamnike, organizirao besplatne koncerte u tvornicama, umjetničke izložbe u manjim gradovima i izvedbe filmova u selima. Nakon osvajanja Čehoslovačke organizirao je "kampanju mržnje" protiv Poljske.

Jedan od najpoznatijih hrvatskih lijevih intelektualaca, književnik August Cesarec, nakon potpisa pakt Staljina sa Njemačkom napisao je u osobnom dnevniku: „…Branim odluku o paktu nenapadanja s Njemačkom, no ipak, želio bih da je to sve samo ogromna demonstracija Rusije protiv Chamberlaina za bolji savez s drugom engleskom garniturom“. Već dva dana kasnije on u dnevniku naslućuje da postoji tajni, „možda samo prećutan i najvjerojatnije prećutan – sporazum o diobi Poljske…“. „radi se o tome, da imamo povjerenja u strateški talenat Staljina....ne radi se bitno o Poljskoj nego o interesu Sovjetske Unije kao faktora svjetske revolucije…“. Dan nakon njemačkoga napada na Poljsku on 2. rujna 1939. u dnevniku ističe kako „treba željeti“ poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći „prodiranju revolucije u Evropu“. Cesarec zaključuje kako je SSSR „pročistio teren za ranije ili kasnije revolucionarno prodiranje“... „politika Sovjetske Unije je zbilja genijalna. Tako reći bez kapi krvi su postali i centralno-evropska vlast, dobili više od polovice terena, i još im se Nijemci moraju ugibati, da im prepuste osvojen teren…“. Poljaci to ne smiju shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje, jer „… ako Sovjetska Unija i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac…“. August Cesarec je 1940. napisao knjigu Putovanje po Sovjetskom Savezu. Tu piše kako: “redovi pred trgovinama u SSSR-u nisu posljedica oskudice robe, nego do njih dolazi zbog porasta kupovne moći građana. Sovjetski građani uživaju u blagostanju, cvjeta kultura, a s crkava su uklonjena crkvena obilježja, križevi i zvona, pa su one pretvorene u kina, antireligiozne muzeje, trgovine, stanove ili domove oslobođenih žena. Siročad na sovjetskim ulicama su djeca koju su „kulaci“ napustili da „napakoste sovjetskoj vlasti“. Radnici imaju vlast i grade „najljepši život na svijetu“; kolhoznici na Uralu puni su životne radosti i svi se „bez izuzetka mogu smatrati imućnima....Na Kavkazu sam, kao i svuda drugdje, vidio već seljake, do jučer još analfabete, kako sami nadziru rad elektrana, rukuju traktorima i drugim strojevima, imaju kućnu knjižnicu i stalno povećavaju opseg svog znanja“. U tome „novorođenom svjetlu uz red, napredak i blagostanje zavladalo je zadovoljstvo, radost i sposobnost radovanja“

Nakon prvih iskustava sa komunizmom i nacionalnim socijalizmom Sigmund Freud je je kritizirao Le Bonov koncept upravljanja masama, ističući da grupe nemaju vlastitu dušu. Prema Freudu, individualci se identificiraju s vođama u masi, kroz svoj idealni ego. Frojdov nećak, Edward Bernays je razvio tehniku odnosa s javnošću i pokušavao je manipulirati mišljenjem javnosti koristeći psihologiju nesvjesnog. Smatrao je kako je manipulacija nužna u današnjem društvu, koje je po njemu iracionalno i opasno. Tek pedesetak godina kasnije neki sociolozi poput Clarka McPhila kritizirali su ideje Le Bona, pošto su neke studije pokazale kako gomila zapravo nema svoj vlastiti identitet i način razmišljanja, osim misli i namjera pojedinaca. Na osnovu panike nastale na koncertu grupe The Whi 1979. Norris Johnos je zaključio kako se gomila zapravo sastoji od mnogo manjih grupa ljudi koje su uglavnom pokušavale pomoći jedna drugoj. Prema nekim novijim teoretičarima gomile postaju kolektivi kada jednu osobu počnu slijediti mnogi. Prema ovoj teoriji oni koji su motiviraniji od drugih i koji bolje mogu izraziti ono što ostali već osjećaju postaju vođe i dovode do nastanka kolektivnog raspoloženja.

