Slovenska geostrategija i geopolitika

Slovenska geostrategija i geopolitika
547
2
3

Slovenija je jedini hrvatski susjed sa kojima nikad nismo ratovali, ali to ne znači kako nam se dugoročni strateški interese ne razlikuju. Slovenija i Hrvatska imaju snažan javni sukob oko ribolova u Savudrijskoj vali, ili Piranskom zaljevu kako se on zove u Sloveniji. Osim toga postoje i manji nesporazumi oko kopnenih granica na više lokacija.

Međutim, stvarni sukobi interesa su skriveni.

Slovenski najveći strateški interes je slovensko pravo za prolazak brodova do otvorenog mora, te što veći promet tereta kroz luku u Kopru prema Austriji i Mađarskoj.

Hrvatski interes je što više prometa provesti kroz Hrvatske luke.

Slovensko more je zatvoreno Talijanskim i Hrvatskim morskim teritorijem, ali po međunarodnim zakonima brodovi smiju slobodno ploviti do slovenskog mora. Međutim, Slovenci se boje kako bi nekad u budućnosti Hrvati ili Talijani mogli kontrolirati teret koji pojedini brodovi prevoze, te stoga žele dobiti svoj teritorijalni koridor kroz koji bi brodovi mogli slobodno prolaziti bez ikakve bojazni za eventualnu kontrolu, ili zabranu prolaska prema luci Koper.

Slovenski geografski položaj im omogućuje samo djelomičnu kontrolu prometa tereta sa sjevera Jadrana. Dugoročna zarada koju mogu ostvariti na prometu od luke Koper prema Austriji i Mađarskoj im je previše važan da bi mogli slučaju prepustiti koliko će se prometa kretati kroz njihovu državu. Konkurentski pravci kretanja robe prema Austriji su talijanska luka u Trstu, te hrvatska luka u Rijeci. Konkurentski pravci prema Mađarskoj su luke u Rijeci, Zadru i Pločama.

Slovenci su previše mali za vojno nametanje svojih interesa, te im ostaje na raspolaganju samo lukavost i korumpiranje odgovornih osoba u Hrvatskoj.

Kako bi povećali promet preko svoje luke u Kopru izgradili su vrlo kvalitetne prometnice od luke Koper do granice sa Austrijom i Mađarskom, a modernizaciju pravaca od Austrije prema Hrvatskoj nastoje što više usporiti. Kako bi privukli promet na pravac od Kopra prema sjeveru i istoku uveli su i vinjete na promet autocestama.

Za kamione su uveli sustav DarsGo, to jest elektroničke uređaje bez kojih se ne smije izaći na cestu, a kada ga transportna poduzeća uzmu onda im se naplaćuje po kilometru bez obzira kuda voze.

Vinjete su sustav naplate vožnje po autocestama po kojem oni koji rijetko ulaze na autocestu plaćaju više, dok oni koji često voze imaju manje prosječne troškove po kilometru vožnje. Zato je za transportna poduzeća koja voze svakodnevno vrlo važno imati jeftinije vinjete, nego naplatu po kilometraži. Iako Slovenci imaju duplo manje autocesta na vinjetama zarađuju više nego Hrvatska na naplatnim kućicama.

Naplata po kilometraži je skuplja zbog toga što zahtjeva veliki broj zaposlenih na naplatnim kućicama. Osim toga puno veća je i mogućnost krađa na blagajnama. Troškovi transporta robe su puno veći.

Rezultat toga je puno veći trošak transporta roba iz Slavonije na dalmatinskih gradova, nego što je trošak transporta iz talijanskih luka do hrvatskih luka.

Trošak transporta iz Mađarske do hrvatskih luka i obrnuto je puno veći nego do luke Koper.

Kada bi se luka Rijeka modernizirala trošak prijevoza prema Slavoniji, Mađarskoj i Austriji bi se samnjio.

Kada bi se izgradila brza nizinska pruga do Zagreba, te dalje do mađarske granice trošak prijevoza ovim pravcem do Austrije i Mađarske bi se također smanjio.

Kada bi se uvele vinjete na promet hrvatskim autocestama troškovi teretnog prijevoza bi se značajno smanjili.

Kako Hrvatska ne bi uvela vinjete, iako je to njen strateški interes, Slovenija, a djelomično i Italija su spremne učiniti sve što je potrebno za zaustavljanje i omalovažavanje svih stručnjaka i političara koji traže uvođenje vinjeta. A najjednostavniji način za promicanje talijanskih i slovenskih interesa je korumpiranje novinara, sindikalista i političara u Hrvatskoj koji imaju zadatak sabotirati Hrvatske strateške interese.

