TKO JE IVAN PERNAR ?

TKO  JE  IVAN  PERNAR ?
412
1
0

Posljednjih dana imali smo priliku vidjeti medijsku diskusiju o tome dali C vitamin liječi gripu.

To je Pernar izjavio u saboru, te na svoj Fejsbuk profil o tome svakodnevno stavlja desetaka statusa, koje redovito čitaju stotine tisuća njegovih pratitelja. Mediji napali na Pernara kao na nekog nadrilječnika koji razara zdravstveni sustav svojim izmišljotinama.

Međutim, Pernar tu ništa nije izmislio.

Samo je sa interneta pročitao izjave raznih liječnika širom svijeta koji su to utvrdili davno prije, ali liječnički meinstrim to ne želi potvrditi, ili opovrgnuti ozbiljnim znanstvenim eksperimentanim istraživanjima, a ne teorijama.

U suzbijanju širenja informacija sa interneta tiskani mediji upadaju u očite gluposti, te tvrde kako se gripa liječi antibioticima, a ne C vitaminom. U tu zamku je upao čak i jedan psihijatar Herman Vukušić koji je utvrdio "U JEKU EPIDEMIJE GRIPE daje savjete roditeljima da miješaju C vitamin s majčinskim mlijekom" iz čega je očito kako on ne zna kako antibiotici ne mogu pomoći protiv gripe. Kad to pročitaju ljudi koji su čuli za razliku između virusa i bakterija odmah shvate kako novinari lažu pošto lijekovi protiv virusa ne postoje. Antibiotici ubijaju bakterije, a kod liječena virusnih bolesti antibiotici mogu više naštetiti nego pomoći. Pri tome antibiotici ubijaju korisne crijevne bakterije što ponekad može biti vrlo štetno za normalno funkcioniranje organizma. Pri tome u određenim rijetkim slučajevima može doći i do ozbiljnih nuspojava.

Prije priče o C vitaminu tvrdio je Pernar i kako su cijepiva vrlo opasna, te kako roditelji imaju pravo odlučivati o tome hoće li se njihovo dijete cijepiti ili ne. I to Pernar nije izmislio, pošto se na internetu o tome godinama vodi rasprava između pojedinih vrlo stručnih liječnika i onih koji zastupaju interese ne samo farmaceutske industrije već i osiguravajućih društava. I moja baba je sve liječila bijelim lukom, kiselim kupusom i raznim čajevima što je vrlo često davalo pozitivne rezultate, ali ne uvijek.

Kakve posljedice mogu izazvati pojedina cjepiva imao sam i osobno vidjeti na primjeru vlastite nećakinje. Sat vremena nakon cijepljenja pojavile su joj se skoro sve neželjene pojave koje pišu u uputstvu za upotrebu koje se nalazu u svakoj kutiji svakog lijeka i svakog cjepiva. Problem je što nijedan liječnik nije htio potvrditi kako to ima bilo kakve veze sa cijepljenjem već se radi o nekom drugom problemu koji se slučajnom koincidencijom pojavio baš nakon cijepljenja. Tek je na kasnijoj fizikalnoj terapiji fizioterapeut nećakinji priznao kako je vidio puno takvih slučajeva, pa i puno težih. Pošto su svi simptomi nuspojava opisani na uputstvu za upotrebu farmaceutske kuće su se time zaštitili od eventualnih tužbi, ali liječnici to ne žele priznati zbog drugih razloga. Kada bi neki liječnik priznao nuspojavu cjepiva roditelji djece bi mogli podići tužbu, a zdravstveno osiguranje bi moralo platiti odštetu. To bi im izazvalo velike troškove pa bi i premije zdravstvenog osiguranja morale biti puno veće. Političarima to ne odgovara pa su skloniji dozvoliti poneku smrt kako bi zaštitili većinu. To liječnici znaju pa svijesno lažu kako ih netko ne bi stavio na crnu listu, nakon čega ih nitko više ne bi zvao na liječničke kongrese i besplatna ljetovanja.

