Titovo napredovanje nakon izlaska s robije

U zatvoru u Lepoglavi početkom 1934. godine dolazi do stvaranja "zajednice političkih osuđenika, hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista", u cilju zajedničke borbe protiv kraljeve „vojnofašističke“ diktature.

Za to vrijeme Hitler u Njemačkoj nastoji učvrstit svoju apsolutnu moć, te odlučuje ukinuti vlastitu paravojnu organizaciju SA odrede u čiju poslušnost nije bio siguran. Radi toga je u noći dugih noževa 30. lipnja - 2. srpnja 1934. eliminirao vodstvo SA i druge političke protivnike. To su učinili odredi SS-a i Gestapo.

Nakon izlaska iz zatvora u Ogulinu Tito odlazi u Beč gdje je bilo sjedište Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Tu je Tito kooptiran za člana Politbiroa Centralnog komiteta, za što je najzaslužnija Irina Alexander, ruska agentica Kominterne i književnica koja je u Zagrebu držala komunistički salon i isplaćivala plaće komunističkim prvacima. Tita je progurala u Politbiro na zamolbu Krleže koji joj je bio jedan od ljubavnika. Irina je u svom salonu okupljala „poštenu lijevu inteligenciju” poput Krleže, Hegedušića, Postružnika, Tabakovića, Svećnjaka i drugih. Irina je je bila vrlo uspješna agentica koja je vrlo stručno procjenjivala komunističke agente ponajviše zahvaljujući svojim seksualnim vještinama, kokainu i opijumu. Prema dokumentu talijanske obavještajne službe od 15. travnja 1936. Irina je ubacivala komunističke agitatore u Mačekov HSS, i policiju kako bi djelovali kao agenti provokatori koji su imali zadatak izazivati nerede prilikom i najmanjih političkih skupova. Osim Irine Alexander, prema tvrdnji Vladimira Bakarića Tita je pogurao i sovjetski obavještajni rezidenta za Hrvatsku Ivan Krajačić Stevo.

U Beču Milan Gorkić Tita želi poslati u Sloveniju i Hrvatsku na ilegalni rad, ali Tito traži odlazak u Moskvu pod izgovorom kako želi studirati na Lenjinskom sveučilištu, te vidjeti ženu Pelagiju Belousovu i sina Žarka. Gorkić popušta te mu daje preporuku. Ovom mladom ruskom ljepoticom Tito se kao ratni zarobljenik upoznao kada je imala samo 13 godina, a vjenčali su se godinu kasnije kada je dostigla 14-tu. U Jugoslaviju su se preselili 1920. Pelagija je Titu rodila petero djece, a kako je Tito uglavnom sastančio po sindikalnim i partijskim sastancima i nije imao vremena brinuti za djecu i njihove bolesti, živ je ostao samo Žarko koji je rođen 1924. Godine 1926. Pelagija je pristupila Komunističkoj Partiji Jugoslavije. Nakon što je Broz 1928. uhićen u 'Bombaškom procesu' i pravomoćno osuđen na šest godina strogog zatvora, Pelagija se odlučila vratiti u Sovjetski Savez. Iz Rusije je zatražila službeni razvod, poslavši mu pismo u zatvor. Od Pelagije Tito se službeno razveo u travnju 1936. godine. Odmah je oženio Njemicu Anne König, čije je tajno komunističko ime bilo Lucija Bauer, kako bi se imao tko brinuti za njegove seksualne potrebe. U Moskvi Tito postaje suradnik NKVD-u koji kontrolira kadrovsku politiku u Kominterni. Tom prilikom Tito je doznao kako mu je sin zbog huliganskog ponašanja završio u popravnom domu jer je formirao uličnu bandu maloljetnika zvanu 'Zlatni zub'. Vađenje zlatnih zubi živim ljudima je bilo vrlo unosno.

U Ljubljani je 24 i 25. 12. 1934. godine održana Četvrta zemaljska konferencija na kojoj je donesena Rezolucija o nacionalnom pitanju, kojom je KPJ istupila "protiv razbijanja sadašnjeg državnog područja Jugoslavije, jer hoće to preuređenje da postigne mirnim putem, na osnovu nacionalne ravnopravnosti". Izabran je novi Politbiro u kojem su bili Milan Gorkić, Blagoje Parović, Josip Broz, Kamilo Horvatin i Dolf Muk. (Od svih njih jedino je Broz kasnije preživio staljinove čistke.)

