Svinjska kuga, i kugava politika

Nakon puno godina iščekivanja stigao nam je neželjeni gost, svinjska kuga. Seljaci plaču, uvoznici se vesele, a kupcima svejedno. Ako nema domaćeg uvest ćemo.

Otkako smo krenuli na put u EU proizvodnja svega pada. Ali love ima. Izvezli smo pola milijuna ljudi pa nam sada šalju donacije. Možemo dić sve četiri u zrak i uživat. Onima koji baš žele radit mogu to obavit kroz nekoliko mjeseci u turizmu, pa trošit ostatak godine. Drugi mogu servisirati i održavati preostalo, i to nam je dovoljno. Domari, sobarice i čistačice su baš dobar posao za Hrvate. Ostalo je intelektualno prenaporno.

Ali gle vraga, u svakoj idili uvijek na površinu ispliva nešto neplanirano. Svinjska kuga otkrila kako postoji neki privatni monopolist koja najviše zaradi kada svinje krepaju. Neki pametno zaključuju kako nije dobro kada neki privatnik ostvaruje preveliku monopolsku dobit pa treba osnovati novu državnu kafileriju kako bi ona konkurirala privatnom monopolistu. Na najboljim tradicijama naših klasika samoupravnog socijalizma zaključuju kako se gramzive kapitaliste može staviti u red samo jačanjem državnog vlasništva. Očito kako 70 posto kapitala kojim upravlja država nije dovoljno, pa bi to trebalo pojačati. Neki, ničim izazvani, misle kako je duopol jednako loš kao i monopol treba razuvjeriti. Kako je duopol dobar treba dokazati novim ekonomskim pokusom. Možda bi se ovaj put pokazalo kako državnim poduzećem mogu upravljati sposobni i pošteni, iako smo u zadnjih 80 godina gledali kako je to vrlo rijedak incident.

Tamo neki nesposobni siromašni Amerikanci su nas još početkom prošlog stoljeća počeli učiti kako je svaki monopol loš, kao i duopol ili oligopol, pa su donijeli zakone protiv toga. Čak su razvili i nekakve matematičke formule za izračun monopolskih, duopolskih i oligopolnih cijena.

Ima takvih i kod nas koji pate od matemetičkih dokaza, umjesto da se više trude popraviti dobre i humane ideje koje su slučajno pokvarili "mangupi u našim redovima", kao i u redovima svih drugih komunističkih zemalja.

A kada se gleda matematički tada se vidi kako su cijene najmanje kada postoji stvarna konkurencija. A ne lažna, u kojoj menadžeri raznih robnih lanaca međusobno konkuriraju, a vlasnici se o svemu dogovaraju na golf terenima.

Kada bi nešto od toga znali naši političari, i oni na vlasti, kao i oni u opoziciji mogli bi predložiti nešto što stvarno koristi razvoju domaće proizvodnje i domaće konkurencije. Umjesto osnivanja državne kafilerije mogli bi predložiti da HBOR ponudi domaćim poduzetnicima povoljan kredit za izgradnju nove kafilerije. Jedan od kriterija za odobravanje takvog krediti bi mogao biti da na udaljenosti od 100 kilometara ne postoji druga kafilerija, ili odobrenih projekata za izgradnju takvih objekata. Možda bi se tada nekoliko poduzetnika odlučilo riskirati, te krenuti u izgradnju. A rezultat bi mogao biti da se u svakoj hrvatskoj regiji pojavi po jedna kafilerija, pa više nitko ne bi imao monopol. Ukupni troškovi za transport crkotina bi bili manji, trošak za seljake bi bio manji, a monopolsku zaradu ne bi imao nitko.

Na isti način bi HBOR mogao nuditi povoljne kredite i za druge industrije koje nam nedostaju.

Mogao bi HBOR ponuditi povoljne kredite i za gradnju novih mini silosa i skladišta kako seljaci ne bi morali svoje proizvode prodavati čim ih uberu, već da ih prodaju kada su najskuplji. Time bi se sezonsko kolebanje cijene kroz godinu ublažilo. A jedan od kriterija za dobivanje kredita bi mogao biti da na nekih 5 kilometara udaljenosti ne postoji takav mini silos.

Mogao bi HBOR odobravati i kredite za izgradnju mini mljekara, ali pod uvjetom da na udaljenosti od nekih 20-ak kilometara ne postoji takva mljekara. Pa bi nam se i uvoz mlijeka smanjio, a proizvodnja povećala.

I sve takve razne nove povoljne "bankarske proizvode" sa niskom kamatom, dugim greis periodom i dugim rokom otplate bi trebalo sufinancirati ministarstvo financija, ministarstvo gospodarstva ili poljoprivrede predložiti, a vlada odobriti. A ne strateške odluke o gospodarskoj konkurentnosti prepustiti nekom direktoru ili nadzornom odboru u HBOR-u, ili neke druge banke u stranom vlasništvu. Bankari vole monopoliste koji uvijek vraćaju kredite i obilno časte. Radi toga, kada direktori banaka odlučuju odluke se u pravilu donose za ručkom. Uz obostrano zadovoljstvo i rukovanje sa smiješkom.