Kada bi političari bili pošteni oni bi priznali kako su cjepiva korisna u većini slučajeva, ali kako ponekad mogu nastati ozbiljni poremećaji. Kada bi bili dobronamjerni puno bolje bi kontrolirali kvalitetu cjepiva, te bi zabranili cjepiva koja istovremeno preveniraju 3, ili čak 5 bolesti. Prirodno je da čovjeka napadne jedna bolest u jednom trenutku i tada imunološki sustav zna reagirati. Ako cjepivo organizam istovremeno napada sa više bolesti imunološki sustav se može zbuniti i napasti vlastiti organizam. Ovakvim cjepivima postotak neželjenih nuspojava se povećava, ali zdravstvenim osiguravajućim kućama ovakva cjepiva se sviđaju zato što moraju manje platiti ako se jednim cijepljenjem djeca zaštite od više bolesti nego kad se djeca cijepe 5 puta češće.

Našao je Pernar na internetu i informacije o depresiji u kojima i neki ozbiljni liječnici tvrde kako se to najlakše liječi šetnjom kroz prirodu. To je odmah stavio na svoj fejs profil pa su ga i zbog toga napali. A depresija je uvijek postojala, samo što se nije tako zvala, već ju je okolina smatrala za malo dublju tugu. A tuga se može liječiti i druženjem sa drugim ljudima, pa i šetnjom kroz prirodu.

To doista liječi u većini slučajeva, a lijekovi protiv depresije su doista potrebni tek u krajnjim slučajevima kada postoji opasnost od suicida.

Govorio je Pernar u saboru i protiv naše monetarne politike zbog čega su ga bankarski lobisti preko medija žestoko napadali iako ono što on govori nije ništa novo. Isto što on govori tvrdi i Donald Trump u SAD-u, te zbog toga direktoru Feda prijeti otkazom.

Osnovni sukob među monetarnim stručnjacima je oko toga treba li voditi restriktivnu monetarnu politiku, ili politiku jeftinog novca.

Oni koji zastupaju interese bankara i štediša zalažu se za restriktivnu politiku i visoke kamate, dok oni koji zastupaju proizvođače i politiku pune zaposlenosti traže kredite sa minimalnim kamatama.

Oni koji uvoze traže jačanje tečaja vlastite valute, dok izvoznicima više odgovara niši tečaj vlastite valute.

U tiskanim medijima se obično pojavljuju argumenti koji pogoduju bankarima i uvoznicima pošto oni troše više za reklame, pa su se sada naši političari i mediji koje gotovo u potpunost kontroliraju bankari uzbunili. Pernar se usudio u javnost progurati rasprave koje su on uspjeli skriti na stručnim skupovima, kako ne bi javnost uzbunjivali nepotrebnim raspravama koje ugrožavaju njihove interese. Političari obično imaju velike štedne depozite pa im ne odgovaraju male kamate, a osobni inters je ipak važniji od zapošljavanja. Zapošljavanje im nije bitno pošto oni svoju djecu lako zaposle, a što tuđa djeca odlaze na rad izvan države nije njihov problem. A hoće li zbog svojih poteza izgubiti na osobnoj popularnosti nije im bitno pošto njihov ulazak u sabor puno više ovisi o položaju na listi nego o osobnoj popularnosti.

Utvrdio je Pernar i kako proračunski rashodi zapravo nisu preveliki, a i to su mnogi stručnjaci tvrdili po internetu. Tvrdi kako bi proračun bio potpuno stabilan kada ne bi imali troškove plaćanja kamata za kredite. I tu je potpuno u pravu. Krediti smo počeli masovno uzimati dolaskom Račana na vlast. Uzimali smo ih za sve i svašta pa se opravdano možemo zapitati jesu li uzeti zbog potreba razvoja, ili zato da pojedinci uzmu proviziju na kamate. Imali smo mi slučajeva da su pojedini gradovi istovremeno oročavali novac na računima banaka, a istovremeno od tih istih banaka uzimali kredite. Svatko tko imalo razmišlja svojom glavom može pomisliti kako se tu radi o dvostrukoj proviziji.

Utvrdio je Pernar i kako nas europska unija želi podčiniti većom regulativom interneta, što formalno ima za cilj sprječavanja govora mržnje i takozvanih lažnih vijest, a stvarno žele cenzuru.

