Srijemski front

Koncem listopada 1944. počinju bitke za proboj Srijemskog fronta kako bi Rusi bočno sa Juga opkolili Budimpeštu. Bitka vrlo brzo postaje rovovska borba sa snažnim djelovanjem topništva. Nakon što je crvena armija ušla u Beograd, dva dana kasnije, 22. 10. 1944. godine, ušli su i u Zemun s partizanima. Nijemci nastoje braniti Zelenu liniju, a Crvena armija i jugoslavenska vojska 25. listopada napadaju uporište Irig. Nakon petosatne borbe Irig je zauzet, otvoren je put prema Rumi sa sjeverne strane. Radi toga se Nijemci povlače iz Novog Sada u koji partizani i Crvena armija ulaze 23. 10. 1944. godine. Odmah je počela mobilizacija svih starijih od 15 godina.

Novi Sad zapadni avioni su bombardirali više puta, pri čemu je poginulo više do 1000 civila, a nakon dolaska komunista partizani ubijaju stotine uglednih civila koje sumnjiče kako su protivnici komunista.

Napad na Rumu počeo je 26. listopada. Međutim, borcima 16. divizije nije bilo lako da se približe utvrđenom gradu, koji je predstavljao stup njemačke obrane na Zelenoj liniji. Na glavnom pravcu napada 12. korpusa 16. divizija je u 3 sata ujutro 27. listopada prešla u četvrti juriš na Rumu, te je 16. divizija zauzela njemačke rovove na periferiji grada, dok je 11. divizija izbila u pozadinu zauzevši Šašince. Kako ne bi bili opkoljeni Nijemci napuštaju Rumu i Voganj, u koje u jutro ulazi 16. partizanska divizija 27. listopada.

Stožer Divizije „Böttcher" 26. listopada 1944. se povlači na žutu liniju s glavnim točkama obrane u Srijemskoj Mitrovici i Velikim Radincima. Jugoslovenska vojska 27. listopada počinju opći napad na Srijemsku Mitrovicu kako bi izbili na liniju Ilok — Šid — Srijemska Rača. Postrojbe 36. jugoslavenske divizije 30. listopada ulaze u Stari Divoš, Grgurevce i Manđelos, čime je njemačka Žuta liniji ugrožena.

Partizani 30. listopada uveče počinju napad na Srijemsku Mitrovicu, te zauzimaju dio po dio grada, do podne 1. studenog 1944. kada se Nijemci povlače iz Srijemske Mitrovice. Odmah je počelo masovno ubijanje više od 500 Hrvata i Nijemaca.

Isti dan 36. jugoslavenska divizija ulazi u Šuljam i Bešenovo, a 6. proleterska divizija ulazi u Velike Radince. Time je ugrožena i četvrta njemačka linija obrane, takozvana Crna linija.

Na lijevoj strani Dunava najveće bitke su vođene za prelazak preko rijeke Dunav u Baranju. Od 6. do 29. studenoga 1944. preko Dunava u području Batine i Apatina Crvena armija i 12. partizanski korpus napadaju na njemački 68. korpus vojne grupe F. Vode se borbe za Baranju i proboj na rijeci Dravi od Osijeka do Donjeg Miholjca.

