Što nam to rade stanovnici Pantovčaka?

Što nam to rade stanovnici Pantovčaka?
437
1
0

U zadnjih 20 godina imali smo 2 predsjednika i jednu predsjednicu na Pantovčaku. Neki su zadovoljni sa njihovim radom, a neki i nisu, iako većina i ne zna što to Predsjednici rade.

 

Po ustavu ovlasti Predsjednika Republike Hrvatske su:

  1. raspisuje izbore za Hrvatski sabor i saziva prvo zasjedanje Sabora

  2. raspisuje referendum u skladu s Ustavom, a Ustav kaže; "Predsjednik Republike može na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade raspisati referendum o prijedlogu promjene Ustava ili o drugom pitanju za koje drži da je važno za neovisnost i opstojnost Republike Hrvatske."

  3. povjerava mandat (mandataru) za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine zastupnika u Saboru

  4. daje pomilovanja te dodjeljuje odlikovanja i priznanja određena zakonom

  5. na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, odlučuje o osnivanju diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu

  6. prima vjerodajnice i opozivna pisma inozemnih šefova diplomatskih misija

  7. vrhovni je zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske

  8. imenuje i razrješuje vojne zapovjednike u skladu sa zakonom

  9. na temelju odluke Hrvatskog sabora, Predsjednik RH objavljuje rat i zaključuje mir

  10. u skladu s Ustavom i zakonom, surađuje s Vladom u usmjeravanju rada sigurnosnih službi

  11. za vrijeme trajanja ratnog stanja može donositi uredbe sa zakonskom snagom na temelju i u okviru ovlasti koje je dobio od Hrvatskog sabora.

 

Iz ovih ovlasti vidljivo je kako funkcija predsjednika nije jednaka u svakom trenutku. Dok sabor zasjeda i dok Vlada funkcionira važnost Predsjednika je minimalna. Ali kada Vlada izgubi povjerenje većine u saboru i kada se sabor raspusti važnost funkcije Predsjednika je ogromna. Predsjednik je u takvoj situaciji najvažniji čuvar ustava, te čuvar sigurnosti države. A svaki čuvar većinu svog vremena ne radi ništa. Svi koji trebaju čuvara mole se Bogu da tako i ostane.

Većinu vremena zaštitari na objektima koje štite samo sijede i ništa ne rade.

Većina vojnika čak i u ratu 90 posto vremena sjedi u rovu i kartaju, a kada počnu nešto raditi krv teče u potocima.

A za stabilnost Hrvatske najbolje je kada predsjednik ili predsjednica ništa ne radi. To je znak kako je situacija stabilna.

Ali kada nešto pođe po zlu, izvan ustavom i zakonom predviđenih situacija uloga Predsjednika je neizmjerna, ne samo u ratu već i u miru.

To se može pokazati analizom nekih slučajevima velikih elementarnih nepogoda.

Kada se dogodila Kornatska tragedija predsjednik je bio Stjepan Mesić.

Na kornatima se 30. kolovoza 2007. godine dogodio požar na pustom otoku, između 11 i 11.30 sati u uvali Vrulje. Dojava o tome stigla je u šibenski Operativni centar u 11.48, te se traži helikopter kako bi vatrogasce JVP-a Šibenik i DVD-a Vodice, Tisno i Zablaće prebacio u desant na Kornat. U 11.50. počinje priprema ljudi za helikopterski desant, a u 12. sati dolazi odobrenja za dizanje helikoptera. U tom trenutku bio je na raspolaganju jedan kanader, ali je stigla procjena kako je on trenutno potrebniji na Hvaru. Od četiri kanadera imala samo taj jedan je bio zadužen za gašenje požara od Savudrije do Cavtata. Dva kanadera nisu bila ispravna, jedan je bio u Zrakoplovnom zavodu Velika Gorica zbog promjene motora, a drugi u zračnoj bazi Zemunik, zbog promjene motora i isteka resursa. Servisi obaju kanadera bila su najavljeni i planirana unaprijed, ali je unatoč tome treći kanader Ministar obrane 28. kolovoza 2007. u skladu s odlukom Vlade i odlukom predsjednika Mesića jedan zrakoplov i desetak pripadnika oružanih snaga uputio u Grčku.

