U čemu je tajna Njemačkoga gospodarskog napretka

U čemu je tajna Njemačkoga gospodarskog napretka
297
2
2

 Gospodarski napredak države ovisi o konkurentnosti njezinih proizvođača proizvoda i usluga. Konkurentnost proizvođača ovisi o više različitih faktora, a najvažniji su inovativnost proizvođača, pristupnost jeftinom kapitalu za razvoj inovacija i organiziranje masovne proizvodnje, dostupnost jake prodajne mreže, te kvalitetna, jeftina i dostupna oprema, sirovine i radna snaga. Na sve ove faktore osim samih proizvođača jak utjecaj ima i okruženje, gdje je najvažnija država, njen trošak i njena korisnost.

Početkom industrijske revolucije najinovativnija država je bila Velika Britanija, pošto su oni prvi uveli liberalno gospodarstvo jednakih šansi. Međutim, polovicom 18. stoljeća Britanski bankari su otkrićem kreditnoga novca uspjeli osvojiti većinske pakete dionica u najvećim britanskim kompanijama, te je nakon toga najinovativnija industrija u Europi postala Njemačka industrija. Naime, bankari dobro znaju kako optimalizirati troškove i doći do jeftinog kapitala za širenje proizvodnje i tržišta, ali se u inovacije ne razumiju. U Njemačkoj većinu vlasništva nad velikim kompanijama drže inženjeri koji puno bolje razumiju inovacije, te znaju kako trošak razvoja inovacija prebaciti na male dobavljače koji na sebe preuzimaju rizik razvoja inovacija. Pošto oko 98 posto inovativnih ideja završi neuspjehom malo bolja procjene vrijednosti inovacije u startu može znatno smanjiti troškove razvoja, i povećati mogućnost razvoja dobrih inovacija.

U Hrvatskoj većinu proizvodnje drže komercijalisti koji o inovacijama ne znaju baš ništa pa nam je inovativnost industrije na dnu, ne samo u EU već i na svjetskom nivou.

Masovna proizvodnja je drugi osnovni faktor konkurentnosti. Za masovnu proizvodnu je vrlo važan bankarski sustav koji je spreman i sposoban uz minimalnu kamatu kreditirati poduzeća kojima je potreban novac za izgradnju velikih novih proizvodnih linija. U razvojno orijentiranim državama poput Njemačke banke za ovu svrhu odobravaju kredite sa vrlo niskim kamatama, a uz pomoć države često proizvođači mogu dobiti i beskamatne kredite. Kako bi banke to mogle štediše ne mogu dobiti velike kamate, a banke obično višim kamatama opterećuju krajnje kupce, osobito za kupovinu uvoznih proizvoda.

Pošto su u Hrvatskoj banke u stranom vlasništvo one postupaju obrnuto; nastoje višim kamatama što više privući štednju, niskim kamatama na kupovinu uvoznih proizvoda nastoje što više potaći uvoz, dok krediti za kupnju stanova, kuća i domaćih proizvoda obično imaju visoku kamatu.

Treći osnovni faktor razvoja je snažna nacionalna prodajna mreža robnih lanaca koji su spremni i sposobni proizvode iz svoje države plasirati i unutar svoje države, ali i u drugim državama. Kako se robni lanci ne bi postavili monopolski prema nezavisnim njemačkim proizvođačima Nijemci su izgradili sustav u kojem prodajni lanci ne smiju biti organizacijski ni vlasnički povezani sa proizvodnim poduzećima.

U Hrvatskoj robni lanci su ucjenama dobavljača uspjeli uništiti konkurenciju malih kvartovskih trgovaca, a te ucjene najčešće rade domaći veliki robni lanci pošto im je ta mogućnost jedina konkurentska prednost pred stranom konkurencijom.

