Tko najuspješnije sabotira hrvatsku?

Tko najuspješnije sabotira hrvatsku?
250
1
0

Najveći hrvatski problem je iseljavanje mladih obitelji. Zbog toga broj rođene djece opada, pa će se vremenom i prihodi države znatno smanjiti. A kada današnji zaposlenici dođu u mirovinu mirovinski fond će imati znatno manje sredstava za isplatu mirovina. Za starce se neće imati tko brinuti.

Loša perspektiva!

 

Za iseljavanje je najviše kriva loša gospodarska politika koja snažno opterećuje gospodarstvo.

Neki za to krive preveliku državnu potrošnju koja troši na razna nepotrebna ministarstva, županije, gradove i općine!

Neki krive razne udruge koje dobivaju novac od države, a rade protiv države!

Neki krive korupciju!

Neki krive "pljačkašku" privatizaciju!

A najmanje ih je koji krive državna monopolska poduzeća!

Na lijevoj političkoj sceni najviše je onih koji stalno govore kako županije treba ukinuti kao i mnoge općine.

Kroz povijest svi okupatori hrvatskoga etničkog teritorija nastojali su suzbiti hrvatski identitet jačanjem regionalnih identiteta. Tako su nas dijelili na Slavonce, Zagorce, Ličane, Dalmatince, Istrane, Bodule, Hercegovce, Bosance i slično. Kako bi to spriječio prvi hrvatski predsjednik Tuđman je Hrvatsku podijelio na dvadeset županija. Time je zaustavio preveliki rast regionalnih metropola što bi ojačalo regionalizme.

Oni koji Hrvatsku nisu željeli devedesetih ne žele ju ni danas, te su spremni izmišljati razne razloge za ukidanje Županija. Najčešće koriste razne lažne ekonomske pokazatelje, iako pojedina ministarstva troše puno više na razne nepotrebne projekte nego sve županije, gradovi i općine zajedno. Osim županija smetaju im i gradovi. Sve općine i gradovi,( bez grada Zagreba) zajedno troše manje od 5 posto novca poreznih obveznika. Govore kako imamo previše općina, pa smo zbog toga osiromašili, iako Švicarska ima po glavi stanovnika puno više općina. I nije zbog toga osiromašili. Naprotiv, tamo i u posljednjem selu žive standardom gradova. Nekada u Jugoslavije imali smo velike općine, a u BIH su ostale iste. Zahvaljujući tome u BIH samo sjedišta općina imaju osnovnu infrastrukturu za normalan život, dok okolna sela izumiru. U Hrvatskoj mnoge općine imaju izgled malih gradića, a kako bi i svako selo moglo imati društveni standard primjeren 21 stoljeću svako, svako i najmanje selo bi trebalo, kao u Švicarskoj imati status općine. Jedino što bi se trebalo mijenjati su zakoni o isplati plaća lokalnim funkcionarima. Na zapadu mnogi općinski načelnici i vijećnici su volonteri, dok je kod nas funkcija načelnika općine vrlo isplativ posao. Kada bi vrijedilo pravilo kako se za plaće načelnika općina ne može trošiti više od određenog manjeg postotka općinskog proračuna na tu funkciju se ne bi kandidirali nezaposleni, već bi to radili poduzetnici i umirovljenici koji su svoje egzistencijalne probleme riješili. A plaćena bi bila samo jedna općinska administrativna tajnica.

 

Mnogi za gospodarsko nazadovanje države krive razne antihrvatske udruge, ali je problem kako odijeliti udruge koje su korisne od onih koje samo štete.

Mnogi dobivaju novac od ministarstava, državnih poduzeća, županija, gradova i općina.

Najviše dobiva Crveni križ koji ima gomilu nekretnina, te godišnje dobiva oko 500 milijuna kuna, a kada se pojavi neka poplava za pomoć organizira donacijske akcije.

Planinarsko društvo dobiva oko dvije trećinu manje, a za svoj rad također nikome ne podnosi izvješća.

