Svjedočenje Filomene Ratković-Kevina jama, dug put do istine i u samostalnoj Republici Hrvatskoj

3.dio kalvarije  hrvatske obitelji Stude

Uvod

Tekst namjenjujem kao prilog Virtualnom Muzeju antifašističke borbe na portalu SABA HR, https://mab.hr/ premda znam da ga neće uvrstiti ( toliko o njihovu pravičnom antifašizmu)

Tekst namjenjujem Ministarstvu hrvatskih branitelja Republike Hrvatske koje je dalo 20 000 eura SABA RH za Virtualni muzej antifašističke borbe. Osobno smatram da Ministarstvo hrvatskih branitelja ne treba podupirati SABA RH, sljednicu SUBNOR-a, jer je RH po Odluci Sabora od 8.10 1991.godine prekinula sve državno-pravne sveze sa SFRJ.

Tekst također namjenjujem SNV-ovu predsjedniku Miloradu Pupovcau za objavu na portalu NOVOSTI, iako sam sigurna da će ignorirati (toliko o srpskoj ugroženosti u Hrvatskoj i ustašoidnosti Hrvata-zamislite ustaše su se ispričali kada su uvidjeli da su lupali na pogrešna vrata) Kako se ta dva portala nadopunjuju i međusobno objavljuju tekstove parafrazirati ću njihova novinara, (Portalnovosti.com / Siniša Vuković) ” Jerbo, do kraja samoga godišta 1941. ustaška gamad bje dokraja legitimirana višestruko se potvrdivši kao neporecivo ljudsko zlo, ostavivši iza sebe čitava groblja nepotrebnih mrtvaca i nasilno prekinutih ljudskih života i sudbina”

U toj ću rečenici samo dvije riječi zamijeniti i dobijemo brojčano mnogo gori rezultat:” Jerbo, do kraja samoga godišta 1945. četničko-partizanska gamad bje dokraja legitimirana višestruko se potvrdivši kao neporecivo ljudsko zlo, ostavivši iza sebe čitava 1 750 jama, rudnika i grobišta,  nepotrebnih mrtvaca i nasilno prekinutih ljudskih života i sudbina”

Sigurno neće promijeniti retoriku, ako i pročitaju ovaj tekst, ali ostaje činjenica da kršćani opraštaju, a komunisti NE.

Ostaje činjenica da unatoč protoku vremena nisu shvatili da su zločinci, ne prihvaćaju da je zlo univerzalno i da zločin nema opravdanja. Zločin je zločin ma tko ga počinio. Stoga je njihova retorika degutantna, lažljiva i licemjerna, jer nanosi zlo onom poštenom i iskrenom djelu koji nisu počinili zločin.

Ostaje činjenica da i najtvrđi komunisti na samrti zovu svećenika, a ne svog ideologa -partijskog komesara!

Podsjećam na Rezoluciju EU Parlamenta od 19.rujna 2019.godine, Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) u kojoj su svi totalitarni režimi zločinački.

Ti totalitarni mozgovi nesposobni su demokratski razmišljati! Uzalud se njima podastru svi dokazi i argumenti, kada ih ne žele priznati. Komunisti su gori od fašista i nacista jer su činili zločine, ubijali ne istomišljenike, i sakrivali svoja nedjela i zločine.

A istovremeno su se busali u prsa svojom humanošću, i kao gradili humano društvo, na temeljima stotina tisuća mrtvih.. Pokvareno, podlo i licemjerno danas se opet busaju u prsa sa lažnim antifašizmom, izmišljajući ustaše i fašiste da bi opravdali svoje zločine i razlog svog postojanja.

Svoju mržnju ne mogu sakriti, pa sve neistomišljenike proganjaju za govor mržnje. Lopov viče držite lopova. A vlastitu mater bi izdali i prodali za položaj, povlastice i novac.

Katolička crkva im je osobito na meti, jer je unatoč što su u Yugi pobili 664 svećenika i 80 časnih sestara nisu uspjeli pokoriti. A htjeli su komunizam i Tita postaviti umjesto Boga, pa im nije uspjelo. Zato su protiv Vatikana i Vatikanskih ugovora. Njihove udruge i programe treba financirati, a Crkvu ne! Po čemu su oni to zaslužili? Lažima i lažnom ideologijom?