Operacija je poznata kao bitka kod Batine (Batinska Bitka). Operacija je dio mnogo veće Budimpeštanske ofenzive u kojoj je 2. ukrajinska ofenziva zaustavljena na Dunavu, ispred Budimpešte. Kako bi se nastavio napad Sovjeti su morali prijeći Dunav i razbiti zastoj. Na desnoj obali rijeke Dunava. Postrojbe grupe South bile su pod izravnim zapovjedništvom Vrhovnog zapovjedništva Armije, dok je Grupa armija F bila pod zapovjedništvom Vrhovnog zapovjedništva Oružanih snaga, te su djelovali neovisno jedni od drugih. Ovaj sukob i rivalstvo uzrokovali su njemački poraz i prije nego je bitka počela. Po planu 57. armije bilo je predviđeno da samo 75. korpus braniti Dunav sa glavnim snagama u području Batine i uz podršku snaga iz područja Apatina. Za osiguravanje boka južno od Apatina 299. divizija se koristi i na desnom krilu, sjeverno od Bezdana. Zadatak prvog sovjetskog i partizanskog ešalona je bio da nakon prelaska Dunava nastave napredak, i povežu teren između Batine i Apatina mostobranom, te do 15. studenoga dosegnu linije Topolje-Kneževi Vingoradi - Bilje, iz kojeg bi drugi ešalon bio uveden u borbu. Nakon postizanja linije Batasek - Herog Tetes - Bolman planirano je uvođenje u borbu 6. korpusa i 32. motorizirane brigade iz drugog postroja Crvene armije koji je trebao nastaviti uspješan napredak u smjeru Pečuha i Nagykanizsa. To bi bio korak akcije 4. gardijske armije koja je, oslanjajući se na Batinski mostobran, imala zadatak napredovati u smjeru Székesfehérváru sa ciljem okruženja Budimpeštu s jugozapada. Partizani počinju napad sa 51. divizijom 12. Vojvođanskog korpusa u suradnji sa 3. ukrajinskim frontom. Glavni operativni zadatak bio je oslobođenja Baranje i prelazak Drave. Nakon dolaska na lijevu obalu Drave jedinice 12. korpusa bile su postavljene za napad na bok i stražnji dio njemačkih snaga raspoređenih između rijeka Save, Drave i Dunava, u suradnji s 1. proleterskim korpusom u Srijemu i 6. i 10. korpusom NOVJ u Slavoniji, te pokrivanje boka 3. ukrajinskog fronta u Mađarskoj. U glavnom dijelu forsiranja Dunava kod Batine okupila se sovjetska 233. i 73. divizija, te dvije brigade iz 51. divizije jugoslavenskih partizana sa zadaćom zauzimanja sela i proširenja mostobrana prema naselju Draž i Zmajevac, dok 236. divizija sa 8. brigadom 51. divizije NOVJ treba napredovati uz Dunav u smjeru Zlatna Greda, te proširiti mostobran u smjeru sela Zmajevca i Kneževih Vinograda. Prije napada, na desnoj obali Dunava od Batine do Apatina Nijemci su u sektoru imali samo 200 topničkih oružja. Tijekom cijele operacije njemačka Grupa South drži liniju od Baje i nema pojačanja, a tek nakon sovjetskog prodora 57. Panzer Corps počinje se kretati prema sovjetima koji ubrzano napreduju na zapad kroz južnu Mađarsku. Postrojbe Grupe South imale su desni bok potpuno otvoren, te se nije mogla povući što je rezultiralo okruženjem, te opsadom Budimpešte i velikog dijela Mađarske, sjeverno od rijeke Drave koji dolaze pod sovjetsku kontrolu. Teške gubitke pretrpjeli su partizani 51. divizije. Partizanska 51. divizije imala je 856 poginulih i nestalih, sovjetski su gubici bili 1.397 poginulih (od 25. listopada do 10. prosinca 1944.) a nekoliko tisuća je ranjeno. Njemački gubici su oko 2.500 ubijenih i ranjenih i 140 zarobljenih, dok je 31. SS divizija raspala. Prelaskom Dunava za Nijemce je Mađarska praktično izgubljena, a Tito uspijeva od Mađara uzeti Baranju.

S desne strane Dunava idućih mjesec dana Nijemci se polako, do početka prosinca povlače do nibelunške linije na kojoj su snažno brane kako bi osigurali izvlačenje Armijske grupe E iz Grčke.

Jugoslavenska vojska i Cvena Armija, 3. prosinca 1944. napadaju Nibelunšku linija, te je probijaju, isti dan kada je pao Knin. Zauzeli su Ervenik, Martince, Šid, Tovarnik, Opatovac, Ilok, Lovas, Ilinci, Komletinci, Šidski Banovci, Lipovac, Drenovci i druga sela.

Time su izbile pred posljednju Zelenu liniju koju nisu uspjeli probiti, nakon čega radi velikih gubitaka komunisti 15. prosinca zaustavljanu ofenzivu.

