Svi naši MONOPOLI

Monopol je situacija kada postoji samo jedan davatelj određene vrste proizvoda ili usluga, to jest situacija kada nema tržišne konkurencije. Odlično za vlasnika monopola, ali loše za kupce proizvoda ili usluga. Monopoli su nastajali u situacijama kada je samo jedno poduzeće imalo ključnu sirovinu ili položaj, kada je država dala isključivo pravo proizvodnje nekog dobra ili usluge samo jednom poduzeću, ili kada su troškovi proizvodnje jednog proizvođač daleko niži kod drugih proizvođača.

Monopolist može biti i na strani proizvodnje i na strani kupnje. Kada postoji samo jedan proizvođač i više kupaca onda taj proizvođač diktira uvjete prodaje, a kada postoji više proizvođača, a samo jedan kupac tada kupac određuje uvjete kupnje. Kada postoji samo jedan proizvođač i jedan kupac to je čisti monopol u kojem se proizvođač i kupac o svemu dogovaraju.

U carskoj mandarinskoj Kini najveći kupac je bila država i ona je imala položaj monopolskog kupaca, te je o državi ovisilo koji će proizvođač napredovati, a koji će propasti. Nije tu bilo da nekakvi "dosadni i čudni" inovatori stalno nešto novo proizvode, te stvaraju promjene i nestabilnost. Promjene utječu na stabilnost vlasti, a za opstanak države najvažnija je stabilnost vladara.

A stari Kinezi su znali "stabilno" vladati.

Tamo se znalo tko kosi a tko vodu nosi.

Tko će biti dolje a tko gore o tome moraju odlučivati najsposobniji, a to su "naravno" mandarini i drugu carski službenici. Da nisu najsposobniji pa ne bi ih valjda njegovo carsko veličanstvo uzelo sebi za sluge.

Razvojem europskog kolonijalizma pojavili su se neki ekonomski teoretičari koji su se zalagali za tržišnu privredu, te u svojim dijelima dokazuju kako je konkurencija najvažnija za razvoj društva pošto konkurencija tjera poduzetnike na ulaganje u smanjenje troškova, povećanje kvalitete, racionalizacije i inovacije.

Nasuprot njima, filozof i dopredsjednik alkoholičarskog Trier Tavern kluba Karl Marx je smatrao kako je tržišna konkurencija nepotrebno trošenje resursa, te kako avangarda radničke klase najbolje zna u čega treba ulagati, te kako najbolje razvijati proizvodne snage i odnose.

Povijesno iskustvo nam je pokazalo kako u komunizmu vladajuća partija ni u jednoj država nije ulagala ni u racionalizacije ni u inovacije, osim u razvoj vojne industrije gdje su imali jaku konkurenciju u suprotstavljenim državama. Vjerujući u prednosti planske privrede u komunističkim državama su nastojali u svim djelatnostima postići čisti monopol, ne samo u proizvodnji, već i zapošljavanju u kojem je država diktirala svim poduzećima i svim sindikalnim organizacijama.

Zbog pozitivnog učinka na razvoj proizvoda i usluga u svim državama slobodnoga poduzetništva država nastoji suzbiti svaki monopol, osim monopola na inovacije koji traje određeno vrijeme. Monopol na inovacije je potreban kako bi oni koji ulažu u razvoj inovacija imali dovoljno vremena za pokrivanje troškova razvoja, nakon čega inovacija postaje slobodna za korištenje. Kada to ne bi postojalo nitko ne bi imao motiv za bilo kakvo ulaganje u inovacije, osim u slučaju gdje je moguće sakriti bitne postupke proizvodnje koji mogu sačuvati monopol na proizvodnju nečega.

Zahvaljujući zakonskoj mogućnosti stjecanja monopola na inovacije došlo je do naglog vala pronalazaka i tehničkih unapređenja u 18, 19 i 20 stoljeća. Za to su bile potrebne velike količine kapitala, te ekonomskog i društvenog jačanje novih inovativnih poduzetnika i inovatora.

Ovaj proces koncentracije i centralizacije kapitala u rukama najsposobnijih omogućio je stvaranje velikih monopola. Neki od stvorenih monopolista nastojali su svoje monopol proširiti i izvan područja tehnologije, te dolazi do nasilnom prisvajanju, kupovinom ili otkupom slabije stojećih poduzeća, kao i dobrovoljnim spajanjem poduzeća. U ovome su se osobito istakla velika monopolska poduzeća koja su kreditnima došla iz ruku inovatora došla u ruke vanjskih financijera, osobito bankara i financijske oligarhije.