Na osnovi osobno proživljenog iskustva, kao i naknadnog dugogodišnjeg napornog, upornog i, cijeloj obitelji, bolnog istraživanja, napisala sam ovaj tekst s jednim jedinim ciljem: Neka se sazna istina!

Prava istina o nekim davnim i onim ne tako dalekim događajima. Predugo je vladala šutnja prekrivena čvrstim plaštem laži, one “istine” koju su “oslobodioci” godinama servirali kao jedinu i neupitnu, prikrivajući njome svoje strašne zločine.

Ovdje govorim o slučaju naše obitelji. A koliko je takvih obitelji? Koliko je onih koji nikad nisu saznali sudbinu svojih bliskih, nestalih u bezbrojnim jamama ili satrtih na poslijeratnim Križnim putovima?

Većina spomenutih sudionika opisanih događaja već su pokojni, za neke ne znam gdje su. Međutim, neki od aktera još su živi i mogu posvjedočiti o činjenicama. Krvnicima ionako ja ne mogu oprati krv s njihovih zločinačkih ruku.

I, kao što je jednom rekla moja mama upirući prstom put nebesa:“ Ja sam im oprostila. Neka ondje gore riješe svoje grijehe.”

U Zagrebu, listopad 2003. godine

Tekst ustupio Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, hrvatski branitelj Sinišu Ratković u sklopu istraživanja KEVINE JAME

Siniša Ratković, Bojnik u miru ,  14. srpnja 1950. – 22. svibnja 2020. Počivao u miru Gospodnjem!

Ukazanje istine ili čekanje se isplati

Poraće je. Prošla je, i našu obitelj dobro zahvatila, prvo konfiskacija pa nacionalizacija. Što se moglo? Sila Boga ne moli.

Mi, moje sestre, brat i ja poženili smo se i poudavale. Najstarija Neda je s mužem Francom Bisiakom otišla u Italiju. Mira se udala za Mirka Slade-Šilovića i živjela u Trogiru. Ja sam se udala za Juru Ratkovića. I obitelji naših muževa imali su svoje Kalvarije, ali sad neću o tome.

Jure i ja smo također stanovali u Trogiru. Drago je sa suprugom Tatjanom ostao živjeti još neko vrijeme s mamom u obiteljskoj kući.

Kevina jama i ono što se na njoj događalo zabranjena su tema. Jedino obitelji žrtava pamte i o njoj potiho govore. I stalno se pitaju: zašto?

Najvjerojatniji odgovor na to stalno "Zašto?" saznali smo zahvaljujući jednom pravom Trogiraninu, sada pokojnom. Zvao se Vinko. Prezime mu neću spominjati iz jednostavnog razloga. On se smatrao djelomičnim uzročnikom naše tragedije, iako zaista nije bio ni za što kriv.

Već sam rekla da smo živjeli u Trogiru. Jednog dana, negdje krajem, pedesetih godina, na Mostu od Travarice zaustavi me znanac, Vinko. Kasnije sam saznala da je tako pristupio i Miri.

Prve riječi koje je izustio bile su:

"I ja snosim odgovornost za smrt vašeg oca." Zapanjeno sam ga pogledala. Jedino sam uspjela izustiti: "Kako?"

Mala digresija; moram se kratko vratiti u prošlost. Nakon izbora 1939. godine u našoj općini na vlast je došao HSS. Naš pape je, kao istaknuti član stranke, izabran na mjesto odbornika.

Sad nastavljam Vinkovu priču:

"Održavala se sjednica općinskog vijeća na kojoj je trebalo razmotriti molbu Josipa-Bepa Babina za mjesto nadglednika ceste i vodovoda za područje Kaštel Novi - Trogir. Taj sam posao ja radio već neko vrijeme. Bio sam oženjen i imao troje djece. Babin je bio neoženjen i već imao posao u vojnoj bazi Divulje kao civil."

