U Istri se Uskrs tradicionalno zove Vazan (ili Vazam), riječ koja označava cijelo uskrsno otajstvo – muku, smrt i uskrsnuće Kristovo.
„Srićan Vazan!“ umjesto „Sretan Uskrs!“ u Istri zvuči puno toplije, domaći pozdrav, jer Vazan nije samo crkveni blagdan, nego duboko ukorijenjen obiteljski i pučki događaj koji spaja vjeru s životom na selu:
Vazan nije samo blagdan, on je temelj kršćanske nade.
Nada usred teškoća, ratova i smrti! Uskrs podsjeća da ni smrt, ni patnja, ni tama nisu konačne. Čak i kad sve izgleda izgubljeno, dolazi neočekivana radost;
Uskrsnuće i novi početak, ljubav je jača od smrti, život pobjeđuje, pozvani smo živjeti kao uskrsli ljudi, s nadom, radošću i otvorenim srcem u zajedništvu obiteljskog stola, razgovora, praštanja i ljubavi.
Srićan Vazan svima vama koji čitate!
Neka vam ovaj Vazan donese malo više svjetla, mira, topline i živu nadu, jer On je doista uskrsnuo!
Dodatak uz čestitku:
U Istri se zadržao stari naziv Vazan / Vazam (od „uzeti meso“ nakon korizmenog posta), što odražava pučki i ranokršćanski duh, radost nakon odricanja, blagoslov jela i obiteljsko slavlje. Iako su se u Istri (kao dijelu zapadnog kršćanstva) slijedile rimske odluke, mnogi običaji (bdjenje, blagoslov hrane, pinca kao simbol novog života) imaju duboke korijene u ranokršćanskoj liturgiji Pashe.
Ranokršćanski oci (Polikarp, Irenej, Meliton Sardski u djelu O Paschi) naglašavali su da je Uskrs živi spomen, a ne samo sjećanje. Krist je stvarno uskrsnuo, i mi smo pozvani živjeti kao uskrsli ljudi.
U Istri i hrvatskoj tradiciji sv. Polikarp se slavi 23. veljače kao biskup i mučenik. [1]Njegov primjer uklapa se u temu Vazma, jer je upravo on branio drevni način slavljenja Kristova uskrsnuća i smrti kao pashalnog otajstva.
Istok je slavio Uskrs na dan židovske Pashe, dok ga je Zapad obilježavao u nedjelju poslije Pashe. Polikarp je otišao u Rim papi Anicetu, ali se nisu mogli dogovoriti oko zajedničkog datuma proslave Uskrsa, dok su se u svemu ostalome složili. Na Nicejskom koncilu 325. prevladala je ipak nedjeljna praksa , koja je ostala do danas u većini Crkava.
I u progonima je Polikarp slijedio Isusov primjer. Nije težio mučeništvu pod svaku cijenu, nego ga je izbjegavao dok nije došlo pravo vrijeme.
Sveti Polikarp Smirnski (oko 69. – 23. veljače 155. ili 156.) jedan od najvažnijih Apostolskih otaca i ključna figura ranokršćanske Crkve bio je;
Biskup Smirne (današnji Izmir u Turskoj) više od 40 godina.
Izravni učenik sv. Ivana apostola (evanđelista). Irenej Lionski, koji je bio Polikarpov učenik, svjedoči da je Polikarp osobno poznavao Ivana i druge koji su vidjeli Gospodina.
Smatra se jednim od posljednjih živih veza s apostolskim dobom, „most“ između apostola i kasnije Crkve.
Bio je duboko poštovan zbog svoje jednostavnosti, čvrste vjere i pastoralne mudrosti.
Polikarp je mučen i ubijen u Smirni 23. veljače 155. (ili 156.) u dobi od 86 godina.
Njegovo mučeništvo (Martyrium Polycarpi) jedno je od najstarijih i najdetaljnijih sačuvanih opisa mučeništva, kao izuzetno važan povijesni dokument.
Njegova starost nije spriječila njegove mučitelje da ga bace u arenu divljim zvijerima. Tad je začuo glas s neba koji ga je ohrabrio i utješio. Pokušali su ga nagovoriti da se odrekne svoje vjere, ali je on to odlučno odbio;
„Osamdeset i šest godina služim Mu i On mi nije učinio nikakvo zlo. Kako mogu huliti na Kralja koji me spasio?“
Zatim su ga poslali na lomaču. Vezali su ga za stup, zapalili lomaču, ali plamen ga navodno nije dotaknuo. Na kraju su ga probili kopljem. Kršćani su kasnije sakupili njegove kosti i čuvali ih kao dragocjenost. Relikvije mu se danas čuvaju u Rimu, u crkvi svetog Ambrozija.
Njegova posljednja molitva prije smrti (po mučeničkom izvješću) prekrasna je:
„Gospodine, Bože svemogući, Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga Sina Tvoga Isusa Krista! Mi smo Te po njemu upoznali. Bože anđela i nebeskih sila, svega stvorenja i svih pravednika koji žive pred licem tvojim! Hvala Ti, što si me učinio dostojnim da baš danas i baš u ovaj čas budem zajedno sa svetim mučenicima dionik čaše Tvoga Krista, da jednom i tijelom i dušom uskrsnem na vječni i neuništivi život Duha Svetoga. Bože istiniti, o da me danas primiš među svoje mučenike kao žrtvu divnu i ugodnu, kako si je pripravio, predodredio i sada ispunio! Za sve to hvalim Te, blagoslivljam Te i slavim Te po vječnom i nebeskom svećeniku Isusu Kristu, Tvome ljubljenom Sinu, po kojem nek je slava Tebi, zajedno s njim i Duhom Svetim, sada i u sve vjekove. Amen!“
U katoličkoj tradiciji sv. Polikarp se često povezuje s brigom za starije i nemoćne kao mudar starac koji je mučenički svjedočio u 86. godini.
U Puli je najpoznatija veza sa Sv. Polikarpom, gradska četvrt Sv. Polikarp – Sisplac.
Ime je dobila po staroj crkvici posvećenoj sv. Polikarpu koja se nekad nalazila u tom području (blizu Palazzina i Mornaričkog parka).
U toj četvrti nalazi se i Mornarička crkva (crkva Gospe od Mora), izgrađena krajem 19. stoljeća (1898), na brežuljku Sv. Polikarp, s pogledom na pulsku luku. U blizini je i Mornaričko spomen groblje i Kuća skrbi - Dom za starije i nemoćne „Sv. Polikarp“. koji se nalazi u sklopu kompleksa, nekada vojnih zgrada od 2000. Nova zgrada Doma otvorena je i blagoslovljena 2007. godine. U kapeli Milosrdnog Isusa u sklopu Doma, redovito se 23. veljače slavi blagdan sv. Polikarpa.
Sv. Polikarp nam je podsjetnik na vjernost u starosti i hrabrost u svjedočenju;
“Bez prestanka ostanimo čvrsti u našoj nadi, u zalogu naše pravde, to jest u Isusu Kristu… Nasljedujmo njegovu strpljivost, i ako trpimo zbog njegova imena, iskazujmo mu slavu! Ta sâm nam je on u sebi pružio primjer i u taj smo povjerovali.”
Lili Benčik/hrvatskepravice
Oznake
Izdvojeni tekstovi
Željka Žeki
Tihomir Čuljak
