Treći partizanski napad na Udbinu

Nakon povlačenja Talijana iz II i III zone 12. 7. 1942. partizani su držali cijelo Krbavsko polje, te je partizanima Udbina bila kao trn u oku, te su ju više puta pokušavali zauzeti. Treći pokušaj je počeo dolaskom zime, 21. studenog 1942. godine. Posadu Udbine je tada činilo 500 - 600 dobro naoružanih ustaša, žandara i domobrana.

Za napad na Udbinu partizani su osigurali 5 bataljuna, baterija topova (3 brdska topa i 1 haubica), te vod tenkova (dva tenka). Napadačke snage i brojčano i naoružanjem bile su 5-6 puta jače od braniteljskih koje su iza sebe imale državu i saveznike, dok su se partizani naoružavali na "nepoznat" način. Što su više oružja i streljiva trošili više su ga imali. U napadu izvedenom noću između 21. i 22. listopada partizani su ostvarili početne uspjehe, ali su se ustaše i domobrani uspjeli reorganizirati i odbiti napad, pri čemu su partizani doživjeli velike gubitke. Uz ljudstvo potrošili su najmanje nekoliko kamiona granata i streljiva, ali zbog dobro organizirane obrane bez uspjeha.

Nakon oslobađanja Livna od partizana u listopadu, u operaciji "Beta", te odmora i priprema za daljnje akcije na području Kalnika, Jure Francetić 22. prosinca leti za Gospić gdje treba preuzeti zapovjedništvo nad operativnim područjem Lika. Pred polijetanje na uzletištu Talijani Francetiću daju drugi zrakoplov, umjesto njegovog, koji u letu pada nedaleko od Slunja, na partizansko područje gdje je ranjen i uskoro ubijen. Nakon toga otpor prema partizanima znatno slabi. Talijani su se povukli na obalu i ne miješaju se u sukobe. Pomoć braniteljima u Lici može doći samo iz Zagreba, preko Slovenije, pa morem do Karlobaga kojeg su držali Talijani, odakle se preko snijegom prekrivenog Velebita može doći do Gospića i Udbine. Doprema streljiva je moguća samo zrakoplovima po lijepom vremenu. Zbog ovako nepovoljnog položaja u okruženju branitelji su se krajem listopada povukle iz Udbine procijenivši kako novi jači napad ne bi mogli izdržati.

Vidjevši neuspjehe u Pavelićevim pokušajima uništenja partizana i stvaranja vlastite vojske, nakon smjenjivanja Ministra domobranstva Slavka Kvaternika i zapovjednika UNS-a Eugena Dide Kvaternika Nijemci preuzimaju zapovjedništvo svih domobranskih i ustaških postrojbi osim Pavelićeve osobne zaštite. S tim snagama preuzimaju organizaciju svih antipartizanskih operacija na sebe, a raspuštaju čak i civilno redarstvo, te sve redarstvene poslove preuzima Gestapo i SS. Radi toga dolazi do pada morala čak i među ustašama, te pojave partizana i na prilazima Zagrebu. Zapovjednik najbolje ustaške postrojbe Jure Francetića je uklonjen, a na kadrovsku politiku u domobranstvu najviše utjecaja stječu Talijani koji traže od Pavelića imenovanje zapovjednika po njihovom izboru, pa često na visoka zapovjedna mjesta dolazile osobe sumnjivog borbenog morala.