Otac je taj dan bio u Splitu po poslu. Po povratku, kod zgrade općine zaustavio ga je općinski poslužitelj s porukom da odmah dođe u općinu na sastanak.

Kad je na dnevni red došla Babinova molba, otac se usprotivio.

"Nemam ništa protiv Bepa, ali on je sam i ima posao a Vinko će ostati s djecom na ulici."

Na glasovanju je pobijedio očev prijedlog većinom glasova. Bepov otac, također vijećnik, ostao je u manjini i ja sam zadržao mjesto."

Zastao je na trenutak, kao da ne može doći do daha. Ja sam šutjela i čekala nastavak potpuno obuzeta pričom koju sam slušala. Rezultate glasovanja njih dvojica, Bepo i Vinko, čekali su vani, ispred općine. Kada je čuo odluku i kao je do nje došlo, Babin je viknuo našem ocu:

"Vlade, Vlade, platit ćeš mi za ovo, kad - tad."

"Eto," - završio je Vinko svoju ispovijed - "sad znate da je sve to počelo radi mene. Ja   radi zle krvi između njih."

Još uvijek u šoku zahvalila sam mu na njegovo iskazu. Sad mi je jasnije mnogo toga. Rekla sam mu da on nikako ne može biti kriv za ono što se godinama poslije toga dogodilo i da mu savjest može biti potpuno mirna.

Bol za ocem nikad nije prestala. Kriomice smo odlazili na Kevinu jamu pomoliti se i staviti cvijeće. Tako smo si stvarali iluziju da je to pravi grob.

Zašto kriomice? Zato jer je milicija budno pazila da se tamo nitko ne mota osim onih koji bi došli baciti smeće ili lešine uginulih životinja. Cvijeće ili bilo koji drugi znak našeg dolaska revno bi uklanjali. Vojska i bolnice su svoj otpad bacale u jamu sve u nadi da će je ako ne zatrpati onda bar pokriti dno i ono što se na njemu nalazilo.

Djeca su nam rasla pa su i oni počeli hodočastiti na to smetlište, u što se jama polako pretvarala. Kako je vrijeme odmicalo tamo se išlo sve manje potajice, sve je više bilo cvijeća i svijeća.

To je lokalnom SUBNOR - u bilo kao crvena krpa pred bika. Netko od njihovih aktivista je imao zadatak redovitog obilaska jame i uklanjanja svega onog što bi obitelji ostavile.

Na službenoj razini su padale razne ideje što napraviti s jamom: zatrpati je, čvrsto je ograditi ili otvor zaliti betonom. A sve u ime tobožnje zaštite stanovnika. Kao da u jamu svaka dva-tri dana neko nepažnjom upadne, pa se to mora svakako riješiti.

O tome se posebno govorilo na svečanosti otvaranja asfaltirane ceste Kaštela - Lečevica. To je bilo sedamdesetih godina, malo iza sloma Hrvatskog proljeća, za vrijeme progona onog što su oni zvali "hrvatski nacionalizam". U ime boraca NOB - a široku raspravu presjekao je Ante Kapetanović iz Kaštel Starog. Sukladno svom starom antifašističkom i humanističkom opredjeljenju, po iskazu tamo nazočnog Mate Lazića iz Kaštel Novog, javno je obznanio:

"Ništa od toga se neće učiniti. Neka ostane kakva jest. Možda će nam opet trebati!"

Stare navike teško umiru.

Brat Drago je 1954. godine, s nekoliko svojih prijatelja speleologa iz Splita, potajice organizirao spuštanje u jamu sve u nadi da će pronaći i izvući očeve ostatke. Duboko je vjerovao, točnije rečeno nadao se, da će ga moći identificirati po zubalu.

U svojoj nakani nije uspio. Nije pronašao očeve ostatke ali su zato pronašli puno ljudskih kostiju i lubanja. Neki kosturi su bili čitavi, izmaknuti na stranu, što je dalo naslutiti da su neki od žrtava ubačeni živi.

U jami su, osim kostiju, pronašli dijelove odora: značke, kopče za remene i sl. uglavnom oznake talijanske vojske. Tako se potvrdilo i konačno odredište onih zarobljenih Talijana koji su, navodno, prevezeni u Šibenik.

