Tajna Svjetska vlada

Godinama, mnogi razni politički analitičari iznose sumnje kako svijetom tajno upravlja skupina ljudi koji čine svjetsku Vladu. Neki u tome vide tajno povezanu svjetsku bogatu financijsku, naftnu i industrijsku oligarhiju koja za cilj ima stvoriti jednu svjetsku političku vladu koja će upravljati svijetom.

Koliko je u tome istine može se spoznati tek analizom interesa, a najveći interes svih poduzetnik, bogataša i velikih poduzeća je što veća zarada. Interes je osnovni pokretač svakog poduzetništva i svih korporacija. A najviše zarađuju oni koji imaju monopol, ili barem prikriveni oligopol koji čine 3-5 velike korporacije koje formalno međusobno konkuriraju, a njihovi najveći dioničari se tajno međusobno igraju na golf terenima i dogovaraju o zajedničkim interesima.

Danas takvi prikriveni oligopoli postoje u gotovo svim djelatnostima, osim u ugostiteljstvu i sličnim fizičkim uslugama gdje zarada ovisi o neposrednim izvršiteljima. U tim oligopolima ne sudjeluju samo zapadne korporacije, već i Ruske, kao i Kineske, kada im to njihove Vlade dopuste. Sve te velike korporacije međusobno surađuju kada im to odgovara, ali se i sukobljavaju kada su im interesi suprotstavljeni.

A oni koji vjeruju kako ove velike korporacije žele stvoriti svjetsku Vladu trebali bi razmisliti gdje je njihov interes za formiranje takve Vlade.

Velike međunarodne korporacije su uspjele istisnuti male nacionalne konkurente zahvaljujući čitavom nizu konkurentskih prednosti koje im daje međunarodna neoliberalna ekonomija.

Veliki najviše zapošljavaju fizičku radnu snagu tamo gdje je ona najjeftinija, dok mali nacionalni konkurenti to ne mogu.

Veliki nabavljaju veliku količinu sirovina i robe po nižim cijenama, dok mali od dobavljača dobivaju puno manji rabat.

Velikima nije problem kupiti bilo kakve certifikate, ili podmititi inspektore, službenike, ili političare. Većinu političara kupuju preko interesnih lobija, a ako se neki suprotstavi lako ga mijenjaju preko medija poput Trumpa, ili navuku u neku stratešku zamku poput Putina.

Malima je sve to puno teže.

Veliki mogu dobit ostvaren u jednoj državi vrlo lako prebaciti u druge države, takozvane porezne oaze, gdje je porez puno manji. Dovoljno je u nekoj poreznoj oazi osnovati podružnicu koja svim drugim podružnicama šalje fiktivne račune za upravljanje, marketing, informatičke usluge, dizajn i slično.

Mali to ne mogu.

Zahvaljujući ovakvim konkurentskim prednostima veliki su uspjeli kupiti ili uništiti većinu svoje konkurencije i ovakvo stanje koje imamo danas im najviše odgovara. Ako im Vlada u nekoj državi pokuša „stati na rep” oni svoje sjedište vrlo lako i brzo prebace u neku drugu državu.

Kada bi se formirala neka svjetska Vlada većina nabrojanih prednosti za velike korporacije više ne bi postojale. Uvela bi se jedinstvena monetarna i fiskalna politika i nema više prebacivanja iz države u državu.

Sa jedinstvenom fiskalnom politikom ne bi više bilo poreznih oaza pa bi veliki morali plaćati isti porez kao i male nacionalne kompanije. Tada bi nestalo prikrivenog monopola, pa bi i profitne stope velikih bile puno manje. A bez velikih profitnih stopa nema ni kupovine manjih konkurentskih poduzeća, političara, inspektora i medija.

Kada bi postojala jedinstvena monetarna politika tada se neki Soroš ne bi više mogao bogatiti na spekulaciji valutama. Neki tvrde kako on to uspijeva zahvaljujući svojim genijalnim predviđanjima o tome što će u nekom trenutku poduzeti pojedine centralne banke. Neki drugi tvrde kako on u stvari ništa ne predviđa, već od britanske obavještajne službe dobije podatke što su danas odlučili savjeti nekih centralnih banaka, pa odmah povuče poteze, prije nego centralni bankari javnosti priopće svoju odluku i tako Soroševoj konkurenciji otkriju ono što je on znao prije njih. Kada neki običan čovjek uspije predvidjeti poteze nekih državnih institucija ili velikih korporacija odmah se angažiraju organi koji istražuju jeli na neki način došao do privilegiranih informacija. A jeli Sorošu netko dostavio privilegirane informacije to nitko ne smije ni istraživati.

