Sukobi dvoglavih orlova i nastanak Velike Albanije

Sukobi dvoglavih orlova i nastanak Velike Albanije
679
2
2

Nakon Bljeska i Oluje Srbi su u američkim planovima prestali biti problem. Oluja je omogućila sklapanje sporazuma u Daytonu 21. studenoga 1995. čime je rat na prostoru BIH i Hrvatske praktično završen. Tada su počeli procesi obnove Jugoslavije, a najveći problem za to je postala Hrvatska.

Obnova Jugoslavije je i Američki i Britanski geostrateški interes, zbog geografskog položaja Hrvatske. Najvažniji svjetski energent nafta, uz pomoć koje se kontrolira svjetska ekonomija postala je resurs za kojim je potražnja sve veća. Kina i Indija koje su se počele ubrzano razvijati i povećavati potrošnju nafte po stopi od 10% godišnje, dugoročno su zaprijetile stabilnosti naftnog tržišta i svjetskom poretku. Kako bi to spriječili vlasnici bliskoistočne nafte, tj. američke i britanske naftne kompanije su počeli praviti planove kako zaustaviti nagli ekonomski napredak Kine i Indije, preuzeti kontrolu nad što većim svjetskim zalihama nafte, te spriječiti izgradnju ruskih i kineskih naftovoda prema Kineskom, Indijskom i sredozemnom tržištu. Jedini, za Ruse slobodni izlaz na Sredozemlje je Jadransko more pravcem Beograd – Bar preko Srbije, ili koridorom C5 preko BiH ili preko Hrvatske. Kako bi se sva tri pravca držala pod kontrolom dugoročno nužna je obnova anti-ruski raspoložene Jugoslavije.

U dvije propale Jugoslavije Srbi su bili dežurni policajci zbog svog antinjemačkog raspoloženja. Pošto Amerikancima Njemačka nije problem nova manja Jugoslavija bi trebala biti brana protiv ruskog utjecaja na Jadranu, U novoj Jugoslaviji Srbi ne mogu biti brana protiv rusa pošto su vjerski proruski orijentirani, pa bi dežurni policajci u novoj Jugoslaviji trebali biti Hrvati koji tradicionalno nemaju povjerenja u Ruse. Dok se ne stvori ta nova Jugoslavija Amerikanci su odlučili vojno blokirati pravac Beograd- Bar, i koridor C5 preko BiH. Kako bi i pravac preko Hrvatske stavili pod kontrolu, i kako bi krenuli u obnovu nekakve labave zajedničke države politički i ekonomski pritisak na Hrvatsku počeo je sve više rasti, a Haaški tribunal je sve više potraživao Hrvate u svoje ćelije kako bi uništili narodno samopouzdanje i borbenost. I dok su Amerikanci blokirali izgradnju cestovnih i željezničkih pravaca od Jadrana prema sjeveru priliku su uočili Slovenci koji su uz pomoć ruskog kapitala počeli jačati Koparsku luku, te prometnu infrastrukturu prema Mađarskoj. Kako bi unatoč tome kontrolirali promet Jadranom Amerikancima je bitno držati ulaz u Jadransko more gdje se nalazi Abanija.

Kako bi Hrvatsku jače vezali uz sebe amerikanci su poslali u Hrvatsku ministra gospodarstva Rona Browna u cilju brzog ekonomskog oporavka, što nije odgovaralo Srbiji.

Zrakoplov sa američkim ministrom Ronom Brownom pao je kod Dubrovnika 3. travnja 1996. godine. Zrakoplov se srušio u Konavlima na području brda Sveti Ivan, navodno zbog greške u navigaciji prilikom velikog nevremena. Svi putnici su poginuli, a među njima i dvoje hrvatskih državljana. Ron Brown je poveo u Hrvatsku 34 suradnika i biznismena, te je u Srbiji postojao strah da bi Hrvatska mogla naglo krenuti putem privrednog oporavka, te postati glavni američki partner na Balkanu, čime bi postala i odlučujući igrač u sukobima globalnih sila na ovom području. U to vrijeme JNA je u svome posjedu imala radarski sustav koji su 1992. ukrali sa dubrovačke zračne luke, koji je bio kodirana za taj aerodrom, i pitanje je jeli taj radar mogao biti iskorišten za zbunjivanje pilota aviona. Američki zrakoplov je u jednom trenutku kroz maglu počeo letjeti u pogrešnom smjeru nekoliko sekundi i to je bilo dovoljno za udar u brdo.