Nakon drugog svjetskog rata u Europi su odlučili spriječiti korištenja političke promidžbe za širenje ideologija, te se organiziraju javne radio i televizijske kuće koje moraju na trošak obavezne pretplate upoznavati javnost sa svim ideologijama ravnomjerno. Financiranje privatnih medija su prepustili oglašivačima i čitateljima, što je u SAD-u i ranije bio običaj. Zahvaljujući tome vlast nad medijima i "istinom" postepeno je pala u ruke velikih korporacija i lobija koji su najviše trošili na oglašavanje svojih proizvoda, usluga, te ignoriranju konkurencije.

Pojavom internetskih medijskih platformi i društvenih mreža situacija se promijenila. Oni koji nisu imali novca za promidžbu preko meinstrim medija počeli su koristiti popularne društvene mreže, te su od medija pod kontrolom oligarhije vrlo brzo nazvani "populisti". Zahvaljujući internetu danas svatko može svoj stav objaviti na društvenim grupama gdje se svatko može slobodno registrirati, te stavljati svoje tekstove, slike i filmove ili pisati komentare pod stvarnim ili izmišljenim imenom. Mogu se registrirati i pod tuđim imenom, što nitko ne može provjeravati. Većina ovakvih društvenih platformi ima svoje sjedište u SAD-u gdje postoji ustavno pravo o slobodi iznošenja stavova, što razne stvarne i prikrivene diktatore širom svijeta onemogućava u zavođenje totalne cenzure.

Pošto protivnici slobode javnog iznošenja stavova za sve ne mogu ukinuti otvorene društvene grupe pokušavaju ih staviti pod kontrolu zakonima o plaćanju poreza na reklame i pravilima o sprječavanju govora mržnje, lažnih vijesti i slično.

Pošto kompjuterski algoritmi ne mogu znati što je govor mržnje ili laž društvene mreže nastoje zaobilazno zadovoljiti regulatore uvođenjem viših prioriteta za web stranice koje navode više drugih izvora. Međutim, oni koji žele svoju istinu proširiti tu prikrivenu cenzuru mogu zaobići svakodnevnim stvaranjem većeg broja objava i prikupljanjem većeg broja pratitelja, lajkova, komentara, linkova na druge stranice ili plaćanjem oglasa. Oni koji imaju novca najradije koriste plaćanje oglasa, dok oni drugi isti efekt mogu postići svakodnevnom aktivnošću u dijeljenju svojih objava na što veći broj drugih mreža i portala.

U Hrvatskoj, nakon stvaranja države vlast je stvorila javni RTV servis koji je imao ulogu objektivnog izvještavanja, dok su privatne medije financirali novoformirani privatni poduzetnici stvareni iz klase bivših komunističkih tehnomenadžera.

Dolaskom Račana na vlast država je počela snažno financirati i privatne medije, te su preko ministarstva kulture stvorene organizacije za potpunu kontrolu medija novcem, po uzoru na Goebgelsovo ministarstvo promidžbe.

Taj model kontrole medija novcem poreznih obveznika održao se do danas, pošto svi meinstrim mediji ostvaruju velike ekonomske gubitke i ne bi mogli preživjeti bez pomoći države. Ukidanjem pomoći većina bi ih bankrotirala, pa bi političari izgubili kontrolu nad gomilom koja bi na izborima mogla glasovati protiv volje oligarhije.

Ta bitka za medijski prostor se širom Europe vodi novim zakonima koji zagovaraju veću kontrolu, i javnim protestima zagovornika slobode medija.

Pošto je sloboda izražavanja osnovni uvjet za funkcioniranje demokracije o slobodi ove bitke ovisi i budućnost demokracije.

Da bi birači mogli izabrati najbolje i najpoštenije moraju znati istinu o strankama i pojedinim političarima, te njihovim stavovima i djelima. Da bi to mogli svatko mora imati pravo iznošenja svoje istine, a svatko tko smatra kako je to laž mora imati pravo iznijeti svoje demantije, te preko svih medija iznijeti i dokaze o tome.

Laž se ne može suzbijati kompjutorskim aplikacijama već samo reagiranjem na laž, uz navođenje dokaza koji pobijaju laž, te iznošenje linkova i izvora koji te dokaze potvrđuju. Za to je potrebno puno znanja i osobnog angažmana, a ne samo posjedovanje moći i vlasti.

Svaki drugi način borbe protiv laži samo je borba za pravo prvenstva vlastite laži.