Speleolozi planinarskog društva Mosor 1985. godine istraživali su Kevinu jamu. Predsjednik društva Goran Gabrić kasnije je izjavio:

"Između 15 do 20 jama za koje znamo da postoje u okolici Splita, Kevina jama zaista je najveća i u njoj se nalazi najviše ljudskih kostiju, iz čega je očito da su tu masovno bacani ljudi. I u drugim nalazili smo ljudske kosture ali nigdje tako mnogo."

(Javorka Luetić: Tajna kevine jame, Slobodna Dalmacija od 23.07.1990. godine.)

U istom tekstu Gabrić na upit o mogućoj procjeni broja ubačenih ljudi odgovara:

"Procjena se može od kretati više stotina ljudi do nekoliko tisuća. Kažem, velika hrpa smeća zasad skriva podatke."

A slavni partizani navedeni u ovom tekstu?

Često su ti krvnici, za života, prolazili ispred naše kuće. Uvijek pognutih glava.

Došla je i 1990. godina. Hrvatska napokon postaje samostalna država. Neke dugo čuvane tajne polako izlaze na danje svjetlo. Tako i tajna Kevine jame.

U srpnju 1990. godine, ponukana napisom u novinama odnosno prenesenim stavovima Republičkog odbora SUBNOR - a Hrvatske objavljenim pod naslovom "Nacionalnog pomirenja neće i ne može biti", (Slobodna Dalmacija od 29. lipnja 1990. godine) sjela sam za stol, uzela papir i olovku i u dahu napisala jedan tekst. Dala sam mu naslov: "Kevina jama i "humanisti". Sutradan sam nakanila poslati ga u novine, neka objave. Opisala sam sve poznate mi okolnosti odvođenja i ubojstva oca, i ne samo njega, te o svemu onom što sam o Kevinoj jami uspjela do tada saznati. Jedino što nisam navela, i tada mi poznata, imena ubojica. Motiv pisanja mi nije bila osveta, nego želja da se napokon počne o tome javno govoriti i da nakon toliko godina saznam prve razloge podlog ubojstva oca.

Sukladno onom čemu su nas učili naši roditelji, tekst sam završila rečenicom:

"Neka se sa svojom savješću sami nose."

Ime moga oca bilo je godinama zabranjeno. Jedini način da se njegovo ime bar nekako pojavi u javnosti je bio neuobičajen.

Kad je 1981. godine umrla naša majka Katica na osmrtnici je pisalo: Katica Stude udova VLADIMIRA rođ. Poparić. Ona je sama za života sastavila svoju osmrtnicu. A na njenom lijesu, po njenoj želji, uz Branimirov križ, bio je veliki hrvatski grb izrađen od cvijeća.

Slučajem ili Božjom providnošću, baš to jutro nazvala me je novinarka Slobodne Dalmacije

Javorka Luetić. Predstavila se i objasnila da radi članak o Kevinoj jami.

"Nekoliko ljudi me je na vas uputilo. Pristajete li na razgovor?"

Naravno da sam pristala. Štoviše.

"Upravo sam nešto o tome napisala. Mogu vam pročitati."

Tek što sam pročitala nekoliko prvih rečenica, ona me uljudno prekine.

"Hvala vam, nemojte više. Mogu li doći do vas?"

Došla je za manje od pola sata zajedno sa snimateljem. Dugo smo razgovarale. Ispričala sam joj i ono što nisam stavila na papir. Na odlasku je uzela onaj moj tekst i rekla da će ga, uz moju suglasnost, dati objaviti. Željela je samo znati želim li se potpisati punim imenom i prezimenom.

"Naravno" - rekla sam - "I adresom."

Tekst je izašao u Slobodnoj Dalmaciji 9. srpnja 1990. godine.

U tom pismu sam opisala što se dogodilo s ocem i zatražila da napokon objave punu istinu o tim danima.

I tada se počelo u javnosti o tome pisati i govoriti.