Turističke zajednice po gradovima služe često samo za zapošljavanje podobnih, iako bi udruživanjem više turističkih zajednica mogli napraviti puno više.

A najviše sredstava dobivaju deseci tisuća raznih nevladinih organizacija, između 2 i 3 milijarde kuna godišnje. Korist od njihovog rada je najčešće vrlo upitna. Korisne su humanitarne udruge koje obavljaju brigu za ugrožene i tako rade ono što bi trebala raditi država.

Neprijatelji crkve najveći problem vide u novcima koji se odvajaju za crkvu, iako je trećina tog novca namijenjena za Karitas, trećina za obnovu crkava od kojih država ima veliku korist pri dolasku turista, dok preostalu trećinu troši za plaće svećenika i vjeroučitelja u školama.

Kako bi se poboljšao rad udruga trebalo bi građanima dopustiti da sami odlučuju kome će ići njihov porezni novac. Građani bi trebali imati mogućnost samo odlučivati gdje će ići dio njihovog poreza na dohodak; u kulturu, sport, humanitarne udruge, crkvu, ili slično. Oni koji ne žele odabrati i dalje bi trebali plaćati državi.

Također bi novac koji udrugama daje država morao biti puno transparentnije trošen. Svi koje žele novac od države, ili državnih poduzeća morali bi javnosti otvoriti pogled na svoje žiroračune preko interneta. Udruge bi morale bankama dati odobrenje za otvoreni javni pogled preko interneta na sve njihove žiroračune, a oni koji to ne učine ne bi smjeli imati pravo natjecati se za dodjelu državne pomoći.

 

Oni koji nisu ni lijevo ni desno za propast države najčešće krive korupciju.

Kod nas ima dosta korupcije, osobito tamo gdje građani traže nešto od države, ali to ne mogu dobiti dok ne nađu vezu, ili tamo gdje traže nešto na što nemaju pravo, ali to mogu dobiti ako imaju vezu.

Ali korupcija nije sve što pod tim javnost vidi.

Ako neki političar na funkciju postavi nekoga kome je prije puno godina bio kum to nije korupcija. U SAD- u Predsjednik države na ministarsku poziciju postavi brata, sina, zeta i to nije korupcija. Tamo političar ima pravo na funkcije postavljati osobe kojima osobno vjeruje, a ne one koji na javnom natječaju imaju najbolje formalne uvjete.

Po našoj javnoj percepciji sukob interesa ako je supruga nekog političara radila za neko poduzeće koje posluje sa državom, a u razvijenim državama je sukob interesa ako se ona trenutno nalazi u upravnim ili nadzornim odborima poduzeća sa kojima pojedini funkcionar osobno potpisuje ugovore. U normalnim državama, čak i ako netko ima manji broj dionica u nekom poduzeću sa kojima ne može utjecati na poslovanje poduzeća to nije sukob interesa.

U razvijenim država legalne lobističke udruge rade poslove za koje bi kod nas odmah bili optuženi za korupciju. Svako poznanstva državnog dužnosnika sa nekim privatnikom kod nas se gleda kao korupcija, dok se u normalnim državama suradnja sa domaćim poduzetnicima promatra kao najbolja obrana radnih mjesta od strane konkurencije.

Zahvaljujući preširoko postavljenim javnim kriterijima za identificiranje korupcije hrvatska javnost ima vrlo lošu sliku o vlastitoj državi, što je zasigurno jedan od važnijih razloga za nezadovoljstvo u zemlji.

Korupcije u državnim službama doista ima previše, ali za bolju borbu protiv toga potrebno je mijenjati pravosuđe u kojima se najčešće zapošljava rodbina postojećih zaposlenika i političara.

 

Iako je privatizacija zaustavljena prije 25 godina neki još uvijek u "pljačkaškoj privatizaciji" vide glavni razlog za hrvatske probleme.