Svi tako stvoreni monopoli nastojali su ukloniti konkurenciju na bilo kakvi način, ukloniti supstitute koji bi se mogli pojaviti na tržištu, ili postaviti ulazne barijere na tržište, pri čemu ni ratovi nisu bili isključeni. U tim postupci su nastojali kontrolirati vrijedne sirovine, patente, i ono sve na što bi mogla steći monopol.

A sve ovo monopolisti rade kako bi maksimalizirali svoj profit, pri čemu su najveći gubitnici kupci koji moraju plaćati puno skuplje proizvode nego u situacijama kada mogu birati između više proizvođača, ili trgovaca. Dodatni gubitak kupaca je u tome što gubi mogućnost vremenom kupovati sve bolje proizvode, pošto prestaju ulaganja u razvoj inovacija. A što je bolje često odlučuje promidžba koja stvara "brend" za koji su u kvalitetu neupućeni kupci spremni platiti puno više od stvarnog troška. A za stvaranje brenda dovoljno promidžbenog novca imaju samo najveće korporacije.

Povezivanjem monopolista nastali su velik holdinzi, karteli, trustovi i koncerni koji imaju dovoljno kapitala za najveće investicije, a često su isplatom plaća u bonovima zaposlenike prisiljavali kupovinu svega u njihovim trgovinama gdje su cijene obično više nego kod konkurencije.

Gubitci za državu

Monopolisti nastoje svoje proizvode prodati po što višoj cijeni, ali nakon povećanja cijena dolazi do pada potražnje. Monopolisti imaju ekonomske alate, poput krivulje potražnje kojima mogu izračunati kod koje cijene ostvaruju najveću dobit, s obzirom na kupovnu moć kupaca. Pri tome su gubitnici kupci, ali i države, stoga što kod manje prodaje po višoj cijeni države mogu ostvariti manje porezne prihode.

Kako bi suzbili privatne monopole mnoge države su donijele antimonopolske zakone, za svoje tržište. Unatoč tome nisu uspjele potpuno ukinuti ekonomske monopole, a to su oni koji su nastali koncentracijom i centralizacijom kapitala. Osim toga, mnoge velike kompanije su se državi suprotstavile stvaranjem prikrivenih monopole u obliku duopola i oligopola. Lijepo se sa nekoliko najvećih konkurenata tajno dogovore o cijeni ili podijeli tržišta, pa nek državne institucije dokazuju kako su se oni dogovorili.

Razvijene države su nastojale mnoge privatne monopole staviti pod svoje vlasništvo, osobito prirodne monopole.

Prirodni monopol je vrsta monopola koja nastaje kad postoji ograničena količina nekih resursa. Nastaje kada jedno poduzeće monopolizira prirodne resurse, ili kada jedno poduzeće najbolje može opskrbiti cijelo tržište robom ili uslugom uz puno niži trošak nego što bi to mogla više poduzeća. Prirodnog monopola nastaje i kod ekonomije obujma stoga što se prosječni troškovi smanjuju s povećanjem obujma proizvodnje, a što dovodi do tog da poduzeće koje ima veliki obujam proizvodnje može pokriti troškove uz nižu cijenu bolje od malog poduzeća. Na taj način nastaju monopoli za distribuciju plina, električne energije, vode i slično.

Druga vrsta državnog monopola stvara se kada prodaju ili proizvodnju određenih roba država daje nekom poduzeću. To se najčešće događalo u slučajevima državnog monopol na duhan, alkohol, šibice, sol, šećer i slično, a takva vrsta naziva se zakonski monopol.

Iako su nastojale ukinuti privatne monopole na svom teritoriju mnoge države često pomažu svojim kompanijama stjecanje monopola na stranim tržištima. Sve države od poduzeća traže jedinstvene cijene na cijelom svom tržištu kako se ne bi moglo pogodovati pojedinim kupcima, ne traže to na stranim tržištima. Zahvaljujući tome velike međunarodne kompanije na novim tržištima nastupaju sa dumping cijenama, nižim od troškova proizvodnje, te tako uništavaju konkurenciju u tim ekonomski napadnutim državama. Dumping financiraju zaradom na tržištima drugih država, a kada unište konkurenciju u napadnutim državama dižu cijene i stvaraju ekstra profit. Moguć je i obrnuti dumpaing u kojem velika strana kompanija dobavljačima lokalnih sirovina plaća cijenu koju lokalni prerađivači ne mogu platiti, a kada ti lokalni prerađivači propadnu cijena sirovine se spušta a cijena gotovog proizvoda se diže, te se tako ostvaruje ekstra profit. Pojedine države taj ekstra profit pokušavaju monopolistima oduzeti višim porezima, ali to nije moguće pošto monopolisti odmah dižu cijene.