Na konferenciji za novinare Splitski ogranak Socijaldemokratske stranke Hrvatske 13. srpnja 1990. godine, potaknuti mojim pismom, traži "punu istinu o poslijeratnim zbivanjima, o kršenju ljudskih prava, primjeni sile u svim oblicima ljudske egzistencije" te "daju punu moralnu i političku podršku obiteljima žrtava u ratu i poslijeratnom razdoblju." Osim toga traže "da se, ako je moguće, identificiraju poginuli a jama obilježi i zaštiti."

M. Pejaković-Kaćanski: Zaštititi Kevinu, Večernji list od 13. srpnja 1990. i G.R: Istina izbija iz dinarskih jama,

Slobodna Dalmacija, isti datum.

Odbor za kulturu i politička pitanja Ogranka HSLS - a Split suprotstavlja se SUBNOR -ovskoj tezi iz objavljenog članka "Nacionalnog pomirenja neće niti ga može biti". Slobodna Dalmacija, 26. lipnja 1990. godine

U svojoj izjavi poziva na opće pomirenje te navode da je SUBNOR svoj stav iznio: "s namjerom da objave svoju odlučnost u nastavljanju idejnog isključivanja, i iz javnog djelovanja i iz sjećanja svih suprotstavljenika njihovoj monističko - ideološkoj isključivosti."

Nacionalno pomirenje potrebno je vama, Slobodna Dalmacija od 16. srpnja 1990. godine.

"Vjesnik", s podnaslovom "Koliko jama ima u Dalmaciji" objavljuje članak koji prepričava moj tekst i odgovor Splitskog HSLS - a.

Miroslav Ivić: Neka se sami nose sa svojom savješću, Vjesnik od 11. srpnja 1990.

U Slobodnoj Dalmaciji 23. srpnja izlazi tekst J. Luetić "Tajna Kevine jame" s nadnaslovom "Masovna grobnica iz proteklog rata u Radošiću, srcu Kaštelanske Zagore, opominje i upozorava". U slijedeća dva broja tiskana su nastavci: "Duboka je jama ali još su dublje rane"

i "I povijest zakopana s gomilom kostiju?" kroz usta svjedoka iznosi istinu koja se toliko dugo brižno skrivala.

Neki su njeni sugovornici željeli ostati anonimni jer su se još uvijek bojali no većina ljudi pod punim imenom i prezimenom iznijela je svoja svjedočenja i osobna iskustva. Govore o noćnim pucnjavama i potocima krvi oko ulaza u jamu. O pokušajima bijega i bacanja u bezdan živih nesretnika.

Povodom svih tih rasprava po novinama, pozvane smo Mira i ja da sudjelujemo u emisiji na tu temu na lokalnoj splitskoj TV postaji. Emisija je, u organizaciji HDS - a, snimljena poslijepodne, a navečer je puštena u eter. Mi smo govorile o “slučaju” Kevine jame iz našeg iskustva, o okolnostima likvidacije našeg oca i onog što je iza toga slijedilo. Nakon toga slijedio je sličan razgovor na Radio - Splitu u živo. Sudeći po broju poziva, emisija je izazvala veliko zanimanje.

Uz mene su bili još predstavnik boračke organizacije te speleolog, jedan od onih koji se spustio u Kevinu jamu.

U tijeku emisije sugovornik, predstavnik SUBNOR - a, upitao me je:

"Kako danas gledate na taj rat?"

Odgovorila sam onako kako sam stvarno mislila:

"Otprilike ovako: taj rat je bio prljav. U njemu se svašta događalo. Evo vam primjer: moga oca, djeda moje djece ubili su partizani i bacili u jamu, djeda moje starije nevjeste ubili su četnici s dvadeset sedam uboda nožem, a djeda mlađe nevjeste strijeljali su ustaše u Jasenovcu. Problem je što se o onom prvom ubojstvu nije smjelo govoriti, nije se smjela znati istina. Čak se i sada laže da takvih ubijanja nije bilo."

Nekoliko dana kasnije gostovala sam i na Radio postaji Kaštela. Emisija je išla u živo, s pozivom da se slušatelji koji žele uključe u raspravu. Slušateljstvo se očito jako zainteresiralo jer su telefoni neprekidno zvonili. Ljudi su se javljali, pričali njima poznate slične slučajeve i komentirali ono što su čuli. Zajedno sa mnom bio je i predstavnik Gradskog poglavarstva Kaštela.