Nakon toga počele su Američke pripreme za potpuno zauzimanje ulaska u Jadran, što je najlakše učiniti sa teritorija Albanije. Da bi Albance pretvorili u pouzdane partnere morali su im obećati Kosovo. Za ostvarenje ovog cilja potrebno je stvoriti na Kosovu vojsku koja će napraviti pobunu kako bi im amerikanci mogli pomoći. Da bi se to ostvarilo potrebno je kosovare naoružati sa velikom količinom oružja. Oružje su odlučili uzeti iz albanskih vojarni. CIA je već imala plasiranu veću količinu novca u svim balkanskim državama, pa tako i u albanskim bankama, čime je stvorila svoju suradničku mrežu u albanskom financijskom sektoru. Čim je poginuo Ron Brown, albanski bankari pod nadzorom amerikanaca su počeli otimati štediše drugim bankama višim kamatama na štednju. Konkurencija je prihvatila igru i još više povećala kamate, čime je nastao rat među albanskim bankama, a čitav bankarski sustav se pretvorio u veliku financijsku piramidu. Albanski građani privučeni visokim kamatama počeli su prodavati čak i kuće kako bi novac uložili u banke. Tako je u vrlo kratkom vremenu stvoren veliki financijski balon koji je pukao 1997. Razbješnjeli štediše izašle su na ulice, policija i vojska (oni su također ulagali novac na štednju) prestale su funkcionirati, a civili su ušli u vojna skladišta i opljačkali zalihe oružja. Tako su stvoreni uvjeti za naoružavanje buduće kosovske gerile. Tada je počelo organiziranje OVK-a (Oslobodilačke vojske Kosova), uz pomoć hrvatskih i jugoslavenskih časnika albanske nacionalnosti, te uz pomoć albanske mafije koja je dobila zadatak kupovanja oružja u Albaniji i njegovu prodaju na Kosovu. Budući da su Albanci iz Hrvatske vojske imali najveće ratno iskustvo, imali su i najveću ulogu u stvaranju OVK-a. Sve klanovske i političke suprotnosti preko noći su potisnute u drugi plan. U godinu dana stvorena je vojska koja je uspjela osloboditi više teritorija nego bilo koji albanski oslobodilački pokret u 200 godina, koliko traje sukob između Srba i Albanaca. Istovremeno, i u Crnoj Gori je počeo postupak procesa osamostaljenja, kao bi se što više oslabila Srbija.

Nakon što su Albanci na Kosovu osvojili veliki dio teritorija Milošević je pokrenuo vojni protuudar i progon civila. Nakon masovnog stradanja civila i bijega u Albaniju svjetski mediji su uzbunili zapadnu javnost, te su počeli zračni napadi na Srbiju 1999. godine. NATO savez je 60 dana bombardirao Saveznu Republiku Jugoslaviju, više teritorij srbije nego Crne Gore.

Vrlo brzo su uništene komunikacije, energetske mreže i proizvodnja. Nakon toga je trebao krenuti kopneni napad na Srbiju. U tome je trebala sudjelovati Hrvatska, Mađarska, Rumunjska, Bugarska i Albanska vojska. Hrvatska je vojska jedina imala ratno iskustvo i njezina je uloga bila ključna. Kopneni napadi na Srbiju je trebala pokrenuti Hrvatska vojska nastupom iz Slavonije prema Beogradu i iz Dubrovnika prema Crnoj Gori i Sandžaku. Mađari bi preko Novoga Sada trebali nastupati prema Beogradu. Rumunji bi preko Šumadije trebali ući u Beograd. Bugari bi preko Niša trebali izbiti na bosansku granicu, a najslabija Albanska vojska bi trebala uz pomoć KFOR-a zauzeti dio Kosova, južne Srbije, Crne Gore i Makedonije gdje su Albanci većina.

Nakon toga Srbija bi bila podijeljena u okupacijske zone, što bi postepeno završilo stvaranjem nove manje Jugoslavije. Na taj način bi na Balkanu imali Albaniju puno veću nego prije i Jugoslaviju manju nego prije rata.

Budući da predsjednik Tuđman nije dao Hrvatsku vojsku, od kopnenog se napada odustalo, pa su se Amerikanci zadovoljili ulaskom na Kosovo i to ne u potpunosti jer su Rusi izvršili desant na Prištinski aerodrom. Tuđman je u ovakvom američkom planu vidio obnavljanje nekakve Jugoslavije Hrvatskim oružjem, te su Amerikanci od plana morali odustati, ali su umjesto toga pokrenuli operacija destabilizacije Srbije i rušenja Miloševića iznutra.

Tada je u Srbiji, nizom atantata počeo proces stvaranja anarhije, kako se ne bi znalo tko koga ubija. Zapadne službe odredile su mete, albanska je mafija prikupila novac, a izvršitelji su sami srbijanski profesionalni likvidatori. Kako ta organizirana anarhija ne bi skrenula u pogrešnom smjeru, preko medija u susjednim zemljama, a i u samom Beogradu, puštane su “provjerene informacije” kako atentate organizira sam Milošević i kako se zapravo radi o ratu između srbijanskih zločinačkih organizacija. Na napade je Milošević odgovorio istim načinom.