I to nije on izmislio već o tome godinama pišu razni internetski stručnjaci. Umjetna inteligencija ne može prepoznati ni što je to govor mržnje ni što je lažna vijest. U meinstrim medijima ima najviše laži koje se ostvaruju selektiranjem informacija. Sve što ne odgovara oligarhije ne može se probiti u meinstrim medije, ali internet im je problem. Zato bi i njega htjeli staviti pod svoju kontrolu. Pokušavaju natjerati društvene mreže da na teritoriju europe u roku odmah brišu sve što oligarhiji ne odgovara, a jedino što postižu je to da se sve ozbiljnije internet platforme sele u SAD gdje postoji stvarna sloboda govora. Tamo svatko svakom može reći što poželi, ali ako na nekog staviš prst možeš ostati bez njega.

U Europi je demokracija biljka sa vrlo plitkim korijenom i kroz zadnjih nekoliko stotina godina imali smo puno više otvorenih ili prikrivenih diktatura. A kako se prikriveni totalitarizam oligarhije ne bi prepoznao bitno je sitnu raju preko medija uvjeravati kako su oni slobodni.

Nedavno smo imali priliku u jednoj televizijskoj emisiji vidjeti kako naši političari vjeruju kako kompjuterski algoritmi mogu sve, ne shvaćajući kako bi društvene mreže morale zaposliti milijune administratora da bi doista izbrisali sve ono što političarima ne odgovara. A i tada bi administratori propuštali ono što je u skladu sa njihovim političkim stavovima, a brisali bi ono što tvrde ljudi suprotnih političkih uvjerenja.

Iako u našem Ustavu u članku 38. piše; “Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja mišljenja”, a u drugom članku piše kako ta sloboda obuhvaća slobodu govora, naši političari bi tu slobodu ukinuli odlukom kompjutorskih algoritama.

I koji je to uopće govor mržnje u komentarima na internet portalima i društvenim mrežama. U svakoj lokalnoj birtiji isti izrazi i tvrdnje su svakodnevne i uobičajene. U komunizmu su doušnici to prijavljivali pa su ljudi mogli završiti i u zatoru zbog verbalnog delikta, a današnji prikriveni komunisti kod nas i u EU bi taj verbalni delikt htjeli proširiti na internet. Troškove toga internetskoj doušništva bi htjeli prebaciti na društvene mreže. One bi ga morale prebaciti na oglašivače pa bi europska poduzeća mogla postati nekonkurentna na svjetskom tržišti. Ali europsku oligarhiju to manje brine, pošto im je opstanak na vlasti puno važnije. Informacije koje se do birača probijaju preko interneta koriste raznim "populistima", narušavaju njihovu šansu za opstanak pa su spremni sve učiniti kako bi uveli algoritamsku cenzuru. Ali to im ne uspijeva. Svuda u europi postoje političari poput Pernara kojima nije teško na svoje profile na društvenim mrežama svaki dan staviti desetak novih "statusa" i odgovarati na komentar komentatora. Starim, mentalno zahrđalim pripadnicima političke oligarhije to je teško pa uređivanje svojih profila prepuštaju mladim pomoćnicima. To su najčešće visokoškolovani štreberi koji znaju raspravljati sa sebi sličnim "stručnjacima", ali kada netko govori jezikom običnih ljudi najčešće ostaju bez teksta.

Osvrtao se Pernar i na bivše ratne sukobe između Hrvata, Srba i Bošnjaka, pri čemu je iznosio stavove kako je to posljedica nerazumne mržnje, koju trebamo prevladati. Tako to mnogi "mirotvorci" opisuju po internetu pa i on ponavlja. Međutim uzrok ratova nisu emocije već strateški interesi. Interes većine Srba je bio stvoriti Veliku Srbiju, inters većine Hrvata je bio stvoriti samostalnu hrvatsku, a interes Bošnjaka je bio stvoriti novu Bošnjačku naciju i barem nekakvu državu u kojoj bi oni bili većina. Zbog toga se ratovalo, a ne zbog emocionalnih osjećaja jednih prema drugima.

