Što povezuje Žute prsluke, migrante, Marakeš i globalizacijske gubitnike

Antisuverenistički političari će reći ništa. Ali, jeli to baš tako? Posljednjih tjedan u Francuskoj gledamo novu revoluciju, revoluciju bivše "srednje klase" protiv siromaštva. Istovremeno, u Marakešu političari većine zemalja svijeta usvajaju Globalni kompakt o migracijama.

Dok je postojao Sovjetski Savez velike međunarodne korporacije su nastojale održavati visoki standard svojih radnika i dobavljača. Nestankom komunizma njihovi apetiti su se znatno povećali na račun malih i srednjih poduzetnika, te njihovih zaposlenika. Umjesto stare liberalističke ideologije jednakih šansi počela se propagirati nova ideologija jednakih prava. Širenjem neoliberalnih ideja u tržišnom sukobu između malih poduzetnika i velikih međunarodnih korporacija sve je krenulo prema interesu velikih korporacija.

Na krilima neoliberalizma širom svijeta zakoni su se počeli mijenjati prema slobodnoj svjetskoj konkurenciji u kojoj za sve vrijede ista pravila i zakoni. A jednaka pravila znače privilegiju za velike.

Veliki imaju tri vrste prednosti;

• stvarne ekonomske prednosti,

• nepoštene prednosti i

• sposobnost izazivanja masovnih migracija u cilju snižavanja cijena radne snage.

Ekonomske prednosti su manji troškovi opreme, prostora i radnika po jedinici proizvodnje zahvaljujući proizvodnji u masi. Velikim narudžbama dobivaju jeftiniju cijenu, troškovi raznih certifikata su im sitnica, a i opći troškovi uprave su im manji po jedinici proizvoda.

Nepoštene prednosti su mogućnosti da u jednoj državi mogu pribavljati povoljne stimulacije i kredite sa niskim kamatama, dok u drugim državama zapošljavaju jeftinu radnu snagu. Mali poduzetnici sve te pogodnosti ne mogu ostvariti.

Velike multinacionalne kompanije mogu smanjiti i svoje poreze tako što dobit prebacuju u države sa malim porezima. U tom postupku njene filijale iz takvih država šalju račune za troškove upravljanja, savjeta ili marketing, mogu vršiti povrat izmišljenih ulaganja i slično, te se tako dobit iz država sa većim porezom prebacuje u države sa nižim porezom. Pri tome u državama sa velikim porezima ostvaruju gubitke na koje se ponekad čak mogu ostvariti određene olakšice. Mali poduzetnici sve to ne mogu ostvariti.

Velike međunarodne korporacije mogu ucjenjivati proizvođače sirovina i dijelova kako bi dobili bolje uvjete nabave ili prodaje nego mali proizvođači. Mali poduzetnici nikoga ne mogu ucjenjivati, ali ih se često ucjenjuje.

Veliki međunarodni robni lanci mogu ucjenjivati dobavljače kako bi dobili bolje uvjete nabave i niže cijene, dok mali trgovci robu često robu moraju kupovati po višoj cijeni.

Velike korporacije također mogu organizirati razne vrste dampinga u cilju uništenja sitne konkurencije.

Mali poduzetnici koji se razvijaju inovativne proizvode teško mogu prikupiti kapital potreban za zaštitu autorskih prava, a još teže za početak serijske proizvodnje za krajnjeg kupca. Izuzetak su samo oni koji uspiju naći velikog kupca ili distributera, te proizvođači aplikacija koji kupce traže preko interneta.

Jedini način na koji mali mogu preskočiti velike kako bi došli do krajnjeg kupca je korištenje prodaje i nabave preko interneta, ali mnoge države svojim propisima to nastoje onemogućiti.