Osim ovih osnovnih faktora konkurentnosti i sama Njemačka proizvodna poduzeća imaju mehanizme za zajedničku borbu protiv uvoznika i za zajedničko osvajanje novih tržišta u drugim državama. Ti mehanizmi se temelje na sustavu gospodarskih komora u kojima se proizvođači udružuju po gospodarskim granama i po saveznim državama. Za razliku od hrvatske gdje je gospodarska komora politička organizacija za zbrinjavanje propalih političara, u Njemačkoj je to savez velikog broja granskih komora koje znaju preko znanstvenih instituta kreirati strateške i operativne planove razvoja, te koje znaju kako lobiranjem osigurati donošenje političkih odluka korisnih za članice pojedinih granskih komora.

Dolaskom Angele Merkel na vlast u Njemačkoj gospodarske komore njemačke industrije su dobile snažnu njemačku lobisticu na međunarodnom tržištu. Njenim zalaganjem Njemačka, Francuska, Nizozemska i Danska industrija su dobile priliku stvoriti prikrivene kartele za osvajanje tržišta novih članica EU, a i drugih tržišta. U tome je veliku ulogu odigrala i ECB koja je počela odobravati za banke navedenih država kredite sa minimalnim kamatama za industriju. Manje države koje imaju minimalni utjecaj na rad ECB-a mogle su dobivati kredite sa puno većim kamatama, a ta razlika se opravdavala različitim kreditnim rejtingom pojedinih država. I novac za financiranje projekata iz fondova EU počeo se lobistički nadzirati. U "starim" EU državama novac su najčešće dobivali proizvodni projekti, dok su u novim državama novac najlakše dobivali projekti za izgradnju infrastrukture i projekte društvenog sadržaja.

Kako bi robni lanci "stare europe" osvojili tržišta novih članica bilo je nužno progurati neoliberalne zakone koji na tržištu promoviraju jednake zakonske uvjete za sve. Ovime je društvo jednakih šansi pretvoreno u društvo jednakih uvjeta, a uvjete određuju oni koji određuju rejtinge, standarde i certifikate. Osim robnih lanaca zemlje "stare europe" su u nove članice proširile i svoje banke koje su počele vrlo lako i brzo odobravati kredite za kupovinu prije svega njemačkih proizvoda, dok su vrlo teško odobravale kredite za izgradnju lokalnih tvornica, s izuzetkom dobavljača za njemačku industriju.

Na krilima neoliberalizma zakoni su se počeli mijenjati prema slobodnoj konkurenciji u kojoj za sve vrijede ista pravila i zakoni. A jednaka pravila znače privilegiju za velike.

U takvom društvu jednakopravnosti velike multinacionalne kompanije imaju tri vrste prednosti;

  • stvarne ekonomske prednosti,

  • nepoštene prednosti i

  • sposobnost izazivanja masovnih migracija u cilju snižavanja cijena radne snage.

Ekonomske prednosti su manji troškovi opreme, prostora i radnika po jedinici proizvodnje zahvaljujući proizvodnji u masi. Velikim narudžbama dobivaju jeftiniju cijenu, troškovi raznih certifikata su im sitnica, a i opći troškovi uprave su im manji po jedinici proizvoda.

Nepoštene prednosti su mogućnosti da u jednoj državi mogu pribavljati povoljne stimulacije i kredite sa niskim kamatama, dok u drugim državama zapošljavaju jeftinu radnu snagu.

Velike multinacionalne kompanije mogu smanjiti i svoje poreze tako što dobit prebacuju u države sa malim porezima. U tom postupku njene filijale iz takvih država šalju račune za troškove upravljanja, savjeta ili marketing, mogu vršiti povrat izmišljenih ulaganja i slično, te se tako dobit iz država sa većim porezom prebacuje u države sa nižim porezom. Pri tome u državama sa velikim porezima ostvaruju gubitke na koje se ponekad čak mogu ostvariti određene olakšice.

Velike međunarodne korporacije mogu ucjenjivati proizvođače sirovina i dijelova kako bi dobili bolje uvjete nabave ili prodaje nego mali proizvođači.

Veliki međunarodni robni lanci mogu ucjenjivati dobavljače kako bi dobili bolje uvjete nabave i niže cijene.