Pavelić je ovo Njemačko preuzimanje borbenih postrojbi mogao spriječiti da se pokazao sposobnim u upravljanju vojske. Da je slušao savjete ratno iskusnih zapovjednika domobranstva, te među njih ubacio puno borbenije mlade ustaše s nedovoljno vojnog znanja mogao je stvoriti puno učinkovitiju vojsku. Mogao je sve loše domobranske postrojbe niskog borbenog morala osnažiti pretvaranjem nepouzdanih zapovjednika u savjetnike i pomoćnike, a na zapovjedne položaje postaviti najborbenije zapovjednike iz najiskusnijih ustaških postrojbi, osobito za zapovjednike vodova i satnija, te izvidničko diverzantskih grupa, koje većina postrojba nije ni imala. U topništvu i zrakoplovstvu zapovijedati mogu samo oni koji imaju specijalna znanja, ali u pješačkim postrojbama je najvažnije osobno hrabrost zapovjednika koji svojim ponašanjem mogu vojnicima dići borbeni moral, ili ga uništiti. Međutim, Pavelić je uporno ustrajao na koncepciji dvije vojske. Rezultat je taj da je dobio jednu malu visokomotiviranu dobrovoljačku vojsku i jednu veću u kojoj su se mnoge postrojbe već koncem 1942. godine, pojedinačno i u manjim skupinama počela predavati partizanima. Obje ove vojske su, po odluci Hitlera, mogle imati do 50.000 vojnika što se moglo sabotirati tako da je osnovana nekakva puno brojnija civilna zaštiti koja bi mogla obavljati vojne poslove inženjerije, saniteta, veze, logistike, osmatranja i izviđanja, tehničke službe, prehrane i slično.

Glavni podupiratelji ovakve ratne koncepcije su bili upravo Talijani koji su ga upozoravali kako bi ga domobrani mogli skinuti ako nema svoju osobnu vojsku. Pavelić je bio svjestan kako su njegovi ciljevi suprotni talijanskim interesima, ali je smatrao kako će on svojim pregovaračkim sposobnostima uspjeti riješiti sukob interesa, te je njihove savjete bez pogovora slušao. Nakon odlaska Slavka Kvaternika vojno iskusni suradnici poput Generala Prpića savjetovali su ga drugačije, zbog čega ga je Pavelić htio i ubiti zato što je ovaj želio ustaše uklopiti u domobranstvo. Paveliću nije bilo jasno kako bi on i nakon ustroja jedinstvene vojske mogao i dalje zapovijedati specijalnim postrojbama kao što su obavještajna služba, vojna policija, kontraobavještajna služba i slično. Kako su da tada sve ustaške vojnice bile pod Pavelićevim osobnim zapovjedništvom ovakav pokušaj on je shvatio kao napad na njegovu vlast. Od suradnika ovakvu vojnu koncepciju podupirali su jedino oni koji o vojnim znanostima i organizaciji nisu ništa znali, osobito stranački suradnici kojima je interes stranke bio važniji od interesa države.

Jedan od osnovnih razloga niskog morala u domobranstvu bila je upravo Pavelićeva kooperativnosti prema Talijanima, te su se predavali nakon manjih sukoba, a često su se upravo zapovjednici prvi predavali. Ponekad su neki domobrani čak i nekoliko puta prelazili u partizane i obrnuto. Zbog toga su Nijemci odlučili znatno ojačati svoje snage kako bi uništili partizane.

Nakon odlaska Slavka i Eugena Kvaternika Nijemci ukidaju ustaško redarstvo, a te poslove preuzima Gestapo i SS, što politički djeluje vrlo loše na puk, koji se sve više okreće partizanima. Nijemci preuzimaju i mobilizaciju, te sve više Hrvata mobiliziraju u svoje specijalne postrojbe u kojima su Hrvati, katolici i muslimani ratovali a Nijemci zapovijedali. Ovakvo rješenje njemački zapovjednici su tražili još od 1941., a prvi korak prema tome dogodio se krajem listopada 1942. kad su Nijemci izvršili reorganizaciju njemačke vojske na teritoriju NDH i kada je general Horstenau dobio funkciju opunomoćenog generala u Hrvatskoj.