Zbog svega navedenog, širom Francuske, kao i u ostatku razvijenog svijeta propali su mnogi mali proizvođači, osim onih koji kao dobavljači rade dijelove za velike korporacije. Propale su i male kvartovske trgovine koje imaju mali promet pa ne mogu zaradit ni za plaću zaposlenika. Zbog propasti malih proizvođača i malih trgovaca propali su i mali gradovi koji nemaju novca za infrastrukturu, kulturu, javni prijevoz, ambulante, pošte i sve drugo što čini život u gradu. Zahvaljujući tome oni koji zarađuju sve manje dobili su sve veće troškove prijevoza do posla, robne kuće, ambulante, ili pošte.

Francuskoj "srednjoj klasi" sve je "puklo" kad je povećan porez na gorivo kojeg upravo oni najviše koriste. Sirotinja koja živi u velikim gradovima koristi subvencionirani javni prijevoz, dok sirotinja iz manjih mjesta nema javnog prijevoza pa moraju koristiti skupo gorivo. A taj porezni novac bi se navodno trebao koristiti za obnovljive izvore energije. Ali ne za bilo koje izvore. U pravilu, po pravilima koje donijela elita potiču se veliki proizvođači obnovljivih izvora energije.

Potiče se izgradnja velikih vjetroturbina na brdima u vlasništvu velikih korporacija.

Male kućne vjetrocentrale koje se mogu staviti na krov kuće se ne potiču.

Potiče se i proizvodnja fotonaponske ergije na velikim poljima, ali se ne dozvoljava postavljanje fotoćelija iznad pješačkih staza ili parkirališta gdje bi osim proizvodnje energije istovremeno štitili i pješake od padalina i sunca. To se ne dozvoljava pošto bi takva energija cijenom mogla ugroziti velike proizvođače energije.

Velikim međunarodnim korporacijama sve izlobirane pogodnosti nisu dovoljne, te u cilju stjecanja prikrivenih monopola žele još i i jeftiniju radnu snagu, ne samo u nerazvijenim državama već i kod kuće. A kako bi cijena radne snage ozbiljno pala broj migranata u Europi treba povećati za još barem desetak posto što je oko 50 milijuna.

Osnovni poticaj za pokretanje migranata je uništenje proizvodnje u nerazvijenim državama, a to se ostvaruje stvaranjem vanjskotrgovinskih suficita u najbogatijim državama. To su uspjele sniženjem opterećenja velikim korporacijama u cilju povećanja njihove konkurentnosti na svjetskom tržištu. Taj suficit bi razvijene države mogle utrošiti u rast standarda vlastitog stanovništva, ali one ga ipak radije koriste za gušenje konkurencije u slabije razvijenim državama. Pošto suficiti u razvijenim državama izazivaju jednake deficite u drugim državama stanovnici tih drugih država nemaju drugog izbora nego se preseliti u razvijene države. To je izazvalo velike migracije na svjetskom nivou, te su iz siromašnih državama sa velikim trgovinskim deficitima počeli pristizati migranti naviknuti na mnogo niži standard stanovanja, života i rada. Dolaskom u EU svojom cijenom rada spustili su cijenu rada domaćim radnicima. Time su velike korporacije dobili mogućnost sniženja troškova i povećanja svoje konkurentnosti u odnosu na male poduzetnike kod kojih najčešće rade članovi obitelji umjesto jeftinijih migranata. Tako se vanjskotrgovinski deficiti još povećavaju čime se povećavaju i pritisci na migriranje.

Pošto se poticanje na migriranje vanjskotrgovinskim suficitima nije pokazao dovoljno učinkovit korporacije su preko svojih lobista pokrenule i dodatni poticaj u vidu marakeškog kompakta kojim se definiraju 23 cilja koji pokrivaju sve aspekte migracija. Formalno, ovaj dogovor države na ništa ne obvezuje, ali proklamira se pravo na migriranje kao ljudsko pravo. S time migranti dobivaju mogućnost tužiti svaku državu koja im uskraćuje njihovo ljudsko pravo. Svaka država koja je to pravo priznala na međunarodnom sudu za ljudska prava gubi takav spor sa migrantom. Pravi cilj marakeškog kompakta nije zaštita migranata na putu do "obećanog raja", pošto je zaštita već osigurana domaćim zakonima pojedinih država. Cilj je uvjeriti migrante kako će sada moći puno lakše doći do cilja i tamo ostvariti svoja ljudska prava. Samom tom spoznajom broj onih koji će se odlučiti na put višestruko će se povećati.