Prije raspada komunizma 90 posto poduzeća poslovalo je s gubitkom, a polovica od njih su imali gubitak na supstanci. To znači kako su troškovi sirovina, materijala i energije bili veći od prodajne vrijednosti gotovih proizvoda. Gubitke je država pokrivala tiskanjem novca, a prodajom ovakvih poduzeća država se oslobodila obveze podmirivanja njihovih gubitaka. Veliki dio tih poduzeća je upao u probleme zato što su preko njih mala privatna poduzeća povezana sa državnim direktorima izvlačila novac prodajući im sirovine po cijeni iznad tržišnih, ili kupujući proizvode ispod tržišne cijene. Prodajom takvih gubitaških poduzeća mala privatna poduzeća za nabavu i prodaju su počela ostajati bez državnih "krava muzara", te je počele medijska kampanja o "pljačkaškoj privatizaciji". Zahvaljujući velikim novcima uloženim u ovu medijsku kampanju privatizacija je zaustavljena u interesu onih koji znaju samo uvoziti i prodavati državnim poduzećima po višestrukim cijenama, ili preprodavati ono što su ispod cijene kupili od državnih poduzeća. Sve ovo su promatrali i sindikati koji su stali na stranu pljačkaša, kako bi i sami mogli svoje prijatelje zapošljavati na izmišljene radna mjesta, i kako ne bi morali puno raditi, iako su bili svjesni kako država ne može zauvijek pokrivati gubitke. Logika im je bila "neka traje dok traje". Zahvaljujući udruženom zločinačkom poduhvatu u kojem su sudjelovali privatni perači novca, direktori državnih poduzeća, mediji i sindikati zaustavljen je razvoj države koja je i dalje morala uzimati kredite kako bi pokrivala gubitke državnih gubitaša.

Čak se razvio čitav pokret za očuvanje poduzeća u državnom vlasništvu, a parola im je postala kako i državna poduzeća mogu biti efikasna samo ako se na direktorske pozicije postave sposobni i pošteni, iako su takvi državni direktori sami po sebi incident. Osnovni posao državnih direktora je zaposliti što više stranačkih prijatelja, te financirati potrebe stranke i pojedinih političara. Direktor koji to ne želi prepoznaje se kao nepoželjan i o njemu se u stranci počinju širiti glasine kako misli samo na sebe kako bi ga se srušilo. Ako to nije dovoljno nastoje se o njemu otkriti kompromitirajući podaci kojima bi ga se natjeralo na ostavku, a ako se razlozi ne mogu naći onda se izmišljaju podaci o njemu i članovima obitelji koji se šire najprije kao glasina, a kasnije i kao medijska vijest iz nepoznatih izvora. Protiv poštenih direktora su čak i zaposlenici ako ne želi zaposliti njihovu djecu, pa ga nastoje ocrniti izmišljanjem glasina. Pošteni direktori su neprijatelji i sindikalistima pošto ih tjeraju da rade. Ni dobavljačima pošteni direktori ne odgovaraju pošto traže nižu cijenu i veću kvalitetu, umjesto da sjednu i dogovore se.

Pošto je ipak privatiziran najveći dio malih poduzeća (gledajući prema njihovom broju, ali ne i po raspoloživom kapitalu) država je spašena, a za spašavanje štediša u bankama koje su gubitašima davale kredite država je morala osigurati oko 65 milijarde kuna za sanaciju banaka. Oko 45 milijardi je utrošeno idućih petnaestak godina, do ulaska u EU, u poljoprivredne poticaje, ali to je bilo neophodno pošto konkurentski europski poljoprivrednici također dobivaju visoke poticaje.