Mali poduzetnici koji razvijaju inovativne proizvode teško mogu prikupiti kapital potreban za zaštitu autorskih prava, a još teže za početak serijske proizvodnje za krajnjeg kupca. Izuzetak su samo oni koji uspiju naći velikog kupca ili distributera, te proizvođači aplikacija koji kupce traže preko interneta.

Jedini način na koji mali mogu preskočiti velike kako bi došli do krajnjeg kupca je korištenje prodaje i nabave preko interneta, ali mnoge države svojim propisima to nastoje onemogućiti.

Zahvaljujući ovim prednostima velike korporacije su uništile konkurenciju u novim državama, a i u vlastitim državama su uništili male konkurente, dok su opstali samo mali dobavljači velikih korporacija.

Ipak, sve ove prednosti velikih prije svega njemačkih proizvođača nisu bile dovoljne za preuzimanje, pa su primjenjivane i druge metode poput nepoštenih poticaja i korumpiranja lokalnih političara.

Ono što velike njemačke i francuske kompanije nisu uspjeli pokupovati uništili su uz pomoć raznih vrsta dampinga.

Damping je pojava kada netko prodaje robu po cijeni nižoj od troškova proizvodnje. Međunarodni (klasični) damping se događa kad velike međunarodne korporacije nastoji stvoriti monopol izvan vlastite zemlje kako bi ostvarile ekstra zaradu, ili neki drugi privilegij. U postupku stvaranja monopola na stranim tržištima najprije se nastoji uništiti manju konkurenciju izvozom i prodajom vlastitih proizvoda, rjeđe usluga, po damping cijenama (cijena koja ne pokriva troškove proizvodnje). U ovoj fazi potrošač ostvaruju korist pošto kupuju jeftinu robu, ali kad sitna konkurencija propadne cijena se diže, te tada potrošači moraju plaćati daleko višu cijenu. Damping se obično provodi na tržištu jedne "napadnute" države, te kad u toj državi konkurencija propadne cijena se diže, te se kreće u osvajanje tržišta u drugoj državi. Prema međunarodnim propisima u ovakvim slučajevima je dozvoljena je antidampinška carina, ali je to teško provesti zbog teškog dokazivanja.

Također je moguća i pojava obrnutog dampinga koji je u Hrvatskoj vrlo uspješno primijenjen kod osvajanja mliječne industrije. Ova vrsta dampinga se događa kad jače kompanije svojim lokalnim dobavljačima trenutno, ili lokalno deficitarnih roba nude cijene koje ne mogu pokriti prodajom svojih proizvoda, ili usluga. Pri tome ostvaruju gubitak koji pokrivaju iz zaliha, zaradom na drugim tržištima, kreditima s niskim kamatama ili dokapitalizacijama. Kad u prvoj fazi dampinga mali lokalni konkurenti koji dobavljačima ne mogu platiti trenutnu cijenu propadnu ovakva najčešće duopolna, ili oligopolna poduzeća prelaze u drugu fazu u kojoj spuštaju cijenu dobavljačima koji više nemaju izbora, te moraju prodati svoju robu onima koji su preostali na tržištu. Pri ovome obično veći broj malih dobavljača propadne, pošto ne mogu sniziti cijenu svojih proizvoda ili usluga, pa ih preuzimaju veliki kupci njihovih proizvoda.

Upotrebom svih navedenih metoda Njemačka je uspjela sa Francuskom i nekolicinom manjih sjevernih državama EU pretvoriti u zajednicu gdje ona i njeni najbliži saveznici imaju pravo proizvoditi, dok bi sve istočnoeuropske i južne države trebale biti samo izvor sirovina i turističke oaze u kojima bi se Nijemci ugodno i jeftino odmarati. Najvažniji saveznik postala joj je Francuska koja ima atomsko oružje, te su jedino njima popuštali u borbi za svoje interese. To su uspjeli zahvaljujući snažnoj kontroli nad ECB-om, EBERD-om, europskom administracijom i Europskim financijskim sudom. Kada je došlo do ekonomske krize 2008. vrlo restriktivnom monetarnom politikom ECB-a je uspjela uništiti proizvodnju u državama koje su uglavnom izvozile na dolarska tržišta, a uvozile sa euro tržišta. Istovremeno, Njemačka industrija je uz pomoć EBRD-a uspjela pokupovati manje korporacija u južnim i istočnim državama. Tek kada su Njemačkoj industriji zatrebali jeftiniji krediti ECB je spustila kamate.