U 13. sati helikopter polijeće na Kornate sa 23 od 25 vatrogasaca.

U 13.20. jedna grupa vatrogasaca se iskrcava u uvali Kravljačica, a druga između uvala Lučice i Šipnate. Helikopter je drugu grupu vatrogasaca pokušao iskrcati na vrh brda, ali zbog jakog juga to nije uspio, pa su iskrcani u jednu udolinu, oko dva kilometra dalje.

U 13.30. zadnji puta je uspostavljena veza između prve i druge skupine.

Dok su čekali dostavu vode helikopterom uputili su se prema vatri te su nakon 15-ak minuta hoda došli do prostora otvorenog s južne strane i tu su naletjeli na vatra nošenu vjetrom od koje nisu uspjeli pobjeći. Nakon toga su tako ispečeni pokušali stupiti u vezu s Javnom vatrogasnom postrojbom u Šibeniku, ali nisu imali signala.

U 13.50. kanader djeluje po požarištu na jednom dijelu Kornata, a u 14.00 sati prva skupina vatrogasaca dobiva poruku iz Vodica kako je druga skupina u vatrenom obruču.

U 14.30. pilot kanadera javlja kako na terenu nema vezu s gasiteljima, a u 14.40. kanader odlazi na novu intervenciju. Iz ovoga je jasno kako pilot kanadera nije ni znao kako je jedna grupa vatrogasaca u vatrenom obruču.

U 15.33. prva grupa upozorava centar kako nema kontakt s drugom grupom, nakon čega se u 15.45. u Centru razmatra mogućnost slanja još jedne grupe vatrogasaca.
U 16.25. od jednog vatrogasca stiže prva alarmantna vijest kako ima ozlijeđenih, a 5 minuta kasnije prva grupa ide u potragu za njima.

U 17.20. potrazi se pridružuje i helikopter, te počinje traganje. U 17.35. pripadnici prve grupe nalaze mrtva tijela šestorice vatrogasaca, te još šestoricu teško opečenih. U 18. sati diže se Gorska služba spašavanja , te počinje akcija izvlačenja unesrećenih vatrogasaca, a u 19.40. izvučen je posljednji stradali vatrogasac.

Kasnije je utvrđeno kako je izvlačenje ranjenih vatrogasaca trajalo više od četiri sata pošto u helikopteru nije postojala odgovarajuća oprema. Da su postojala još dva helikoptera s ispravnim dizalicama, alpinisti procjenjuju kako bi izvlačenje trajalo nešto više od sat vremena, a ozlijeđeni vatrogasci bi imali puno veće šanse za život.

A onda se počinju događati čudne stvari. Počela je istraga i traženje tko će na koga prebaciti krivnju.

Tijekom noći 30. kolovoza leševi mrtvih vatrogasaca su helikopterom prebačena na aerodrom u Zemunik, a sutradan su ponovno vraćeni na mjesto stradavanja. Možda zbog forenzičke istrage!

Tijekom iste noći na Kornat je stiglo 200 pripadnika specijalne postrojbe HV-a iz Delnica i pročešljalo mjesto tragedije, a tijekom ranih jutarnjih sati pridružili im se ministar obrane Berislav Rončević i načelnik Glavnog stožera HV-a general Josip Lucić.

Prebrisane su i sve trake na kojima su snimljeni razgovori u kabini helikoptera?

Na kasnijem suđenju predsjednik Mesić je izjavio kako mu je toga dana za nesreću javio general Josip Lucić koji ga je obavijestio kako ima ranjenih i mrtvih, te kako je jedna jedinica HV-a, koja je bila u blizini na vojnoj vježbi, upućena na Kornat.