Najveće krađe u postupku izvlačenja novca iz državnih gubitaša su izvršene preko brodogradnje u kojoj je oko 80 posto troškova uvoz strane oprema, a sve pod opravdanjem kako se radi o zaštiti državnih strateških interesa. U Jugoslaviji se čelik za brodove proizvodio u BIH i Srbiji, a ugradnjom u brodove je prodavan u inozemstvo. Na taj način Srbija i BIH su dobivali dio deviza, a gubitke je pokrivala Hrvatska. Stvaranjem hrvatske države brodogradnja je i dalje promatrana kao strateška gospodarska grana iako Hrvatska nema ni rudnika željezne rude, ni tvornica čeličnih ploča, ni većine opreme za brodove. Brodogradilišta nisu opremu nabavljala direktno od proizvođača, već su je nabavljali preko malih privatnih dobavljača pod opravdanjem kako oni nemaju gotovine, a strana poduzeća traže plaćanje unaprijed, što mogu obaviti samo privatni posrednici koji imaju gotovinu. Na ovaj način uvozna oprema je plaćana nekoliko puta skuplje, a zaradu su dijelili direktori brodogradilišta i vlasnici posredničkih poduzeća, uz podršku političara koji su osiguravali pokrivanje gubitaka. Na ovaj način je u idućih 25 godina ukradeno više od 45 milijardi državnog novca koja je država platila za pokrivanje gubitaka.

Isti postupak pranja državnog novca je primjenjivan u svim državnim, komunalnim i javnim poduzećima, kao i u državnim institucijama. Tek ulaskom u EU i postroživanjem propisa o subvencijama država je izgubila prava pokrivanja gubitaka.

Uz pljačkanje državnih poduzeća perači novca sa dobrim vezama u pravosuđu pljačkali su i druge privatne poduzetnike. Naručivali su sirovine ili robe, te su to počeli plaćati sa sve dužim rokovima plaćanja. Na taj način su se razvijali na teret dobavljača koji su im služili kao beskamatni kreditori. Ako bi se dobavljači pobunili tražili su nove dobavljače, a stari dobavljači su ih mogli samo tužiti. Zahvaljujući dobrim vezama u pravosudnim institucijama procesi su trajali do desetak godina. Za to vrijeme dužnici su imovinu prebacivali na nova poduzeća preko kojih su nove dobavljače varali na isti način. Pri tome su često izigravali i sitne dioničare sa kojima su bili u suvlasništvu poduzeća sa kojih su imovinu prebacivali na svoja nova poduzeća. U zaštiti ovakve pljačke stali su i pojedini političari svojim izjavama kako se poduzetnici sami trebaju brinuti o tome kome prodaju svoje proizvode čime su potpuno poništili ulogu pravne države koja je u svim uređenim državama dužna poslovne ugovore štititi isto kao sve druge zakone. Na optužbe sitnih suvlasnika država je najčešće reagirala u korist pljačkaša donošenjem propisa po kojima institucije nisu dužne po službenoj dužnosti goniti prevarante, već oštećeni sami moraju pribavljati dokaze, što je najčešće nemoguće pošto su svi dokazi u rukama menadžera koje je postavio većinski vlasnik.

 

Ali najveće sabotaže države su se ipak događale i događaju se i dalje u državnim monopolskim poduzećima, iako se o tome najmanje govori u javnosti.

Prema analizama Financijske agencije (Fina) tvrtke u državnom vlasništvu ostvaruju dvostruko veću dobit po zaposlenom od poduzeća u privatnom vlasništvu. Međutim, kada se pojedinačno analizira poslovanje državnih poduzeća vidimo kako su najgora poduzeća koja su u vlasništvu države i koja posluju na slobodnom tržištu. Istovremeno po svim ekonomskim pokazateljima najbolje posluju poduzeća koja su u državnom vlasništvu i koja imaju nekakav monopol.

Divno je biti direktor monopolskog državnog poduzeća. Ako si dobar sa ministrom, županom ili gradonačelnikom koji te je postavio možeš zapošljavati nove ljude na izmišljena radna mjesta, možeš čistačicama isplaćivati plaće veće nego ju imaju direktori u malim privatnim poduzećima, možeš putovati po svijetu na savjetovanja sa kojih nikome ne moraš objasniti što si tamo vidio, a kada ti ponestane novca samo digneš cijenu.