U travnju 1935. Tito je u Moskvi uspostavio kontakte sa šefovima NKVD-a koji su od njega tražili da napiše karakteristike svojih drugova i vlastitu biografiju. Time je Tito stekao povjerenje te je, unatoč protivljenju partijskog vodstva, preko NKVD-a uključen u jugoslavensku delegaciju VII. kongresa Kominterne.

Kako se Centralni komitet nalazio u inozemstvu on nije mogao efikasno upravljati radom nižih partijskih organizacija, pa sredinom 1935. organiziraju Zemaljski biro CK kao operativni organ u zemlji. Na VII. Kongresu Kominterna je 1935. rezolucijom najavila „predstojeće osnivanje KP Hrvatske i KP Slovenije u okviru KPJ". Tijekom 1937. godine unutar KPJ su formirane Komunistička partija Hrvatske i Komunistička partija Slovenije. Nakon formiranja KPH i KPS, KPJ prihvaća novu politiku narodnog fronta i novi kurs Kominterne prema kojem su donedavni drugovi fašisti najveći neprijatelji. Broj komunista tada raste na oko 3000 članova. Krajem 1935. žandarmerija uspijeva provaliti organizaciju, te je do ožujka 1936. uhićeno 950 članova KPJ, među kojima i najveći dio rukovodstva u zemlji.

Krajem 1936. formiran je Politbiro u sastavu; Gorkić generalni sekretar, Tito organizacijski sekretar, te Žujović, Čolaković i Leskošek članovi.

Nakon toga, po uputama Kominterne odlučeno je da Josip Broz kao član Politbiroa CK, ide na rad u zemlju.

Istovremeno ustaše, pod utjecajem fašističke Italije i nacionalno socijalističke Njemačke, razvijaju snažnu antikomunističku ideologiju. Zbog toga 1937. KPH u svom proglasu osuđuje stavove „frankovačko-fašističke demagogije o nezavisnoj hrvatskoj državi“, koja želi „da hrvatskom narodu umjesto jednog jarma nametne drugi, još gori jaram Rima i Berlina."

Najveći protivnici i komunistima i hrvatskim nacionalistima bili su četnici kojima je ponegdje žandarmerija davala dio svojih ovlasti. Radi toga je često dolazilo do sukoba četnika i hrvatskih seljaka. Jedan takav se dogodio 14. travnja 1936. prigodom održavanja komemoracije u Samoboru u povodu četničkog ubojstva Hrvata Karla Brkljačića. Među seljacima Hrvatima zapadno i jugozapadno od Zagreba pronio se glas kako četnici žele ubiti Vladka Mačeka u obližnjem Kupincu. Tisuće Hrvata iz Svete Nedelje, Stupnika, Lučkog, Brezovice i Okića okružili su dvorac u Kerestincu i tražili predaju četnika. Iz dvorca je zapucano i ranjen je lokalni seljak Jurinec. Gnjevni narod provalio je u dvorac i ubio šestero četnika, a poginula su tri Hrvata. Poslije je do okršaja došlo i u Rakitju pored Zagreba gdje je ubijeno četvero ljudi. Te 1936. Italija mijenja stav prema ustaško domobranskom pokretu, te sa Beogradom sklapa sporazum po kojem će Italija spriječiti svaku djelatnost ustaša u Italiji i omogućiti povratak u Jugoslaviju onima koji to žele. Nakon toga Talijani pomažu samo Paveliću koji je već tada pokazivao spremnost na ulazak u personalnu uniju sa Italijom, dok sve ostale Hrvate progone, a ustaše stavljaju u logore. Radi toga se većina vraća kući pa ustaško domobranski pokret u Jugoslaviji jača.