I nije Soroš prvi koji je za Britance igrao ulogu financijskog agenta. Prije njega tu su ulogu vrlo uspješno kroz stoljeća igrali Robert Maxwell, Izrael Lazarević Helphland zvani Parvus, David Urguhart, Jeremy Benthama i John Law.

Kada bi postojala jedinstvena svjetska monetarna politika ovakvi likovi više ne bi imali što raditi, niti zarađenim novcem smišljati nove ideologije kojima zavode ljude i tako skreću pažnju naroda sa svoje djelatnosti.

Iz ovakve analize jasno je kako je velikim korporacijama u rukama svjetske oligarhije najmanji interes formiranje svjetske vlada.

Njihov interes je nered, zato što se u mutnom najbolje lovi.

Na neredu u Arapskom proljeću se dobro zarađivalo. I tu nisu svoj interes našle samo zapadne korporacije. Svoj interes u Sirijskom ratu je imao i Gasprom. Da su islamisti pobijedili Saudijska Arabija i Katar bi napravili plinovod prema Europi pa bi Gasprom bio na gubitku. Da je Asad pobijedio Iran bi sagradio svoj plinovod prema Europi pa bi Gasprom opet bio na gubitku. A dok rat, makar i prigušeni, u Siriji traje Gasprom na europskom tržištu caruje, te će se stoga Rusi potruditi da ovaj rat nikada ne završi.

A upravo ohrabren uspjehom u Siriji Putin je odlučio napasti Ukrajinu. I tu se vidi kako oligarsi gube kada na vlast dovedu nekog tko je jači od njih. Ruski oligarsi su se iz bivših sovjetskih špijuna naglo premetnule u velike poduzetnike, pa su na vlast doveli Putina. A on je tu vlast vrlo brzo pretvorio u svoju moć daleko veću nego što je imaju oni koji su ga doveli na vlast.

Danas Ukrajinci i Rusi ginu u borbi za teritorij dok američko naftne korporacije enormno zarađuju. Za to nisu krivi Amerikanci, kao što vjeruju mnogi, iako ovaj rat odgovara Amerikancima, a osim Rusima i Ukrajincima šteti i Europi. Amarikancima rat odgovara, ali krivac je Putin koji se u rat dao navući. Oni su Putina navukli kao malo dijete u sukob sa svojim susjedom, a on je kriv što se dao navući.

Rat su mogli spriječiti Amerikanci da su prijašnjih godina Ukrajini isporučili snažno protuzračno i protuoklopno oružje, a nisu zato što im je odgovarao nered, to jest Putinov napad na Ukrajinu.

Rat su mogli spriječiti i Europljani da su 2014. uveli carinu na ruske ugljikovodike od barem 30 posto. Tada bi zarada Rusije bila puno manja pa bi i izdvajanje za rusku vojsku bilo puno manje. Ali Europa, a u prvom redu Njemačka su tada spriječile ozbiljne sankcije, naivno (ili možda pod utjecajem mita) vjerujući kako Rusi samo brane svoju nacionalnu manjinu u susjednoj državi, ne shvaćajući kako je Ruski geostrateški cilj zavladati čitavim Crnim morem, a nakon toga ući i u Sredozemlje. To je njihov geostrateški cilj od Katarine Velike i nikada se nije promijenio.

Amerika je dobro predviđala i sada zarađuje.

Europa je loše planirala i sada mora platiti grešku. A istu igru kao i Amerikanci i sami Europljani igraju u BIH. Da su dozvolili tri entiteta sa uređenjem po uzoru na Švicarsku dobili bi stabilnu državu. Ali to im ne odgovara. Puno više im odgovara „bure baruta” koje uvijek mogu zapaliti kada im interesi to zahtijevaju.

Upravo primjer BIH i Rusije je dokaz kako svjetskoj oligarhije ne odgovara red.

Ono što se danas događa ruskim oligarsima sutra bi se moglo dogoditi i svjetskim oligarsima, samo kada bi se formirala neka Svjetska Vlada, te stoga takva Vlada zasigurno nikada neće vidjeti svijetlo dana.