Naša javna poduzeća imaju između 30 i 70 posto viška zaposlenih, a sve njihove plaće plaćaju građani i privatna poduzeća koja kupuju njihove proizvode i usluge po prenapuhanim cijenama. Rezultat je taj da privatna poduzeća sa svakim povećanjem monopolskih cijena imaju sve manju konkurentnost na svjetskom tržištu. A kada to više ne mogu plaćati privatnim vlasnicima ne preostaje ništa drugo nego da zatvore svoje poduzeće i pobjegnu na zapad.

Zahvaljujući tisućama monopolskih poduzeća hrvatska više ne može gotovo ništa proizvoditi, osim usluga koje se ne mogu uvesti.

A uvoze najviše poduzeća u stranom vlasništvu.

Zanimljivo je kako upravo ta uvozna poduzeća u stranom vlasništvu posluju potpuno suprotno od državnih poduzeća.

Prema statističkim podacima Fine prosječni prihod po zaposlenom hrvatskih tvrtki koje su u potpunosti u domaćem vlasništvu bio je gotovo tri puta manji od prosjeka u tvrtkama u stranom vlasništvu, ali su domaće tvrtke ostvarile neto dobit po zaposlenom deset puta veću nego one u stranom vlasništvu. Neupućeni iz ovoga mogu zaključiti kako su naši poduzetnici lijeni profiteri, dok su stranci vrlo efikasni poduzetnici koje profit ne zanima, pa iz humanitarnih altruističnih razloga rade uz minimalnu dobit. Međutim, oni koji nešto znaju o realnom gospodarstvu znaju kako je to dobro prikrivena statistička laž. Strane velike korporacije proizvodnju imaju u državama sa jeftinom radnom snago, trgovine imaju tamo gdje im je tržite, a odjele za upravljanje, marketing, dizajn, razvoj i slično imaju tamo gdje su najniži porezi. I ti odjeli redovito šalju svoje prenapuhane račune svim ostalim podružnicama matične kompanije, te tako dobit prebacuju u porezne oaze. I sve je to legalno, te menadžeri moraju tako postupati. Kada to ne bi radili dioničari bi ih odmah smijenili. Jedini način kojim se ovako prebacivanje dobiti u porezne oaze može spriječiti je poticati mala poduzeća koja nemaju svoje podružnice u poreznim oazama.

Za razliku od privatnih stranih dioničara hrvatska država kao vlasnik najvećeg dijela privrede ne smjenjuje one koji zapošljavaju na izmišljena radna mjesta.

Zahvaljujući monopolskim poduzećima hrvatsko proizvodno tržišno gospodarstvo je gotovo u potpunosti ugašeno.

Zahvaljujući ponajviše monopolima 300.000 Hrvata je pobjeglo na zapad. Najmanje 80 posto problema koje imamo posljedica su rada monopola, 10 posto problema svoj korijen imaju u korupciji, dok svi ostali problemi čine preostalih desetak posto uzroka hrvatskog demografskog sloma.

Jedini način na koji se privatni poduzetnici mogu suprotstaviti vladavini zaposlenika u državnim službama i državnim poduzećima je ući u politiku i političke stranke. Oni koji su ostarili radeći u privatnom poduzetništvu trebaju poduzeća operativno prepustiti svojim nasljednicima, dok se sami trebaju početi kandidirati za mjesta načelnika, gradonačelnika, ili saborskih zastupnika. Ako ih stranke ne žele kandidirati mogu obustaviti financiranje svojih stranaka. A mogu i platiti mjesto na listi, a ne drugima davati novac za njihovu kandidaturu. Najgora opcija je dići ruke od svega i probleme ostaviti svojoj djeci kako bi ih oni rješavali na isti način, ulizivanjem mladim političarima koji nikada nisu radili ništa, osim što su se bavili politikom.