U trenutku tragedije vatrogasni zapovjednik je imao na raspolaganju jedan helikopter za izviđanje i rukovođenje iz zračnog prostora Bell 206B, te jedan zrakoplov PC-9 Pilatus za izviđanje i nadzor požarišta koji su morali biti upotrijebljeni kako bi se izvidila situacija s gasiteljima na Kornatu, jer su ostali bez komunikacije s vanjskim svijetom. Međutim, to se nije dogodilo, što je veliki propust u organizaciji gašenja požara.

Iz svega ovoga je vidljivo kako je akcija gašenja obavljena nemarno i kako nikoga nije mučilo pitanje zašto nema veze sa vatrogascima? Vatrogasci su otišli na gašenje bez odgovarajuće vatrogasne opreme, pa čak i bez vode.

Nakon spoznaje o mrtvima nadređene je uhvatila panika, te su zvali u pomoć bilo koga. Također je vidljivo kako ne postoji unaprijed pripremljena procedura za ovakve situacije, već se sve improvizira.

A za sve to krivicu snose svi u zapovjednom lancu, od onih koji su takve procedure morali pripremiti do Predsjednika koji je morao insistirati na dostavljanje takvih procedura njemu na potpis.

Da su procedure postojale neopremljeni vatrogasci ne bi mogli biti poslani na intervenciju bez opreme i bez spoznaje koje važne objekte trebaju štititi. Među opremom bi morali imati i aluminijske folije koje su u mnogim zemljama obavezna oprema za gašenje na otvorenom prostoru kako bi pri nailasku vatrene fronte mogli leći i pokriti se dok fronta ne prođe preko njih. Da su postojale jasne procedure ne bi se moglo ići na intervenciju samo sa osobnim mobitelima, bez više kvalitetnih radio uređaja. Da su spasioci na vrijeme doznali za tragediju opečeni su se mogli puno brže dopremiti do bolnice, te bi ih više preživjelo. Sa jasnim procedurama ne bi se moglo dogoditi da spasilački helikopteri nemaju dizalice za dizanje ranjenika.

Zahvaljujući nepostojanju utvrđenih procedura na otvoreni požar su poslani vatrogasci koji nisu ništa znali o opasnosti koja prijeti od suhe zapaljene polegnute trave po jakom vjetru.

A kako gori niska suha masa vidio sam u veljači 1992. Jedne noći dobivao sam informacije kako oko Tenja gore pojedine parcele niskog raslinja. U jutro sam izlaskom na prvu liniju vidio kako Srbi sustavno pale pojedine parcele oko čitavoga sela. Pitao sam se zašto to rade? Vrijeme je bilo vrlo toplo za to doba godine, a puhao je snažan sjeverni vjetar od Osijeka prema Tenji. U jednom trenutku sam se zapitao; A što će se dogoditi ako vjetar promjeni smjer?

Istog trenutka sam sa svojim izviđačima otišao do dijela linija ispred kojih je pucao pogled skroz do Tenja. Na toj velikoj parceli je prethodne godine na polju ostala nepožnjevena pšenica koja je suha ležala na tlu. Odmah sam tu pšenicu zapalio, te se u vrlo kratkom trenutku pojavila vatrena fronta visoka 10 do 15 metara koja je velikom brzinom jurila prema Tenju. Sa lijeve i desne strane ove velike parcele ostao je naobrani kukuruz, ali se vatra na njega nije proširila pošto nije bio polegnut uz tlo. Za nekih desetak minuta vatra je prešla oko 3 kilometra dok nije došla do Tenja i ugasila se došavši do parcela koje su Srbi palili od prethodne noći. Pola sata kasnije vjetar je promijenio smjer. Da nisam zapalio polegnuto žito vatra bi od Tenja sa zapaljenih parcela krenula prema Osijeku, te bi došla do južnog dijela Stadionskog naselja dokle su se protezala polja nepožnjevene pšenice. Od ovakve vatre nošene jakim vjetrom nitko ne može pobjeći. Jedini spas je zapaliti drugu vatru ispred sebe te leći na izgoreni dio terena. To znaju čak i afrički crnci, te australski aboriđini, ali naši vatrogasci to nisu znali.