Znatnim povećanjem broja migranata bogati bi dobili još jeftiniju radnu snagu, dobili bi birače koji se brinu o svojoj kulturi i vjeri, razmrvilo bi se biračko tijelo po rasnoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi. Sukobi bi se odvijali oko toga, te bi otpor pojedinaca protiv korporacija bio puno manji, po sustavu "zavadi pa vladaj". I sve to trebaju platiti oni od kojih se uzima najviše poreza i protiv kojih je migracija usmjerena, a to je srednja klasa u razvijenim državama.

Troškove migracije plaćati će države članice pojedinačno, ali i iz EU proračuna. Sve države članice EU plaćaju članarinu, carine i dio PDV-a, i sve uplaćuju više nego što dobiju natrag. Neke "povuku" i 90 posto natrag, a neke puno manje, što ovisi o učinkovitosti njihove administracije u lobiranju za projekte. Neke lukavije države su svoje uplate u EU fondove uspjele smanjiti friziranjem podataka o BDP-u u čemu su najvještiji Talijani i Francuzi. Namjernom slabom kontrolom rada na crno i prodaje na crno skrivaju preko 30 posto proizvodnje čime statistički smanjuju svoj BDP, ali i uplate članarina, carina i PDV-a u EU proračun.

Gdje su rješenja?

Kako bi se zaštitio standard prosječnih stanovnika razvijenih država potrebno je smanjiti dolazak migranata. Kako bi se to postiglo potrebno je smanjiti vanjsko-trgovinske suficite razvijenih zemalja. U tom cilju potrebno je mijenjati osnovana pravila međunarodne trgovine koji su regulirani pravilima WTO-a, te pravila za dodjelu kredita iz WB-a i IMF-a koji imaju većeg uspjeha u korumpiranju političara širom svijeta, nego u uspješnom provođenju proklamiranih ciljeva. Također je potrebno ukinuti neoliberalna pravila jednakog prava za sve i uvesti pravila ciljanoga privilegiranja.

Svaka suverenistička vlast u svojoj državi treba;

Privilegirati siromašne u odnosu na bogate.

Privilegirati male poduzetnike u odnosu na velike korporacije.

Privilegirati bolesne u odnosu na zdrave.

Privilegirati djecu u odnosu na odrasle.

Privilegirati obitelji u odnosu na samce.

Privilegirati radnike u odnosu na lijenčine.

Privilegirati male trgovine u odnosu na robne lance.

Kako bi se privilegirale male trgovine, koje zapošljavaju veći broj radnika, potrebno je uvesti poseban porez za rad noću, nedjeljom i blagdanom. Od tog poreza treba biti izuzeti samo ono što se najviše prodaje u mali trgovinama, kao što su sveži prehrambeni proizvodi, dnevni tisak, lijekovi, suveniri, motorna goriva i slično. Na taj način ovakve male trgovine bi imale interes raditi i noću, pa i nedjeljom nekoliko sati, dok velike trgovine ne bi otvarale svoje objekte zbog prodaje malog broja proizvoda. Time bi male trgovine opstale i u manjim mjestima i kvartova, te bi usput mogle prodavati i proizvode lokalnih proizvođača koji se ne mogu probiti na police velikih robnih lanaca. Također bi male poduzetnike koji godišnje ostvaruju prodaju manju od 300.000 eura trebalo izuzeti iz sustava PDV-a kako bi oni preko malih trgovina lakše mogli doći do krajnjeg kupca.

Na međunarodnom planu države koje imaju vanjskotrgovinski deficit morale bi imati pravo uvesti carine na uvozne proizvode iz zemalja koje imaju vanjskotrgovinske suficite. Carine se ne bi smjeli uvoditi samo na one proizvode kod kojih bi se mogao pojaviti neki lokalni monopol.

A za ovakvu politiku privilegiranja potrebno je na izborima izabrati stranke i političare koji su to spremni i sposobni provesti.