Istovremeno, i u Hrvatskoj je počeo proces dovođenja na vlast poslušnijeg režim koji će sudjelovati u američkim planovima. Nakon Tuđmanovog odbijanja suradnje u kopnenom napadu na Srbiju, CIA je otpočela i vrlo jaku medijsku kampanju za rušenje hrvatske vlasti. Preko različitih paraobavještajnih tzv. nevladinih udruga poput američke Nacionalne zaklade za demokraciju (NED) i sličnih.

Nakon Miloševićeva pada politika prema Crnoj Gori također je doživjela promjenu od 180 stupnjeva. Isti oni zapadni diplomati koji su podupirali Crnu Goru na putu prema samostalnosti odmah nakon Miloševićeva pada počeli su je nagovarati na povratak u Jugoslaviju, a i haaški su se istražitelji iznenada počeli zanimati za pojedince iz crnogorske vlasti. Iste poteze “uvjeravanja” počeli su poduzimati srbijanski, te poneki hrvatski i bosanski državnici. Budući da ova prva faza nije imala nikakva ploda, zapadne su službe za vođenje specijalnog rata organizirale u Crnoj Gori isti val atentata kakav su godinu dana ranije organizirale u Beogradu. Kako ta organizirana anarhija ne bi krenula u pogrešnom smjeru, istovremeno su putem medija u susjednim zemljama počeli puštati “provjerene informacije” o tome kako je riječ o sukobu između crnogorskih švercerskih skupina. U Crnoj Gori nije bilo skupina koje bi međusobno ratovale jer je postojala samo jedna organizacija koja se bavila švercom cigareta i slične robe prema Srbiji i Italiji, a prihod koji je ostvarivala bio je osnovni prihod od kojega se financirao projekt samostalne Crne Gore, te je zahvaljujući tome Crna Gora, nakon referenduma postala samostalna. Kako bi smanjio pritiske na sebe Đukanović je povukao vrlo lukav potez. Odrekao se državnih funkcija predsjednika države ili vlade, ali je ostao predsjednik vladajuće stranke. Time je spriječio svoju marginalizaciju, ali više za ništa nije mogao biti optuživan pošto nema nikakvu državnu funkciju.

U Makedoniji su Amerikanci nekoliko mjeseci obavljali medijske pripreme za rat između Albanaca i Makedonaca. Makedonski su novinari vrlo uvredljivo počeli pisati o Albancima i njihovim političkim strankama u Makedonskom Sobranju, čime je situacija postala vrlo »zapaljiva«. Amerikanci su ocijenili kako je ova država previše nestabilna, te da dijelove s većinskim albanskim stanovništvom treba pripojiti Kosovu, kako bi ojačala buduća Velika Albanija kao Američki saveznik na ulazu u jadransko more. Ostatak Makedonije bi trebalo pripojiti obnovljenoj bivšoj umanjenoj Jugoslaviji, ili Bugarskoj. Čim su albanski gerilci s Kosova upali u Makedoniju i mobilizirali lokalne dragovoljce Albance, Britanci i Francuzi su zaprijetili raspadom NATO saveza, nakon čega su se Amerikanci privremeno povukli pa čak i medijski osudili albanske gerilce nazvavši ih teroristima.

U BIH je stvoreno stanje trajne neizvjesnosti, dok svi ne pristanu na obnovu Balkanske unije. Stanje neizvjesnosti im odgovara pošto, u svakom trenutku, po potrebi mogu izazvati novu krizu.

Nakon zauzimanja Kosova Amerikanci su odlučili ovu Srpsku koloniju dugoročno priključiti Albaniji, a sami su tu, blizu Uroševca na istoku Kosova stacionirali svoju najveću vojnu bazu izvan SAD-a, Bondstil. Time je Kosovo i Albanija postalo najjače geostrateško uporište na ulazu u Jadran, te velika zračna baza jednako udaljena od Rusije i Perzijskog zaljeva.

Time je Kosovo postalo Američki protektorat koji je postepeno dobivao osobine države.

Formalno, u tom periodu Kosovo se još uvijek smatralo kao dio SRJ, što je prekinuto donošenjem deklaracije o neovisnosti.

Kosovo je neovisnost od Srbije proglasilo 17. 2. 2008. godine.

Neovisnost Kosova je podijelila međunarodnu zajednicu: većina zapadnih država to je podržala, a rusija i Kina su osudile deklaraciju.

Nakon priznanja neovisnosti Kosova 2008. i poziva Hrvatskoj za ulazak u NATO Amerikanci su ponovno stvorili novo geostrateško stanje na Balkanu suprotstavljeno Europi kao i 1994. nakon potpisivanja Washingtonskih sporazuma.

Trebalo je 10 godina kako bi se stanje dovoljno primirilo nakon čega je počelo postepeno ujedinjenje Kosova i Albanija, što Albancima nikada ne bi pošlo za rukom bez američke pomoći.

Hoće li se ta država dugoročno održati najviše ovisi o njenom ekonomskom napretku, o jakom prometnom povezivanju između Albanije i kosova, te o izgradnji snažne vojske.