Časnici SS-a su i ranije, u travnju 1942. počeli preuzimati zapovjedništvo nad hrvatskim oružništvom (policija), a početkom 1943. postupeno Waffen SS postrojbe preuzimaju nadzor i nad civilnom vlašću i stanovništvom. Nakon ovih njemačkih poteza NDH je postojala samo kao pravna forma bez stvarnog sadržaja. Time je tijekom 1943. ostvarena trajna podređenost hrvatskih oružanih snaga zapovjednicima Wermachta. General Lohr zahtijevao je smjenjivanje Pavelića kako bi se moglo osigurati povjerenje mir i red. Kako bi ovo spriječio Pavelić se trudi biti potpuno poslušan i Talijanima kako bi ga oni podržavali, a i Hitleru. Uspostavom njemačkog zapovjedništva izvršila se popuna reorganizacija domobranskih gorskih zdrugova i lovačkih zdrugova, te se osnivaju nove legionarske divizije pod njemačkim zapovjedništvom.

Zbog svega toga nezadovoljstvo među stanovništvom i vojskom raste, sve više domobrana prelazi u partizane, a do lipnja 1943. i 60 zrakoplovaca sa aerodroma oko Zagreba prelazi u partizane. Sve ovo moglo je biti spriječeno da je Pavelić slušao savjete pametnijih suradnika, te ustrojio jednu vojsku, veći broj vrlo tajnih obavještajnih službi bez kontrole Nijemaca i Talijana, te jaku civilnu zaštitu kao radnu postrojbu koja bi mogla obavljati mnoge vojne funkcije.

Waffen SS je posebna njemačka vojska sastavljena od različitih naroda. Oko 48.000 hrvatskih građana NDH služilo je u Wehrmachtu i Waffen SS, što je u postotku najveći broj pripadnika dragovoljaca od 33 europskih i neeuropskih naroda koji su sudjelovali kao pomoćne trupe Njemačke u antiboljševičkoj borbi. Od toga je oko 14.000 bilo Bosanaca -Muslimana čiji broj se kasnije povećao na 20.000. Cijeli Waffen SS-u imao je oko milijun ljudi, od čega su gotovo polovica bili antikomunistički dragovoljci iz svih naroda Europe, kao što su Ukrajinci, Englezi, Francuzi, Šveđani, ali i azijskih pripadnika, kao što su Tatari, Azerbajdžanaci, Indijci, i drugi. Čak je i oko 150.000 Nijemaca židovskoga podrijetla služilo u njemačkome Wehrmachtu. Mnogi Hrvati njemačkoga podrijetla iz miješanih hrvatsko-njemačkih brakova bili su dragovoljci u Waffen SS „Prinz Eugen" diviziji i „Handžar" diviziji, iako veliki broj njih nije razumio njemački jezik. Zbog toga je znalo doći i do pobuna kao što se dogodilo u ljeto 1943. godine, kada je 173 hrvatskih SS vojnika, djelomično njemačkoga podrijetla, uhićeno zbog neposluha u Mostaru. Zbog toga je (Heinrich) Himmler, pripisao veću krivicu časnicima i dočasnicima 2. Brdskog puka koji su preuzeli i 'dražesne balkanske navike da psuju mater navedenih regruta'. U svome pismu zapovjedniku Waffen SS 'Prinz Eugen Phlepsu Himmler piše: 'Tražim od Vas da u svakom takvom slučaju na licu mjesta strijeljate, ili date strijeljati časnike i dočasnike koji psuju mater svog kamerada'.

Unatoč gubitku velikog dijela zemlje na sjevernim dijelovima NDH gospodarstvo je raslo. Koncem 1942. u NDH bilo je 2.740.000 zaposlenika, koji su prehranjivali 5.750.000. stanovnika. Gladi, koja je postojala u drugim europskim državama nije bilo, osim na dijelovima koje su kontrolirali Talijani, četnici i partizani, ili često bombardirali saveznici, unatoč tome što je NDH plaćala sve troškove njemačke i talijanske vojske koji su boravili na teritoriju NDH, a kojih je bilo do 300.000. To partizanima ne odgovara, te početkom 1943. šire diverzije po Slavoniji.

Krajem 1942. zbog Britanske prevlasti u zračnim snagama Njemačka gubi zračni rat. Na morima Njemačka nikad nije imala jače pomorske snage od Britanije, a bila je jača jedino u podmornicama.