Jačajem svoje vlasti Staljin 1937. pojačava "čišćenje" onih u koje nije imao povjerenje. Početkom partijskih čistki denuncijacije optuženih su vrlo često vršili bračni drugovi koji su optužujući svoje muževe ili žene dokazivali svoju partijsku pravovjernost. Jedan od takvih je bio i Josip Broz koji je tada imao kodno ime Valter, i koji je vrlo teško optužio svoju bivšu ženu Pelagiju kada je uhićena zato što je bila oženjena sa strancem, to jest sa Titom.

Početkom građanskog rata 1936. u Španjolskoj KPJ se uključuje u pomoć lijevoj republikanskoj Španjolskoj vladi u borbi protiv vojne pobune, te Španjolski rat postaje glavno pitanje, a komunistički dobrovoljci ilegalno odlaze u Španjolsku. Glavna baza za regrute je Pariz preko kojeg je u Španjolsku otišlo oko 1.700 jugoslavenskih dobrovoljaca, od čega je oko 700 poginulo. Staljin proglašava fašizam za glavnog neprijatelja, iako fašizam nije postojao u Španjolskoj, već samo u Italiji, dok je istovremeno tajno surađivao sa nacionalnim socijalistima u Njemačkoj koji su pomagali Franka u Španjolskoj. U Španjolskom građanskom ratu koji je trajao od 1936. do 1939. u kojem su svjetski komunisti pomagali lijevu vladu protiv vojnih pobunjenika koje su komunisti nazvali fašisti iako Frankova vojna struktura nikoga nije progonila zbog rase, vjere, ili nacije. Progonili su samo komuniste kao špijune Moskve i masone kao špijune Londona.

Dok je Tito u Zagrebu živio sa trećom ženom u Moskvi su počele velike unutar partijske čistke u kojima su nastradali mnogi koji ništa nisu zgriješili, zato što i nisu bili članovi partije. Čak i među partijašima je bilo nevinih stoga što zbog svoje mladosti nisu stigli napraviti ništa loše ljudskom rodu. Među uhićenima su bile i Pelagija kao Titova bivša žena i Lucija Bauer kao službena tajna žena. Bile su sumnjive zato što su bile u braku sa strancem, to jest Titom. Lucija je 1938. optužena kao Njemačka špijunka te streljana, dok je Pelagija optužena da "sabotira uvođenje socijalizma u SSSR", te je dobila 10 godina u Sibiru. Kaznama je doprinijelo i to što ju je i Tito, braneći sebe, optužio za kontrarevolucionarnu djelatnost, što je kod komunista bio uobičajeni postupak. Optuži bračnog druga prije nego on optuži tebe. Kasnije, poslije Titovog sukoba sa Staljinom 1948. Pelagija je ponovno osuđena na 10 godina zatvora. Od službene žene Lucije se "oprao" izjavom za Izvršni komitet Komunističke internacionale, priznavši nebudnost i tvrdeći kako ju je uzeo da mu čuva sina i kako je mislio da je provjerena.

Početkom 1937. Tito je bio zadužen i za prebacivanje jugoslavenskih dobrovoljaca za rat u Španjolskoj, a pri tome ih je uhićeno nekoliko stotina. Uhićeni su na jadranskoj obali prije nego što su se i ukrcali u brod "La corse", koga je rukovodstvo KPJ iznajmilo u Marseillesu. O ovome je splitski komunist Ivan Marić poslao izvješće "štabu svjetske revolucije" 21. veljače 1938. godine, ali je kasnije taj dio izvješća nestao iz Titovog dosjea. Tito je o ovome doznao pa su Marić, njegova supruga i još četvorica vodećih jugoslavenskih komunista uhićeni u Beču gdje ih je netko odao policiji. Marić je sumnjao na Tita, ali i na Gorkića o kojem je također slao loša izvješća. Nakon izlaska iz zatvora radio je u Parizu, ali se počeo skrivati nakon što je proglašen za trockista. Godine 1940. vraća se u Split gdje se skriva i od policije i od komunista. Nakon rata je uhićen kao gestapovski špijun i osuđen na 6 godina robije, da bi nakon sukoba Tita sa Staljinom bio proglašen za informbirovca, te je završio u logoru na otoku Sveti Grgur.