A hrvatski interes nije samo u privlačenju tereta iz luke Koper, i naplata cestarine.

Interes je poboljšati konkurentnost čitavoga gospodarstva.

Bez naplate cestarine vrlo brzo bi se izgradio puno veći broj ulaza i izlaza na autocestu. Time bi vrijednost zemljišta uz autocestu višestruko porasla, te bi tu niknuo veliki broj skladišta i proizvodnih pogona. Troškovi transporta između sjevera i juga bio bi puno manji, pa bi i konkurentnost hrvatske robe bila veća i u domaćem prometu, a i na međunarodnom tržištu. Brzina prometa od kuće do posla bila bi puno veća pa bi se ljudi koji rade u velikim gradovima uz autocestu mogli preseliti u manje okolne gradove odakle bi mogli svakodnevno brže stizati na posao, nego se probijati kroz gradske gužve.

Sa vinjetama puno više domaćeg prometa bi se prebacio na autoceste pa bi troškovi održavanja lokalni cesta bili puno manji. Najveće koristi od uvođenja vinjeta imali bi mali poljoprvredni proizvođači, te obrtnici koji svoju robu često transportiraju kombijima do 3,5 tona mase. Njihovi troškovi transporta autocestama bi se mogli prepoloviti.

Broj poginulih na cestama bio bi znatno manji.

Jedino objašnjenje činjenice kako Hrvatska na autocestama vodi politiku koja odgovara Sloveniji, te u manjoj mjeri i Italiji, a ne onu koja odgovara Hrvatskoj je korupcija.

Korupcija je osnovni razlog što nitko u Hrvatskoj već 20 godina ne uspijeva progurati naplatu cestarine vinjetama.

Tehnika sabotiranja je vrlo jednostavna.

Mediji svaki puta kada netko predloži vinjete imaju unaprijed pripremljene parole. Teško je vjerovati kako pojedine medijske kuće i pojedini novinari to rade bez osobnog materijalnoga interesa.

Jedna medijska parola je kako su vinjete nepravedne stoga što bi turisti koji vrlo rijetko prolaze hrvatskom plaćali više. Cilj svake prometne strategije je upravo naplatiti više tamo gdje se može bez štete za gospodarstvo, a manje tamo gdje je potrebno privući promet zbog povećanja i ubrzanja prometa, te povećanja konkurentnosti gospodrstva.

Druga parola je kako su vinjete zastarjele pošto je najbolja naplata pomoću satelita, koja samo što nije ušla u upotrebu, ali nikako da se završe studije o njihovom uvođenju, i tako već desetak godina.

Treća parola je kako su oni koji predlažu vinjete nestručni.

I sindikalisti koji su na vjerojatnom slovenskom platnom spisku imaju svoje parole.

Jedna od glupljih ali uspješnijih je kako bi u slučaju uvođenja vinjeta zaposlenici na naplatnim kućicama ostali bez posla, iako bi se njih moglo prebaciti na poboljšano održavanje većeg broja izlaza i ulaza, te postepenim umirovljenjem.

I političari koji se protive uvođenju vinjeta zbog vjerojatnih koruptivnih interesa svoje stavove objašnjavaju stranačkim prijateljima time kako bi uvođenjem vinjeta mogli izgubiti glasove onih koji rade na naplatnim kućicama. A istina je kako bi sa vinjetama dobili puno više glasova od običnih vozača koji često putuju autocestama, dok su glasovi slučajnih stranih turista koji rijetko prolaze Hrvatskom ipak nevažni u Hrvatskoj.

Kako se Slovenija bori za svoje strateške interese vidjeli smo na slučaju međunarodne arbitraže oko pitanja granice na moru u Savudrijskoj vali. Potkupivši sudca pokušali su ostvariti svoje interese, i to je osnovni način njihovog geopolitičkog djelovanja. To pitanje Hrvatska bi mogla vrlo lako riješiti. Dovoljno bi bilo tužiti Sloveniju na Sudu za pravo mora gdje su pravila jasna. A to što Hrvatska ne želi podnijeti takvu tužbi najvjerojatnije je također povezano sa korupcijom.

Više tisuća hrvatskih državljana ima više od milijun eura na štednji u bankama iako nikada nisu imali privatna poduzeća, i iako nikada nisu radili u inozemstvu.

U normalnim državama to bi istražni, osobito porezni organi vrlo detaljno istražili.

U normalnim državama kada netko uzme mito od domaćeg poduzetnika to se tretira kao korupcija. Ali kada netko uzme mito od stranca koji novcem narušavana nacionalne interese to nije korupcija.

To se smatra sabotaža i veleizdaja, za što su kazne drastično teže.