Italija ušla u rat na strani sila Antante
Po tajnom Londonskom ugovoru od 26.travnja 1915., između zemalja Antante (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija) i Kraljevine Italije, Italija je pristala sudjelovati u ratu na strani Antante (izdavši time 33 godine dug savez Središnjih sila), a zauzvrat je dobila obećanje da će dobiti teritorije svojih dojučerašnjih saveznica, Austro-Ugarske i Njemačke te financiranje od Britanije. Prema Ugovoru, zemlje Antante Italiji su obećale sljedeće teritorije: područje Trentina, Južnog Tirola, Trst, Goricu, Gradišku, dio Koruške i jugozapadnu Kranjsku, a glede hrvatskih teritorija Istru, otoke Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji područje počevši od Paga na sjeveru do rta Ploča (između Šibenika i Splita) sa Šibenikom, Kninom i Zadrom i područja u zaleđu tih gradova.
Tim ugovorom izvrgnuli su Istru i Dalmaciju opasnostima od napada talijanskih ratnih brodova. Prema procjeni admiraliteta austrougarske ratne mornarice, najviše bi bila izložena Pula kao glavna austrougarska ratna luka i središte njihove vojne brodogradnje. Očekujući da bi se ti napadi mogli proširiti i na cijelu južnu Istru, južno od Limskoga kanala, donesena je odluka da se iz sigurnosnih razloga evakuira cjelokupno stanovništvo s tog područja. Tako je, u tjedan dana u svibnju 1915., oko 60.000 tisuća Istrana moralo napustiti svoje domove i prisilno otići u Austriju, Češku, Moravsku i Mađarsku.
Internacija stanovništva Južne Istre
Crkvena zvona su 15. svibnja 1915. u selima Južne Istre najavila evakuaciju, a samo dva dana kasnije 17. na 18. svibnja stanovnici su dobili upute evakuacije. U Puli i okolici su mogli ostati samo državni činovnici i namještenici, te radnici Arsenala i Vodovoda. Svi drugi morali su otići te je za njih napravljen plan koji je podrazumijevao da od 18. svibnja nadalje s pulskog željezničkog kolodvora treba biti evakuirano 8.000 ljudi dnevno. Među njima na sjever su otputovali - tada srednjoškolci, Mijo Mirković, Mate Demarin i Ante Ciliga.
Bili su prevoženi teretnim vlakovima od 35 stočnih vagona. Put kojim su išli vodio je kroz Divaču-Ljubljanu-Ptuj-Maribor, te su stizali u logor Wagnu nedaleko Leibnitza. Ovdje su bili podijeljeni prema nacionalnoj pripadnosti (Talijani i Slovinci) i raspoređeni prema ostalim logorima u Monarhiji, odnosno Austriju i seoske krajeve Češke, Mađarske i Moravske.
Za internirane stanovnike mnogo se zauzeo porečko-pulski biskup Trifun Pederzolli. Poslao je pastirsko pismo svim župnicima te pozvao svećenike da po crkvama hitno organiziraju skupljanje novčane pomoći za potrebe tih ljudi. Organizirao je slanje svećenika u izbjegličke logore, koji su evakuiranim ljudima trebali pružili utjehu vjere, a kod civilnih vlasti zauzeti se za poboljšanje uvjeta života po logorima.
Organizirao je posjete raznim izbjegličkim logorima koje je i sam obišao, Pottendorf, Wagna, Gmundu, Steinklamm…. Namjesništvo Primorja u Postojni pismeno je zamolio da što prije isposluju dopuštenja svećenicima njegove biskupije za slobodan ulaz i besplatan prijevoz željeznicom do evakuiranog stanovništva, gdje su zbog loših uvjeta smještaja u logorima i selima, loše prehrane i raznih bolesti, zapravo velike nebrige, mnogo propatili i masovno umirali. Ratno je stradanje tadašnja Austro-Ugarska pokušala izbjeći upravo osmišljavanjem evakuacije, privremenog preseljenja stanovništva, ali ta se nakana pretvorila u svoju suprotnost.
Situacija u Ugarskoj je bila osobito teška. U mjestima gdje su internirani izbjeglice (Palota, Csandi, Nagylak, Szeged itd.) bila je velika bijeda i glad, bez duhovne utjehe, smješteni u štalama, na malo sagnjile slame. Najgore je bilo u Gmundu, gdje je dnevno umiralo po 30 ljudi, očekivala se otvorena pobuna, očaj vjernika bio je toliki da su biskupov govor utjehe prekidali jaucima i prosvjedima. Sredinom prosinca 1915. izbili su prosvjedi u logoru u Gmundu, te su polovicom siječnja 1916. premješteni u logore u Donju Austriju, Češku i Moravsku.
Radi se o vrlo velikoj tragediji Istrana kao posljedici Prvoga svjetskoga rata. Kući se nikada nije vratilo njih oko 10.000, ponajviše djece, od toga je samo u Gmundu umrlo 5 000 djece. Oni koji su ostali živi vratili su se postupno na svoja ognjišta do sredine 1918. i zatekli zapuštena ognjišta, dvorišta, neobrađena polja i vrtove. Ti gubitci ljudskih života istarskoga civilnog stanovništva bili su posebno teška posljedica rata i veliko demografsko slabljenje južne Istre.