I sve ostale europske institucije su počeli koristiti za stvaranje Sjedinjenih europskih država.

Istim ovim metodama europske, prije svega Njemačke i Francuske kompanije su uspjele osvojiti i tržište čitave Afrike. Izvozom visoko subvencioniranih poljoprivrednih proizvoda u Afriku po cijeni nižoj nego su troškovi proizvodnje lokalnih seljaka, Afrička poljoprivredna proizvodnja je propala. Time su uništili afrička sela, te su mladi afrikanci počeli masovnu seobu prema Europi. Ta migracija je dobro došla velikim EU kompanijama koje su dobile jeftinu radnu snagu kojom su spriječili rast nadnica lokalnih radnika.

Svim ovim postupcima Njemačka je postala država koja ostvaruje vrlo velike vanjskotrgovinske suficite. Pošto suficiti u razvijenim državama izazivaju jednake deficite u drugim državama stanovnici tih država nemaju drugog izbora nego da se presele u razvijene države.

Potezi njemačke su se najbolje vidjeli nakon što je iz SAD-a 2007. krenula nova velika kriza. Tada je SAD, kako ne bi došlo do velike panike počela sa plasiranjem tisuća milijardi dolara u cilju poticanja potrošnja. FED je počeo kupovati čak i obveznice stranih država kako bi smanjio tečaj dolara i potakao izvoz, te je također počeo kupovati obveznice velikih proizvodnih korporacija kako bi potakao rast njihovih investicijskih projekata. Potezi FED-a su urodili plodom, te je proizvodnja i potrošnja počela rasti u SAD-u, ali se kriza pojačala u drugim državama.

Kriza se iz Amerike prenijela svijetom, te se 2008. preselila na tržište hrane gdje špekulanti koji bježe sa tržišta dionica i nekretnina ulažu u hranu, te tako dižu njenu cijenu. Do dizanja cijene soje od 30% i kukuruza od 50% došlo je i zbog suše u Indiji i SAD-u, a također i zbog povećanih ulaganja u proizvodnju bioplina i biodizela za što se koristi kukuruz. Došlo je do velikih nemira širom svijeta u više od 30 država. Međutim, FED velike beskamatne kredite ulaže i u proizvodnju nafte iz uljnih škriljaca, te je proizvodnja u ovom sektoru naglo porasla, troškovi proizvodnje su naglo pali, pa je i cijena nafte pala. Time su SAD od uvoznika u nekoliko godina postali izvoznik nafte, a ulaganja u bioplin i biodizel su zaustavljena.

Ova kriza se najjače odrazila na Grčku gdje kulminira 2010. godine. Ulaganja špekulativnog kapitala u Grčku počinju 1999. Problemi počinju sa deregulacijom financijskoga sektora. Ciparske banke, naročito Bank of Cyprus i Laiki banka, plasirale su kredite u Grčkoj u iznosu višem od ciparskog BDP-a. Kriza je počela kad je kreditna agencija Fitch 2009. Grčkoj smanjila kreditni rejting sa A- na BBB+, iako je dotada deset godina imala rejting A. Nakon najavljenih mjera za smanjenje deficita započinju prosvjedi. Zbog krize u Grčkoj gotovo svaki četvrti stanovnik je postao nezaposlen, a u grupi mlađih od 25. godine starosti svaki drugi. Godine 2012. dogovoreno je kako će zemlje eurozone Grčkoj pružiti pomoć u iznosu od 130 milijardi eura, a banke su pristale otpisati 75 posto grčkih dugova. Na ovaj način su spašena ulaganja privatnih špekulanata na račun europskih poreznih obveznika.