U Španjolskom ratu tajno je u internacionalnim brigadama bio i Tito pod nadimkom Valter, u odjelu NKVD-a za likvidacije trockista i anarhista, a zamjenik u njegovoj specijalnoj brigadi bio je Stevo Krajačić. Uz njih u grupi su djelovali Srebrenjak, Vittorio Vidali i Vlajko Begović. Ivan Antonov Srebrnjak je u Parizu djelovao od 1930. nakon što je u Jugoslaviji ubio jugoslavenskog policajca.

Nadzor nad likvidacijama trockista vršio je Mustafa Golubić koji je to radio iz Pariza.

Godine 1937. i 1938. Tito boravi i u Parizu gdje se iz Beča preselilo vodstvo KPJ. Tito se u Parizu htio nametnuti kao prvi čovjek partije, a protivnik mu je bio Gorkić koji je imao zaštitu Komunističke partije Francuske. Međutim, Gorkić je 1937. pozvan u Moskvu gdje je uhićen i likvidiran zahvaljujući karakteristikama koje je o njemu poslao Tito. Nakon uhićenja generalnog sekretara Milana Gorkića jugoslavenski komunisti u internacionalnim brigadama, su se na konferenciji u Barceloni izjasnili protiv Titovog preuzimanja CK KPJ, te su za to mjesto predložili Blagoja Parovića. Svi koji su sudjelovali na toj konferenciji su optuženi za trockizam, te su ubrzo nestali ili poginuli. Blagoje Parović je ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima pokraj nekog sela blizu Madrida 6. 6. 1937. godine. Kako ostali članovi tzv. paralelnog vodstva KPJ-a u Parizu nisu htjeli prepustiti partijsko vodstvo Titu nego su poduprli kandidaturu Petka Miletića (koji je do 1939. robijao u Srijemskoj Mitrovici), Tito je i o njima u Moskvu slao loše karakteristike. Međutim i oni su znali podmetati, te su Tita krajem 1938. proglasili “trockistom”. Spasili su ga jaki ljudi NKVD-a, Mihail Trilisser Moskvin, vrhovni zapovjednik NKVD-a u Kadrovskom odjelu Kominterne, Ivan Karaivanov-Špiner, Josip Kopinič i neki Jakubovič. Nakon toga Tito je NKVD-ovcima cinkao mnoge svoje protivnike, te je u Staljinovim čistkama stradalo preko 800 jugoslavenskih komunista.

Pariz je tada bio središte španjolskih dragovoljaca i stanica na putu prema Moskvi. Odlaskom na novi zadatak u Španjolsku i Jugoslaviju Tito je u Zagrebu upoznao studenticu i kominterninu aktivisticu Hertu Haas koja je radila u Parizu gdje je nabavljala lažne putovnice za španjolske borce. Upoznali su se u Zagrebu 1937. kamo je Herta stigla s lažnim putovnicama za španjolske borce. Kako Tito nije mogao bez nekoga tko će zadovoljavati njegove seksualne potrebe počeli su zajedno živjeti pod lažnim imenima Marija Šarić i inženjer Slavko Babić. Zajedno su bili do 1941. godine kada je Tito otputovao u Beograd, dok je Herta bila trudna. Nekoliko dana nakon Titovog odlaska u Beograd rodila je sina Mišu.

U tom periodu u Srbiji su se pojavile stranke koje su nastojale emitirati talijanske fašiste i njemačke nacionalne socijaliste. Srpsku fašističku stranku je osnovao predsjednik Jugoslavenske Vlade dr. Milan Stojadinović koji se u crnoj košulji pojavio u Novom Sadu 1937.godine, a srpske nacionalsocijaliste osnovao je u Beogradu Dimitrije Ljotić. Osnivanje fašističke stranke u Hrvatskoj nije uspjelo ponajviše zato što su Hrvati nakon potpisivanja Rapalskih Ugovora iz 1920. talijane promatrali kao neprijatelje. Na osnivanju Hrvatske nacionalno socijalističke stranke pokraj Bjelovara pojavilo se 8 osoba, pa je i to propalo. Opstao je samo ustaški pokret koji je imao samo jedan cilj, a to je stvaranje Hrvatske države.