Unatoč ovoj tragediji procedure za razne vrste požarnih opasnosti ni nakon ovoga nisu napravljene, pošto vrhovni zapovjednik Mesić to nije tražio. On po ustavu može imenovati i smjenjivati vojne zapovjednike, te je od njih, pod prijetnjom otkaza mogao tražiti uzradu takvih pravilnika i procedura, ali on je sve pokušavao svaliti na vladu. Potpuni nedostatak inicijative.

Jednu veliku prirodnu katastrofu smo imali i za vrijeme predsjednika Ive Josipovića.

Zapovjednik jedne vojne postrojbe u Osijeku koja je imala male riječne čamce sa kamionima za prijevoz je 17. svibnja 2014. oko 13. sati dobio poziv iz Zagreba sa zahtjevom da se hitno upute u Račinovce pošto je tamo pukao nasip na Savi. Došavši autom u Račinovce nije vidio nikakvu poplavu, te je to javio u Vinkovce. Odatle su mu rekli neka ode u Gunju pošto je brana vjerojatno puknula tamo. Došavši do Gunje nije vidio nikakvu poplavu, ali je do dolaska kamiona vidio kako se voda pojavljuje na cesti. Odmah je iskrcao čamce i počeo svoj vod vojnika slati kroz selo i uzbunjivati ljude pozivajući ih na napuštanje sela. Ovaj vojni zapovjednik je zvao policiju da se pridruže uzbunjivanju stanovnika, ali je došao tek jedan policajac i neki vatrogasci. Uskoro je počeo čamcima obilaziti poplavljene kuće i odvoziti one koji su ostali zarobljeni vodom. Iz predsjedničkoga ureda je navečer dobio samo poziv za spašavanje jedne invalidne žene sa adresom gdje je trebaju potražiti. Dolaskom večeri po jedan policajac i vatrogasac su otišli zato što im je prošla smjena, a ne rade noću. Spašavanje civila je trajalo kroz cijelu noć i idući dan. Koncem drugog dana su ih počeli boljeti bubrezi zbog dehidracije. Iako su bili okruženi vodom čitava dva dana i jednu noć nitko ovoj grupici od 30-40 vojnika nije dostavio ni vodu za piće.

Dan nakon proboja nasipa 18. svibnja održana je sjednica Kriznog stožera Vukovarsko-srijemske županije, te je donesena odluka o evakuaciji mještana Vrbanje, Soljana i Strošinaca, kao i mještana općine Bošnjaci. Idućih dana ustrojava se ozbiljnija obrana, te se u posao uključuje policija, civilna zaštita, vatrogasci i crveni križ. Do 21. svibnja MORH je na poplavom ugroženim područjima angažirano oko 1000 pripadnika, jedan helikopter, oko 90 motornih vozila, 2 cisterne, dva sanitetska vozila, 4 inženjerijska stroja, 13 čamaca, 3 amfibijska vozila, te 3 poljske kuhinje. Iako je za upotrebu vojske bila potrebna odluka Predsjednika Josipovića on je tu odluku donio tek kada je po redovitoj proceduri dobio taj zahtjev od Vlade, nakon što je proglašena katastrofa. U javnosti se nije puno pojavljivao kao da ga prirodne katastrofe ne zanimaju.

Kako se reagira na prirodne katastrofe pokazala je tek Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Zahvaljujući svome iskustvu u NATO savezu znala je što je to krizno upravljanje, te je odmah nakon stupanja na dužnost tražila osnivanje ministarstva za domovinsku sigurnost. U prvoj godini njezinoga mandata dogodio se 17. 7. 2017. veliki požar oko Splita.