Jedini način za oduzimanje ekstraprofita je ili nacionalizirati monopoliste, snažno regulirati rad monopolista, ili raznim poticajima stvoriti konkurenciju.

Unatoč naporima država mnoge kompanije nastoje stvoriti svoj monopol diskriminacijom cijena za različite vrste kupaca, ili odobravanjem količinskih popusta, ili podjelom kupaca u razne grupe.

Ekonomski pismeni političari u razvijenim državama su svjesni štetnosti i privatnih i državnih monopola, te stoga nastoje ograničiti zaradu, a time i društvenu moć i jednima i drugima. Po svojim gospodarskim posljedicama državni monopoli su čak i gori od privatnih monopola. Privatni monopoli, nemaju veliki motiv za ulaganje u inovacije i razvoj, ali imaju motiv za racionalizaciju proizvodnje. Nasuprot njima, državni monopoli niti ulažu u razvoj niti imaju motiv za racionalizacije, te menadžeri u takvim kompanijama često izmišljaju radna mjesta na kojima zapošljavaju rodbinu, prijatelje i prijatelje političara koji ih postavljaju na rukovodeće položaje.

Zbog toga europski ekonomski pismeniji političari u svojim državama stoje prodati sva državna poduzeća, osim onih koji imaju nekakav prirodni monopol, ali i u njima nastoje smanjiti ekonomske štete od neracionalnog upravljanja, na način da iz takvih poduzeća nastoje izdvojiti sve sporedne djelatnosti koje nemaju karakter prirodnog monopola.

Za razliku od Europe u SAD-u ne vjeruju u državno vlasništvo nad proizvodnjom, te monopoliste nastoje kontrolirati regulativnih agencijama države. Na federalnoj i državnim razinama osnovane su brojne agencije koje reguliraju cijene, kakvoću proizvoda i usluga, količinu proizvodnje, standarde zaštite, osobito kod telefonskih poduzeća, radio i televizijskih postaja, zrakoplovnih poduzeća, željeznice, elektroprivrednih poduzeća , te poduzeća u mnogim drugim granama.

Regulacija tržišta vrši se državnim mjerama kojima se izravno ograničavaju ili kontroliraju odluke pojedinih poduzeća ili grana ne bi li se tako zaštitio društveni interes. Te državne regulativne agencija se mogu podijeliti na one koje ograničavaju tržišnu moć reguliranih poduzeća i one kojima je glavni cilj zaštita i sigurnost radnika i potrošača. Tako se propisuje nužna razina kvalitete proizvoda i usluga kao što su prehrambeni proizvodi, kozmetika ili lijekovi. Također se donose mjere nužne za zaštitu čovjekove okoline i zaštitu radnika na radu.

Međutim, regulacija često gubi svoju početnu svrhu, te umjesto potrošača, služe reguliranim poduzećima koja lobiranjem ostvaruju svoje interese.

Usporedbom gospodarskog rasta između europskog modela antimonopolske politike držanjem prirodnih monopola u državnom vlasništvu, te američkog modela reguliranja prirodnih ili ekonomskih monopola moguće je zaključiti kako je američki model uspješniji. Tamo je prosječna nezaposlenost manja a rast BDP-a veći.

Međunarodni monopoli

U međunarodnim odnosima, kako bi suzbili monopole ekonomski pismeniji političari nastoje razviti slobodnu konkurenciju na svjetskom tržištu gdje nitko ne može imati monopol. Takvo veliko tržište je doista potrebno kod proizvodnje vrlo skupih proizvoda ili tehnologija poput proizvodnje brodova, aviona, čipova, automobila, ali za proizvodnju jednostavnih proizvoda poput luka, salate i slično dovoljno je i malo lokalno tržište. Zbog prevelike liberalizacije tržišta došlo je i do negativnih pojava preseljenja svjetske proizvodnje i najosnovnijih proizvoda u države sa jeftinijom radnom snagom u kojima su na snazi razni prikriveni fiskalni i monetarni poticaji izvoznicima, do država nastoji što više oporezovati domaću potrošnju i uvoz.