Nakon Španjolske Tito putuje i u Tursku, Sibir, Kinu. Radom za NKVD dobiva Staljinovo povjerenje, a glavni zaštitnik mu je bio Josip Kopinić, šef jednog ogranka NKVD-a za Jugoslaviju. Za Titom su stizale glasine kako je on Staljinov poslušnik i špijun koji putuje po svijetu i 'rješava' neposlušne članove Kominterne. U Moskvu ponovno odlazi 24. kolovoza 1938. gdje iznosi stajalište: „Mi imamo dobre i ne tako malobrojne kadrove… Ti su kadrovi apsolutno odani Kominterni“. U izvještaju Dimitrovu, Tito se još jednom obvezao na apsolutnu odanost Kominterni: „Naša Partija u zemlji ima puno povjerenje prema Komunističkoj internacionali. Ona će rado prihvatiti svaku odluku koju donese Komunistička internacionala.“

Ojačavši svoj položaj u Moskvi Tito se osjeća dovoljno jak te 1938. godine novo Titovo rukovodstvo u Mustafi Golubiću vidi najopasniju konkurenciju, te protiv njega pokreću kampanju kao i protiv njegovih povjerljivih osoba; Rajka Jovanovića, Pavla Bastajića, Labuda Kusovca i drugih pod optužbom da su "špijuni, provokatori i dupli agenti".

U zagrebačkoj “partijskoj ćeliji intelektualaca” bili su: Vanja Radauš, dr. Viktor Brolich, dr. Miljenko Protega, dr. Branko Kojić, dr. Vladimir Franković, dr. Božidar Adžija, dr. Mladen Iveković, dr. Ozren Novosel, dr. Miljenko Kraus, dr. Beno Stein, inž. Mladen Žerdig i Vuk Vernić.

Prokomunistički nastrojeni zagrebački masoni najčešće su se sastajali u kući liječnika dr. Srećka Šilovića (loža Maksimilijan Vrhovac) i kod dr. Bene Steina (loža Zagreb 1090 N. O. B’nai B’rith; predsjednika Saveza cionista Jugoslavije). Oni su često davali utočište Titu kad je ilegalno dolazio u Zagreb, a tu su dolazili i Branko Gavella, Dubravko i Cata Dujšin, Ljubo Babić, Krleža i Bela Kangrga, te drugi ugledni zagrebčani.

Osnivanje Društva prijatelja SSSR-a u Beogradu, trebalo se održati 9. veljače 1939., ali nije uspjelo.

Iako Tito nastoji biti što bolji i sa šefom Kominterne Dimitrovom ovaj ipak za Generalnog sekretara KPJ gura Svetozara Miletića, dok kadrovski odjel kominterne koji je vodio NKVD gura Tita. Prema nekim izvorima, Josip Broz prije Staljinove odluke nije bio siguran tko će pobijediti te Tito 1940. bježi iz Moskve u Istambul i tamo pod pseudonimom Viktor čeka odluku. U Istambul Kopinić Titu javlja "Miletić je gore sjeo" što je značilo kako je Miletić uhićen u Moskvi. Nakon toga Josip Broz je postavljen od Kominterne za šefa Komunističke partije Jugoslavije. Nakon njegovog postavljanja za generalnog sekretara KPJ došlo je do snažnih unutarpartijskih obračuna uz pomoć NKVD-a.

Prema drugim izvorima Josip Broz Tito je u Moskvu otišao 1938. a u Jugoslaviju se vratio netko sličan njemu u siječnju 1939. nakon što je Dimitrov objavio kako je Broz izabran za generalnog sekretara KPJ. U internacionali je postojao običaj da njeni agenti često mijenjaju pseudonime, pa se druge osobe znaju pojaviti pod nadimcima koji su ranije koristili drugi. Tako su na primjer u Bugarskoj i Rumunjskoj jednostavno vodeće ljude zamijenili drugima koji su se predstavljali lažnim imenima.

U Staljinovim čistkama ubijeno je preko 800 Jugoslavenskih komunista, sa gotovo cijelim rukovodstvom. Streljani su Filip Filiović, Sima Marković, Đuro Cvijić, Jovan Mališić, Milan Gorkić, dva sekretara SKOJ-a i veliki broj članova CK i Politbiroa.