Toga dana iza podneva sjedio sam na terasi apartmana u Stobreču i gledao kako se dimi iza brda. Nakon jednog sata pojavila se i vatra koja se kretala prema Splitu. Gledao sam dali itko gasi vatru, ali ništa nisam vidio. Vatrogasci su već bili izmoreni nakon što su 4 dana gasili vatru u okolnim selima. Vatrena fronta širine 20 km nošena je jakom burom, pa ju kanaderi nisu mogli gasiti. Ljudi su se kupali u moru i nitko nije obraćao pažnju na požar. A kada se vatra približila samom Splitu i kada su počele eksplozije sa neočišćenih minskih polja nastao je prometni kolaps na ulazu u Stobreč. Splićani su izletjeli iz mora, sjeli u automobili i pohrlili kući kako bi ih sačuvali od požara. Pridružili su im se i gosti iz auto kampa koji su nastojali pobjeći od Splita u strahu za život.

Čitava splitska Torcida se mobilizirala, te je prva počela gasiti požare na rubovima grada. Manja vojna postrojba u vojarni je počeli braniti svoje vojno skladište. Veće vojne postrojbe se nisu uključivale. A onda je uzbunu napravila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Prozvala je preko medija i Vladu i ministre i Vojsku za nedjelovanje.

I tek tada su se svi rastrčali.

Prvi je na poprište stigao Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković koji je oko 23 sata posjetio Općinski sud Dračevac u istočnom dijelu Splita kojemu je prijetilo da ga zahvati vatra, a nakon toga je posjetio i zatvor.

Istovremeno je gorilo i oko Šibenika.
U Split je hitno došao i ministar obrane, general Damir Krstičević. Odmah je obećao 100 vojnika kao pomoć vatrogascima, ali to nije mogao pošto je veći dio vojnika branio vojarnu i vojna skladišta, te je tek 49 vojnika stiglo u pomoć vatrogascima. Zbog toga je ministar i sam uzeo vatrogasni šmrk i počeo gasiti požar.

Zbog spore reakcije na požar Predsjednica je prozvala sve institucije, a na to se Ministar Krstičević osjetio prozvan, te je planirao dati ostavku, ali je odustao nakon uvjeravanja kako Predsjednica nije kritizirala njega osobno već sustav zaštite koji se u krizi pokazao potpuno nefunkcionalan.

Iz nabrojanih primjera je vidljivo kako hrvatski sustav za upravljanje kriznih situacija gotovo i ne postoji.

Za ustroj svih sastavnica zaštite potrebno je 3-4 dana, a sve bi se moralao ustrojiti z anajviše 3-4 sata. Sve se temelji na improvizacijama i osobnim odlukama pojedinaca. Kako bi se ovo promijenilo Hrvatska bi morala osnovati jednu instituciju koja mora, u kriznim situacijama, na ugroženom terenu preuzeti sve ovlasti nad svim institucijama. Takva institucija bi se mogla zvati Ministarstvo domovinske sigurnosti, ured za domovinsku sigurnost, vrhovni krizni stožer, ili slično. Taj stožer bi se morao nalaziti na Pantovčaku i djelovati pod nadzorom Predsjednika države, zato što Predsjednik države jedini može smijeniti vojne zapovjednike koji ne djeluju ili krivo djeluju, a vojska je najvažnija institucija koja prva izlazi na teren u svim velikim elementarnim ugrozama poput požara, poplave, potresa ili kemijske, biološke i atomske opasnosti. Za ovaj stožer bi morala postojati u podzemlju velika prostorija u koju bi se u realnom vremenu slijevale sve informacije svih obavještajnih službi, te svih službi za motrenje i spašavanje.

U ratu ova prostorija bi djelovala kao "ratni soba", dok bi u miru trebala djelovati kao glavni stožer u svim kriznim situacijama i koji bi morao pripremiti scenarije za sve moguće ugroze, te propisati procedure djelovanja za sve sigurnosne službe u cijeloj državi.