Prvi proleterski korpus je u borbama imao 1555 poginulih 113 nestalih i 3968 ranjenih boraca. Nakon toga pristižu Njemačke snage iz Grčke, te oni učvršćuju front. Početkom 1944. 3. siječnja Nijemci napadaju te se partizani povlače preko leda na Bosutu, pri čemu su se mnogi utopili.

Idući dan dolazi 6. proleterska divizija iz Beograda, s 16. 000 boraca., čime je njemački protuudar zaustavljen. Nijemci su 17. siječnja započeli novu veliku Operaciju zimska oluja čime su se vratili na Nibelunšku liniju i zauzeli Šid. Jugoslaveni 19. siječnja ponovno uzimaju Šid.

Bitka za Srijemski front trajala je ukupno 175 dana od 21. 10. 1944. do 12. 4. 1945. i u njoj je očestvovalo oko 250.000 vojnika sa obje strane. Nijemce su napadale sovjetske trupe, Bugari, Jugoslavenska vojska i jedinica Talijana koja je djelovala kao dio jugoslavenski jedinica. Poginulo je oko 13.500 jugoslavenskih vojnika, uglavnom svježe mobiliziranih Srba i Makedonaca, 1.397 sovjeta, te oko 30.000 Nijemaca. Ovako veliki gubici Nijemaca posljedica je vrlo snažne i nadmoćne topničke snage sovjetske vojske.

Jugoslavenska vojska se za proboj Srijemskog fronta priprema do 12. travnja 1945. godine.

Za proboj su formirane tri operativne grupe: Sjeverna, Bosutska i Južna. Južna grupa divizija (2. proleterska, 3. krajiška i 17. istočno-bosanska), tijekom uvodnih borbi početkom travnja forsirala je rijeku Drinu, zauzela Semberiju i Brčko, te tako ugrozila njemački desni bok bojišnice. Bosutska operativna grupa s 6. i 11. divizijom, te 1. konjičkom brigadom zauzimaju polazne položaje na Bosutu. Sjeverna operativna grupa (1. proleterska, 21, 22, 42. i 48. divizija, 2. tenkovska i inžinjerijska brigada), zauzela je položaje na pravcu glavnog udara. Napad je počeo 12. travnja u zoru topovskom paljbom u trajanju 15 minuta iz 120 topova i dva zrakoplovna preleta 50 aviona. Odmah zatim krenule su na juriš divizije prvog ešalona i zauzele glavni njemački obrambeni pojas. U nastavku napada zauzimaju Vukovar i Tovarnik, te do večeri Lipovac i Adaševce.

Na pravcu prema Brčkom, 11./12. travnja Peta brigada 21. divizije je tijekom dana uništila jedan njemački bataljun, presjekla komunikaciju Opatovac-Sotin i formirala mostobran na desnoj obali Save. Tu su se Nijemci ustaše i domobrani koncentrirale u Vrbanji radi čuvanja pruge kojom su se Nijemci povlačili iz Tuzle i Brčkog. Oko pruge je postavljeno minsko polje u kojem je za samo jednu noć je, u jurišu na Vrbanju, stradalo oko 1000 vojnika JA.

Južna operativna grupa divizija produžila je na sjever i tijekom dana zauzela Posavske Podgajce i Županju. Zauzimanjem Vinkovaca i Županje Prva armija JA probila je Srijemsku bojišnicu na cijeloj dubini i otvorila put za proboj prema Slavonskom Brodu i Zagrebu.

Partizanske jedinice ušle su iz Srijema u Vukovar u poslijepodnevnim satima 12. travnja 1945. godine te pobili više od 700 civila. Isti dan su ušli i u Vinkovce, te odmah objesili 40 uglednih intelektualaca. Dva dana kasnije ušli su u Osijek u kojem nije bilo vojske. Tri dana kasnije ušli su i u Đakovo, te su u obližnjem selu Krndija uspostavili logor, u kojem je ubijeno ili umrlo najmanje 3.500 ljudi.