Od 2010. do 2012. godine nezaposlenost se širi čitavom Europom, te između 2009. i 2012. Portugal, Italija, Grčka, Irska i Španjolska smanjuju svoje proračunske izdatke prosječno za 6,4 posto, smanjujući zdravstvene i obrazovne troškove. Istovremeno u Portugalu, Grčkoj i Irskoj privatne banke se spašavaju iznosima koji prelaze iznos godišnjih plaća u tim državama.

Kriza se širi i Španjolskom, Italijom, Portugalom i Irskom. Prije krize banke su nudile vrlo povoljne kredite za stavove, automobila, namještaj, elektronske kućanske aparate itd. Kada se rasprsnuo nekretninski balon mnogi dužnici su zbog krize izgubili posao, te više nisu mogli otplatiti kredit. U 2012. godini zabilježeno je više od dvije stotine deložacija svakoga dana, uz veliki porast broja samoubojstava u Španjolskoj. U toj krizi mnogi moraju prodavati dionice i imovinu što najčešće kupuju kompanije iz Njemačke i Francuske.

Kad je počela kriza u EU Europska centralna banka je vodila suprotnu politiku od politike FED-a, ponajprije zbog interesa Njemačkih, Francuskih, Belgijskih i Nizozemskih bankara koji su plasirali velike količine kredita u mediteranske države, te su željeli što više zaraditi na kamatama. Zbog toga se kriza u Europi pretvorila u veliku deflacijsku depresiju. Sve ovo što se događalo u Europi moglo se spriječiti da je ECB počela voditi politiku jeftinog novca istovremeno sa američkim FED-om. Međutim, Njemačkoj je odgovarala propast industrije u konkurentskim europskim državama, te je ECB vodila vrlo restriktivnu monetarnu politiku koja je dovela do porasta tečaja eura od 30 posto u odnosu na dolar. Istočnim i južnim europskim državama pao je kreditni rejting pa su im krediti ECB-a postali vrlo skupi, dok su istovremeno Njemačke robne kuće dobivale beskamatne kredite za gradnju svojih robnih kuća širom EU. Time je Njemačka osigurala plasman svojih proizvoda, povećanje proizvodnje i veću potražnju za radnom snagom u Njemačkoj. Nakon što je većina konkurencije u istočnoj i južnoj europi propala, u travnju 2013. godine trojka – MMF, Europska centralna banka i Europska komisija predlažu “spašavanje” ugroženih država teško deset milijardi eura. Uvjetuju ga programom strukturne prilagodbe koji uključuje smanjenje javnog sektora, ukidanje sustava generacijske solidarnosti za novozaposlene, privatizaciju strateških javnih poduzeća, mjere proračunske prilagodbe koje bi imale potrajati sve do 2018., ograničenje socijalnih izdataka i stvaranje “fonda za financijsko spašavanje”. Formalni cilj je održati banke i riješiti njihove probleme, sve to uz zamrzavanje depozita većih od 100.000 eura.

Sve ovo Britanija prepoznaje kao pretvaranje EU u Njemački Četvrti Rajh, te pokreće postupak nagovaranja birača na izlazak iz EU, pa se kreće u pripremu referenduma o tom pitanju, čime počinje Brexit.

Nakon Britanaca tendencije u EU primjećuju i pojedini istočnoeuropski političari koji imaju iskustva sa međunarodnim diktaturama, te se pokušavaju suprotstaviti formiranjem Višegradske skupine. Međutim, ti politički signali otpora nemaju veći učinak na njihova gospodarstva.

Države izvan EU, osobito Afričke za ekonomsku obranu mogu upotrijebiti švicarski recept, a to su visoke carine na sve što mogu sami proizvoditi, uključujući i sezonske carine na sezonske proizvode.

Ekonomski slabije države EU se najbolje mogu oduprijeti Njemačkoj ekonomskoj ekspanziji ukidanjem PDV-a za sva poduzeća i obrte koji imaju godišnji promet manji od 300.000 eura. Time bi supstituirali nepotrebni uvoz jeftinijom prodajom proizvoda malih poduzeća kroz mnogobrojne male kvartovske i seoske trgovine.