Da se ne zaboravi ovaj egzodus pridonijeli su Ivan Zuccon, koji je uložio nadljudske napore da svi Istrani neovisno o nacionalnosti presele tijekom Prvog svjetskog rata iz Gmünda, zatim Joso Defrančeski iz Ližnjana koji je sjećanja zapisao u listovima Istarska riječ i Istra i u knjizi o vlastitoj nakladi, pa velečasni Lucijan Ferenčić, koji je 1973. godine napisao znanstveni rad koji je nezaobilazan u razumijevanju evakuacije od 1915. do 1918. godine, odnosno doktorsku disertaciju „Porečko-pulska biskupija za vrijeme biskupa Trifuna Pederzollija (1913. – 1941.)“
Općine Medulin i Ližnjan postavile spomenik internircima
U želji da sačuva od zaborava i da se dostojanstveno i s poštovanjem prisjeti svojih mještana čije je sudbine obilježio Prvi svjetski rat, općine Medulin i Ližnjan su jedine jedinice lokalne samouprave u Istri, koje su obilježile stotu obljetnicu završetka Prvog svjetskog rata. Upravo Općina Medulin je 2014. godine, povodom obilježavanja početka I. svjetskog rata u suradnji s Istarskom Županijom te istarskim gradovima i općinama organizirala posjet 250 Istrana austrijskom gradu Gmündu, gdje je postavljena spomen ploča na mjestu nekadašnjeg logora u kojemu su ratne godine proveli 15 tisuća Istrana, od kojih se njih 5.000 nije nikada vratilo svojim domovima.
Isto tako općina Medulin je 2015. godine postavila spomenik „Spomenik Egzodusu 1915.-1918.“, djelo kipara Šime Vidulina, u šumici Libora, na granici između Medulina i Ližnjana, kao trajni spomen posvećen mještanima dviju najjužnijih istarskih općina i svim prisilno preseljenim Istranima, njih preko 60 tisuća, odvedenih za Velikoga rata u Austriju i seoske krajeve Češke, Mađarske i Moravske.
29. rujna 2018. godine, u prostoru svojeg multimedijalnog centra općina Medulin je otvorila izložbu „Vržite mi želizni križ“ ( Stavite mi željezni križ)
Marija Lorencin iz Medulina je pred smrt poručila svoj djeci neka joj na grob u tuđini postave željezni, a ne drveni križ kako bi joj nakon rata mogli pronaći grob.
Povjesničar Andrej Bader, autor je knjiga Zaboravljeni egzodus 1915. – 1918. (izdavač Općina Medulin, 2009.) i Zaboravljeni egzodus 1915. – 1918., 2. prošireno izdanje (izdavač Općina Ližnjan, 2011.), a potpisuje i publikaciju o logoru Gmünd u Austriji iz 2014. godine, izdanu od strane Općine Medulin povodom obilježavanja početka I. svjetskog rata. Prilikom otvorenja izložbe Bader je istaknuo kako se na izložbi „Vržite mi želizni križ“, iznimnim foto materijalom i pisanom građom, audio i video zapisima te predmetima koji materijalno svjedoče o periodu Velikoga rata, posjetiteljima predstavlja fragmente života Premanturaca, Banjolaca, Pomeraca, Vinkuranaca i Medulinaca, koji su u ratu sudjelovali kao vojnici na bojištima i u zarobljeništvu, ili su pak kao civilni evakuirci odvedeni od svojih domova te teške ratne godine proveli u logorima Austrije te ruralnim krajevima Češke i Mađarske.
U sličnim okolnostima Hrvati u Moslavini zbrinuli su istarsku djecu. Popisi su djelomice sačuvani, a prema njima je u moslavačkom kraju spominje se da je udomiteljsku ulogu preuzelo 406 obitelji. Među njima je udomitelj bio Mijo Badalić, otac hrvatskog književnika Josipa Badalića. Dio istarske djece zbrinut je u križevačkom i bjelovarskom kraju. Središnji zemaljski odbor za zaštitu porodica mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika iz Hrvatske i Slavonije vodio je dr. Josip Šilović. Odbor je 1917. godine razvio snažnu djelatnost, spašavajući od gladi istarsku, hercegovačku, dalmatinsku, bosansku i slovensku djecu.
Andrej Bader je u svojoj knjizi Zaboravljeni egzodus 1915. – 1918.,opisao teško stradanje stanovništva sela Medulina, Ližnjana i Premanture, ali nije obuhvatio stanovništvo Proštine.
A Proštinari su kada su se 1918. godine vratili, na Križu u znak zahvalnosti Bogu. postavili veliki KRIŽ od kamena, kojega su 1947.godine komunisti srušili.
Kao što se vidi na fotografiji temelj KRIŽA je ostao i natpis župljani 1918.
I kao što Medulinci i Ližnjanci dostojanstveno i sa dubokim poštovanjem ne daju da se zaborave ta teška stradanja njihovih predaka, žitelji Proštine žele obnoviti križ za koji je u spomen na taj egzodus potpisalo suglasnost 73 obitelji na Proštini.
file:///C:/Users/Lili/Downloads/Potpisi%20za%20Kri%C5%BE%20na%20Pro%C5%A1tini.pdf
Za realizaciju tog projekta potomci interniraca sa Proštine osnovali su udrugu Križ, kako bi se lakše izradio projekt i ishodile sve potrebne dozvole. Među internircima bila je i moja prababa, a u Moravskoj joj je umrlo dvoje djece.
Nakon realizacije projekta KRIŽ, udruga će nastaviti raditi na promicanju demokršćanskih vrijednosti, organiziranjem tribina, humanitarnih akcija, izdavanjem prigodnih publikacija i suradnju sa drugim udrugama i pojedincima srodnog djelovanja.
Lili Benčik/hrvatskepravice
Oznake
Izdvojeni tekstovi
Željka Žeki
Tihomir Čuljak