Pročitao je Pernar na internetu mnogo i o ratu u Siriji. Iako je hrvatska vlada prodavala oružje pobunjenicima danas je svima koji išta znaju jasno kako to nije rat protiv diktatora Asada, već je agresija na suverenu državu kako bi preko njenog teritorija europa dobivala saudijski plin, a ne iranski. A svi oni kojima ta istina ne odgovara pljuju po Pernaru, ne shvaćajući kako mu time samo daju još veći prostor u medijima. Ne znaju zaustaviti internet pa im metoda prešućivanja ne pali. A kad to ne pali preostaje samo ismijavanje, nakon čega na red dolazi posljednja metoda blokiranja, a to su otvorene prijetnje.

Pročitao je Pernar mnogo i o "pljačkaškoj privatizaciji" pa je i o tome svašta rekao.

Raspadom bivše države raspao se i komunistički sustav pa smo krenuli u kapitalizam, ali ne stvarni poduzetnički kapitalizam jednakih šansi, već u dogovorni partijsko udbaški ortački kapitalizam u kojem uspjeh ovisio o vezama sa državnim poduzećima i bankama koje su im bile izvor robe i kredita po povoljnijim uvjetima nego za one bez udbaških veza. Bivši tehnomenađeri su otvorili nova poduzeća, a državna poduzeća su im bili ekskluzivni dobavljači roba koje su oni prodavali zbog inflacije svakim danom po sve većoj cijeni. Državnim poduzećima su sve plaćali tek na kraju godine po cijenama sa početka godine, iako su cijene u međuvremenu narasle nekoliko puta. Ti novi poduzetnici su također bili istovremeno i eskluzivni kupci za robe koje su uvozili, ili kupovali od sitnih obrtnika. Na taj način je počelo stvaranje sustava u kojemu mala privatna poduzeća u rukama podobnih "muzu" državna poduzeća koja funkcioniraju kao "krave muzare" kojima država pokriva gubitke tiskajući novac. U idućih 27 godina samo preko brodogradnje je pomuzeno oko 34 milijarde kuna iz đepova poreznih obveznika. Kako su zbog "mužnje" mnoga poduzeća propala država ih je odlučila prodati kako bi ih skinula sa svoje grbače. Kupci su poneka od njih uspjeli oporaviti, ali mnogi nisu, te su ih mediji počeli blatiti kao kriminalce koji uništavaju svoje, ne shvaćajući kako su ta poduzeća uništena prije privatizacije, a ne nakon nje. Ovakvo medijsko piskaranje naručili su upravo oni koji su najbolje "muzli" državna poduzeća, pa su se pobojali kako neće imati što "musti" ako se sve proda. Zbog toga je počela medijska hajka protiv privatizacije, a ne zbog brige za opće interese.

Na ovu udbašku priču nasjeo je čak i Pernar pa ju je više puta ponavljao ne shvaćajući kako samo širi laži.

Privatizacija je u realnosti spasila Hrvatsku od potpune propasti, a danas bi bili puno bogatiji da smo 1991. privatizirali sve osim prirodnih monopola.

Unatoč svim problemima ukupno Hrvatsko gospodarstvo u Tuđmanovo vrijeme napreduje po svim pokazateljima, od 1992. do 1999. Početkom srpske pobune, blokade prometnica i početkom rata plaće u hrvatskoj su realno pale između 80 i 90 posto, zbog čega je naglo pao uvoz, ali zahvaljujući domaćoj proizvodnji hrane nitko između 600.000 izbjeglica nije bio gladan. Prema istraživanju ekonomskog analitičara Zvonka Koprivčića, te na temelju godišnjih izvještaja Ministarstva financija, HNB-a, Državnog zavoda za statistiku i HGK-a nakon međunarodnog priznanja Hrvatske BDP već od 1992. počinje rasti po prosječnoj stopi od 14 posto godišnje. Državni proračun u tom razdoblju porastao je ukupno 88 puta. Proračun je 1992. bio 554 milijuna kuna(preračunato), 1993. 8,314 milijardi kuna, 1994. 22,598 milijardi kuna, 1995. 28,696 milijardi kuna, 1996. 31,501 milijardi kuna, 1997. 35,006 milijardi kuna, 1998. 42,551 milijardi kuna, 1999. 48,878 milijardi kuna. Godine 1993. Hrvatska je imala vanjskotrgovački suficit, a 1998. proračunski višak – suficit je bio 7,136 milijardi kuna. Inozemni dug je 1993. bio 24 posto BDP-a, a do 1999. je narastao tek na 49 posto, da bi nakon smrti Predsjednika Tuđmana u nekoliko godina porastao na preko 80 posto. Međunarodne pričuve su od 1991. sa 0 narasle na više od 3 milijarde dolara.