Hrvatska u EU

Ulaskom u EU Hrvatska je morala liberalizirati mnoge proizvodnje i usluge. Liberaliziran je prijevoz tereta željeznicom, dok je prijevoz ljudi ostao u rukama države. Zahvaljujući tome od liberalizacije željezničkog prijevoza raste prijevoz robe, ali prijevoz putnika i dalje pada.

Slično je i u Hrvatskim šumama koje upravljaju sa 47 posto državnog teritorija, te zapošljavaju oko oko 1400 na stalno i oko 6.000. sezonski. I pri tome najviše brinu kako zaraditi na prodaji drveta, ne vodeći računa kako država puno više može zaraditi prodajom proizvoda od drveta, nego što se može zaraditi izvozom samih trupaca.

Slična situacija je i u poduzeću Hrvatske vode koje nastoje što više naplatiti korištenje voda, na štetu konkurentnosti onih koji vodu koriste za proizvodnju hrane.

Društveni monopoli

Osim monopolskih poduzeća u hrvatskoj postoje i razni društveni monopoli koji na gospodarstvo i distribuciju društvene moći djeluju podjednako kao i monopolska poduzeća. Uglavnom se bave prodajom raznih dozvola, koncesija, certifikata i prava na rad.

Najveći društveno gospodarski monopol je Hrvatska gospodarska komora u koju se silom zakona učlanjuje svaki poduzetnik čim registrira poduzeće. Ukupni prihodi HGK su 2019. godine iznosili 234.457.719,00 kina. Dio tih prihoda ostvaruju od članarine, a dio prodajom dozvola, certifikata i koncesija.

Slično je i sa obrtnicima koji su silom zakona članovi Hrvatske obrtničke komore koja je 2019. ostvarila ukupni prihod preko 22 milijuna kuna ostvarenih od članarina i prodajom prava koje im je zakonodavac dodijelio.

Kod Hrvatske poljoprivredne komore ne postoji obaveza članstva, ali postoji prodaja prava koje im je odobrila država.

Osim ovih proizvođačkih komora postoje i profesionalne stručne udruge sa obaveznim članstvom i pravom na monopolsku prodaju raznih dozvola, certifikata i sličnih prava, uključujući pravo na rad.

U ovu grupu monopolskih organizacija ubrajaju se:

• Hrvatska odvjetnička komora

• Hrvatska revizorska komora

• Hrvatska komora poreznih savjetnika

• Hrvatska komora arhitekata

• Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora

• Hrvatska komora inženjera građevinarstva

• Hrvatska komora inženjera strojarstva

• Hrvatska komora elektrotehnike

• Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije

• Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne tehnologije

• Hrvatska komora inženjera tehnologije prometa i transporta

• Hrvatska veterinarska komora

• Hrvatska komora fizioterapeuta

• Hrvatska psihološka komora

• Hrvatska komora zastupnika u području prava industrijskog vlasništva

• Hrvatska javnobilježnička komora

Osim ovih komora koje su regulirane zakonom o Reguliraju profesionalnih usluga, postoje i druge komore kao što su:

• Hrvatska liječnička komora

• Hrvatska komora dentalne medicine

• Hrvatska komora zdravstvenih radnika

• Hrvatska komora medicinskih biokemičara

• Hrvatska komora medicinskih sestara

• Hrvatska komora primalja

• Hrvatska ljekarnička komora

Od ovih komora najviše zarađuje Hrvatska liječnička komora sa gotovo 30 milijuna kuna godišnjeg proračuna. U ukupnim prihodima ovih komora od preko 130 milijuna kn, najviše se zarađuje od članarina, te od stručnih ispita, obnavljanje licenci, usavršavanja, globa temeljem presuda disciplinskih tijela, provođenje stručnog nadzora nad radom svojih članova i slično.

A koliko koristi Hrvatska ima od ovih mnogobrojnih komora najbolje se vidi na primjeru proizvodnje svinja. Veterinari odlučili natjerati uzgajivače svinja na humanije postupanje sa svinjama, pa donijeli propise kako se svinje moraju uzgajati u čvrstim objektima koje na podovima i zidovima imaju lijepe keramičke pločice koje se mogu brzo isprati, što svinjama ništa ne znači, ali puno znači veterinarima koji ne vole hodati po blatu. A za takve čvrste objekte potrebno je platiti građevinski projekt što je potrebno platiti građevinskim inženjerima. Ali to nije dovoljno. Svaki građevinski projekt mora potpisati neki arhitekt koja mora potvrditi kako taj svinjac ne narušava krajobraznu arhitekturu. Međutim pokvareni svinjari odlučili uskratiti zaradu veterinarima, inženjerima i arhitektima tako što su zatvorili svoje svinjce i odlučili otići u Austriju gdje njihove neuki svinjari svinje uzgajaju ispod običnih nadstrešnica ispod kojih stave slamu u koje se jadne svinje moraju zavlačiti kada im je hladno. A zbog sličnih razloga i mnogi drugi korisnici usluga naših komora krenuli su poput svinjara prema zapadnim državama gdje neuki političari nemaju povjerenje u ogromnu stručnost stručnih komora.