Na pitanje voditelja emisije kako komentiram optužbu da je moj otac bio ”talijanski špijun i strah i trepet” odgovorila sam:

”Točno je da je jedan Studin noću po kućama vodio Talijane, no to nije bio moj otac Vladimir Stude. To je bio jedan od onih, a koji je bio i ostao partizanski aktivist. Njegovi suborci znaju tko je to. Kad Talijani nisu ništa pronašli po njegovim prijavama, dobro su ga natukli a potom poslali u logor. Na temelju toga priznat mu je status sudionika NOB - a. ”

Jedna me slušateljica upitala:

"A kako bi izgledalo da ubojice vašeg oca sada tužite?"

"Ja ih neću tužiti," - odgovorila sam - "jer im se ne bi ništa dogodilo. I dalje bi sjedili na šentadama uz našu rivu." Te radijske emisije imam snimljene na kazetama. Nakon te emisije puno mojih sumještana me je nazvalo kući i dalo svoju podršku. Komentar je, uglavnom, bio:

”Dobro je da je netko napokon o tome javno progovorio.”

Napokon, u nedjelju pred Svi Svete 1990. na Kevinoj jami održana je prva Sveta misa zadušnica u organizaciji HSS - a Kaštela.

"Po kišnom i hladnom vremenu Misi je prisustvovalo, uz pet župnika, više od pet stotina ljudi koji su se na ljudski i dostojanstven način napokon oprostili od mrtvih."

Opomena iz prošlosti za budućnost, Glas Kaštela od 1. studenoga 1990.

Istog dana u Glasu Kaštela u rubrici Vaša pisma objavljen je i tekst moje sestre Mire sa zvučnim nadnaslovom "Ovo su samo skice Kalvarije jedne obitelji, ali ne kao okvir za mržnju nego za jedno razmišljanje poslije tolikih križeva naše i mnogih obitelji." U njemu opisuje stradanje naše obitelj ali i obitelji Slade-Šilović.

Mira Slade-Šilović: Na čijoj je ruci prsten? (Sjećanje s ruba jame), Glas Kaštela isti datum. Izašao je još jedan članak, ovaj put iz pera Marine Beara kojim proziva te bivše hrabre partizane, sada uvažene članove SUBNOR - a.

"Odavno su “borci” dali svoj “doprinos” puneći sve naše jame od kojih se danas tako providno distanciraju." - navodi autorica. Evo još nekih dijelova tog članka u kojima ih pita:

"Ako sadašnjem sazivu Općinskog odbora SUBNOR - a “nije pobliže poznato ništa o tim događajima” jer su za to vrijeme kako kažu “bili u jedinicama NOV ili u logorima i zatvorima” - što je temelj njihovih tvrdnji? Da li se samo na temelju kazivanja “mnogih aktivista iz ILEGALNOG rada za vrijeme rata” mogu konstruirati ovako teške optužbe? Zar nije vrijeme da ti aktivisti izađu iz ilegale? Budući da je borcima trebalo mnogo vremena za prikupljanje podataka o suradnicima okupatora čudi, činjenica da su obitelji tih “zločinaca” bile mučene nepovjerenjem, grubim optužbama, uskraćivanjem svake mogućnosti zaposlenja, čak povremenim zatvaranjem…Na temelju čega - kad se “o svemu tome ništa pobliže nije znalo”?

…28. listopada u Kaštel Lukšiću održana je skupština SUBNOR - a na kojoj se ni pod jednom točkom dnevnog reda nije našla Kevina jama, niti izjašnjavanje boraca o njoj. Zašto se od boraca nije tražila potvrda navoda iz članka objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji? Možda bi se među njima našao netko tko bi stvarno pridonio rasvjetljavanju istine?"

Marina Beara: Jama je konačno postala grob, Glas Kaštela od 1. studenog 1990. godine.

Nastavlja se

Lili Benčik/hrvatskepravice