Svi ovi pozitivni rezultati u rastu BDP-a i državnog proračuna dogodili su se ponajprije zahvaljujući privatizaciji mnogobrojnih gubitaških poduzeća koji su u 50 posto slučajeva imali gubitak na supstanci u kojima je utrošena sirovina vrijedila više nego dobiveni proizvodi. U postupku privatizacije oko 37 posto privatiziranih dionica došlo je u ruke malih dioničara koji su svojom voljom te dionice često prodali onima koji su imali novca da ih kupe. Taj novac je često stečen u bivšem sustavu, ili potječe od bankarskih kredita. Oko 16 posto, odnosno oko 16 milijardi kuna privatizirane imovine je završilo u rukama mirovinskih i ostalih fondova. Kuponskom privatizacijom po povoljnim uvjetima je prodano oko 14 posto, odnosno oko 13 milijardi kuna, u čemu su sudjelovali svi građani koji su to željeli. Većina je i te dionice vrlo brzo prodala. Dobar dio novca od privatizacije je utrošen za sanaciju poduzeća koja nisu prodana.

Jedini negativni ekonomski pokazatelj je broj zaposlenih koji je lagano padao što je bila logična posljedica propasti mnogih poduzeća koja su imala ogroman broj tehnološkog viška radnika. Da je privatizacija vršena sustavom dokapitalizacije rezultati su mogli biti puno bolji, ali u tom slučaju većina poduzeća bi završila u rukama hrvatske emigracije, što bivši udbaši ni pod koju cijenu nisu mogla dozvoliti.

Novac donosi moć i to je jedino što njih zanima.

Gubitkom novca izgubili bi i moć. Istu onu moć koju im danas Pernar ugrožava svojim izvanredno efikasnim korištenjem interneta u promicanju vlastitih ideja.

Stari političari o internetu ne znaju ništa, kao ni većina njihovih sitnih poslušnika iz stranačke mladeži, te bi zbog toga Pernar i njegovo mlado društvo moglo ugroziti opstanak bivše udbaške tehnomenađerske oligarhije.

Isto to događa se širom svijeta gdje ljudi zahvaljujući internetu mogu pronaći stvarnu istinu, samo ako je traže. Zahvaljujući tome, širom svijeta, nakon 170 godina po prvi puta je ozbiljno ugrožen opstanak najmoćnije industrijsko financijske oligarhije koja je po potrebi mijenjala političare i izazivala ratove, kako im je u kojem trenutku odgovaralo.

Zato treba slušati što Pernar govori, ali se u sve to ne smije slijepo vjerovati. Sve treba višestruko provjeravati pošto i on zna nasjesti na stare manipulacije.

A jeli on Populist?

Ako je osluškivanje onoga što birači misle populizam onda on je populist, ali su i svi ostali političari populisti. Jedina razlika je u tome što on prati što misle oni na internetu dok stari političari mišljenje naroda prate preko tiska, zaboravljajući pri tome kako tisak piše samo ono što njihovi sponzori naručuju.

Jeli on anarhist?

Ako je anarhizam borba protiv protiv svake organizacije onda on to nije pošto snažno gradi svoju organizaciju. Ako je anarhizam borba protiv svjetske financijske oligarhije onda je on vrlo koristan anarhist.

A jeli on i suverenist?

Ako je suverenizam borba protiv međunarodne oligarhije onda jeste istovremeno i suverenist. Ali još puno treba naučiti kako se brani suverenitet države.

Za obranu nije dovoljno biti spreman na borbu protiv trenutnih neprijatelja. Treba znati prepoznati možebitne buduće prijetnje koje se danas ne vide, ali u svakom trenutku se mogu potpuno iznenada pojaviti. Dan prije početka "Arapskog proljeća" nitko nije mogao predvidjeti pad Gadafija, pa ni on sam.

Nije dobro naučio osnovno geopolitičko pravilo poznato kroz uzrečicu; "Bože čuvaj me od prijatelja, od neprijatelja se znam i sam braniti. "