Osim komora postoje i udruge koje imaju monopolski položaj, ili položaj vrlo sličan monopolskom.

Jedna udruga koja ima monopol na pribavljanje novaca za humanost, ali ne i za rad na tom području je Crveni križ. Sve općine, gradovi, županije i država po zakonu moraju određeni postotak svojih prihoda prosljeđivati ovoj udruzi koja tako dobiva oko 500 milijuna kuna godišnje.

Na isti način se financira i planinarsko društvo koje prikupi preko 120 milijuna kuna, te ima monopol nad izdavanje dozvola za organizirano šetanje po planinama i slično.

Slično se financira i turistička zajednica koja prikupi preko 150 milijuna kuna i kojoj moraju plaćati mnogi koji od turizma nemaju baš nikakve koristi.

Osim ovih udruga postoje i mnogobrojne druge udruge koje dobivaju novac od građana i državnih institucija. A koje će dobiti novac ovisi o kvaliteti projekata. A kvaliteta tih projekata najčešće ovisi o poznanstvu predsjednika udruga sa političarima. Zahvaljujući takvim monopolskim principima nekim udrugama projekti su kvalitetni i kada su napisana na tri stranice, dok većini drugih udruga kvaliteta projekta nije dovoljna čak ni kada ih sastave najobrazovaniji stručnjaci.

Prikriveni monopol postoji i u politici

Monopol baštine i mnogobrojni državni službenici, te djelatnici monopolskih državnih poduzeća i institucija kojima odgovaraju oni političari koji neće dirati u njihove kolektivne interese. Unutar obitelji i prijateljskih skupina su se dobro rasporedili u nekoliko najvažnijih stranaka pa koja god stranka pobijedi njima dobro. U njih nitko ne dira. Međutim, i među državnim službenicima i zaposlenicima monopolskih organizacija uvijek se nađu neki nerazumnici koji pljuju u tanjur iz kojega, jedu pa stalno osnivaju neke nove stranke i nezavisne liste, na koje na izborne liste znaju ponekad staviti i nekog tko živi na slobodnom tržištu. I tako pokušavaju oduzeti glasove politički iskusnim i provjerenim strankama koje su jedini jamac stabilnost političkog sustava. Ali čim dođu u sabor vrlo brzo pokažu svoju političku nesposobnost, pa kao prodavači magle ispadaju iz političke utrke. Ali odmah se pojavljuju neki novi koji nude isto ono što su na prošlim izborima biračima nudili propali prodavači "novih nada". Koliko ozbiljno misle vidi im se već prilikom osnivanja čitanjem statuta. Kao i stare stranke, oni znaju kako strankom treba upravljati onaj tko je najsposobniji. A najsposobniji je, zna se, Predsjednik stranke. Zato je on taj koji sastavlja liste za sve izbore, naravno na prijedlog svojih najpovjerljivijih suradnika koji su zna se najsposobniji za prepoznavanje najboljih i najpametnijih kadrova unutar stranke i izvan nje.

Povremeno se gotovo u svim strankama, starima i novima pojave ovakvi nerazumnici koji misle kako bi se prije svih izbora, na svim razinama trebali provesti unutarstranački predizbori po uzoru na SAD i neke druge politički nestabilne države. Oni očito ne razumiju kako je to samo uzaludno trošenje resursa na nešto što Veliki stranački vođe znaju obaviti puno jeftinije, brže i kvalitetnije. A pošto ih pametniji stranački drugovi ne razumiju takvi često napuštaju svoje stranke na čuđenje stranačkih dužnosnika koji ne razumiju kako netko može biti tako nezahvalan prema svojim strankama koje su im tako puno dale. Ponašaju se isto kao oni svinjari koji nerazumno zatvaraju svoje svinjce kako bi otišli raditi u austrijskim ili nizozemskim svinjcima.